Tiha tragedija…

Postoji tiha tragedija koja se iz dana u dan razvija u našim domovima i tiče se naših najdragocjenijih dragulja: naše djece.
Naša djeca su u poražavajućem emocionalnom stanju.

U proteklih 15 godina, istraživači su nam davali sve alarmantnije statistike o naglom i stalnom porastu dječjih psihičkih bolesti koje sada dostižu razmjere epidemije:

Statistika ne laže:
• 1 od 5 djece ima problema s mentalnim zdravljem
• Primijećeno je povećanje ADHD-a od 43%
• Zabilježeno je povećanje depresije kod adolescenata od 37%
• Primijećeno je povećanje stope samoubojstava od 200% kod djece između 10 i 14 godina.

Što se događa i što radimo pogrešno?
Današnja djeca su previše stimulirana i preopterećena materijalnim predmetima, ali su uskraćena za ono što je doista osnovno za zdravo i sretno djetinjstvo, kao što su:
• Emocionalno dostupni roditelji.
• Jasno definirane granice.
• Odgovornost.
• Uravnotežena prehrana i dobra kvaliteta sna.
• Kretanje na otvorenom.
• Kreativna igra, društvena interakcija, nestrukturirane mogućnosti igre i prostor za dosadu.

Umjesto toga, zadnjih nekoliko godina stvarnost je:
• Roditelji digitalno rastrojeni.
• Oduševljeni i permisivni roditelji koji dopuštaju djeci da „vladaju svijetom“ i budu oni koji postavljaju pravila.
• Osjećaj ispravnog, nezasluženo dobivanje svega, bez da se zaradi i za bude zaslužan
• Neadekvatan san i neuravnotežena prehrana
• Sjedilački način života
• Beskrajna stimulacija, tehnoloških čuvara djece, trenutni užitak i odsustvo dosadnih trenutaka.

Što napraviti?
Ako želimo da naša djeca budu sretni i zdravi pojedinci, moramo se probuditi i vratiti se osnovama.

I dalje je moguće… uz sljedeće preporuke dr Luis Rojas Marcos:

-Postavite ograničenja i zapamtite da ste kapetan broda. Vaša će se djeca osjećati samouvjerenije znajući da vi upravljate kormilom.

-Ponudite djeci uravnotežen način života pun onoga što im je potrebno, a ne samo ono što žele. Ne bojte se reći „ne“ svojoj djeci ako ono što oni žele nije ono što im treba.

-Osigurajte nutritivnu hranu i ograničite bezvrijednu hranu. ….

-Provedite najmanje sat vremena na otvorenom radeći aktivnosti kao što su: biciklizam, šetnja, ribolov, promatranje ptica / insekata.

-Uživajte u svakodnevnoj obiteljskoj večeri bez telefona i tehnologije.

-Igrajte se društvenih igara ili ako su djeca vrlo mala za društvene igre, prepustite se svojim interesima i dopustite im da vode igru.

-Uključite svoju djecu u neki domaći ili domaći zadatak prema njihovoj dobi (sklapanje odjeće, naručivanje igračaka, vješanje odjeće, sređivanje hrane, postavljanje stola, hranjenje psa itd.).

-Primijenite dosljednu rutinu spavanja kako biste osigurali da beba dobro spava. Rasporedi će biti još važniji za djecu školskog uzrasta.

-Naučiti odgovornosti i neovisnosti. Ne zaštitite ih pretjerano od bilo kakvih frustracija ili grešaka. Pogreške će im pomoći da razviju otpornost i nauče prevladati životne izazove,

-Ne stavljajte ruksak svojoj djeci, ne donesite njihove ruksake, ne donesite im zadatak koji su zaboravili, nemojte oguliti njihove banane ili naranče, ako mogu sami (4-5 godina).

-Naučite ih da čekaju i odgađaju zadovoljstvo.

-Pružite mogućnosti za „dosadu“ jer dosada je trenutak kada se kreativnost probudi. Ne osjećate se odgovornom za zabavu djece.

-Ne koristite tehnologiju kao lijek za dosadu, niti je nudite u prvoj sekundi neaktivnosti.

-Izbjegavajte upotrebu tehnologije za vrijeme obroka, u automobilima, restoranima, trgovinama. Iskoristite ove trenutke kao priliku za druženje, uvježbavajući tako mozak da rade kada su u “dosadi”.

