Duhovni život definira se kao napor individue da uz pomoć vodstva dostigne razumijevanje svog duhovnog identiteta (ja sam vječno duhovno biće) i djeluje na tom nivou bez obzira na vanjske okolnosti materijalnog svijeta.

Materijalni život definira se kao napor individue da uz pomoć bliskih osoba dostigne nivo materijalnog postojanja koji je oslobođen nepotrebne patnje (patnja uzrokovana ljudskim neznanjem i nesposobnostima).

Samoodrživost znači samostalno se održavati na životu, kako materijalnom tako i duhovnom. To ne znači biti ili djelovati sam, jer je to nepraktično i izuzetno teško, stoga spada u kategoriju nepotrebne patnje. Samoodrživost se odnosi na donošenje vlastitih odluka iza kojih stojimo samo mi, donositelji odluka.

Donositi vlastite odluke znači u potpunosti prihvatiti odgovornost za sve posljedice donošenja samostalnih odluka, bile one povoljne ili nepovoljne.

Stoga je samoodrživost temelj slobodnog društva individua koje su sposobne odgovorno donositi vlastite odluke. U protivnom, netko drugi mora donositi važne životne odluke za nas. U tom slučaju, odričući se prava na donošenje vlastitih odluka, osoba se odriče i prava na život, koje tada pripada onima koji za nas donose odluke.

Kada bi svi ljudi donosili odluke za svoj vlastiti život, te bi odluke bile daleko drukčije nego odluke koje donosimo u ovim “modernim” vremenima. Većina ljudi ne žele živote koje imaju danas, ali su “prisiljeni” donositi takve odluke (ishrana, mjesto boravka, posao, prijatelji, slobodno vrijeme) jer ne žele donositi važne odluke u svojim životima.

Koje su to važne odluke?

Najvažnije odluke su odluke po pitanju osnovnih bioloških potreba: hrana, voda, zrak, udoban dom, odjeća, obuća, društvo i edukacija. Ne postoje zakoni (barem u našoj državi i barem ne za sada!) kojima se prisiljava ljude na određeni stil života po pitanju ovih osnovnih odabira. Stoga su ovi odabiri nepovredivo pravo svake individue.

Zašto smo ove odluke dali drugima u ruke?

Vede daju i odgovor: zbog patološke lijenosti, kao duhovne, tako i materijalne.

Današnji čovjek želi živjeti tako da ga drugi služe, a on/ona da samo uživa u lagodnom životu. Velika je greška predati svoje osnovne životne funkcije nekom ili nečem drugome. Takvu poziciju imaju robovi i zatvorenici, koji nemaju kontrolu nad svojim osnovnim funkcijama i njihovi se životi mogu produljiti ili skratiti u skladu sa željom njihova vlasnika. Život na gumbiće i prekidače, automatske mašine i regulatore, skenere i detektore, laserske i optičke, digitalne i analogne uređaje koji se “brinu” za naše osnovne životne funkcije kao što su jedenje, spavanje, reprodukcija, liječenje, odijevanje, zabava, druženje, edukacija i osobna sigurnost, nije stvarno ljudski život, već preživljavanje bolesne osobe koja ovisi o mašinama. Već je nekoliko stoljeća san modernog čovjeka biti sposoban kontrolirati i regulirati sve svoje osnovne životne funkcije sa što manje osobnog angažmana i napora. Taj se san sastoji u zamišljanju sreće i uživanja koje dolazi kad se ovakvo stanje postigne. Međutim, to je i danas samo san, koji se već odavno pretvorio u noćnu moru, jer je više nego jasan negativan utjecaj svih tih mašina i tehnologije na biološki sustav i funkcije ljudskog organizma.

Slično tome, danas imamo vlast koja vlada nad narodom koji ne želi vladati sobom, odnosno, donositi vlastite i odgovorne odluke za svoj život. Stoga je današnja vlast ili vlada nužno potrebna takvoj vrsti individua. Nije vlada loša! Vlada je uvijek savršena točno za one ljude koji traže vladavinu nad svojim individualnim životima.

Samoodrživost znači preuzeti vladavinu nad svojim osobnim životima i sami se pobrinuti oko osnovnih životnih potreba, sami birajući ljude i sredstva, pomoć i suradnju, kako bi ostvarili duhovno-materijalni život oslobođen nepotrebne patnje.

Samoodrživost na planetu Zemlji moguća je isključivo uz pomoć ove planete kakva jest. A ova planeta obiluje kisikom, dušikom, plodnom zemljom, vodom i sjemenjem. Toga nikada ne može nestati jer je Bogom stvoreno da se samo obnavlja dok god planet postoji.

Zato se mi, ljudska živa bića moramo prilagoditi uvjetima na našem planetu, a ne prilagođavati čitavu Zemlju svojim osobnim ideologijama. Naš je život već predodređen uvjetima koji su ovdje postavljeni prije nas. Dostojanstveno prihvatimo te uvjete i prilagodimo svoj život, prihvaćajući samoodrživost Zemlje kao svoju vlastitu.

