5 znakova propasti civilizacije

Istina je da naša civilizacija propada. Propast civilizacije nagoviješta pet znakova. Ti se znakovi mogu opaziti u propasti gotovo svih civilizacija u zabilježenoj povijesti. Znakovi poprimaju različite oblike, ovisno o kulturi ljudi toga vremena te o tehnološkom napretku, no, konačan je ishod uvijek jednako razoran.

Pet znakova propasti civilizacije jesu: dramatično povećanje seksualnog promiskuiteta, političko potkopavanje i nestajanje obiteljskih vrijednosti, kulturalno razaranje obiteljske jezgre, ubijanje nevinih i radikalno povećanje nasilja izvan rata.

Kraj razdoblja

Ti su znakovi odigrali važnu ulogu u propadanju i slomu svih civilizacija u zabilježenoj povijesti. Kad su se pojavili u određenoj mjeri opće raširenosti i prihvaćanja, ni jedna civilizacija svoje postojanje nije uspjela produljiti za više od stotinu godina.

U našoj su se kulturi ti znakovi pojavili tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata. Posljedice Drugoga svjetskog rata dodatno su ih pojačale i proširile, a potkraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća uzeli su maha. Na početku novoga tisućljeća gotovo su svi bili prihvaćeni kao valjani svjetonazori i oblici ponašanja.

Dakle, ako za prekretnicu i razdoblje opće pojave tih znakova uzmemo najkasnije razdoblje šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, našoj je civilizaciji preostalo samo šezdeset godina. To nije predviđanje niti proročanstvo, već stvarnost određena prošlošću. Posrijedi je pouka, koju nikako nismo uspijevali izvući iz povijesti. A šezdeset godina je kratko vrijeme i za jednu osobu, a kamoli za čovječanstvo.
Ako živući naraštaji zanemaruju prošlost, sami sebe osuđuju na ponovno proživljavanje pogrešaka i nesreća svih vremena.

U našim srcima

Živimo u kritičnom razdoblju povijesti. Budućnost čovječanstva i svijeta je ugrožena ako se ne dogodi radikalna promjena. Ta promjena ne bi smjela biti primarno usredotočena na vanjsku stvarnost svijeta, već na unutarnje tajne našega bivanja. Bog neće uništiti čovječanstvo niti će svijet privesti kraju. No, kolektivno i progresivno pokrenuli smo složen proces samouništenja te na taj način ugrozili svijet i sveukupan život.

Taj proces samouništenja jača i uzima maha u ideologiji, koja nam dopušta da sve iskoristimo za dobitak i potrošimo radi vlastitog zadovoljstva. Rezultat je poremećaj. Taj poremećaj započinje pogrešnim razvrstavanjem prioriteta u našim srcima te vodi društvenim, političkim, kulturalnim, gospodarskim, ekološkim i duhovnim poremećajima. Posljedice su kaos i uništenje – isprva postupni, a potom sve jači.

Što sve to znači? Zar se svijetu bliži kraj? Ne. Zar će čovječanstvo potpuno nestati? Neće. Prelazimo iz jednoga razdoblja u drugo. Jedna civilizacija umire, a druga se rađa. Živimo u prijelaznom razdoblju.

Rimsko Carstvo

Da bismo to bolje shvatili, vratit ćemo se svojim povijesnim udžbenicima kako bismo iz njih izvukli još jednu pouku. Smatram da je vrijeme u kojemu živimo vrlo slično posljednjim godinama Rimskoga Carstva. Rimsko je Carstvo bilo veliko. Bilo je moćno. Bilo je utjecajno.

Ljudi toga vremena vjerovali su da će Rimsko Carstvo nastaviti vladati i osvajati te zauvijek uživati u plodovima te vladavine i osvajanja. Međutim, došlo je vrijeme kada su neki ljudi počeli uviđati da Rimsko Carstvo, koliko god veliko i moćno, neće trajati zauvijek. Mudraci i proroci toga vremena smatrali su da carstvo propada te da će uskoro ustupiti mjesto nečemu novom.

