Vishen Lakhiani, aktivist, autor, osnivač i predsjednik Mindvalley sveučilišta koje objedinjuje najbolje svjetske edukatore s misijom ujedinjenja svijeta kroz prenošenje mudrosti i preobražavajućih ideja koje naš sustav ignorira, govori o tome zbog čega bismo zapravo trebali oprostiti

“Provedete li dovoljno vremena proučavajući osobni razvoj, neizbježno ćete čuti o vrijednosti oprosta.

Naravno, to zvuči dobro u teoriji. No, budimo realni, nije lako oprostiti. Posebno kada treba oprostiti osobi koja vas je duboko povrijedila. Bivši kolega koji vam je zabio nož u leđa; bivši partner koji vam je lagao; čak i roditelji koji nam nikad nisu dali priznanje ili ljubav za kojima smo čeznuli kad smo bili mali.

Ponekad mislimo da oni jednostavno ne zavrjeđuju našu empatiju. I zapravo, ne zavrjeđuju. Ali ono što većina ljudi ne shvaća jest da kod oprosta nije riječ o drugoj osobi koja im je učinila nešto nažao. Riječ je o nama.

Nije potrebno oprostiti zbog nje, već zbog sebe.

Put ka velikom uspjehu u životu, prema izuzetnim osobnim postignućima i radosti, nije nužno napor, težak rad, novac, pa čak ni sreća, nego oprost.

Ako predugo ostanete u stanju razmišljanja i vraćanja na učinjenu nepravdu, bol koju ste osjećali u prošlosti, postaje dio vaše sadašnjosti. Osvježavate svoju bol svaki put kad mislite na situaciju u kojoj ste bili povrijeđeni. Svaki put kada komunicirate s nekim tko vas podsjeća na osobu koja vas je izdala. Svaki put kad pogledate u ogledalo i sjetite se da ste pali na taj trik, povjerovali pogrešnoj osobi, potpisali ugovor koji niste trebali.

Vaš um čini taj osjećaj dijelom vas i integrira ga u način na koji razmišlja o budućnosti. Um kaže, “Ok, osoba A me povrijedila u prošlosti, to znači da sigurno ne mogu vjerovati osobi B.” “Moj prvi posao je propao, pa će i moj sljedeći biti katastrofa.” “Dopustio sam si vjerovati u pogrešnu stvar u prošlosti, pa ne mogu vjerovati svom sudu u budućnosti.” Bol koju nosite sa sobom postaje dio vašeg obrasca poraza.

Upravo zbog toga je potrebno oprostiti.

Opraštanje nije dopuštanje neprijateljima da slobodno odšetaju i odrješivanje od njihovih loših djela. Opraštanje je oslobađanje sebe za bolju budućnost koja vas čeka. Za veću osobu koja ste sposobni postati. Za sljedeću fazu života u kojoj nema utega prošlosti. Za fantastičan život koji vi zavrjeđujete.”

Knjigu KOD IZNIMNOG UMA možete naručiti na webshopu Knjigoteke.

Soulfood.rs

Vishen Lakhiani, aktivist, autor, osnivač i predsjednik Mindvalley sveučilišta koje objedinjuje najbolje svjetske edukatore s misijom ujedinjenja svijeta kroz prenošenje mudrosti i preobražavajućih ideja koje naš sustav ignorira, govori o tome zbog čega bismo zapravo trebali oprostiti

Izvor

Opraštanje vas oslobađa

Sve dok nekome ne oprostite vi ste povezani s tom osobom. Vaše misli će se stalno vraćati na osobu koja je pogriješila i stalno ćete iznova proživljavati tu situaciju. Emotivni link među vama ostaće toliko jak da će u vama izazivati mnogo patnje, koja će se reflektovati u vama, a u krajnjoj liniji i vi ćete biti negativni i izazivati bol ljudima s kojima ste okruženi  i koji su vam dragi.

Kada oprostite oslobađate se te osobe. Kada oprostite oslobađate se agonije.

Oprostite sebi

Ono što mislite o drugim ljudima često je refleksija onoga što mislite o sebi iako to nije uvijek očito. Druge ljude osuđujemo onoliko strogo koliko osuđujemo sebe. Osoba koja je na primjer vrlo kritična prema drugima vjerojatno je vrlo kritična i prema sebi.

Ako oprostite sebi na nečemu što ste nepromišljeno napravili prije 10 godina, pa zatim i bliže stvari, navika opraštanja će se ukorijeniti u vama, te ćete lakše opraštati drugima.

Oprostite svima

Ponekad lakše opraštamo velike i krupne greške, a zbog sitnica se znamo duriti godinama.

