Kako se samo rijetko sjetimo poslušati i primijeniti ovaj gornji savjet iz naslova u svom svakodnevnom životu. Za većinu ljudi on djeluje krajnje neozbiljno, kao nešto neodgovorno što si jedan “ozbiljan čovjek” u današnje vrijeme modernog i ubrzanog ritma života nikako ne smije dopustiti. A upravo taj savjet u moru mnoštva drugih savjeta s kojima se susrećemo predstavlja tajni prolaz koji nas vodi izravno prema prirodnom stanju našeg bivanja – opuštenosti! Sve nam ukazuje na to da je opuštenost naše izvorno, prirodno stanje, počevši od našeg tijela, unutarnjih organa kao i našeg duševnog mira. Kad smo opušteni, osjećamo se dobro, mirni smo, prirodno radosni i spremni za bilo kakvu fizičku aktivnost, za suradnju i kreativnost, ništa nam nije teško i svaku radnju koje se prihvatimo uspijevamo izvršiti na najbolji mogući način. Koncentrirani smo, svježi, sabrani i prisebni i sve nam polazi za rukom.
S druge strane, kad smo napeti, razdražljivi smo, nemirni, sumnjičavi, ljutiti, neprijateljski raspoloženi, nasilni, tromi i nesposobni za bilo kakvu korisnu ili plodonosnu aktivnost. Konfuzni smo, u košmaru i ništa nam ne uspijeva. Ta napetost dugoročno ostavlja razorne posljedice na naše tijelo, naše unutarnje organe i rezultira potpunim gubitkom duševnog mira. Jednom riječju, pakao.
Dakle, ako je to očigledno svakome i ako se svi slažu sa gore navedenim činjenicama, kako to da u praksi vrlo rijetko naiđete na istinski opuštenu, vedru i radosnu osobu?
Što nas to u šuštini sprječava da budemo opušteni, da budemo stalno u svom prirodnom stanju bivanja? Postoje tri glavne, temeljne prepreke. To su, prije svega, STRAH OD BUDUĆNOSTI, VELIKA BUDUĆA OČEKIVANJA i OSJEĆAJ POVRIJEĐENOSTI iz kojeg proizlazi mentalitet žrtve.
Naš psihološki um, onaj lažni osjećaj identiteta rođen iz straha i neznanja s kojim smo se naučili poistovjećivati, drugim riječima, naš EGO, nikada nije u stanju biti prisutan ovdje i sada nego po svojoj prirodi prebiva i djeluje u svijetu vremena, na relaciji prošlost-budućnost. A s obzirom na to da je, prema njegovom uvjerenju, budućnost gotovo uvijek nesigurna i potencijalno opasna i prijeteća, on se uvijek pokušava unaprijed zaštititi od buduće boli ili povrede koja ga “stalno čeka tamo negdje iza ugla”. Zato neprestano smišlja načine kako bi prisilno utjecao na što povoljniji ishod svoje budućnosti i osigurao svoju sutrašnju egzistenciju. On je uplašen i nastoji u svakom trenutku imati potpunu kontrolu nad svakim segmentom svog života i njegovog odvijanja. To nepovjerenje prema budućnosti proizlazi iz negativnih prošlih iskustava i uvjerenja da je život okrutna borba u kojoj te svatko želi prevariti i iskoristiti. Posljedica toga izaziva stanje intenzivne napetosti jer se ulažu ogromne količine energije u pokušaj da se preusmjeri rijeka života i da se ide suprotno njezinoj struji, što je samo po sebi uzaludan napor. Taj otpor prema onome što jest i kakvo jest je onaj koji izaziva stres i remeti duševni mir. Taj strah od buduće boli ili gubitka nečega što smatramo dragocjenim je u suštini temelj svakog nemira. Stalno fokusiranje naše pozornosti na takve potencijalno moguće scenarije izaziva glavnu mentalnu bolest svakog živog bića – brigu.