Vrlo sličan prijelaz slijedi i u ovom trenutku ljudske povijesti. “Suvremeno zapadno carstvo” dosegnulo je tu točku. Dosegnulo je svoj vrhunac. Trenutno se možda zadržava na vrhu, ali neće još dugo. U usporedbi s današnjim ozračjem, Neronov je Rim nalik čajanki ludoga klobučara.

Današnji ljudi, baš kao i ljudi koji su živjeli u vrijeme Rimskoga Carstva, vjeruju da će suvremeno zapadno carstvo zauvijek vladati i osvajati te da ćemo zauvijek uživati u plodovima svoje vladavine i osvajanja. Kao i mnogo toga drugoga, zapadno carstvo ne može trajati zauvijek i uskoro će početi slabjeti, uzmičući pred nečim novim.

Uloga duhovnosti

Povijest nas poučava i da je Rimsko Carstvo ustupilo svoje mjesto divnom povijesnom razdoblju – srednjem vijeku. S kulturalnog, društvenog, političkog, gospodarskog i duhovnog stajališta, srednji vijek bilo je živo i presudno važno razdoblje razvoja, otkrića i napretka. Time ne želim reći da bismo se trebali vratiti u srednji vijek. Želim reći da bi se s druge strane prijelaznog razdoblja moglo nalaziti vrijeme kakvom u povijesti nema premca.

Pitanje, koje ljudi svih vremena uvijek postavljaju, svjesno ili podsvjesno, glasi: “Što donosi budućnost?”

Dvadeseto je stoljeće bilo obilježeno znatnim napretkom u području materijalnoga i u području znanosti. Od izuma pluga do izuma automobila prošlo je šest stotina godina. Od izuma automobila do svemirskog doba prošlo je samo šezdeset godina. Već nam i ta činjenica pomaže shvatiti zbrkanost, koja je također obilježila dvadeseto stoljeće. Možda se zbog te nagle promjene i posljedične zbrke danas nalazimo na pragu novoga povijesnog razdoblja.

Dvadeset i prvo stoljeće neće biti obilježeno ubrzanim razvojem tehnologije, već dramatičnim izoštravanjem ljudske svijesti o transcendentalnome, sve dubljim shvaćanjem presudno važne uloge duhovnosti u našem životu i zadovoljenja svih osnovanih potreba čovječanstva.

Kritičari i vođe

Kome, dakle, pripada budućnost? Ako pomnije promotrimo ostala prijelazna razdoblja u povijesti, osobito se ističu dvije skupine ljudi. Prvi su oni koje nazivamo kritičarima – ljudi koji kritiziraju. Kritičari, dakako, postoje u svakom razdoblju, ali se u prijelaznom razdoblju množe brže no ikada. Što kritiziraju?

Kritiziraju staro, kritiziraju novo, kritiziraju promjenu, kritiziraju prebrzu promjenu. Kritiziraju sve. Kritičara nikada nije teško pronaći. Pitanja o kojima bismo trebali razmisliti glase: “Da li se ikada dogodilo da je skupina kritičara potaknula novi pokret u povijesti?” Nikada. “Kada će skupina kritičara potaknuti novi pokret u povijesti?” Nikada.
Dakle, kome pripada budućnost?

Druga skupina ljudi koja se pojavljuje u prijelaznom razdoblju jesu vođe. To su muškarci i žene koji se odlikuju vizijom, hrabrošću, ustrajnošću, samopouzdanjem, velikodušnošću, savješću, čestitošću, kreativnošću, entuzijazmom, karakterom i krepošću.

Vizija

Oni posjeduju iznimnu sposobnost neobraćanja pozornosti na kaos, zbrku, nevolje i teškoće, koje ih okružuju, te sposobnost održavanja usredotočenosti na trenutni zadatak. Oni posjeduju zapanjujuću i duboko usavršenu sposobnost proniknuti kroz vrijeme, u budućnost, te vizualizirati budućnost onako kako je priželjkuju, odnosno, onakvu kakva bi po njihovu mišljenju ili vjerovanju trebala biti.

Potom se vraćaju u sadašnji trenutak i neumorno rade na ostvarenju svoje vizije. Svoju su viziju sposobni podijeliti s drugima te dobiti potporu drugih u ostvarenju te vizije. Oni su majstori komunikacije riječima i djelima, a već i svojom prisutnošću u ljudima pobuđuju energiju i nadahnjuju ih. Usprkos svim nepovoljnim izgledima, sumnjama i kritikama, sposobni su pouzdati se u svoju unutarnju dobrotu, slijediti je, njegovati i dijeliti.

