S.N.Lazarev: Kako nastaju i kako nestaju onkološka oboljenja

Naučnici cijelog svijeta troše ogromna sredstva da bi pronašli uzroke nastanka onkoloških oboljenja. Ali i uzrok i način liječenja poznati su već više od tisuću godina, o tome je rečeno u Bibliji: „I zato što će se umnožiti bezakonje, ohladit će ljubav mnogih“ (Mt. 24,11)

.

Onkološka oboljenja se pojavljuju kod čovjeka koji misli i ponaša se slično malignoj stanici. Stanica svakog organizma živi u dva režima: u režimu rada za sebe i u režimu rada za organizam. Svaka komanda organizma ograničava osobne interese stanice i tada ona mora zaboraviti na sebe i misliti samo na organizam. U kratkom vremenskom periodu njihovi interesi su različiti, ali u dužem – isti. Umijeće stanice da prihvati traumatsku situaciju, to jest naredbu organizma, predstavlja pokazatelj njezinog zdravlja. Odbijanje stanice da prihvati traumatsku situaciju čini je malignom i tada je organizam mora uništiti. Treba li stanica raditi za sebe? Prirodno. Ali za organizam uvijek mora raditi još više. Stvar je u međusobnom odnosu.

 .

Čovek je stanica Univerzuma. Umijeće da prihvatimo svaku situaciju, sve neugodnosti i nesreće kao od Boga dane za očišćenje duše i uvećanje bezuvjetne ljubavi u duši – to traži od nas jedinstveni organizam – Bog. Najčešći uzrok onkoloških bolesti jest – neprihvaćanje traumatske situacije, neprestani unutarnji protest protiv nje. Unutarnje protivljenje bilo kojoj situaciji – protest je protiv volje Tvorca.

Kada čovjek nije u stanju da pravilno prođe kroz bolnu situaciju u njemu se rađa agresija prema prošlosti ili budućnosti. Agresija se izražava kao nepraštanje uvreda, neprihvaćanje gubitaka, nezadovoljstvo sobom i sudbinom, uninije. Agresija sa nakuplja i pretvara u program samouništenja. Nivo fine životne energije opada i prvo strada najslabije mjesto u organizmu. Kada u nekom organu energija počne opadati onda dolazi ili do narušavanja njegove funkcije, ili do povećanja organa obrazovanjem tumora – što predstavlja pokušaj organizma da podigne nivo energije u organu.

Neprihvaćanje prošlosti rađa želju da se prošlost promijeni i dovodi do nekontroliranog gubitak energije koja se usmjerava na promjenu te prošlosti, a posljedica je pojava tumora.

Uninije, nezadovoljstvo sobom i sudbinom često dovodi do onkoloških bolesti, jer čovjek u tom slučaju ubija svoju budućnost. Sudbina je naš život razgranat u vremenu.Nezadovoljstvo sudbinom predstavlja nezadovoljstvo svojim životom u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

.

Po pravilu, onkologija je posljedica ozbiljnog prestupa protiv ljubavi. To može biti odbijanje da se rodi dijete kojem je predodređeno da se rodi; odricanje od ljubavi prema bližnjima i sebi; navika neprestanog osuđivanja i prezira drugih i sebe.

Onkologija – to je gotovo uvijek preuzimanje negativnih programa od djece. Ako roditelji nisu znali da sačuvaju ljubav u očišćujućim bolnim situacijama, onda svaka bolna situacija koja se približava djetetu na finom planu, kod njega proizvodi eksploziju samouništenja. Program se zatim vraća nazad, roditeljima, nivo njihove energije počinje opadati, i, kada se spusti ispod kritične točke, nastaje maligni tumor. To je obična pomoć: da ne bi umrla djeca, umiru roditelji. Ponekad negativni programi koji izazivaju onkološke bolesti, zahvaćaju nekoliko pokoljenja srodnika i za, unucima i praunucima prenijetu nesposobnost da sačuvaju ljubav, plaćaju djedovi i bake.

.

Kada malo dijete ima onkološko obolenje, onda ono najverojatnije ima ozbiljnih problema s dušom, a također i sa svojom budućom djecom. Na finom planu dijete prolazi kroz buduće događaja; pravilno prolaženje kroz njih pomaže da se na svijet pojave njegova buduća djeca, no umjesto ljubavi u njemu je samo bies i osuđivanje.