-Pomozite im da stvore “teglu dosade” s poslovnim idejama za kada im je dosadno.

-Isključite telefone noću kada djeca moraju ići u krevet da bi izbjegli digitalno ometanje.

-Postanite regulator ili emotivni trener svoje djece. Naučite ih da prepoznaju i upravljaju svojim frustracijama i ljutnjom.

-Naučite ih da se pozdravljaju, dijele bez da ostanu bez ičega, da vam kažu hvala i molim vas, da prepoznaju pogrešku i ispričaju se (ne forsirajte ih), budite uzor svih onih vrijednosti u koje ih ugrađujete .

-Emotivno se povežite – osmijesi, zagrljaji, poljupci, golicanja, čitanje, ples, skakanje, igranje s njima.

Prilagođeno prema tekstu

Mada su fizički sigurna, ova djeca žive u “menalnoj” ratnoj zoni u kojoj neprestano trpe napade roditeljskih strahova, želja i ambicija

Kim John Payne je pedagog i autor knjige “Jednostavno roditeljstvo” (Simplicity Parenting) u kojoj opisuje kako moderan način odgajanja dece dovodi do psihičkih problema od kojih je najrašireniji takozvani ADHD ili poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Payne je na grupi djece s ovim poremećajem proveo eksperiment – pojednostavio im je život. Rezultati su premašili djelovanje klasične terapije lijekovima poput Ritalina. Čak 68 posto djece je izgubilo simptome, a primijećen je i za 37 posto bolji akademski uspjeh.

Do svog zaključka da djeca u zapadnom svijetu trpe posljedice pretrpavanja života raznim podražajima, Payne je došao zahvaljujući svom iskustvu u izbjegličkim kampovima u Jakarti u Indoneziji. Tamo je imao prilike vidjeti simptome posttraumatskog stresa kod djece – ona su bila nervozna, preosjetljiva na podražaje i zazirala su od svega novog i nepoznatog. Kada se kasnije vratio u Englesku i započeo s privatnom praksom, shvatio je da mnoga djeca koja mu dolaze – imaju iste simptome kao djeca iz ratnih zona!

Četiri “previše” protiv kojih se treba boriti

Zaključio je da, mada su u fizičkom smislu sigurna, ova djeca žive u “mentalnoj” ratnoj zoni u kojoj neprestano trpe napade roditeljskih strahova, želja i ambicija. U njihovim životima bilo je previše svega, što je prouzročilo “kumulativnu stresnu reakciju”, svojevrsni obrambeni mehanizam.

Suvremena djeca izložena su bujici informacija koje nisu u stanju obraditi i razumjeti. Rastu sve brže jer i naša očekivanja sve brže rastu.

Roditelji samo žele najbolje za svoje dijete. Upisuju ga na bezbroj aktivnosti – nogomet, satove glazbe, borilačke vještine, balet. Vrijeme im je isplanirano a kalendar pretrpan. Njihov životni prostor nakrcan je edukativnim knjigama, uređajima i igračkama. Prosječno dijete u zapadnim zemljama ima preko 150 igračaka i godišnje dobije oko 70 novih. Ono je zaslijepljeno tolikim šarenilom i preplavljeno mogućnostima izbora. Zbog toga je njegova igra površna i ono ne uspijeva utonuti u maštanje. U svojoj knjizi “Jednostavno roditeljstvo” Payne ohrabruje roditelje da smanje broj igračaka koje djeca imaju, kako bi se konačno mogla zaigrati.

Četiri “previše” protiv kojih se treba boriti su: previše stvari, previše izbora, previše podataka i previše brzine, objašnjava on.

Kada su djeca preplavljena, ona nemaju vremena razmišljati, istraživati i opustiti se. Postaju nesretna. Nemaju se kada “dosađivati” i srediti svoje misli i utiske.

Modernom društvu se dogodio učinak “kuhanja žabe” – neprimjetno smo djeci oduzeli djetinjstvo i primorali njihove nezrele mozgove da se bore sa stalnim ubrzavanjem života.