Budućnost pripada takvim ljudima. Oni su vođe. Malokad ćete čuti da kritiziraju nešto ili nekoga zbog toga što su prezaposleni obavljanjem svojega posla, poticanjem novoga pokreta u povijesti.

Usudite se

Kaže se da je najmračnije neposredno prije svitanja. Ali, najmračnije vrijeme rađa najuzvišeniju djecu svjetlosti. U mračnim razdobljima povijesti rađaju se legende, junaci, prvaci, proroci, mudraci, vođe, zvijezde, veliki učitelji i sveci.

Budućnost će biti onakva kakvu je stvorimo. Vođe nisu pripadnici elitnoga sloja. To je uloga u koju se rađamo. To je utjecajan položaj. Istina je da su neki ljudi utjecajniji od drugih, ali svi imamo određeni utjecaj putem kojega činimo razliku u životima drugih ljudi. Ljudi slušaju što govorite, čuju vas i to utječe na njih. Ljudi promatraju kako živite, uče i to utječe na njih.

Budite vođa. Ne plašite se. Ne prihvaćajte proglašenja samozvanih kraljeva nepostojećih kraljevstava i kritike “plahih duša”. Kad razgovarate sa samim sobom, neka vaš unutarnji dijalog bude samopouzdan, optimističan i vizionarski. Usudite se živjeti životom o kakvome većina ljudi samo mašta! Ne uništavajte snove, sanjajte ih. Na svojem se putu često sjetite riječi Alberta Einsteina: “Uzvišeni su duhovi oduvijek nailazili na žestoko suprotstavljanje osrednjih umova.”

Uzvišenost

Život nije natjecanje u popularnosti. Oni, koji izbjegavaju kritiku pod svaku cijenu, nikada ne učine ništa vrijedno. Osobno sam često na udaru kritike. Na to se nikada neću naviknuti, a ako nisam oprezan, kritike mi oduzmu veliku količinu energije. Kad se suočim s kritikom, sveti sat provodim u dubokom razmišljanju o sljedećim izjavama.

“Postupam kako najbolje znam – kako najbolje mogu; tako namjeravam nastaviti do kraja. Ako se na kraju ispostavi da sam bio u pravu, ono što je rečeno protiv mene neće značiti ništa. Ako se na kraju ispostavi da sam bio u krivu, to neće promijeniti ni deset anđela, koji će se zaklinjati da sam bio u pravu”, kazao je Abraham Lincoln.

“Kritičar nije važan; nije važan ni onaj, koji ističe kako je snažan posrnuo, niti u čemu je počinitelj mogao postupiti bolje. Zasluga pripada čovjeku, koji se nalazi u borilištu, čije je lice umrljano prašinom, znojem i krvlju, koji se hrabro bori, koji griješi i koji mnogo puta podbaci, jer nijedan trud nije bez pogreške i bez nedostatka; koji doista pokušava učiniti ono što je naumio; koji poznaje uzvišeni entuzijazam, uzvišenu posvećenost i trudi se ostvariti vrijedan cilj; … koji u najgorem slučaju, ako ne uspije, barem ne uspijeva u odvažnom nastojanju…

Sanjari snova

Mnogo je bolje usuditi se ostvariti visoke ciljeve, postići veličanstvene pobjede čak i ako su uslijedile nakon neuspjeha, nego biti jedna od onih plahih duša, koje ni ne uživaju ni ne pate duboko zbog toga što žive u sivom sumraku, koji ne poznaje ni pobjedu ni poraz”, izjavio je Theodore Roosevelt.

Vodstvo je potrebno svakom društvu ili zajednici u bilo kojem razdoblju povijesti. Naše društvo ima jednaku, a možda čak i veću potrebu no ikada u povijesti. Potrebno nam je istinsko vodstvo – u našim obiteljima, zajednicama, u poslovnom svijetu, na sportskim poljima, u području umjetnosti i kulture, u politici i u crkvama.