Svaki čovjek boluje na svoj način, u skladu sa svojom psihičkom konstitucijom. Ipak, postoji određena veza između karaktera agresivne emocije i oblika onkološkog oboljenja koju je izazvala.

Kod žena velike duboke uvrede povezane s temom ljudske ljubavi obično izazivaju rak dojke, kod muškaraca – rak pluća. Rak pluća je oblik protesta, neprihvaćanja svijeta. To je najgora varijanta borbe – ne vanjska, već unutarnja. Ako čovjek neprestano ocjenjuje, kritizira, može imati rak jetre. Ako je čovek strogo, loše, agresivno mislio o ljudima, može dobiti rak želuca. Ako je čovek prezirao ili mrzio može imati rak mozga; ako je navikao da stalno osuđuje i okrivljuje sve oko sebe, može se pojaviti rak rektuma. Uvrijeđenost na žene i sudbinu mogu izazvati kod muškarca rak prostate. Ako je čovjek neprestano sebe kritizirao može imati rak grla; ako je verbalno vrijeđao, ponižavao voljenu osobu, može imati rak usana, jezika ili desnih.

.

Zašto su mnogi sveci umrli od raka? S jedne strane, oni su, odvezavši se od svega, išli ka Bogu, a s druge strane smatrali su sebe ništavnim i grešnim bićima. Ali, prezirući samoga sebe, ti počinješ prezirati i Boga u sebi – i upravo taj osjećaj je bio blokiran bolešću.

Stanice raka se u čovjekovom organizmu stalno pojavljuju, a onda, ili se mijenjaju, transformiraju, ili bivaju uništene. Takve stanice počinju da rastu i da se izdvajaju kada organizam na finom planu gubi jedinstvo. Narušava se energetska hijerarhija čija suština je jednostavna: glavna porcija enegije prvo se daje duši, zatim – svijesti, a onda – tijelu.Ako, prije svega tijelo, dobiva energiju, ono počinje raditi samo za sebe. Ako čovjek ne usmjerava glavnu energiju na staranje o svojoj duši i periodično ne umiruje tijelo, onda mu energija izmiče kontroli i tijelo počinje isisavati energiju iz duše, izgubivši orijentaciju. Dalje dolazi do izopačenja i smrti.

Što učiniti u takvoj situaciji? Rak je bolest duše, a ne tijela, i treba liječiti dušu. Za početak potrebno je vidjeti u svemu Božju volju, dovesti sebe u stanje ljubavi i formirati refleks stremljenja ka ljubavi u svakoj situaciji. Stermljenje ka Bogu i ljubavi mora postati cilj i smisao života. Treba poživjeti u tom stanju neko vrijeme da bi ono postalo uobičajeno. Primarna navika formira se tijekom četrdeset dana. Osnovna tendencija se učvršćuje poslje pola godine. Kada težnja ka ljubavi i Bogu postane uobičajena, potrebno je više puta ponovo proći kroz svoj život i zahvaliti Bogu za bol i za radost. Mi smo nesavršeni i nedostaje nam ljubavi u duši, ali nemamo pravo da zbog toga sebe preziremo. Smisao pokajanja nije u samouništenju, već da sebe promijenimo nabolje. Ne u tugu, već u radost – jer kroz ljubav prema Bogu možemo se promijeniti, postati drugačiji ljudi, ljudi koji ne čine nedostojne stvari. Potrebno je usredotočiti se ne na svoju grešnost, već na spoznaju da smo ljubav, da smo dio Tvorca. Treba razumjeti da svi naši problemi nastaju zbog nedostatka ljubavi i viđenja Božje volje u svemu.

Treba zapamtiti jednostavnu stvar: nema loše prošlosti. Sve što se dogodilo – zakonomjerno je. Svaka situacija u našem životu „radila“ je za ljubav. Od prošlosti treba da ostane samo osjećaj ljubavi, sreće i zahvalnosti. Ne treba žaliti zbog događaja iz prošlosti – potrebno je izmijeniti odnos prema njima.

.

Potrebno je proći kroz nekoliko realnih situacija, da bi se potvrdila realnost težnje ka Bogu. Poslije toga može se početi s molitvm za djecu, i kroz molitvu preneti im refleks očuvanja ljubavi.