Kada oprostite, stvarno oprostite.
Kada oprostite nemojte se više vraćati na to ili ćete nastaviti omotavati se lošom vezom s tom osobom. Možete na opraštanje gledati kao takmičenje između dvije osobe i misliti kako opraštanjem pokazujete da ste bolja osoba od druge strane i time pokazivati svoju superiornost.

Ali od veće je koristi da nao praštanje gledate kao na oslobađanje od druge osobe i zatočenosti u prošlosti.

Opraštanje nije za slabiće

Može vam se učiniti kao da je opraštanje jedna verzija odustajanja, da opraštaju slabi, a da se oni snažni ljute i osvećuju.

Međutim, realnost je potpuno drugačija. Ako ne oprostite to će vas izgrizati iznutra. Stalno ćete u sebi ponavljati argumente i sjećanja, i kreirati još više patnje za sebe.

Opraštanje vas oslobađa, ali je vrlo teško. Lako je nositi ljutnju u sebi, ali oprostiti, zaboraviti i nastaviti mirno dalje, to mogu samo oni najjači.

Uz opraštanje vam je budućnost bolja

Ako opraštanje gledate iz praktične perspektive tada je ono vrlo pametno. Opraštanje vas štiti od bolnih iskustava.

Opraštanje vraća vas u centar, a ne drugu osobu. Vi ćete prestati žaliti za onim što je već u prošlosti i poštedjeti se nepotrebnog rasipanja energije. Na taj način ćete imati više energije da se posvetite sadašnjosti i onome što želite u budućnosti.

U opraštanje ne trebate uključiti drugu stranu

Mnogi misle da oprostiti znači nazvati drugu osobu i reći joj da je oprošteno. To je ponekad moguće, ali najčešće nije i nije ni potrebno. Opraštanjem se trebate osloboditi negativnih veza s tom osobom, a ne uspostavljati nove izjavama o opraštanju. Opraštanje se radi u sebi. Reći ćete sebi kako više nećete razmišljati o tome, nećete biti ljuti ili razmišljati o osveti, i  jednostavno cete nastaviti dalje bez razmišljanja o tom događaju.

Oprostiti ne znači nastaviti tamo gdje ste stali

To što ste oprostili ne znači da ćete dati priliku osobi koja vas je povrijedila da to napravi još jednom, nego opraštanjem sebe oslobađate povezanosti i negativnih emocija vezanih uz tu osobu.

Ponekad je moguće, ako obje strane žele, nastaviti tamo gdje ste stali, ali opraštanje izvorno ne znači to. Oprostiti znači da ste sposobni izdići se iznad nečije greške, priznavši da svi griješimo te krenuti svojim putem. Taj put može uključivati osobu kojoj ste oprostili, ali put se nastavlja od greške, a ne od tamo gdje je bio prije nje.

Izvor: covermagazin.com

Počeo bih sa zadnjim (referendumom) jer mi se čini da je oko njega bilo najviše prašine. Ono što sam uglavnom vidio bila je mržnja. Bilo ZA bilo PROTIV većina argumentacije je išla u smjeru da su “oni drugi” loši i da ih treba uništiti. Nigdje nisam vidio namjeru da se vidi i sasluša “druga” strana. Glasaš ZA. OK. Zanima me kako razmišljaš. Koji su ti motivi? Želim te vidjeti i čuti, a ne izbrisati s lica zemlje i dokazati kako si glup i nisi u pravu. Glasaš PROTIV. Opet isto. Želim te čuti i vidjeti. Zanimaš me. Zanima me kako razmišljaš. To nisam nigdje vidio. Vidio sam bijes, mržnju, ponižavanje i odbacivanje, nebitno na kojoj strani bili.

Naravno da sam protiv bilo kakve diskriminacije. Istovremeno sam svjestan da diskriminirani nikad nisu do svojih prava dolazili na jednostavan i lak način. Pogledajte malo unazad i vidite koliko je bilo ženama teško doći do prava glasa, još malo dalje i rasne diskriminacije u Americi ili još malo dalje u doba Rima i prava kršćana. Puno borbe, krvi, mržnje, nerazumijevanja.

Obitelj. Moj šogi je ispalio jednu odličnu definiciju koja mi je odmah sjela. Svaka skupina ljudi koja jede za istim stolom, dijeli svoje uspjehe, sreću, tugu i bol. Imam obitelj iz koje sam potekao. Obitelj koju sam stvorio sa svojom partnericom. Nogometnu obitelj. Duhovnu obitelj…