Jedno je izvjesno. U zemlji u kojoj nema glazbenika, u zemlji u kojoj nema pripovjedača, učitelja i pjesnika, u zemlji u kojoj nema muškaraca i žena sposobnih za viziju i vodstvo, u zemlji u kojoj nema legendi, svetaca i prvaka, u zemlji u kojoj nema sanjara, narod će nedvojbeno izumrijeti. Ali, vi i ja smo glazbenici, mi smo pripovjedači, učitelji i pjesnici, mi smo muškarci i žene sposobni za viziju i vodstvo, mi smo legende, sveci i prvaci, mi smo sanjari snova.

Stotinu ljudi

Kako vidite ovaj svijet? Kako opažate ovaj svijet? Svima nam prijeti velika opasnost upadanja u zamku uvjerenja da je cijeli svijet nalik gradu u kojemu živimo. U iskušenju smo prepustiti se podsvjesnoj letargiji uvjerenja da je cijeli svijet nalik ulici u kojoj stanujemo.

Većina ljudi smatra da prilično jasno poima stvarnost te da ima prilično širok svjetonazor, no, naše viđenje stvarnosti katkad može biti izobličeno. Kako vi opažate ovaj svijet?
Dakle, kad bismo svjetsko stanovništvo u odgovarajućim razmjerima sveli na stotinu ljudi …

Od tih stotinu ljudi, pedeset sedam bi ih bilo iz Azije. Dvadeset jedan bio bi iz Europe, četrnaest iz Sjeverne i Južne Amerike te osam iz Afrike. Bila bi pedeset jedna žena te četrdeset i devet muškaraca. Od tih stotinu ljudi, njih šezdeset osam ne bi znalo čitati i pisati.

Šest od stotinu ljudi posjedovalo bi i nadziralo više od 50 posto svjetskoga bogatstva. Sva šestorica bili bi građani Sjedinjenih Američkih Država. Njih trojica živjela bi na sjevernoj obali Long Islanda… u istoj ulici. Kršćana bi bilo trideset, te sedamdeset nekršćana. Jedan od tih stotinu ljudi bio bi na samrti, jedan bi bio novorođen i samo jedan od tih stotinu ljudi bio bi student.

Jedinstveno rješenje

Kako vi vidite ovaj svijet? U vašem svijetu možda svi studiraju, no, na planetu Zemlji studira samo jedan od stotinu ljudi. Pedeset posto američke djece ne živi sa svojim biološkim očevima. Trećina svijeta umire zbog nestašice kruha. Druga trećina svijeta umire zbog izostanka pravde. Treća trećina svijeta umire zbog prejedanja.

Kakvo je vaše viđenje svijeta? Kako vi vidite ovaj svijet? Evo kako ga ja vidim. Život se svodi na dvije jednostavne istine. Ljudi su rođeni da bi voljeli, a stvari su stvorene da bi bile korištene. Vaše teškoće, moje teškoće i, zapravo, teškoće cijeloga svijeta proizlaze iz pogrešnog shvaćanja tih jednostavnih načela. Naime, mi volimo stvari i iskorištavamo ljude.

Ne bi bilo loše posvetiti cijeli život ispravljanju tih jednostavnih istina. Ljubav je naša najveća žudnja – voljeti i biti voljen. Znamo voljeti zato što znamo kako želimo biti voljeni. To je temeljno pravilo i načelo svih velikih religija. To je odgovor na svako pitanje. To je rješenje za svaki problem.

Odgovor je nikada ne voljeti manje. Odgovor je uvijek voljeti više. Pitanje glasi: “Što volimo?” Vi možete odabrati ne voljeti primjerene stvari, ali ne možete odabrati ne voljeti.

Beskonačna moć

Svi mi volimo – ne možemo ne voljeti jer smo zbog toga rođeni. Ljubav daje smisao našim životima. Ljubav usmjerava naše živote. Ono što volite i ono što vam zaokuplja maštu određuje kako živite. Ljubav je naša najveća žudnja, naša najveća potreba, naša najveća darovitost i naša najveća težnja. Ljubav je naš identitet. Sve dok ne zavolimo, ne možemo istinski spoznati tko smo. Ljubav je prirodna, izvorna i spontana. Ljubav je moć.