.

Ponekad, čovek počinje preispitivati svoj život, mijenja odnose prema svim događajima i maligni tumor se povlači. Ali čovjekov karakter se još nije promijenio. To znači da je dobio avans za buduće stvarne promjene. A mnogi, ne shvaćajući to, prestaju da se mijenjaju i onda se ne mogu dosjetiti zašto se bolest vratila. Čovjek ne ozdravljuje kada mu je iza leđa čisto, već onda kada prestane da prlja svoju dušu u sadašnjosti i budućnosti.

.

Kada plaćamo za sebe, izvor bolesti je u nama i medicina nam može pomoći. Ali, ako plaćamo za ono što smo prenijeli potomcima, situacija je mnogo složenija. Ukoliko su veći prekšaji koje smo učinili, prljavija je naša duša i duša naših potomaka, i utoliko su manje šanse da se pomogne tijelu. U tom slučaju čovjek ima utisak da su svi njegovi napori doživeli krah. A zapravo, on je savladao samo prvu stepenicu – doveo je sebe u red. Poslije toga treba nastaviti dalje s radom, da bi doveli u red i duše potomaka.

.

Što se tiče dijeta, lijekova, kemioterapije, zračenja – u kritičnoj situacije sve treba koristiti. Ali može se dogoditi da to ne pomogne ako kod čovjeka ne dođe do dubinske promjene. I obrnuto, efekt može biti veoma veliki ili se sve spomenuto može pokazati nepotrebnim ako je čovjek ojsetio koji smjer je ispravan.

Zašto je akupunktura neefikasna u liječenju malignih tumora? Akupunktura dovodi u red gušće energetske nivoe. A fine nivoe može dovesti u red samo čovjek, osobno, svojim stremljenjem ka Bogu i ljubavi.

.

Liječnici su analizirali nekoliko tisuća slučajeva spontanog izlječenja od raka – svi slučajevi imaju zajednički nazivnik: prije no što je došlo do izlječenja, svim ljudima su se dogodile velike promjene u životu, to jest došlo je do napuštanja uobičajenog životnog ritma koji je uzimao svu energiju i napuštanja prethodnog života kao takvog. Ako imamo u duši ljubav možemo početi novi život i tada će bolest postati prošlost.

Mi ovisimo od svega onoga prema čemu se ozbiljno odnosimo. Uobičajeni pogled na svijet dobro ruši humor. Ono što obično osuđujemo, od čega klonemo duhom, čega se bojimo ili ono za čim žalimo, u anegdotama izaziva samo smijeh. Zato je humor često bliži Božanskoj logici od ozbiljnih pouka. Sada mnogi liječnici počinju koristiti humor kao lijek. Već je u udžbenike ušao slučaj čovjeka koji je, beznadežno obolio od raka, odlučio ponovo pogledati svoje omiljene komedije, poslije čega je ozdravio.

 .

Mi ne možemo zamisliti koliko često u našem tijelu otpočinju procesi koji vode u onkologiju i kako brzo iščezava tumor, kada pojačamo kontakt s Tvorcem i razvijamo ljubav u svojoj duši. Treba dobro i zauvijek zapamtiti jednu stvar: osjećaj ljubavi nam ne pripada, mi nemam pravo da ga iskorištavamo, mi nemamo prava da ga potčinjavamo sebi, njime se ne može upravljati. Mi smo dio ljubavi – dio koji se nalazi unutar Cjeline, a dio nema pravo da posegne za Cjelinom. Osjećaj ljubavi je svet i neprikosnoveno. Mi služimo njemu, a ne ono nama. Mi nemamo pravo da ubijamo ljubav, ni u drugim ljudima, ni u sebi – to je kažnjivo. Ako to prihvatimo i osjetimo, nećemo imati problema.

.

Izlječenje onkoloških obolenja ovisi od težine postupaka učenjenih u prošlosti, od stupnja deformacije karaktera i pogleda na svijet, od toga koliko je negativnosti preneseno potomcima. Ali najvažnije je sljedeće: izlječenje ovisi od toga u kojoj mjeri čovjekova duša teži Bogu, koliko duboke će se pokazati njegove unutarnje pozitivne promjene.

.

-S.N. Lazarev

.

.