Lanac nemira počinje s brigom, koja proizlazi iz misli o sutrašnjici, koje proizlaze iz tog temeljnog straha da ćemo biti povrijeđeni ili nešto izgubiti, a taj strah proizlazi iz nepoznavanja naše istinske prirode – da smo mi vječno Biće kojemu um služi kao alat, kao pristupna točka za iskušavanje i doživljavanje, a ne obrnuto.
Začarani krug brige i sumnje nam crpi toliko dragocjenu energiju koju bismo inače mogli iskoristiti za radost i istinsko uživanje u životu – za ŽIVLJENJE, umjesto da očajni i iscrpljeni brigom i strahom gledamo hoćemo li uspjeti PREŽIVJETI još jedan današnji dan i doplivati do obala sutrašnjice u kojoj nas opet čekaju vječno prisutne nove-stare brige.
Stoga, jedini način da se prestanemo opirati i da se riješimo tog vječnog košmara brige koji remeti naš duševni mir je da pustimo rijeci života da slobodno teče gdje god poželi! Ostavite budućnost da bude tamo gdje je, u budućnosti, neka se život nastavi i dalje odvijati svojim ritmom sam od sebe, ali vi ostanite ovdje i sada, korak po korak, dan za danom sa onime što je ovdje! Ono što pruža istinski mir je shvaćanje da se u svakom trenutku života nalazimo upravo ondje gdje trebamo biti, da je sve savršeno i da se nema što postići, da se nema što ostvariti, osim prisjećanja i šireg razumijevanja naše istinske prirode. Potpuno razumijevanje te istine i kretanje sa strujom života umjesto protiv nje je jedini način na koji možemo živjeti u miru i skladu sa svojom izvornom prirodom. ISTINSKA OPUŠTENOST PROIZLAZI IZ POVJERENJA U ŽIVOT. O-PUSTITI-SE upravo znači baš to – pustiti da sve ide svojim tokom, pustiti svaku brigu i usmjeriti se neposredno na ono što je ovdje i sada!

Opuštenost nije tek stanje u kojem se nema što raditi ili u kojem nema više poslova koje bi trebalo obaviti. Opuštenost nije dokolica. OPUŠTENOST JE TRAJNO STANJE NE PRUŽANJA OTPORA PREMA ŽIVOTU I ONOME ŠTO JEST. Što, naravno, ne znači da nećete pokušati ugasiti požar ako vam slučajno izbije u kući ili istrčati van ako se dogodi potres. Opuštenost nije inertnost ili lijenost. Ne, BITI OPUŠTEN JEDNOSTAVNO ZNAČI NE DAVATI PREDNOST PROŠLOSTI ILI BUDUĆNOSTI NAD OVIM TRENUTKOM! U tome je cijela mudrost. OPUŠTENOST JE ODSUSTVO BRIGE! Možda ste primijetili da mnogi ljudi provedu cijele živote brinući se i strahujući o stvarima koje im se uglavnom nikada ne dogode? Ono što se događa “nekome drugome” ne znači da će se to automatski dogoditi i nama ili obrnuto. Svatko je jedinstven i ima svoj vlastiti put. A ako se već i dogodi nešto što nije po volji našem egu, treba shvatiti da se to događa s razlogom i da ništa nije slučajno. Drugim riječima, ako je trebalo biti, bit će, a ako nije, neće. Samim time, briga je suvišna i nepotrebna navika koja proizlazi iz nedostatka šire svjesnosti o tome tko mi uistinu jesmo i jasno nam govori da smo odlutali daleko od sadašnjeg trenutka i svog prirodnog stanja bivanja.
