Blagoslov je moći sebi dozvoliti biti samima.
Samima kod kuće, samima u stanu, samima u jutro ili popodne.
Budite sami uz meditaciju, sami uz knjigu, sami uz slušanje glazbe, sami uz tekst, sami uz šetnju, sami uz disanje. Sami uz sebe sa sobom i za sebe.

Nemojte samoću zamijeniti sa željom/potrebom za bijegom koju svi znamo osjetiti, nemojte je zamijeniti sa strahom, sa prikrivenim osamljenostima i nedovoljno shvaćenim unutarnjim povredama…ili potrebi za skrivanjem. Kada govorim o samoći govorim o vašoj ljubavi za Vas, vašoj kreativnoj praznini, vašoj prirodnoj tišini do koje dolazite.

Katkada se vrijeme za sebe čini luksuzom, ali ono nije uvjetovano računicom od 24 sata već sklonostima i voljom koje oblikuju naše živote. Mnogi ljudi ne žele niti iskreno znaju kako biti sami. Samoća nije kada nemate nikoga u svojoj neposrednoj blizini. Samoća je vrijeme u kojem vaš um nije bespomoćno zaokupljen nekim predmetom ili osobom.

Vrijeme za sebe vitalni je dio vremena za druge. Dio su iste jednadžbe. Ono je temelj kojemu se treba vraćati. Nešto više samoće u današnje vrijeme može označavati sebičnost, bježanje i skrivanje, a ne vrlinu. Također, nedostatak/izbjegavanje vremena za sebe najčešće jeste pokazatelj upravo bijega i skrivanja. Oni koji misle da će svijet ili obitelj ili netko bližnji propasti bez njega/nje ako nisu uvijek i stalno dostupni – već su ispod površine samozavaravanja. Jesu li dobrovoljne žrtve? Krivci koji služe pokoru? Ljudi koji strahuju od samoće ili vlastitih nerješenih problema sa sobom? Ljudi koji se strahuju suočiti sa vlastitošću? Servilni plakateri nesvjesni svoje potrebe da ljubav kupuju beskompromisnom službom? Nije li zanimljivo vidjeti koliko smo obmanjeni u našem bijegu od sebe samih?

Koliko ”vrlo društvenih” ljudi poznajete? Onih koji su uvijek i stalno u pokretu, uvijek i stalno po gradu, koji se ”druželjubivo druže” sa nepreglednim nizom raznovrsnih ljudi, stalno putuju, učestalo vise na mobitelu, za kompjuterom, u tuđim problemima, na poslu ili dodatnome poslu, na kulturnim ili zabavnim zbivanjima, a kada ne spavaju planiraju kamo će otići i kako ispuniti dan? Da se razumijemo, aktivan život nije loša ili dobra stvar, ali danas je u mnogo čemu postao simptom stare bolesti; bijega od sebe i istine.

Za onu pravu samoću treba imati hrabrosti i ljubavi spram sebe. S druge strane, htjeti većinu vremena biti sam slično je kao i nemoći niti malo podnijeti vlastitost tj. kvalitetnu samoću. Bol je jedini razlog zbog kojega ljudi izbjegavaju samoću ili njezin atipod – javni život i neumorno druženje sa ljudima. U suvremenoj građanskoj kulturi kvalitetna samoća je veliki izazov i zahtijeva određene preinake. Čini se rjeđom nego češćom.

Teško da postoji išta toliko suprotstavljeno tišini svemira, miru duše, kristalnoj ljepoti sniježnih vrhunaca, zelenih visoravni ili pučine oceana kao što je to gradski život i pravila koja prihvaćamo živeći ovdje. Čak i sami sa sobom mi gotovo nikada nemamo samoću, a u prisuću drugih opet lako patimo od osamljenosti.
Osamljenost i samoća nisu niti slične, a kamoli iste stvari.
Jedna otkriva prisutnost, a druga odsutnost svjesnosti.