Naučite reći NE

Razvojni psiholog David Elkind kaže da su djeca u zadnja dva desetljeća izgubila 12 sati slobodnog vremena tjedno. Čak i predškolci su s igre preusmjereni na učenje. U školama se odmori ukidaju i zamjenjuju učenjem. Organizirani sportovi postaju jedina tjelesna aktivnost, a pokazalo se da oni ubijaju kreativnost kod mladih, jer im uskraćuju slobodno vrijeme za njeno razvijanje.

Šta roditelji mogu učiniti da bi zaštitili djecu od novih “standarda” koje je suvremeno društvo propisalo?

Jednostavno, recite NE. Ako ne naučite reći NE, žrtvovat ćete svoje dijete na oltaru savremenog trenda pretrpavanja života stvarima, obvezama, potrebama, ambicijama.

NE, Petra ne može doći na rođendan ovog vikenda. NE, ne treba joj još jedan set popularnih igračaka. NE, neće moći ići na besplatnu kreativnu radionicu u srijedu. NE, ne može stići na trening u nedjelju.

Jedino tako ćete se izboriti za ono dragocjeno slobodno vrijeme bez nametnutih obveza i pružiti djetetu malo mira u ovom kaotičnom svijetu. Tako će djeca moći opustiti se i oporaviti od svih podražaja suvremenog svijeta koji se svakodnevno obrušavaju na njih. Tako će djetinjstvo moći služiti svojoj svrsi i omogućiti djetetu sigurno utočište za rast i razvoj.

Morate postati njihov filter. Cijeli život je pred njima i bit će vremena za sve, osim da opet budu djeca.

Raise Good / Roditelji.hr

Mother and daughter talking on bed

Ono što su nam govorili kad smo bili djeca:

budi miran, idi, polako, požuri, nemoj to dirati, pazi, sve pojedi, operi zube, pazi da se ne zaprljaš, zaprljao si se, šuti, govori kad ti kažem, moli za oproštenje, pozdravi, dođi ovamo, ne motaj se okolo, idi se igrati, ne smetaj, nemoj trčati, nemoj se znojiti, pazi da ne padneš, jesam li ti rekao da ćeš pasti, pravo ti budi, nikad ne paziš, ne znaš ti to, još si premalen, daj, ja ću, zaposlen sam, snađi se sam, pokrij se, nemoj biti na suncu, izađi na sunce, punim ustima se ne govori…

Ono što smo željeli čuti kad smo bili djeca:

volim te, lijep si, drago mi je da te imam, razgovarajmo malo o tebi, nađimo malo vremena za sebe, kako se osjećaš, tužan si, bojiš se, zašto ti se ne da, sladak si, mekan si i savitljiv, nježan si, ispričaj mi što si pronašao, ti si sretan, sviđa mi se kako se smiješ, možeš plakati ako hoćeš, nisi baš zadovoljan, što te muči, tko te je naljutio, možeš mi reći sve što želiš, imam povjerenja u tebe, sviđaš mi se, sviđam li se ja tebi, kad ti se ne sviđam, što ti misliš o tome, drago mi je biti s tobom, želim ti nešto reći, slušam te, kad se osjećaš najnesretnijim, sviđaš mi se takav kakav jesi, dobro da smo zajedno, reci mi ako sam pogriješio…

Izvor: savjetnikuspjeha.com

.

ć 

Naši biološki roditelji ili roditeljske figure vrlo su značajni ljudi za svakoga od nas. Iako postoje izvjesne razlike u odnosu prema ocu i majci, govorit ću o roditeljima u množini, jer su oboje od ogromnog značaja za naš život. Bez roditelja, jednostavno ne bismo postojali. Oni su prve osobe s kojima smo kao dijete uspostavili odnos, prema kojima smo osetili ljubav, ali i ljutnju. Mnogi od nas i kada prođe trideset, četrdeset, pa i više godina od najranijeg detinjstva, osećaju negativne emocije prema svojim roditeljima. Uspostavljanje odnosa bezuslovne ljubavi s roditeljima od velikog je značaja za naš psihički život i duhovni razvoj.

Roditelji su najmoćnije figure u našem životu, ne samo u djetinjstvu. Oni tu moć mogu zadržati i mnogo godina kasnije, ako mi ne sazremo i odrastemo. Mnogo sam puta vidjela odrasle, ozbiljne, uspješne ljude kako se pretvaraju u malog dječaka ili djevojčicu čim čuju glas svog oca ili majke preko telefona.

