Mada su fizički sigurna, ova djeca žive u “menalnoj” ratnoj zoni u kojoj neprestano trpe napade roditeljskih strahova, želja i ambicija

Kim John Payne je pedagog i autor knjige “Jednostavno roditeljstvo” (Simplicity Parenting) u kojoj opisuje kako moderan način odgajanja dece dovodi do psihičkih problema od kojih je najrašireniji takozvani ADHD ili poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Payne je na grupi djece s ovim poremećajem proveo eksperiment – pojednostavio im je život. Rezultati su premašili djelovanje klasične terapije lijekovima poput Ritalina. Čak 68 posto djece je izgubilo simptome, a primijećen je i za 37 posto bolji akademski uspjeh.

Do svog zaključka da djeca u zapadnom svijetu trpe posljedice pretrpavanja života raznim podražajima, Payne je došao zahvaljujući svom iskustvu u izbjegličkim kampovima u Jakarti u Indoneziji. Tamo je imao prilike vidjeti simptome posttraumatskog stresa kod djece – ona su bila nervozna, preosjetljiva na podražaje i zazirala su od svega novog i nepoznatog. Kada se kasnije vratio u Englesku i započeo s privatnom praksom, shvatio je da mnoga djeca koja mu dolaze – imaju iste simptome kao djeca iz ratnih zona!

Četiri “previše” protiv kojih se treba boriti

Zaključio je da, mada su u fizičkom smislu sigurna, ova djeca žive u “mentalnoj” ratnoj zoni u kojoj neprestano trpe napade roditeljskih strahova, želja i ambicija. U njihovim životima bilo je previše svega, što je prouzročilo “kumulativnu stresnu reakciju”, svojevrsni obrambeni mehanizam.

Suvremena djeca izložena su bujici informacija koje nisu u stanju obraditi i razumjeti. Rastu sve brže jer i naša očekivanja sve brže rastu.

Roditelji samo žele najbolje za svoje dijete. Upisuju ga na bezbroj aktivnosti – nogomet, satove glazbe, borilačke vještine, balet. Vrijeme im je isplanirano a kalendar pretrpan. Njihov životni prostor nakrcan je edukativnim knjigama, uređajima i igračkama. Prosječno dijete u zapadnim zemljama ima preko 150 igračaka i godišnje dobije oko 70 novih. Ono je zaslijepljeno tolikim šarenilom i preplavljeno mogućnostima izbora. Zbog toga je njegova igra površna i ono ne uspijeva utonuti u maštanje. U svojoj knjizi “Jednostavno roditeljstvo” Payne ohrabruje roditelje da smanje broj igračaka koje djeca imaju, kako bi se konačno mogla zaigrati.

Četiri “previše” protiv kojih se treba boriti su: previše stvari, previše izbora, previše podataka i previše brzine, objašnjava on.

Kada su djeca preplavljena, ona nemaju vremena razmišljati, istraživati i opustiti se. Postaju nesretna. Nemaju se kada “dosađivati” i srediti svoje misli i utiske.

Modernom društvu se dogodio učinak “kuhanja žabe” – neprimjetno smo djeci oduzeli djetinjstvo i primorali njihove nezrele mozgove da se bore sa stalnim ubrzavanjem života.

Naučite reći NE

Razvojni psiholog David Elkind kaže da su djeca u zadnja dva desetljeća izgubila 12 sati slobodnog vremena tjedno. Čak i predškolci su s igre preusmjereni na učenje. U školama se odmori ukidaju i zamjenjuju učenjem. Organizirani sportovi postaju jedina tjelesna aktivnost, a pokazalo se da oni ubijaju kreativnost kod mladih, jer im uskraćuju slobodno vrijeme za njeno razvijanje.

Šta roditelji mogu učiniti da bi zaštitili djecu od novih “standarda” koje je suvremeno društvo propisalo?

Jednostavno, recite NE. Ako ne naučite reći NE, žrtvovat ćete svoje dijete na oltaru savremenog trenda pretrpavanja života stvarima, obvezama, potrebama, ambicijama.

NE, Petra ne može doći na rođendan ovog vikenda. NE, ne treba joj još jedan set popularnih igračaka. NE, neće moći ići na besplatnu kreativnu radionicu u srijedu. NE, ne može stići na trening u nedjelju.

