Pravila odgoja roditelja dvanaestoro djece

Frensis L. Tomson je američki inženjer, sudionik u svemirskim programima i otac dvanaestoro djece, od kojih najstarije danas ima 37, a najmlađe 22 godine. Sva njegova djeca su završila fakultete ili su na putu da ih završe. Što je najvažnije, on i njegova žena nisu morali plaćati njihovo školovanje, jer su svoju djecu naučili da budu vrijedni, odgovorni i da se oslanjaju na sebe.

“Uvijek sam imao dobro plaćen posao i mogao sam djeci priuštiti praktično sve. Ali, moja supruga i ja smo odlučili da to ne radimo”. Frensis također ima 18 unučadi koji se odgajaju u duhu samopoštovanja, zahvalnosti i želje da učine nešto za širu zajednicu.

U američkom magazinu Atlantik, Frensis otkriva što je to što su on i njegova supruga radili kako bi odgajali decu na pravi način, napominjući da su, svakako, tijekom svoje roditeljske prakse često i griješili:

Zadaci

•  djeca moraju obavljati neke zadatke u kući od svoje treće godine. S 3 godine još nisu dobra u čišćenju toaleta, ali već s četiri mogu i to,

• dobivali su tjedni džeparac u ovisnosti kako su obavili svoja zaduženja tog tjedna,

• s 8 godina počeli bi sami prati svoje rublje. Svatko je dobio svoj dan u tjednu za to,

• čim bi naučili čitati počeli bi kuhati po receptima. Morali su naučiti da prave dvostruke količine hrane,

• djevojčice, ali i dječaci, morali su naučiti šiti.

Škola

Obrazovanje je u našoj obitelji vrlo važno.

• svakog radnog dana od 6 do 8 navečer djeca su učila. Nema gledanja televizije, kompjutera, igranja dok ne provedu ta dva sata u učenju. Tko nije imao domaći, čitao je knjige. Onoj djeci koja su bila još mala za školu, netko drugi je čitao knjige za to vrijeme. Poslije toga su mogli raditi što god su htjeli do vremena za spavanje.

• morali su ići na razne aktivnosti u okviru škole, a mi smo im bili na raspolaganju ako im je trebala bilo kakva pomoć.

• ako bi se netko od njih žalio na nastavnika, govorio da ga nastavnik mrzi ili da nije pravedan, naš odgovor je bio da mora sam pronaći način da se izbori s tim, zato što će možda, govorili smo, kasnije imati šefa na poslu koji ih neće voljeti. Krivica za loše učenje ne može biti nastavnikova, već uvijek od učenika ovisi hoće li naučiti lekciju.

Probirljivost u jelu ne dolazi u obzir

• uvijek smo svi zajedno doručkovali i večerali. Doručak je bio u 5.15h ujutro, poslije čega su djeca završavala svoje obaveze u kući prije odlaska u školu. Večera je bila u 17.30.

• i supruga i ja smo mrzili kad smo bili mali, a roditelji nas tjerali da pojedemo sve iz tanjura. Naše pravilo je bilo da damo djeci prvo ono što su najmanje voljela (povrće), a poslije nešto drugo. Nisu morali sve pojesti, i mogli su da ustanu od stola kad su htjeli. Ako bi se netko od njih žalio da je gladan, mi bismo podgrijali u ono što je ostavio u tanjuru. Ni tada nisu morali jesti. Ali, ne bi dobili drugo jelo za slijedeći obrok dok god to ne pojedu.

Izvanškolske aktivnosti

• sva djeca su se morala baviti nekim sportom, po njihovom izboru.

• svi su morali biti u bilo kojoj vrsti udruženja ili kluba, bez obzira na to jesu li su u pitanju izviđači, ili nešto drugo.

• svi su se morali baviti nekim dobrovoljnim radom za zajednicu.

Neovisnost

• kako je koje dijete punilo 16 godina, kupili bismo mu automobil. Kada je naše prvo dijete dobilo svoj prvi automobil, reklo je ’ali, tata, pa to je krntija’. Ali, ja sam mu dao priručnik, alat je bio u garaži, i rekao sam da ćemo kupiti svaki dio koji bude potreban, da se dovede u vozno stanje. Jedanaest meseci kasnije, automobil je imao popravljen motor, mjenjač, nova tapacirana sjedišta, nove amortizere i bio svježe obojan. Moja kćerka je imala najbolji automobil u gimnaziji i bila je strašno ponosna što je to bilo njenih ruku djelo.

• dozvoljavali smo djeci da griješe. Prje nego što su bili stasali da voze, pomagali su u sređivanju mog automobila. Samuel je trebao promijeniti ulje. Ispostavilo se da ga je ulio u hladnjak. Nisam pravio veliku paniku. Morao je prosuti ulje, kupili smo tečnost za ispiranje, ulili novu tečnost, a onda je zamijenio ulje. Djecu nismo kažnjavali za greške, jer se i na greškama čovjek uči. Naša djeca se ne plaše probati nešto novo. Znali su da ako pogriješe u nečemu, neće biti kažnjeni. To nas je često koštalo, ali naša uloga je bila da odgajamo djecu, a ne da štedimo novac.

• svako dijete je dobilo svoj kompjuter, ali morali su ga sami sklapati. Dobili bi procesor, memoriju, kabele, kućište, tastaturu, hard disk, matičnu ploču i miša, a onda su ga morali sami sklopiti. Počinjali su to raditi s 12 godina.

• uvijek smo im davali mogućnost izbora, ali ograničenu. Na primjer, hoćeš li ići u krevet sada ili ćeš očistiti sobu? Rijetko bismo im davali jednosmjerne direktive, osim kad je riječ o najbitnijim obiteljskim pravilima. Kada mu date da bira između dvije stvari, dijete ima osećaj da samo kontrolira svoj život.

Zajedništvo 

• djecu smo učili zajedništvu, da pomažu jedni drugima u školskim zadacima, a i u kućnim obavezama,

• mogli su i sami sudjelovati u donošenju pravila ponašanja u kući i da iznose svoje prijedloge,

• trudili smo se da budemo čvrsti. Dva sata učenja dnevno, izlazak tijekom tjedna do 10 sati navečer, a vikendom do ponoći. Bez izuzetaka.

Novac

• iako smo imali dovoljno novca, nismo djeci pomagali u kupovini kuća, nismo plaćali školovanje, ni vjenčanja. Nismo im davali stvari, nego smo ih učili „kako“ da nauče zaraditi novac. Mi smo im davali kontakte u firmama, ali oni su sami morali obaviti razgovor za posao i zaslužiti ga.

Putovanja

• iako smo mogli ići na odmor u hotele i na krstarenja, nismo to radili. Išli smo na kampovanja s rančevima na leđima, razapinjali šatore po kiši, pješačili.

• slali smo djecu avionom u goste kod rodbine u Europu i na drugi kraj Amerike na 2-3 tjedna, još dok su bili u vrtiću. Tako su od malih nogu naučila da se mogu snaći i bez nas.

Stvarni svijet 

• voljeli smo našu djecu bez obzira na to šta oni radili. Ali nismo sprečavali da osjete posljedice svojih djela. Puštali smo ih da udare glavom u zid i osjete posljedice koliko god nam to teško padalo.

Nismo bili i nismo najbolji prijatelji našoj djeci. Mi smo njihovi roditelji.

Izvor: detinjarije.com