Neki roditelji su u potpunosti svjesni moći koju imaju nad svojim odraslim potomcima i spremno manipuliraju njima, dok su je drugi sasvim nesvjesni i osjećaju se kao žrtve svoje odrasle, nezahvalne djece. Kako god, većina roditelja i dalje ima ogromnu moć nad nama. Razmislite – može li vas neki komentar koji vam upute vaš otac ili majka iznervirati? Jeste li ste spremni da im satima dokazujete da ste u pravu vi, a ne oni? Svađate li se ponekad s mamom ili tatom u svojoj glavi, uzalud im dajući najraznovrsnije argumente za svoje izbore? I tako unedogled. Čak i kada više nisu među živima, roditelji mogu imati moć nad nama. Dobro, reći ćete, imaju izvjesnu moć nada mnom, ali kako da se toga oslobodim, kako, kad su oni takvi – tvrdoglavi, nedokazani, miješaju mi se u život, sve hoće da znaju, o svemu imaju svoje mišljenje…

Kada ne prihvaćamo i ne volimo bezuvjetno svoje roditelje, mi na najdubljem nivou sebi negiramo pravo na postojanje. Jer nastali smo od njih, zar ne? Mi smo proizvod dva ljudska bića, muškog i ženskog, i ma kako da su se oni ponašali prema nama, bez njih, nas ne bi bilo. Budimo im zato iskreno zahvalni na tome! Dopuštajući roditeljima da budu ono što jesu, prihvaćajući ih sa svim njihovim manama i vrlinama, mi sebi samima pružamo pravo na postojanje, što je vrlo važno. Time dobijamo istinsku šansu da sebe prihvatimo i zavolimo. Jer nije moguće zaista voleti i prihvatiti sebe, ukoliko se u sebi nismo pomirili sa svojim roditeljima.

Tič Nat Han, budistički monah i veliki duhovni učitelj u svojoj knjizi ,,Mir u svakom koraku,, piše kako mu je jedan umjetnik iz Vijetnama ispričao šta mu je majka rekla na odlasku iz kuće: ,,Kada ti budem nedostajala, pogledaj svoj dlan i odmah ćeš me videti.,, Ove jednostavne riječi imaju tako duboko značenje. ,,Prisustvo njegove majke nije samo genetsko. Njen duh, njena nadanja, ali i njen život su u njemu. Kada pogleda svoj dlan, on vidi tisuće generacija koje su živjele prije njega i tisuće generacija koje će tek doći.,,

Pokušajte… na ovaj način, ćete osetiti posebnu vezu sa svojim roditeljima i precima, a možda i mnogo širu povezanost.

Teško je ponekad suočiti se s činjenicom da nikada od svojih roditelja nećete dobiti iskrenu pohvalu za svoj uspjeh, niti odobravanje životnih izbora. Ali zar nije vrijeme da se oslobodite svoje želje za njihovim odobravanjem. Sve što želite da dobijete od njih, pružite sami sebi, a zatim i njima. Pružite im bezuvjetnu ljubav, čak i ako mislite da je oni vama nisu pružili, dopustite im da budu takvi kakvi su, prihvatite ih i prepoznajte neke njihove karakteristike u sebi. I vaši roditelji su duše, koje žele da ostvare svoju svrhu. Možda je nisu otkrili, možda su i skrenuli sa svog puta, ali ko smo mi da o tome sudimo. Oprostite svojim roditeljima, znajte da su vas odgajali kako su najbolje znali i umjeli i pružili vam sve što su mogli. Pružite im mnogo ljubavi i vaš odnos će se početi mijenjati. Ove promjene mogu se kretati od gotovo neprimjetnih do dramatičnih. Prihvatite ih takve kakve su, ne ljutite se što nisu drugačiji. Ako se vaši roditelji nimalo ne mijenjaju to znači da još nisu spremni za promjenu. Ne možete ništa učiniti na silu. Sjetite se koliko je vama vremena bilo potrebno da nešto učinite.

Promatrajte ih kao Duše, kao dio Božanskog izvora, osjetite da ste jedno. Nikada ne znate kada će doći trenutak njihove fizičke smrti, zato budite puni ljubavi za svoje roditelje, jer bol za voljenim osobama mnogo lakše zacjeli kada su odnosi topli i podržavajući.