Jedino tako ćete se izboriti za ono dragocjeno slobodno vrijeme bez nametnutih obveza i pružiti djetetu malo mira u ovom kaotičnom svijetu. Tako će djeca moći opustiti se i oporaviti od svih podražaja suvremenog svijeta koji se svakodnevno obrušavaju na njih. Tako će djetinjstvo moći služiti svojoj svrsi i omogućiti djetetu sigurno utočište za rast i razvoj.

Morate postati njihov filter. Cijeli život je pred njima i bit će vremena za sve, osim da opet budu djeca.

Raise Good / Roditelji.hr

Uloga roditelja je i u ovom slučaju, kao i u brojnim drugima, prepoznati djetetove osjećaje, prihvatiti ih, biti prisutan, razumjeti ih i slušati, kazala je dr. Polona Bencun Gumzej, specijalistica školske medicine.

– Biti roditelj znači imati moć, autoritet, biti odgovoran, znati prepoznati osobne granice te imati integritet. Djeci su potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti superiorni, donositi i izvršavati odluke na temelju iskustva, znanja i spremnosti za preuzimanje odgovornosti. Prepuštanje moći djetetu dovodi do dječje tiranije. Naime, dijete će rado poslušati ako vam vjeruje i zna da nećete s njim manipulirati. Dakle, ne zabranjujete zato što ste loše raspoloženi, uzrujani ili ljuti, već zato što ste tako odlučili, naglasila je Bencun Gumzej.

– Vanja Mirčeta
(zadarskilist.hr)

Često kada sam radio kao profesor upravo su me najviše interesirala djeca koju su osuđivali da ne uče i da su ljenivci, pa pošto je filozofija sama po sebi slobodna u pristupu, u toj djeci se mogla otkriti kreativnost i ono najljepše individualnost. Nisu dozvoljavali da ih sustav slomi, ali ovo je tabu koji se ne smije izgovoriti u zbornici, pa imamo ovaj sustav u kojem svi prešućuju da učimo djecu hrpu gluposti.

To je prešutna istina o kojoj svi šute, u kojoj djeca znaju da ih lažemo, zato su nasilna jer ne dozvoljavaju da im se uništi ono  čemu se najviše raduju, a to je život. Mi se tome ne radujemo jer smo ispraani, odnosno radujemo se kako bismo nakon svojeg potiskivanja kupili sebi smeće i onda obrazovanjem djecu učimo kako je to ok kupovati smeće i da je kupovina nešto u čemu trebaju uživati, a da je traženje sebe nešto što je loše i zato dolazi do tolikih bolesti na Zapadu, odnosno moderne bolesti od kojih ljudi danas boluju dolaze upravo jer smo obrazovanjem i osudama samoga sebe kroz obrazovanje počeli SEBE MRZITI.

Zato kada ljudi uđu u meditaciju, bježe glavom bez obzira jer su im tisuću puta usadili da će biti kažnjeni od društva ako budu djeca, kreativni i razigrani i ako se budu čudili svijetu i postali sretni i to sve besplatno. To ne smijete, jer sretni možete biti ako kupujete, dakle, današnje depresije postoje jer smo odgajani još za vrijeme obrazovanja, potiskivali smo se toliko godina i usadili su nam tu glupu misao po kojoj se svi prešutno kao u zbornici ponašaju. Da, nesretni smo jer nemamo novaca, a Freud koji je bio materijalista je rekao: ”To ljudi govore jer su emocionalno prazni, tj., potisnuti i vjeruju da nas emocije i smijeh ne mogu učiniti sretnim.” Znanost se diči da je otvorena prema istraživanju, ali i to sam osjetio na svojoj koži, odnosno kako se uzdignuo stožer čuvara sustava koji su se pobunili protiv takvih ideja i prozvali autore koji su tvrdili da se i znanstveno može dokazati kako je poniranje u dušu, poput meditacije, nešto što u 55 posto slučajeva smanjuje odlazak kod doktora, a 87 posto smanjuje kardiovaskularne bolesti. Jedna američka srednja škola koja primjenjuje među učenicima meditaciju imaju nula posto nasilja i pobjeđuju na svim takmičenjima. Kakvo je to obrazovanje u kojem se uče pojmovi napamet, a znanjem proglašavamo reproduciranje naštrebanih pojmova?