Zanimljivo je da kad radite s ljudima vrlo brzo shvatite da svi potičemo iz jedne obitelji. Ono što trebamo kao djeca je kontakt s osobama koje su fizički i emocionalno dostupne. Osobe koje nas vide, prepoznaju i podržavaju. Nažalost, zbog fizičke nedostupnosti, emocionalne distanciranosti, vlastite povrijeđenosti ili neznanja to nije tako. Roditeljska ljubav je vrlo često uvjetovana. Ako se ljutiš, ne volim te. Ako si tužan, isto? Uplašen isto. Volim te samo kad si dobar, kad radiš ono što ti ja kažem. Kad slušaš i udovoljavaš. Dijete ima potrebu biti u kontaktu s roditeljima jer bez toga ne može preživjeti. Isto tako, ima potrebu biti autentično i imati pravo na svoje osjećaje. Kad god su ove dvije potrebe u sukobu, dijete odabire biti u kontaktu na štetu vlastite autentičnosti.  Ako me roditelji odbacuju kad sam ljut, radije ću potisnuti svoju ljutnju kako me ne bi odbacili i kako bih bio u kontaktu s njima.

Ono što dijete treba je zadovoljenje njegovih osnovnih potreba. Potrebe za sigurnošću,  prepoznavanje, podrškom, viđenosti, slobodom, izražavanjem, užitkom, povezanošću,  kreativnošću.  Roditelji često ovo nisu u stanju ispuniti. I to nije zato što su loši i ne vole svoje dijete, već iz vlastite povrijeđenosti, neznanja, ograničenja. I mislim da sve ove stvari trebati na umu kad se definira što je brak, što obitelj i tko ima pravo posvajati djecu ili ne.

Ajmo o Šimuniću. Definitvno nemam osjećaj da ono što je napravio bilo iz loše namjere. Vidio sam četverogodišnjaka koji je bio zanesen pobjedom i koji je dobio priliku biti viđen i prepoznat. Možemo pričati da je “Za dom spremni” prvi put spominjano na ovom ili onom mjestu, ali vjerujem da većini ljudi to nije prva pomisao. Isto kao što Mr. Beanovo pozdravljanje srednjim prstom (koje je iskreno i dječje), nije prva pomisao da nas pozdravlja i želi nam nešto lijepo poručiti. Koja je prva pomisao kad Vam netko pokaže srednji prst? Bok kako si? Sumnjam. Isto tako i izraz “Za dom spremni”. I interesantno je da su se opet stvorile dvije struje koje se međusobno mrze i dokazuju da su “oni drugi” loši.

Ćirilica i Vukovar. Ovo se meni čini kao najdelikatnije pitanje. Da ili ne? Ponovo podijeljenost i mržnja. Nema razumijevanja. Nisam pametan niti dovoljno kompetentan da decidirano odlučim iako naginjem više tome da je još rano za ćirilicu tamo. Htio bih ovo sagledati iz šire perspektive. Činjenica je da su mnogi ljudi poginuli tamo, da su mnogi izgubili svoje najbliže i da je grad potpuno sravnjen sa zemljom. Ono o čemu bih htio govoriti je oprost i o posljedicama koje ostaju ako nismo spremni opraštati (i ovo nema veze samo s Vukovarom, nego sa svakom životnom situacijom u kojoj smo bili povrijeđeni). Kad nas netko povrijedi, želja za osvetom je prirodni mehanizam. To vrlo jasno možete vidjeti kod male djece. Dok ne izravnaju račune ne mogu se pomiriti. Kad jedan udari drugog, ovaj mu mora vratiti da bi bio OK. Ispod zamjeranja je bol. Bol zbog gubitka. Ulazak u bol zbog povrjeđivanja otvara prostor tugovanja i otvara naše srce za opraštanje i za ponovno voljenje. Ovdje postoje dvije zamke. Jedna je da kažemo ma nije to ništa. Bilo pa prošlo, čime izbjegavamo bol i ne možemo otvoriti srce da bi ponovno voljeli. Druga je ostati u zamjeranju doživotno što je također izbjegavanje boli. Problem s tim je da onoliko koliko zamjeramo nam je srce zatvoreno. Nismo sposobni voljeti. S tim hodamo po svijetu.

Jako bitna stvar u praštanju je popravak. Da dobijemo ispriku i žao mi je od druge strane.  Naravno da popravak neće vratiti ljude koji su poginuli niti može vratiti vrijeme, ali dobra namjera s druge strane pomaže da lakše prebolimo. Pomaže da naš bol bude prepoznat.

Da li oprostiti? Ne znam. Kad oprostiti? Ne znam. Vjerujem da je dobro razmisliti o tome zbog nas samih. Zbog otpuštanja zamjeranja i ogorčenosti koje nosimo u srcu. Treba znati da to ogorčenje i zamjeranje unosimo u svaki odnos. Onoliko koliko zamjeramo toliko smo manje sposobni voljeti. I ono što bih volio vidjeti je namjera da se oprosti. Htio bih oprostiti, ali još me boli i to nisam spreman. I naravno da je to OK. I možda nikad neću to biti spreman.

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija