DR. LUCIJA TOMLJENOVIĆ: NE BIH CIJEPILA SVOJU DJECU

Lucija Tomljenović je diplomirala molekularnu biologiju i doktorirala biokemiju, a trenutno radi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Britanska Kolumbija u Kanadi. Njezino istraživanje usredotočeno je na objašnjavanje mehanizama kojima cjepiva i njihovi adjuvansi (kemijski dodaci cjepivima) mogu izazvati neurološke i autoimune bolesti. Također radi na razvijanju novih protokola temeljenih na biomarkerima koji bi omogućili utvrđivanje moguće povezanosti ozbiljnih, štetnih pojava nakon cijepljenja sa samim cijepljenjem. Njezin rad objavljen je u vrlo utjecajnim medicinskim časopisima uključujući Annals of Medicine, Journal of Internal Medicine, JAMA, Current Pharmaceutical Design, Current Medicinal Chemistry, Vaccine and Lupus. Tomljenović je i stručni recenzent za Vaccine, Journal of Inorganic Biochemistry, Lupus and Surgical Neurology International. Prije posla u Kanadi, dr. Tomljenović radila je u Australiji gdje je dala otkaz jer je šef od nje tražio da lažira podatke iz njihove studije o statinima (lijekovima za snižavanje kolesterola). Naime, ta je studija pokazala da su testiranja tih lijekova na životinjama imala fatalan ishod po životinje. Njezin bivši šef, tražio je da dr. Tomljenović te rezultate izbaci iz analize podataka. Tada je, kaže dr. Tomljenović, postala skeptična prema mnogim stvarima koje se doslovno prodaju kao znanost u stručnoj literaturi. Nakon što je dala otkaz u Australiji, naša hrabra znanstvenica zanimljivo kaže: „Imam samo Bogu zahvaliti da je našao za mene mjesto u Kanadi nakon otkaza u Australiji. Pravo je čudo uspijeti dobiti posao bez referenci prijašnjeg poslodavca i bez publikacija nakon doktorata!“ U vezi s utjecajem cjepiva na ljudski organizam dr. Tomljenović kaže da je naivno pretpostaviti da manipulacija imunološkim sustavom kroz sve veći broj cijepljenja tijekom kritičnih razdoblja razvoja mozga neće imati neželjene dugoročne reperkusije, uključujući i permanentne razvojne poremećaje kao što su autizam, hiperaktivnost, mentalna retardacija, epilepsija itd. Štoviše, nastavlja ona, eksperimenti na životinjama pokazali su i da prekomjerna stimulacija imunološkog sustava u kritičnim razdobljima ranog razvoja može prouzrokovati dugotrajne negativne posljedice na normalan razvoj kognitivnih i socijalnih sposobnosti, koje se manifestiraju primjerice povećanjem straha i tjeskobe, deficitom u socijalnim interakcijama, abnormalnostima u senzomotornim funkcijama. Većina od navedenih simptoma je vrlo karakteristična za autizam. Interakcija između imunološkog i živčanog sustava započinje rano tijekom embriogeneze i nastavlja se tijekom postnatalnog razdoblja. Uspješan neurološki razvoj ovisi o uravnoteženom djelovanju imunološkog sustava. Kod djece s autizmom primijećeno je nekoliko simptoma povezanih s deregulacijom imunološkog sustava. Dakle, kaže ona, moguće je da su poremećaji u aktivnosti imunološkog sustava za vrijeme kritičnog perioda u neurološkom razvoju direktno odgovorni za razvoj autizma. Štoviše, eksperti se danas i slažu da je izloženost imunotoksičnim supstancama u vrijeme trudnoće i u prvim godinama života (dok se imunološki i živčani sustav intenzivno razvijaju), najvjerojatniji uzročnik porasta broja autistične djece. Unatoč tome, za najočitiji izvor imunotoksina u djece – cjepiva, uporno se tvrdi da nemaju nikakve veze sa autizmom. Pedijatrijska cjepiva, naime, sadrže brojne sastojke koji su potencijalno toksični za mozak u razvoju (formaldehid, aluminij, živa itd). Individualno neki od tih sastojaka, primjerice živa, dokazano uzrokuju razvojne poremećaje u životinja slične autizmu i u količinama koje su direktno ekvivalentne onima koje djeca primaju cijepljenjem. Usprkos tome, kompletni sastav svih cjepiva kojima su djeca izložena prilikom cijepljenja nikad nije adekvatno testiran na toksičnost. Ovaj jaz u našem znanju o sigurnosti cjepiva je dakle zamijenjen znanstveno neutemeljenom pretpostavkom da su cjepiva sigurna. Treba dalje naglasiti da tipično cjepivo sadrži sve potrebne komponente za izazivanje neuroloških i autoimunih poremećaja. Na primjer, cjepiva sadrže antigene infektivnih čestica koji mogu u nekim segmentima sličiti vlastitim proteinima (tzv. molekularna mimikrija). U tom slučaju, antitijela stvorena putem cjepiva mogu pokazati reaktivnost prema vlastitom tkivu. Nadalje, aluminij koji se dodaje kao adjuvans i živa koja se dodaje kao konzervans su neurotoksini i iznimno jaki stimulatori imunološkog sustava. U skladu s tim činjenicama, znanstveno je dokazano da su toksični učinci cjepiva posljedica abnormalne hiperstimulacije imunološkog sustava koja je posredovana djelovanjem pro-upalnih citokina. Produljena hiperstimulacija imunološkog sustava je jedan od osnovnih preduvjeta za razvoj autoimunih bolesti.

Dr. Tomljenović otkriva i da je američka Agencija za hranu i lijekove (FDA; Food and Drug Administration) priznala da da cjepiva ne samo nisu adekvatno testirana na toksičnost, nego da se razlog za takav propust bazira na vjerovanju u inherentnu neštetnost cjepiva i zaključuje: „Takvoj vrsti slijepe religije nije mjesto u bilo kojoj ozbiljnoj znanosti, a pogotovo ne u medicini.“

Dr. Tomljenović u vezi stavljanja toksičnog aluminija u cjepiva kaže da znanstvene studije jasno pokazuju da isto tako sami po sebi, aluminijski adjuvansi mogu izazvati štetne autoimune manifestacije i imunološki posredovane bolesti u životinja i ljudi. Medicinski autoriteti nadalje tvrde da su rizici za zdravlje zanemarivi, no takve izjave su u oštroj suprotnosti s gomilom znanstvene literature. Na primjer, injekcija 1 mg / kg aluminijskih nanočestica u odrasle štakore je dovoljna da prouzroči značajne upalne manifestacije u mozgu životinja. Prema američkom rasporedu cijepljenja, djeca u dobi od 2, 6 i 15 mjeseci primaju slične količine aluminija putem rutinskih pedijatrijskih cjepiva. Dobro je utvrđeno da jaka stimulacija imunološkog sustava može direktno stimulirati sintezu pro-upalnih citokina u mozgu. Štoviše, pro-upalni citokini koji su obično uzrokovani stimulacijom cjepivima, povišeni su u krvi, cerebrospinalnoj tekućini i mozgu autističnih osoba. Najnovija istraživanja također pokazuju da nanočestice aluminijskih adjuvansa imaju jedinstvenu sposobnost da prijeđu krvno-moždanu barijeru i potaknu štetne upalne reakcije u središnjem živčanom sustavu. Ta zapažanja djelomice pojašnjavaju zašto velika većina prijavljenih nuspojava nakon cijepljenja spada u kategoriju neuroloških i neuropsihijatrijskih poremećaja.

Dr. Tomljenović kaže da su nedavno proveli istraživanje o postojanju veze između izloženosti aluminiju u cjepivima i raširenosti autizma u SAD-u i još šest zapadnih zemalja (UK, Kanada, Australija, Švedska, Finska i Island). Usporedili su procjenu izloženosti aluminiju u cjepivima (na temelju službenih rasporeda cijepljenja i letaka s podacima o cjepivu) s raširenošću autizma u navedenim zemljama.