Od malih nogu učimo kako da osuđujemo sebe, kako da strahom odgovaramo na način da je čovjek čovjeku vuk, jer mržnja proizvodi borbu, želju za moći, a ne prihvaćanje čovjeka. Učiti djecu kako voljeti kako spoznavati sebe, učiti o tim alatima koji onda ne mogu izazvati natjecanje i okrupnjivanje kapitala tj. straha i nesigurnosti u sebe, jedini je put obrazovanja jer život na sadašnjim temeljima može izazvati još više patnje tj., ratova. To je u konačnici put koji nam nalaže psiha kroz proces zrenja od mandale i ostalih simbola koji se javljaju u snovima i pokazuju da nam unutrašnjost nameće taj pu,t do vanjskih događaja koji nam govori da svaka ideologija pa tako i liberalni kapitalizam će završiti katastrofom. Učiti djecu ideologiji koje propagira današnje obrazovanje, tj. to je vjera u svemoć materije, pogubno  je te nas je dovelo do zida pred kojima sada stojimo. Svjesni smo da je ideologija naučenog propala ali bojimo se sada priznati da sve što smo naučili zapravo su samo vještine nipošto i znanje koje dolazi tek spoznajom unutarnjeg puta zrenja a onda i ostvarivanje ljubavi za kojom tako čeznemo.