Ništa. Ili samo nešto od navedenog? U tragovima? Povremeno? Zanima me koga kriviš? Mamu? Tatu? Partnera? Manjak para? Višak para? Manjak vremena? Višak vremena? Prošlost? Budućnost? Boga? Djecu? Premijera? Doktora? Svećenika? Facebook? Vladu? Državu? Masone? Komuniste? Kapitaliste? Tko je kriv? Tražiš krivce van sebe? Optužuješ okolnosti, zlu sudbinu i nedostatak prilika? Koju priču si pričaš? Tko ti je sve odgovoran za stanje u kojem se TI nalaziš?
Kome si predao moć i odgovornost za vlastiti život? Gdje god se okreneš, čuješ kukanje. Upali televizor, odi na Internet, sjedni na kavu. Svugdje ista stvar. Teško je. Je, teško je. I tu se niš’ nemre. Jel’ tako? To je priča za malu djecu koju si pričaš.
Ta priča nema hepi end. Nećeš dobiti na lotu. Neće ti Milanović dati idealni novi posao. Neće se tvoj partner promijeniti, niti će roditelji odjednom shvatiti svoje greške i počet se ponašati drugačije prema tebi. Neće te šef početi poštovati, niti će dobra vila ili zlatna ribica ispuniti tvoje tri najveće želje.

Ništa od toga se neće desiti. Proći će još deset godina i još deset i ti ćeš i dalje kukati, optuživati, samo da mi je to što nije i da mi nije to što je. I tako prođe život. Ništa se ne može pa je bolje i ne pokušavati. Ne talasaj? Dobit ćeš po glavi. Šuti i trpi. Nek te život i svi navedeni “kapetani” vode putem koji čak niti oni za sebe nisu odabrali.

Možeš tako. Možeš, ali nemoj si pričati priču da su odgovorni drugi jer to jednostavno nije istina ili barem nije čitava istina. Istina je da je moj život moja odgovornost. Nisam stavljen, niti ubačen na mjesto na kojem se nalazim. Ja sam se doveo tamo. Ako su me i nekako ubacili, JA odlučujem ostati tamo. Ja ne želim preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke. To je istina. Ulažem energiju kako bi zadržao postojeće stanje. Ulažem energiju u stagniranje. Strah me. To je istina. To je ono što si trebam priznati i osjetiti. Ja to stanje svojim djelovanjem ili nedjelovanjem podržavam. Ja sam odgovoran. I jedino Ja to mogu promijeniti. Za to trebaju muda, srce, resursi, podrška i ustrajnost.

OK. Stanje je takvo kakvo je. Što si učinio da ga promijeniš, osim kukanja koje naravno ne vodi nikamo osim u samopotvrdu vlastite nemoći. Probao si sve, kažeš. Hajde mi reci jednu konkretnu stvar. Tišina. Muk. Samozavaravanje pred pitanjem koje nema konkretan odgovor. Pa ako malo bolje razmislim ništa nisam niti probao. Kukam. To znam. To je “lakše”. A do malo prije si bio uvjeren da si dao sve od sebe.
I jesi, ali u kukanje, okrivljavanje, odustajanje. Neki čak i krenu. Probaju nešto, ali nakon jednog pokušaja odustanu. Jednog pokušaja! I kažu „Eto vidiš. Nema smisla.“ Dobiju gorki užitak u samopotvrdi vlastitog proročanstva. „A ovo čekanje i nedjelovanje, pasivnost i inercija imaju smisla“ naivno pitam?

Čineći ono što si do sad činio imat ćeš rezultate koje si imao i do sad. Ne može biti drugačije. Možeš li naći mir u srcu ako to ostane tako? Možeš li se pomiriti s tim? Pogledaj sebe u ogledalo i reci glasno: „To je život kakav želim. Na to pristajem.“ Je li se grlo stegnulo? Osjećaš li grč u želucu ili bol u srcu? Sad zamisli da će takav biti još deset godina. I još deset. I još deset i još… i umreš… Kako se osjećaš? Postoji li mir u tebi u vezi toga?

Ako ne, nešto ćeš morati promijeniti i to će imati posljedice. Ukoliko želiš mijenjati stvari moraš biti spreman na posljedice. Neke ti se možda neće svidjeti. Neke će ti djelovati zastrašujuće i neprihvatljive. Dokle god bol od situacije u kojoj se nalaziš ne postane veća od tvog straha od promjene, vjerojatno nećeš učiniti ništa. Ne moraš brinuti zbog toga, život se brine za to. Život ne stoji i ne trpi stagnaciju. Donosi krize u obliku otkaza, razvoda, bolesti, smrti. Dovede te do točke kad je ustrajanje na starom obrascu nemoguće. Postane prebolno, a to nas onda natjera da potražimo alternativu.

I kroz to iskustvo rastemo i razvijamo se. Javi se novi dio nas za koji nismo niti znali da postoji. Možemo otkriti vlastitu hrabrost, spontanost, kreativnost, odlučnost, nježnost, empatiju, slobodu. Možda nisam odgovoran za situaciju u kojoj sam se našao, ali sam (većinom) odgovoran za ostajanje u njoj. Kako sam odgovoran za stanje u kojem se nalazim, mogu u svakom trenu odlučiti stvarati nešto drugo za sebe bez da me život na to natjera. Možda ne znam kako i nemam potrebne resurse, ali onda barem znam da mi je to prvi korak.

Otkriti što više ne želim u svom životu i ostvarivati korak po korak ono što mi je potrebno da se nađem na mjestu koje želim za sebe. Ponovi glasno: „Ja sam odgovoran i ja pristajem na ovo. Moj život je moja kreacija.“ To je istina. Sve drugo je debela i notorna laž koju si možeš i dalje nastaviti pričati. Ali ti neće pomoći da dođeš do promjene.