Rezultati su pokazali da se povećana izloženost aluminijskim adjuvansima uvelike poklapala s porastom broja slučajeva autizma u SAD-u zabilježenog u zadnja dva desetljeća. Daljnji podaci su pokazali kako postoji značajna povezanost između količine aluminija dane djeci predškolske dobi i trenutnih stopa autizma u sedam zapadnih zemalja koje su istraživali. Zemlje s najvišom razinom aluminijskih adjuvansa u cjepivima imale su najviše stope autizma. Ova je povezanost bila najveća kod djece stare 3 do 4 mjeseca, razdoblja brzog razvoja djetetova središnjeg živčanog sustava, uključujući i sinaptogenezu, maksimalnu brzinu razvoja dijelova mozga odgovornih za kratkotrajno pamćenje te početak razvoja amigdale koja je povezana s društvenom interakcijom. Povrh toga, u razdoblju između drugog i četvrtog mjeseca života kod novorođenčadi se razvijaju dijelovi mozga koji nadziru san, temperature, disanje i obrasce moždanih valova. Mnogi od ovih sustava su oštećeni kod autizma i pretpostavka je tima dr. Tomljenović da aluminij unesen cijepljenjem u ranom postnatalnom razdoblju oštećuje razvojne programe mozga narušavanjem razina ključnih imunoloških molekula u mozgu koje su odgovorne za pravilan razvoj živčanog sustava.

Eksperimenti na životinjama do sada podržavaju hipotezu da je aluminij jedan od faktora koji su znatno doprinijeli porastu autizma.

Dr. Tomljenović podsjeća da je danas znanstveno utemeljeno da aluminijski adjuvansi mogu prouzročiti ozbiljne autoimunološke sindrome uključujući i one koji zahvaćaju središnji živčani sustav. Najčešće manifestacije tih sindroma su deficiti kognitivnih sposobnosti i psihomotorne funkcije, kronična zamorenost, upala mišića i artritis. Pouzdano je utemeljeno da se takve manifestacije mogu pojaviti u manjem postotku odraslih osoba koje su u razdoblju od nekoliko godina primile između jednog do osam cjepiva s aluminijem. Štoviše, deficit kognitivnih sposobnosti i kronična zamorenost kod sindroma izazvanog aluminijskim adjuvansom kojeg su otkrili francuski istraživači (tzv. macrophagic myofasciitis -MMF) zabilježeni su u 87 % i 53 % slučajeva, te znatno onemogućuje profesionalne aktivnosti i negativno utječe na brojne aspekte svakodnevnog života.

Usprkos ovim saznanjima, dojenčad i djeca u većini razvijenih zemalja rutinski primaju i do 18 cjepiva koja sadržavaju aluminij putem pedijatrijskih cjepiva. Dr. Tomljenović o tome kaže: „Mislim da nije potrebno posebno naglašavati da su djeca puno osjetljivija na toksične učinke aluminija od odraslih osoba. No ipak, čini se da se ta činjenica uporno ignorira u većini medicinske profesije.“
Na pitanja smatra li sva cjepiva nepotrebnim i štetnim, te cijepi li svoju djecu, dr. Tomljenović odgovara: „Nemam djece. No, da ih imam, ne bih ih cijepila. Cjepiva su nepotrebna jer je većina infektivnih bolesti iskorijenjena putem bolje sanitacije i prehrane mnogo prije nego što su cjepiva dovedena u širu uporabu. S druge strane, prekomjerno cijepljenje je jedan od glavnih razloga što su danas u alarmantnom porastu autoimunološke bolesti i neurološki poremećaji. Ogromna literatura svjedoči o tome ali nažalost, malo ljudi nađe vremena da je prouči. Najveća obrana od bolesti je u zdravoj hrani, higijeni i 7-8 sati spavanja dnevno, no od takvog pristupa farmacijska industrija ne može zarađivati. Uistinu, među današnjim medicinskim postupcima, cijepljenje je jedno od onih s najmanje čvrstog znanstvenog utemeljenja.“

Dr. Lucija Tomljenović osobno istražuje opasne tvari u cjepivima i otkriva informacije koje se javnosti prešućuju

Tekst: ANTE BOŽIĆ
Izvor : Nacija.hr