– Nikola Žuvela

1. Nemojte pomisliti da to kakvo je vaše dijete bilo danas, predstavlja obrazac čitavog njegovog života. Djeca prolaze kroz faze, a te faze mogu biti i sjajne i očajne.
2. Ne pokušavajte popraviti ono što nije pokvareno i prihvatite prirodu vašeg djeteta čak i ako je ono stidljivo, ćudljivo ili ne baš sjajno u matematici.
3. Kad nešto gledate izbliza, ona mu vidite i mane. Sasvim je normalno da vam se djeca vaših prijatelja čine boljim od vaše djece.
4. Skupite hrabrost i jednostavno recite “ne”. Ne pokušavajte svaki put pronaći rješenje koje će se više svidjeti djetetu.
5. Ohrabrite vaše dijete da provodi više vremena vani i koristi svih pet čula u trodimenzionalnom svijetu. Pošaljite ga u kamp u prirodi na najduži period koji možete priuštiti. Uživajte u prirodi obiteljski.
6. Nemojte pobrkati ono što dijete želi s onim što mu je potrebno. Ne padajte na slatkorječivost i pravite razliku između privilegija i prava.
7. Zapamtite da vaša djeca nisu sezonske biljke niti cvjetovi iz staklenika. Pustite ih da nakratko ozebu, pokisnu ili ogladne i cijenit će to što se mogu ugrejati, biti suhi i siti.
8. Uzdržite se od uloge Šerpe, batlera, konsiljerea, tajne policije, ličnog kuhara ili sobarice. Vaša djeca su po prirodi stvorena da postanu sposobna i pustite ih da stvari rade sami.
9. Prije nego što počnete gunđati, podsjećati, kritiziratu, savjetovati, komentirati ili pretjerano objašnjavati, kažite sebi “Zašto ovo govorim?” Provedite u slušanju četiri puta više vremena nego u pričanju.
10. Sjetite se da su razočarenja obavezan dio pripreme za život. Kada vaše dijete ne dobije pozivnicu za rođendan, ulogu i predstavi ili ne uđe u tim, ostanite mirni. Bez ovakvih iskustava ne bi se snašlo u stvarnom svijetu.
11. Budite u pripravnosti ali ne i u stanju uzbune. Zastanite i razmislite: je li ova situacija opasna ili samo neugodna za moje dijete? Je li to hitan slučaj ili samo novi izazov?
12. Naučite voljeti riječi “pokušaj” i “greška”. Pustite svoje dijete da pravi greške prije nego što ode na fakultet. Omogućite mu onoliko slobode koliko odgovornosti i sposobnosti pokazuje, bez obzira na to što i koliko druga djeca smiju.
13. Nemojte biti iznenađeni ili obeshrabreni ukoliko vaše veliko dijete dobije djetinjasti napad bijesa ili izljev emocija. Razumnost nije isto što i zrelost i koraci unazad su prirodna stvar. I nama se događaju, ali mi uvjek možemo ebi nasuti jednu.
14. Dozvolite svom djetetu da radi stvari koje vas plaše. Morate ga pustiti da neke korake poduzima samostalno, bez vas da ga držite za ruku, ukoliko želite da postane samostalno i samouvjereno.
15. Kada se vaš tinejdžer ružno ophodi prema vama, ne shvaćajte to osobno. Sudite o njegovom karakteru ne na osnovu ljubaznosti prema ukućanima, jasnoći izražavanja ili količini kontakta očima, već na osnovu onoga što kažu nastavnici, roditelji tuđe djece, susjedi, kao i na osnovu toga kako se ponaša prema prodavačima i osoblju u restoranima.
16. Nemojte dopustiti svom djetetu da tek tako odustane od neke aktivnosti ili izbjegne nešto što ne voli. Njegovo je pravo da mrzi neku osobu, aktivnost ili instituciju i teško da ćete mu moći promijenite mišljenje. Bez obzira na to, njegova je obaveza da nastavi ono što je započeo ili ispuni svoju obavezu. Ipak, kada pravite planove imajte u vidu i stav vašeg djeteta.
17. Nemojte se truditi da budete super prema svojoj djeci samo zato što vaši roditelji nisu pokušavali da se usklade s vašim emocionalnim potrebama. To se obično, nakon perioda povlađivanja, završi roditeljskim izljevima bijesa.
18. Izbjegavajte se hvaliti svojim djetetom osim ako vam se čini da mu je prijeko potrebno malo reklame. Sjetite se da ocene i popularnost vašeg djeteta nisu mjera vaše vrijednosti kao roditelja. I da ostali vjerojatno pretjeruju.
19. Sačekajte barem 24 sata prije nego što pošaljete ljutiti email nastavniku, treneru ili roditelju problematičnog djeteta iz razreda. Prespavajte problem.
20. Razmislite o dugoročnim poslijedicama zaobilaženja pravila koje ste sami postavli. Ako pokažete da pravila postoje da bi bila kršena i da se uvijek mogu naći prečice, dali ste svom djetetu dozvolu da vara na testovima.
21. Ne pridajte značaj izvikanosti određenih škola i fakulteta. Roditelji često zaborave da uspjeh ovisi od kvaliteta učenika, a ne od statusa obrazovne ustanove.
22. Odnosite se prema nastavnicima kao prema stručnim ljudima koji su na vašoj strani. Pružite vašem djetetu šansu da se nauči poštovanju, to je jednako važna lekcija kao i ona iz matematike. Sjetite se koliko dobar odnos s nastavnikom može biti značajan u životu.
23. Hvalite proces, a ne rezultat. Umjesto da aplaudirate svakodnevnim postignućima, hvalite djetetovu upornost i vrednoću jer time potičete vještine i navike koje vode ka uspjehu.
24. Ako želite pripremiti vaše dijete za nivo opterećenja i količinu obaveza koje će imati na fakultetu, dobro razmislite pre nego što mu unajmite privatnog profesora.
25. Prakticirate razuman nadzor nad online aktivnostima vašeg djeteta, procjenjujući njegov opći nivo zrelosti. Budite u tijeku s novim tehnologijama i popularnim aplikacijama kako u nepoznate vode ne bi uplovilo bez kormilara.
26. Smatrajte obične kućne poslove i obaveze koje dijete obavlja za džeparac kao bolje prilike za učenje od izvanškolskih aktivnosti. To će vaše dijete učiniti “zapošljivom” (i zaposlenom) odraslom osobom.

 

 
Izvor: WendyMogel.com
 
Ptreuzeto s: detinjarije.com

Cijenim poruke koje dobijam od svoje djece – bilo da su išvrljane flomasterom na malom komadiću papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru s crtama. Ali pjesma za Majčin dan koju sam prošlog proljeća dobila od svoje najstarije kćeri, posebno me, duboko pogodila.

Prvi stih pjesme oduzeo mi je dah prije nego što su suze potekle mojim licem.

“Važna stvar o mojoj mami je… ona je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.”

Vidite, nije uvijek bilo tako. Tijekom veoma rastrojenog života, započela sam jedan nov običaj koji se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenapuhan balon koji iznenada pukne i svi u okruženju se zbog toga strahovito trgnu.