Kad biste samo mogli voljeti dovoljno, bili biste najmoćnija osoba na svijetu.

Mi obuzdavamo svoju beskonačnu moć da volimo jer kad bismo je oslobodili, učinila bi nas ranjivima i izložila mogućnosti patnje – iako ljubav postiže sve što je dobro na ovom svijetu. Propuštamo mogućnosti da volimo.

Da biste voljeli duboko, morate se osloboditi iluzije savršenstva, privida potpunog nadzora, i otvoriti se tom tajanstvenom daru, užitku, moći i milosti, koju nazivamo ljubav. Takva predaja i otvorenost rađaju iznimnom ranjivošću. Voljeti znači iskoračiti iz zone udobnosti.

Moja je majka oduvijek uživala u svojem vrtu, a osobito je uživala u uzgoju orhideja.

Nasmiješite se

U našem ih dvorištu uzgaja još otkako sam bio dijete. Dok smo moja braća i ja bili mlađi, u dvorištu smo često igrali nogomet i kriket. Jedan od nas se uvijek morao odvući do kuhinje i priznati nehotičan atentat na koju od maminih orhideja.

Jedne sam noći nehotice čuo razgovor između moje majke i oca. Majka je uzrujano govorila o tome kako joj uništavamo orhideje. Otac je slušao i nakon nekog vremena mirno rekao: “Pa, jednoga dana neće biti ovdje, pa se neće igrati u dvorištu i uništavati orhideje. Tada ćemo poželjeti da su ovdje, pa predlažem da sada preselimo biljke.”

Ljudi koje volite neće zauvijek biti uz vas. Volite ih. Iskoristite priliku. U ljubavi je najljepše to što je vrlo zarazna. Ljubav zahtijeva odgovor. Ljubav određuje odgovor. Ljubav rađa ljubavlju. Slijedi jednostavan primjer.

Što se događa ako hodate ulicom i nasmiješite se osobi koja vam dolazi ususret? Najčešće vam uzvrati osmijehom. No, u slučaju da se ne nasmiješi, a vi je sutradan opet sretnete i nasmiješite se, što će se dogoditi? Naposljetku će vam uzvratiti osmijeh. Ljubav zahtijeva odgovor. Vaša ljubav izaziva reakciju, valni učinak. Ljubav rađa ljubavlju.

Žudnja koja ne spava

Teilhard de Chardin je zapisao: “Doći će dan kada ćemo, osvojivši svemir te zauzdavši vjetrove, plime, oseke i gravitaciju, zauzdati energije ljubavi i usmjeriti ih Bogu. Toga će dana, po drugi put u povijesti svijeta, čovjek otkriti vatru.”

Ako ste prihvatili suvremenu definiciju uspjeha – “od života dobiti ono što želimo” – vjerojatno ste se udaljili od najvažnije životne istine. Ljubav je besplatan dar.
Ljubav žrtvujemo radi navodnog napretka. Ljubav žrtvujemo radi navodnog uspjeha. Ljubav žrtvujemo radi navodno važnijih stvari – no, takve stvari ne postoje.

Recite mi što volite i reći ću vam tko ste. Ono u što ste zaljubljeni određuje sve.

Naša žudnja da volimo i da budemo voljeni nikada ne jenjava. Mi spavamo, ali naša žudnja za ljubavlju nikada ne spava. Stalna je poput disanja – i jednako neophodna. Naš istinski identitet tijesno je isprepleten sa žudnjom i sposobnošću za ljubav.

Bez ljubavi ne možemo živjeti. Bez ljubavi nema radosti, uzbuđenja, strasti niti zadovoljstva u životu. Ne možete živjeti ni bez ljubavi prema sebi. Ne možete živjeti bez ljubavi prema svojemu Bogu. Ne možete živjeti bez ljubavi prema svojemu bližnjemu. Možete pokušati, ali ćete naposljetku biti ogorčeni i očajni. Ogorčenost i očaj će vas naposljetku dokrajčiti. Doimat ćete se živim, iako ćete zapravo umirati. Bez ljubavi ne možete živjeti.

Volite ili usahnite; treća mogućnost ne postoji.

Preuzeto s: http://www.altertv.org/