Mogli bi čak reći kako je osamljenost nedostatak prave samoće. Nedostatak mogućnosti povezivanja sa bogatstvom koje je u nama, nedostatak iskustva nutarnje punine. To nije punina koju smo mi sami sebi nabavili kroz knjige, filmove ili sadržaje. Punina je naša izvorna narav koja može i ne mora koristiti spomenute sadržaje. Ona je ta koja jest i koja korist ovo tijelo, ovaj život, ova iskustva i njihove sadržaje.

Nadalje, kvalitetna samoća nije ona koja je uz televizor, uz radio, internet, uz planiranje i briganje o budućnosti ili o bilo čemu. Samoća koja nam je potrebna za rješavanje nekog danog prolema također nije samoća o kojoj govorim, iako je ovdje prisutna u pozitivnom aspektu. Često puta čak i meditacija ne mora biti kvalitetna samoća, ukoliko nam je misaoni aparat snažno navezan na predmete, a automatski pilot voza našu pažnju svojim vlastitim obrascima.

S druge strane istinska osamljenost je nemogućnost da svoju nutarnju puninu na bilo koji način doživimo, ispoljimo ili podijelimo sa izvanjskim svijetom, kao i bol koja iz toga proizlazi. Ljudi koji imaju iskustvo svoje nutarnje punine, a iz bilo kojeg razloga nemaju mogućnost dijeliti ju ili ispoljiti barem u određenoj količini također su dijelomice osamljeni, unatoč svojoj kvalitetnoj samoći.

Veliki broj ljudi je u stanju gdje se uopće nije upoznao sa mogućnošću kvalitetne samoće, bivanja bez društva i bez umjetnog stimulansa i suvremenog interaktivnog sadržaja(poput obične šetnje prirodom u samoći).

U samoći niste sami, već samo u osamljenosti, a ona često biva čak i u društvu drugih. Čovjek bez svoje povezanosti sa sobom i svojom ”puninom samoće” češće će u druženju sa drugima ispoljavati potražnju nego pružanje, prije će htjeti primiti nego dati. Motiviran je odagnavanjem svoje osamljenosti, a ne ispunjavanjem drugoga svojom puninom.

 Zašto je mnogima teško odvažiti se biti samima, dok je mnogima koji su fizički sami tako teško ne biti osamljenima? U kojem odnosu stoji naša samoća sa našim nesamotnim životom?

Poznajem ljude koji su uvijek i stalno nečime zabavljeni te koji gotovo svakodnevno imaju potrebu biti okruženi drugima, izlaziti van, dijeliti sadržaje, stimulirati svoja osjetila, intelekt i ukus. Kada se nađu suočeni sa praznim hodom u nekome danu ili tjednu hvata ih mrzovolja, nemir, dosada, ljutnja – strah. Oni bježe u interakciju bilo kakve vrste! Plaše se ostati same sa sobom, bez kontakta, bez aktivne zaokupljenosti, bez žice koja se pruža na van, bez mogućnosti izlaska, buke i zbivanja.

S druge strane, poznajem i osobe koje pored svojeg dnevnog posla ne bi imale baš ništa protiv da svo ostalo vrijeme provode posve sami sa sobom, bez tereta ”onih drugih”. Njih društvo ljudi i društvene interakcije opterećuju jednako koliko i one druge muči samoća tj. osamljenost.

Ni jedni ni drugi nemaju priliku pružiti sebe drugima na način na koji je suštinski kvalitetan i davalački. Ovi modeli opsesivnog druženja ili opsesivnog samaštva samo su simptomi i posljedice onoga što se krije iza zastora odnosa sa sobom, a odnos sa sobom uvijek je odnos sa vlastitom sjenom. Svojom boli, podsvjesnim vrelom uvjetovanosti i povredama, svojim nedostatcima, emotivnim mehanizmima, zakinutostima i svojom sviješću o istima.

U ovom aspektu sakrivena je srž odnosa prema samoći i osamljenosti te potrebama koje nas gone u smjeru izbjegavanja boli i suočavanja sa sobom. Uvijek je ono mjesto ili zbivanje spram kojega osjećamo otpor i nevoljkost upravo to mjesto gdje imamo posla sa sobom kojeg bi valjalo obaviti!