Vrijeme praznika je idealno za pokazivanje ljubavi i pažnje bližnjima, zato ga iskoristite.

Suzana Vemić

http://centarprozor.wordpress.com/2013/12/29/odnosi-sa-roditeljima/

Počeo bih sa zadnjim (referendumom) jer mi se čini da je oko njega bilo najviše prašine. Ono što sam uglavnom vidio bila je mržnja. Bilo ZA bilo PROTIV većina argumentacije je išla u smjeru da su “oni drugi” loši i da ih treba uništiti. Nigdje nisam vidio namjeru da se vidi i sasluša “druga” strana. Glasaš ZA. OK. Zanima me kako razmišljaš. Koji su ti motivi? Želim te vidjeti i čuti, a ne izbrisati s lica zemlje i dokazati kako si glup i nisi u pravu. Glasaš PROTIV. Opet isto. Želim te čuti i vidjeti. Zanimaš me. Zanima me kako razmišljaš. To nisam nigdje vidio. Vidio sam bijes, mržnju, ponižavanje i odbacivanje, nebitno na kojoj strani bili.

Naravno da sam protiv bilo kakve diskriminacije. Istovremeno sam svjestan da diskriminirani nikad nisu do svojih prava dolazili na jednostavan i lak način. Pogledajte malo unazad i vidite koliko je bilo ženama teško doći do prava glasa, još malo dalje i rasne diskriminacije u Americi ili još malo dalje u doba Rima i prava kršćana. Puno borbe, krvi, mržnje, nerazumijevanja.

Obitelj. Moj šogi je ispalio jednu odličnu definiciju koja mi je odmah sjela. Svaka skupina ljudi koja jede za istim stolom, dijeli svoje uspjehe, sreću, tugu i bol. Imam obitelj iz koje sam potekao. Obitelj koju sam stvorio sa svojom partnericom. Nogometnu obitelj. Duhovnu obitelj…

Zanimljivo je da kad radite s ljudima vrlo brzo shvatite da svi potičemo iz jedne obitelji. Ono što trebamo kao djeca je kontakt s osobama koje su fizički i emocionalno dostupne. Osobe koje nas vide, prepoznaju i podržavaju. Nažalost, zbog fizičke nedostupnosti, emocionalne distanciranosti, vlastite povrijeđenosti ili neznanja to nije tako. Roditeljska ljubav je vrlo često uvjetovana. Ako se ljutiš, ne volim te. Ako si tužan, isto? Uplašen isto. Volim te samo kad si dobar, kad radiš ono što ti ja kažem. Kad slušaš i udovoljavaš. Dijete ima potrebu biti u kontaktu s roditeljima jer bez toga ne može preživjeti. Isto tako, ima potrebu biti autentično i imati pravo na svoje osjećaje. Kad god su ove dvije potrebe u sukobu, dijete odabire biti u kontaktu na štetu vlastite autentičnosti.  Ako me roditelji odbacuju kad sam ljut, radije ću potisnuti svoju ljutnju kako me ne bi odbacili i kako bih bio u kontaktu s njima.

Ono što dijete treba je zadovoljenje njegovih osnovnih potreba. Potrebe za sigurnošću,  prepoznavanje, podrškom, viđenosti, slobodom, izražavanjem, užitkom, povezanošću,  kreativnošću.  Roditelji često ovo nisu u stanju ispuniti. I to nije zato što su loši i ne vole svoje dijete, već iz vlastite povrijeđenosti, neznanja, ograničenja. I mislim da sve ove stvari trebati na umu kad se definira što je brak, što obitelj i tko ima pravo posvajati djecu ili ne.

Ajmo o Šimuniću. Definitvno nemam osjećaj da ono što je napravio bilo iz loše namjere. Vidio sam četverogodišnjaka koji je bio zanesen pobjedom i koji je dobio priliku biti viđen i prepoznat. Možemo pričati da je “Za dom spremni” prvi put spominjano na ovom ili onom mjestu, ali vjerujem da većini ljudi to nije prva pomisao. Isto kao što Mr. Beanovo pozdravljanje srednjim prstom (koje je iskreno i dječje), nije prva pomisao da nas pozdravlja i želi nam nešto lijepo poručiti. Koja je prva pomisao kad Vam netko pokaže srednji prst? Bok kako si? Sumnjam. Isto tako i izraz “Za dom spremni”. I interesantno je da su se opet stvorile dvije struje koje se međusobno mrze i dokazuju da su “oni drugi” loši.