Pa što je to bilo s mojom djecom, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Je li to bilo inzistiranje jedne kćeri da otrči po još tri narukvice i omiljene roza naočale kad mi već kasnimo? Je li to što je druga pokušala sama usuti pahuljice u zdjelu i prosula cijelu kutiju na stol? Je li to što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela iako sam joj govorila da ga ne dira? Je li to što se druga stojički borila da ne zaspe baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Je li to što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda?

Da, bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječiji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu.

Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lijep period mog života za sjećanje jer, istinu govoreći, mrzjela sam sebe u tim trenucima. U što sam se to pretvorila da sam trebala vikati na dvije dragocjene male osobe koje sam voljela više nego sam život?

Reći ću vam u što sam se pretvorila. U moje skretanje pažnje.

Pretjerana upotreba telefona, previše zadataka, ‘to-do’ liste na više strana i jurnjava za savršenstvom, jednostavno su me iscrpili. A vikanje na ljude koje sam voljela bila je direktna posljedica gubitka kontrole koju sam osjećala u svom životu. Naravno, morala sam negdje puknuti. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija kćer sišla je sa stolice da bi dohvatila nešto, a onda je slučajno prevrnula cijelu kesu riže na pod. Dok je milijun sitnih zrna letjelo po podu kao kiša, oči mog djeteta su se ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njezinim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.

“Ona me se boji”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvaćanje. “Moje šestogodišnje dijete se boji moje reakcije na svoju nevinu grešku.”

S dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju, niti da tako želim živjeti ostatak života.

U nedeljama koje su uslijedile nakon te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na ‘hands free’ put, put zaborava svih skretanja pažnje i bavljanje onim što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu… tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da ‘radiš sve’. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuhali u meni polako su nestajali. S manje tereta na leđima, mogla sam regirati na greške moje djece na mnogo smireniji, suosjećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to obrisati i stol će biti kao nov.”(Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima). Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more pahuljica s poda. (Umjesto da stojim nad njom s pogledom negodovanja i neopisive dosade.) Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočale. (Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)

A u trenucima kada čista iscrpljenost i neprekidno kukanje prijete da će oduzeti najbolje od mene, ušla bih u kupatilo, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsjetim se da su one djeca, a djeca griješe. Baš kao i ja.

Vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kog trebaju bježati i kriti se.

Nisam sigurna da bih se sjetila da pišem o ovoj dubokoj transformaciji da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem bila mi je na vrhu jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrznuo. Iznenada, izmjene na tri cijela poglavlja nestale su pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući vratiti posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, konzultirala sam i ‘back up’ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću vratiti poglavlja na kojima sam radila, došlo mi je da plačem, ili još bolje, došlo mi je vrištim od bijesa.

Ali, nisam mogla jer je bilo vreme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku suzdržanost mirno sam zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje puno, ali puno gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti da bih riješila ovaj problem.

Kad su moja djeca ušla u automobil, odmah su znala da nešto nije u redu. “Što nije u redu, mama?” pitala su me jednoglasno nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice. Došlo mi je da vrisnem “Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!” Došlo mi je da dlanom razbijem volan jer je sjedenje u autmobilu bilo posljednje mjesto na kojem sam htjela biti u tom trenutku. Željela sam ići kući i popraviti svoju knjigu – a ne vozikati djecu na plivanje, cijediti mokre kupaće kostime, češljati zamršenu kosu, kuhati večeru, prati prljavo posuđe i uspavljivati ih.

Ali umjesto toga mirno sam rekla: “Malo mi je problem sada o tome pričati. Izgubila sam dio knjige. I ne želim pričati o tome jer se osjećam loše.”

“Žao nam je”, rekla je starija kćerka u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi. Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno ‘večernje čavrljanje’. “Misliš li da ćeš uspjeti vratiti poglavlja?”, tiho je pitala moja kćerka. I tada sam počela plakati, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da ih mogu ponovo napisati, moj slom se dogodio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja.  Na moje iznenađenje, moje dijete je pružilo ruku i nježno me pogladilo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “kompjuteri mogu biti tako frustrirajući” i “Mogu pogledati ‘back up’ i vidjeti mogi li popraviti knjigu”. I na kraju “mama, ti to možeš, ti si najbolji pisac kojeg poznajem”, i “ja ću ti pomoći kako god mogu”.