Biti opušten, biti u miru, znači biti bez ikakvih posebnih ili velikih očekivanja, ili barem bez onih očekivanja koja prelaze okvire današnjeg dana, to znači ne živjeti stalno usmjeren prema onome što je sljedeće. Isto je i s planiranjem. Neka vam planovi ne prelaze okvire jednoga dana. A ukoliko već zbog nečeg praktičnog što vam se pojavi i što ne možete zanemariti morate planirati, napravite te planove, postavite jasne konture onoga što planirate učiniti, skicirajte si ih u glavi i “sejvajte” ih, a zatim se opet vratite ovom trenutku. Ne zadržavajte se predugo na njima, ne idite u njihovu detaljnu razradu i projekcije. Biti zahvalan na tome što jesmo i na životu upravo takvom kakav jest i biti potpuno prisutni u svemu što radimo donosi mir – kad jedemo, biti u svakom zalogaju, žvakati polagano i “guštati” u svim okusima, kad hodamo, biti svjestan svog tijela i okoline, dodira tla s našim stopalima, mirisa u zraku, kad nešto radimo, biti posvećeni samo tome i ničemu izvan toga sa punom pažnjom i ljubavlju – to je opuštenost, to je naše prirodno stanje. Sa njom dolaze Ljubav, smijeh i radost, zaigranost, divljenje, očaranost, začuđenost, vedrina, spontanost, sve osobine i odlike čistog Bića koje jesmo.

Opuštenost je početno stanje u kojem nam obaveze i vrijeme ne diktiraju život! U kojem si mi sami ne stvaramo psihološki pritisak da nešto moramo učiniti pošto-poto baš na minutu ili će sve propasti! Nema prisile, nema imperativa! Nema utrkivanja s vremenom. Usporite i stanite malo na loptu! Ništa se neće dogoditi. Sjetite se samo prošlosti i kako ste se grčevito brinuli za nešto i strahovali hoćete li nešto stići obaviti ili ne, a na kraju je sve ispalo dobro i nekako se sve riješilo samo od sebe. Danas se tih briga ne možete ni sjetiti. Apsolutno su vam nevažne. Stoga, kadgod osjetite da vas misli o budućnosti ili prošlosti guše ili vas čine tjeskobnima, jednostavno vratite svoju pozornost na sadašnji trenutak. U sadašnjem trenutku strah ne postoji, on je stvaran jedino u budućnosti. Iskoračite iz stihije vremena i budite izvan misli. Idite u prirodu, u šume, na široke i prostrane livade, boravite na mjestima gdje vrijeme ne postoji, gdje njegov privid gubi snagu i smisao, gdje caruju samo duboka mirnoća i prostranost koji prožimaju sve. Budite s tim, osjetite taj prostor oko sebe i postat ćete svjesni sve šireg prostora unutar sebe.
Neka misli dolaze i odlaze kako god žele, vi ih jednostavno promatrajte bez potrebe da ih kontrolirate i nadzirete, neka dođu, pozdravite ih sve, to je to bogatstvo i raskoš života, neka svakojake misli plešu oko vas, igrajte se s njima, idite za njima dok vam je zabavno, ali trik je u tome da ih ne slijedite na duže staze i DA NE POVJERUJETE u njih! Jednostavno budite uvijek u pozadini svjesni da one same po sebi bez vas nemaju snagu. Vaša pozornost je ona koja ih napaja energijom i koja ih oživljava. Ako na postojeću vatru ne dodajemo svježe cjepanice, vatra koja gori će sama od sebe ugasnuti, jednako kao i aktivnost negativnih misli, ali dodavanje kaloričnih novih cjepanica misli na već usijanu žeravicu emocija dovodi do usijanja.MI SMO UVIJEK ONI KOJI ODLUČUJEMO hoćemo li i dalje kuriti peć ili nećemo. Samo trebamo biti svjesni toga, jer dok nismo svjesni toga, možemo se uhvatiti u zabludu da peć treba pošto-poto kuriti samo zato jer smo ju već zatekli da gori!
Život je u svakom trenutku tu za nas, poklanjajući nam cijeloga sebe. Ali ono što mi radimo je to da uvijek procjenjujemo trenutak, da ga uspoređujemo s onim prethodnim i da ga definiramo kao ovakvog i onakvog i pridajemo mu značenja koja nemaju veze s onime što on jest. Mi zamišljamo i projiciramo, vječno očekujući ostvarenje nekakvih nedosezivih budućih ideala. A jedino što ovaj trenutak “očekuje” od nas je da ga jednostavno doživimo neposredno, da se stopimo s njim cijelim svojim bićem i uživamo.

Preuzeto s: http://novavizija.blog.hr/

]]> 2270