Ćirilica i Vukovar. Ovo se meni čini kao najdelikatnije pitanje. Da ili ne? Ponovo podijeljenost i mržnja. Nema razumijevanja. Nisam pametan niti dovoljno kompetentan da decidirano odlučim iako naginjem više tome da je još rano za ćirilicu tamo. Htio bih ovo sagledati iz šire perspektive. Činjenica je da su mnogi ljudi poginuli tamo, da su mnogi izgubili svoje najbliže i da je grad potpuno sravnjen sa zemljom. Ono o čemu bih htio govoriti je oprost i o posljedicama koje ostaju ako nismo spremni opraštati (i ovo nema veze samo s Vukovarom, nego sa svakom životnom situacijom u kojoj smo bili povrijeđeni). Kad nas netko povrijedi, želja za osvetom je prirodni mehanizam. To vrlo jasno možete vidjeti kod male djece. Dok ne izravnaju račune ne mogu se pomiriti. Kad jedan udari drugog, ovaj mu mora vratiti da bi bio OK. Ispod zamjeranja je bol. Bol zbog gubitka. Ulazak u bol zbog povrjeđivanja otvara prostor tugovanja i otvara naše srce za opraštanje i za ponovno voljenje. Ovdje postoje dvije zamke. Jedna je da kažemo ma nije to ništa. Bilo pa prošlo, čime izbjegavamo bol i ne možemo otvoriti srce da bi ponovno voljeli. Druga je ostati u zamjeranju doživotno što je također izbjegavanje boli. Problem s tim je da onoliko koliko zamjeramo nam je srce zatvoreno. Nismo sposobni voljeti. S tim hodamo po svijetu.

Jako bitna stvar u praštanju je popravak. Da dobijemo ispriku i žao mi je od druge strane.  Naravno da popravak neće vratiti ljude koji su poginuli niti može vratiti vrijeme, ali dobra namjera s druge strane pomaže da lakše prebolimo. Pomaže da naš bol bude prepoznat.

Da li oprostiti? Ne znam. Kad oprostiti? Ne znam. Vjerujem da je dobro razmisliti o tome zbog nas samih. Zbog otpuštanja zamjeranja i ogorčenosti koje nosimo u srcu. Treba znati da to ogorčenje i zamjeranje unosimo u svaki odnos. Onoliko koliko zamjeramo toliko smo manje sposobni voljeti. I ono što bih volio vidjeti je namjera da se oprosti. Htio bih oprostiti, ali još me boli i to nisam spreman. I naravno da je to OK. I možda nikad neću to biti spreman.

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija

Moje pitanje je kako se usuđujete skrivati svoje kvalitete? Kako se usuđujete skrivati svoje talente? Kako se usuđujete zakinuti svijet za vašu jedinstvenost? Za dar vašeg postojanja i djelovanja? Zašto skrivate svoje najbolje strane? Čega vas je strah? Možete li stati pred ljude i reći 5 dobrih stvari o sebi? Kakvi se osjećaji javljaju u vama ako to radite? Kako bi se predstavili svom poslodavcu? Potencijalnom partneru ili nepoznatoj osobi? Što bi rekli o sebi da vas pitam da mi nabrojite svoja postignuća i kvalitete? Možete li to uopće izgovoriti na glas? I pri tome ne mislim na pretjeranu samohvalu ja ovo, ja ono, ja najbolji na svijetu. Možete li stati pred ogledalo i odati sebi priznanje za svoja postignuća? Dobar sam u svom poslu. Brižna sam majka. Hrabra sam osoba. Strastven sam. Kreativan. Nježan… možete li to reći sami sebi? Bitan si mi. Drago mi je da postojiš. Jel vam drago što ste ovdje? Jeste li sami sebi bitni? Jesu li vam ljudi oko vas bitni? Govorite li im to? Kad ste im zadnji put to rekli? Uzimate li i druge ljude oko sebe zdravo za gotovo?