Kad sam ja imala ‘problem’, ona je bila tu, strpljivo i suosjećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kad sam već bila na dnu. Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto da se zbližavaju. Važna stvar je…. moja mama je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.

Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kojeg je naučila. I u riječima moje kćerke vidim nadu i za druge.

Važno je… da nije kasno da prestanete vikati.
Važno je… da djeca opraštaju – naročito kad vide da se osoba koju vole pokušava promijeniti.
Važno je… da je život previše kratak da bismo se nervirali oko prosutih pahuljica i zagubljenih cipela.
Važno je… da bez obzira šta se dogodilo jučer, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagiramo mirno. I dok to radimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kad imamo probleme.

Izvor: Roditelj.hr i The Huffingtn Post

Jedan antropolog je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je koš pun voća pored stabla i rekao djeci da će onaj tko stigne prvi osvojiti slatke plodove. Kad im je rekao da potrče, svi su jedan drugog uhvatili za ruke i potrčali zajedno, a zatim svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama.

Kad ih je pitao zašto su svi kao jedan potrčali, kada je jedan mogao imati sve plodove za sebe, rekli su:
Ubuntu! Kako da jedan od nas bude sretan ako su svi drugi tužni’?

‘Ubuntu’ u Xhosa kulturi znači: “JA SAM, JER SMO MI”.

————————————————

Mother and daughter talking on bed

Ono što su nam govorili kad smo bili djeca:

budi miran, idi, polako, požuri, nemoj to dirati, pazi, sve pojedi, operi zube, pazi da se ne zaprljaš, zaprljao si se, šuti, govori kad ti kažem, moli za oproštenje, pozdravi, dođi ovamo, ne motaj se okolo, idi se igrati, ne smetaj, nemoj trčati, nemoj se znojiti, pazi da ne padneš, jesam li ti rekao da ćeš pasti, pravo ti budi, nikad ne paziš, ne znaš ti to, još si premalen, daj, ja ću, zaposlen sam, snađi se sam, pokrij se, nemoj biti na suncu, izađi na sunce, punim ustima se ne govori…

Ono što smo željeli čuti kad smo bili djeca:

volim te, lijep si, drago mi je da te imam, razgovarajmo malo o tebi, nađimo malo vremena za sebe, kako se osjećaš, tužan si, bojiš se, zašto ti se ne da, sladak si, mekan si i savitljiv, nježan si, ispričaj mi što si pronašao, ti si sretan, sviđa mi se kako se smiješ, možeš plakati ako hoćeš, nisi baš zadovoljan, što te muči, tko te je naljutio, možeš mi reći sve što želiš, imam povjerenja u tebe, sviđaš mi se, sviđam li se ja tebi, kad ti se ne sviđam, što ti misliš o tome, drago mi je biti s tobom, želim ti nešto reći, slušam te, kad se osjećaš najnesretnijim, sviđaš mi se takav kakav jesi, dobro da smo zajedno, reci mi ako sam pogriješio…

Izvor: savjetnikuspjeha.com

.

ć 

Naši biološki roditelji ili roditeljske figure vrlo su značajni ljudi za svakoga od nas. Iako postoje izvjesne razlike u odnosu prema ocu i majci, govorit ću o roditeljima u množini, jer su oboje od ogromnog značaja za naš život. Bez roditelja, jednostavno ne bismo postojali. Oni su prve osobe s kojima smo kao dijete uspostavili odnos, prema kojima smo osetili ljubav, ali i ljutnju. Mnogi od nas i kada prođe trideset, četrdeset, pa i više godina od najranijeg detinjstva, osećaju negativne emocije prema svojim roditeljima. Uspostavljanje odnosa bezuslovne ljubavi s roditeljima od velikog je značaja za naš psihički život i duhovni razvoj.

Roditelji su najmoćnije figure u našem životu, ne samo u djetinjstvu. Oni tu moć mogu zadržati i mnogo godina kasnije, ako mi ne sazremo i odrastemo. Mnogo sam puta vidjela odrasle, ozbiljne, uspješne ljude kako se pretvaraju u malog dječaka ili djevojčicu čim čuju glas svog oca ili majke preko telefona.