U konačnici, što je to ”samoća”? Jedini odgovor koji mi se nameće je:

samoća ste vi. Vi sami. Vi i vaša vlastita refleksija sebe. Vi i vaš odnos s Bogom. Vi i vaša bol. Vi i vaša ljubav koja transcendira bol. Vi i ono što nosite, sve svjesno i nesvjesno i nadsvjesno. Vi kao množina jednine.

Transcendira li vaša ljubav vašu bol? Možete li biti posve sami ako je to potrebno, bez posezanja za stimulacijom? Možete li biti u društvu i davati baš onda kada imate potrebu biti sami? Koliko je vaša svijest u dodiru sa nadsviješću (dušom, puninom, kreativnošću, Bogom) i podsviješću (porivima, povredama, mehanizmima)? Koliko je svjesna njihovih sadržaja, koliko vam zadaje muke, a koliko užitka? Možete li biti sami a uopće ne misliti o drugima ili drugim problemima, budućnosti i prošlosti? Možete li promatrati okolinu bez prosuđivanja iste, bez oslanjanja na prošle utiske?

Zatim, Što je to ”osamljenost”? Ona je, kako sam je pokušao definirati, ne biti u doticaju sa svojom kreativnom puninom ili ne biti u mogućnosti istu pretočiti na bilo koji značajan način za sebe i svoju okolinu. Svoju vlastitu osamljenost, koju sam često znao osjećati, definirao sam kao potpunu otuđenost od sebe, točnije od Boga. Od božanskog u sebi. Od kreativne punine. Osamljenost je ne moći doživjeti svoju samoću kao punoću.

Izoliran od sebe čovjek biva izoliran od svakog drugoga bića, a hladnoća izolacije tuđim se društvom, prisućem nekakve stimulacije ili sadržaja tek se privremeno podgrijava. Čim stimulacija prestane, interes opadne ili osoba ode svojim putem – dogodi se slično kao u sobi sa ugašenoj peći; ona se opet brzo hladi.

Mi doista jesmo društvena bića i nije potrebno morati biti sam, ali da bi postali posve ostvareni ljudi u duhovnome smislu, savršeni davaoci zbog čega i jesmo društvena bića, mi ćemo trebati MOĆI BITI posve sami. Ovo možda nije nešto što će biti potrebno testirati odlaskom u šumu ili Sibirsku tajgu. To je nešto što će se očitovati u interakciji sa drugima. U našoj postojanosti, nenavezanosti na svoj ili tuđi ego i bezbrojne varijacije bolnih strahova i malih nasilja koja činimo u svojim interakcijama.

 Osoba koja ne postaje osamljena, a može biti bezgranično sama je osoba koja je uvelike zaživjela Boga u sebi. Takva osoba može ispuniti svrhu života na zemlji; služenje i davanje drugima. Svakome po potrebi. To je ”univerzalni davatelj”, poslanik ili sveti čovjek. Do njega vodi dug i nelak put, ali to je put koji svi, većinom nesvjesno, kročimo kroz naše živote na Zemlji i drugim visoravnama. To nije stvar talenta ili posebnosti, već neminovnosti transformacije kroz eone i živote. Svetost nije nešto egzotično, već nešto vrlo intimno u našoj srži, našoj punini. Svetost je samo spoznaja istine koja je oduvijek bila, ništa više.

 Život svjesno umjeren prema duhovnosti tek je početak kraja jednog nepredočivo dugoga puta. On je svrha sebe samoga, jer je ujedno jedina svrha koja postoji. Put je svrha i zbog toga nema potrebe teretiti sebe stupnjevima i poredbama.

 Vježbajmo svoju samoću. Izazivajmo svoje navike. Testirajmo svoje ovisnosti.

Vježbajmo svoje davanje. Preispitajmo svoju motivaciju. Krenimo na unutarnje putovanje.

Vježbajmo svoju samoću kako bi njezinu puninu mogli ponijeti na dar drugima i čovječanstvu.

– Robert Marinković

 //