Postoji velika zabluda da se obrazovanjem može steći određeno zanimanje. Naravno da možete mnogo toga naučiti imitirati. Ali nema te škole koja od vas može napraviti trgovca, slikara, novinara… ako tu ulogu ne nosite u svom srcu, ako vas to ne zanima.

Vjerojatno ste shvatili da je život velika predstava u kojoj igramo razne uloge. Za svaku ulogu biramo poseban kostim i posebne vještine, sposobnosti i znanja, koja olakšavaju ostvarenje te uloge. Ako ste policajac, tada vam je uniforma policajca kostim, a vještine, sposobnosti i znanja su hrabrost, snaga, fizička izdržljivost, pronicljivost, … Ako ste menadžer, tada imate drugi kostim (poslovno odijelo), ali i sasvim druge vještine, sposobnosti i znanja.

Te uloge zovemo identiteti, i ukoliko želite ostvariti bilo koji cilj, potrebno je prvo biti u odgovarajućem identitetu. Ako želite skuhati ručak, trebate biti kuhar, ako želite pisati knjigu, trebate biti pisac, ako želite prenositi znanje, trebate biti učitelj… To je prirodni poredak.
Kako je na ego razini sve iskrivljeno, tako i u svezi uloga postoji velika zabluda da se obrazovanjem može steći određeno zanimanje. Naravno da možete mnogo toga naučiti imitirati. Ali nema te škole koja od vas može napraviti trgovca, slikara, novinara… ako tu ulogu ne nosite u svom srcu, ako vas to ne zanima. Zanimanje treba doslovno shvatiti – to je ono što vas zanima, a obrazovanje vam pomaže da osvijestite svoje prirodne sposobnosti i sklonosti, te da steknete određene vještine, kako bi svoju ulogu stavili u funkciju. Uostalom, zbog čega biste radili ono što vas uopće ne zanima i što nije vaša uloga?

Kako vas ljudi doživljavaju?
Kao mlada ekonomistica, često sam putovala poslovnim vlakom iz Zagreba u Rijeku. U tih par sati putovanja uspostavio bi se kontakt među putnicima. Moj kontakt je imao uhodanu šprancu koja me zabavljala. U početku putovanja sam bila svjesno „nezainteresirana“ (uvijek sam nešto čitala ili sam meditirala – kao spavala), sve dok se netko nije odvažio da i mene uključiti u razgovor. Uglavnom bi prvo pitanje bilo zbog čega putujem. Odgovorila bih tako da je neminovno slijedilo i drugo, za mene interesantnije pitanje: “Što radite, čime se bavite???“ Tada bih knjigu odložila i zainteresiranog suputnika nonšalantno upitala: „Baš me zanima što vi mislite čime se ja bavim?“ Suputnik bi bio zatečen mojim izravnim protupitanjem i nije imao vremena za kalkulaciju, nego bi odgovorio: „Pa, mislim da ste učiteljica“. „Nisam“. „Onda ste liječnica“. „Nisam“. „Onda ste umjetnica“. „Nisam“. „Onda ne znam.“
Uvijek je bio isti odgovor na isto pitanje. Mijenjali su se putnici i njihovi profili, ali je uvijek bio isti odgovor, sa istim redoslijedom: učiteljica, liječnica, umjetnica. Moram priznati da me to nije samo zabavljalo, nego mi je postalo indikativno, tim više što me nitko nije doživljavao kao poslovnu ženu, kako sam se ja tada željela vidjeti. Ova igra mi je pomogla da se zapitam zašto me ljudi tako doživljavaju i da te uloge otkrijem u sebi.
Nakon dosta godina sam shvatila da sam zaista po vokaciji učiteljica i liječnica, ali ne na uobičajeni način shvaćanja ovih zanimanja. Umjetnicu sam prepoznala tek nedavno, kad sam shvatila da je umjetnik svatko tko radi ono što voli.
Urođeni identitet
Dakle, uloge ili prirodni identiteti su nam urođeni i predstavljaju funkcije koje trebamo obaviti. Po njima smo prepoznatljivi, bez obzira što ih uglavnom sami ne prepoznajemo i ne priznajemo. Zašto?
Zato što nas u tome sprečava ego. Znamo da je egu zadaća da nas odvaja od našeg istinskog identiteta JA JESAM i održava u lažnom identitetu JA NISAM. To stvara bol u tijelu i duši, pa smo stvorili cijeli sustav anestetika. Identiteti su odlična prilika za amortizaciju te boli.
U tu svrhu, ego vam nudi dva rješenja. Prva opcija je da vaš prirodni identitet stavite u službu potvrde vrijednosti, a druga je da stvorite „umjetni identitet“, koji nema blage veze s vašom ulogom, ali isto služi potvrđivanju vrijednosti. Jedno žalosnije od drugog. Nažalost, većina ljudi se nalazi u jednoj od te dvije situacije.
Rješenje je shvatiti ego igru i od nje odustati. To ćete postići tek kada naučite razlikovati istinske (funkcionalne) identitete od ego (statusnih) identiteta. A razlika je u motivu.
Recimo da je netko liječnik i da mu je to vokacija koju nosi u srcu. Ukoliko mu ego preuzme tu ulogu, tada će mu motiv rada postati potvrđivanje vrijednosti. U početku će se osjećati važno zato što ga ljudi cijene, i polako će „zaboravljati“ svoju istinsku čežnju radi koje je postao liječnik. Status u društvu i zarada će mu postati važniji od pomaganja bolesnim ljudima. Budući da ego nikada ne može zadovoljiti svoje potrebe, takav liječnik će na kraju postati toliko frustriran, da će zaključiti kako je njegovo zanimanje nezahvalno, jer ga ljudi dovoljno ne cijene i ne plaćaju. Neki će čak zaboraviti da je to njihov poziv. Naravno, ista priča se može primijeniti na sva zanimanja.
Klopka uspjeha
Drugi primjer je kada zanemarimo svoj poziv radi nekog statusnog identiteta. Sjećam se svog dragog kolege koji je bio priznat kao izvrstan stručnjak u svom poslu, pa je za „nagradu“ dobio ponudu da vodi jedan veliki poslovni projekt u kojem je sudjelovalo puno ljudi. Nije mu bilo lako prihvatiti takvu ponudu, jer je znao da je to u suprotnosti s njegovim bićem. Bio je solo igrač, i znao je da nema smisla za rad s ljudima, ali je ipak ponudu prihvatio, jer ju je doživio kao priznanje za svoju vrijednost. Svi su mu čestitali na uspjehu. Upao je u klopku vlastitog ega. Nije mogao izdržati tu tenziju, pa je počeo piti. Kada se dobro izmučio, priznao je sam sebi da to nema smisla, i vratio se na stari posao. Na toj odluci mu više nitko nije čestitao, jer se nije uklapala u sliku uspjeha.
Dok ste god u egu, mislit ćete da će vam uspjeh donijeti vrijednost koju nemate. Budući da je to nemoguće, nikada se nećete osjećati dovoljno uspješno, bez obzira na kakvoj ste statusnoj poziciji.
Za razliku od toga, u istini ste uvijek uspješni, jer ostvarujete sebe i svoje vrijednosti. Kada to shvatite, odustat ćete od potrebe za uspjehom i oslobodit ćete veliku energiju koja je u toj potrebi bila zarobljena, a uloge će vam omogućiti da s lakoćom ostvarujete svoju zadaću.
A kada vas netko tada bude pitao jeste li uspješni, samo ćete se nasmiješiti i reći: „Ne znam, ali znam da sam sretan, jer živim kako želim.“