Neki roditelji su u potpunosti svjesni moći koju imaju nad svojim odraslim potomcima i spremno manipuliraju njima, dok su je drugi sasvim nesvjesni i osjećaju se kao žrtve svoje odrasle, nezahvalne djece. Kako god, većina roditelja i dalje ima ogromnu moć nad nama. Razmislite – može li vas neki komentar koji vam upute vaš otac ili majka iznervirati? Jeste li ste spremni da im satima dokazujete da ste u pravu vi, a ne oni? Svađate li se ponekad s mamom ili tatom u svojoj glavi, uzalud im dajući najraznovrsnije argumente za svoje izbore? I tako unedogled. Čak i kada više nisu među živima, roditelji mogu imati moć nad nama. Dobro, reći ćete, imaju izvjesnu moć nada mnom, ali kako da se toga oslobodim, kako, kad su oni takvi – tvrdoglavi, nedokazani, miješaju mi se u život, sve hoće da znaju, o svemu imaju svoje mišljenje…

Kada ne prihvaćamo i ne volimo bezuvjetno svoje roditelje, mi na najdubljem nivou sebi negiramo pravo na postojanje. Jer nastali smo od njih, zar ne? Mi smo proizvod dva ljudska bića, muškog i ženskog, i ma kako da su se oni ponašali prema nama, bez njih, nas ne bi bilo. Budimo im zato iskreno zahvalni na tome! Dopuštajući roditeljima da budu ono što jesu, prihvaćajući ih sa svim njihovim manama i vrlinama, mi sebi samima pružamo pravo na postojanje, što je vrlo važno. Time dobijamo istinsku šansu da sebe prihvatimo i zavolimo. Jer nije moguće zaista voleti i prihvatiti sebe, ukoliko se u sebi nismo pomirili sa svojim roditeljima.

Tič Nat Han, budistički monah i veliki duhovni učitelj u svojoj knjizi ,,Mir u svakom koraku,, piše kako mu je jedan umjetnik iz Vijetnama ispričao šta mu je majka rekla na odlasku iz kuće: ,,Kada ti budem nedostajala, pogledaj svoj dlan i odmah ćeš me videti.,, Ove jednostavne riječi imaju tako duboko značenje. ,,Prisustvo njegove majke nije samo genetsko. Njen duh, njena nadanja, ali i njen život su u njemu. Kada pogleda svoj dlan, on vidi tisuće generacija koje su živjele prije njega i tisuće generacija koje će tek doći.,,

Pokušajte… na ovaj način, ćete osetiti posebnu vezu sa svojim roditeljima i precima, a možda i mnogo širu povezanost.

Teško je ponekad suočiti se s činjenicom da nikada od svojih roditelja nećete dobiti iskrenu pohvalu za svoj uspjeh, niti odobravanje životnih izbora. Ali zar nije vrijeme da se oslobodite svoje želje za njihovim odobravanjem. Sve što želite da dobijete od njih, pružite sami sebi, a zatim i njima. Pružite im bezuvjetnu ljubav, čak i ako mislite da je oni vama nisu pružili, dopustite im da budu takvi kakvi su, prihvatite ih i prepoznajte neke njihove karakteristike u sebi. I vaši roditelji su duše, koje žele da ostvare svoju svrhu. Možda je nisu otkrili, možda su i skrenuli sa svog puta, ali ko smo mi da o tome sudimo. Oprostite svojim roditeljima, znajte da su vas odgajali kako su najbolje znali i umjeli i pružili vam sve što su mogli. Pružite im mnogo ljubavi i vaš odnos će se početi mijenjati. Ove promjene mogu se kretati od gotovo neprimjetnih do dramatičnih. Prihvatite ih takve kakve su, ne ljutite se što nisu drugačiji. Ako se vaši roditelji nimalo ne mijenjaju to znači da još nisu spremni za promjenu. Ne možete ništa učiniti na silu. Sjetite se koliko je vama vremena bilo potrebno da nešto učinite.

Promatrajte ih kao Duše, kao dio Božanskog izvora, osjetite da ste jedno. Nikada ne znate kada će doći trenutak njihove fizičke smrti, zato budite puni ljubavi za svoje roditelje, jer bol za voljenim osobama mnogo lakše zacjeli kada su odnosi topli i podržavajući.

Vrijeme praznika je idealno za pokazivanje ljubavi i pažnje bližnjima, zato ga iskoristite.

Suzana Vemić

http://centarprozor.wordpress.com/2013/12/29/odnosi-sa-roditeljima/