Vidite sami koliki je omjer kritike i odavanja priznanja samom sebi. Koliko si puta kažete kako si glup, nesposoban, ne valjaš, a koliko puta si odate priznanje, dobar sam, vrijedim, bitan sam? Koliko puta ste partneru, prijatelju ili poslovnom kolegi rekli isto? Fakat si dobar. Čega je više, tko pobjeđuje? Pozitivan ili negativan glas? Jeste li se ikad zapitali zašto je to tako? Kako to da sve što napravite dobro, da se to podrazumijeva, a za svaku “lošu” stvar koju napravite slijedi kritika. Bičem po vlastitim leđima za “grešku”, a maženje i tapšanje za dobre stvari ne ide.

I opet se moram vratiti na lijepi naš odgoj. Premalo pozitivnog reflektiranja. Previše podrazumijevanja i uzimanja zdravo za gotovo. Previše kritike, ismijavanja i poniženja, a premalo pohvale u pravom trenu (onda kad djete ima osjećaj postignuća). Previše nepotrebne pohvale (i očekivanja od djeteta da stalno bude izvrsno). Premalo ljubavi, pažnje i podrške kad nam je najpotrebnija. Previše sputavanja naše ekspresije, istraživanja i samoafirmacije. Prenaglašavanje važnosti skromnosti i nesebičnosti dok još nismo razvojno spremni za to. Previše trpanja u kalup.

Rođeni smo da “stršimo” (ne da budemo u kalupu), jer smo jedinstveni, ali nismo “jedinstveniji” od drugih. Trebamo dobiti poruku da smo bitni i viđeni, jer je to refleksija našeg postojanje. Najgore što se može desiti djetetu je ignoriranje. Ako se djete ignorira, poručuje mu se da nije bitno, a istovremeno djete ima osjećaj da ne postoji što je njemu ravno smrti. (Ignoriranje = ti za mene ne postojiš).

Nemojte se ignorirari niti uzimati zdravo za gotovo. Pokušajte više sudjelovati u životu. Dozvolite ljudima da vas vide. Reci te im tko ste. U čemu ste dobri. Zna li vaš šef na poslu što sve radite? Pobrinite se da sazna. U čemu ste dobri? Zamislite da je Leonardo skrivao svoja umjetnička djela, ili da se Mozart sramio svojih skladbi. Svijet bi bio puno siromašnije mjesto. I ne morate biti Mozart niti Leonardo da bi se pokazali svijetu. Siguran sam da imate kvalitete koje su baš potrebne tamo gdje se nalazite. Pokažite ih. Budite si bitni. Dozvolite drugima da budu bitni.

Sjetite se sebe sa 5 godina. Koliko ste bili bitni svojim roditeljima? Jesu li vas uopće vidjeli? Jesu li bili sretni što postojite? Jesu li navijali za vas? Ako nisu, zakinuli su vas i poslali vam poruku da niste bitni. S tim ste otišli u život i budući da tu energiju (nisam bitan) nosite u polju, oko vas će biti ljudi koji će vam to potvrđivati. Možda će vam i govoriti da ste bitni, ali vi ćete vidjeti samo one trenutke kad to nije tako (a moraju kad tad doći), i tako potvrđivati vlastito uvjerenje. Na žalost, u prošlost se vratiti ne možete i ne možete je ispraviti, ali je možete preboljeti i postati sami sebi navijač. Možete sami sebi postati bitni. Možete se sjetiti sebe s pet godina, i probajte osjetiti s ovog odraslog mjesta što vam je potrebno. Kako je ako sebi u trenucima kad se osjećate neviđeno ili nebitno (i u tom trenu imate 5 godina), kažete: vidim te, meni si bitan. Kako to mijenja vaš pogled na svijet? Tko bi vi danas bili da ste to imali kad ste bili djeca? Kako bi izgledao vaš život?

Bi li napisali knjigu? Pjevali na trgu? Skakali padobranom? Hranili siromašne? Plesali salsu? Igrali nogomet? Vozili formulu? Sadili tikvice?

Bitan si čovječe. Bogu si bitan. Garantiram. Jesi li bitan sebi?

– Autor: Dane Cvijanović, Energetsko iscjeljivanje