Vraćamo se na temeljne postavke: ako i dalje imate uopće posao, ako i dalje imate zdravlje, obitelj, jelo za stolom – što drugo osim zahvalnosti u trenutku vam se nameće?!?

Kakvi planovi, kakve ambicije, kakva zimovanja, shopinzi i preseravanja.

Ajmo lepo – back to the Basics! Gledajmo cvijeće i voće, biljke i stabla, gledaj malo više svoje ukućane, malo pažljivije i dublje se zagledajmo…

Događa se nešto čudno i do sada neviđeno. S jedne strane moderni načini elektronske komunikacije povezali su svijet čvršće i brže nego ikada, tako da svi kontinenti mogu usklađeno djelovati, dok s druge strane ulazimo u razdoblje odvajanja, nekomunikacije, ukidanja putovanja, udaljavanja ljudi fizički i lokacijski. U nekim državama nema izlaženja iz kuće, nema vođenja djece u prirodu pod prijetnjom visoke kazne, jedva da je moguće ići u povremenu bazičnu kupovinu. Naše su slobode narušene, sloboda kretanja, sloboda putovanja, sloboda komunikacije, čak i sloboda rada. Još nam nije jasno koje će sve posljedice to imati, niti koliko će trajati. Za sada količina zabrana eskalira i proširuje se.

A opet, narod pokazuje krotkost i disciplinu, neophodne kako bi ove sanitarne mjere djelovale I donijele rezultate. Da bi se zaštitili od širenja bolesti i da bismo jedni druge štitili od njenog širenja.

Sprema nam se skroman život ograničen na prostor našeg stana ili kuće. A tko je u našem domu? Obično je to obitelj. Pa je li možda neka skrivena uloga ove pošasti, namjera nevidljivog režisera našeg života, da nas usmjeri na najbliže, na naše obitelji, na djecu. Da nas podsjeti da je moguće provoditi vrijeme u krugu obitelji, da je moguće dugo piti kavu I čavrljati bez teme, zajedno pripremati obroke, da je moguće prepričavati doživljaje iz daleke prošlosti ili se izgubiti u maštanju o budućnosti i svemu što nam ona može donijeti. Je li uloga ove situacije donijeti nam sjećanje na neka prošla vremena, kad se živjelo jednostavnije, kad se nije jurilo za novim iskustvima I putovalo po nepoznatim zemljama.

Ova nam situacija donosi i svijest o ranjivosti starijih ili bolesnih. Vrlo je jasno rečeno da osobe koje su već bolesne ili oni koji su pozne životne dobi, predstavljaju najranjiviju populaciju. I to nas čini svjesnima da postoje grupe ljudi koje mi trebamo štititi, brinuti se o njima, ponašati se na način da im ne prenesemo virus I podržati ih u nabavci ili tehničkim potrebama, kako ne bi trebali izlaziti ili se voziti javnim prijevozom. Virus nas tjera da mislimo jedni o drugima, da iskažemo brižnost, podršku I pomoć.

Situacija nas je podsjetila i na važnost higijene. O higijeni je već Hipokrat imao što reći I poručio je da redovito održavanje higijenskih navika značajno smanjuje rizik od bolesti ili skraćuje njeno trajanje. Podsjetilo nas je da učestalo peremo ruke, da peremo sebe, da osvijestimo što sve diramo, s kime se sve rukujemo, I da s više poštovanja prihvatimo civilizacione dosege čistoće I čuvanja zdravlja.

No, sve su to vanjske okolnosti koje mogu utjecati na širenje te čudne bolesti koja je paralizirala cijeli svijet, koja je očistila najjača industrijska zagađenja, koja nam je pokazala da I zatvoreni u četiri zida možemo biti maštoviti Iipjesmom s balkona oplemeniti taj čudni trenutak. Možda nas je čak podsjetila da je sva čarolija života u nama, a ne oko nas?

Nije to prvi put da se naš planet našao pod napadom tih najsitnijih stvorenja, virusa, za koje čak niti ne postoji jasan dokaz da su živa bića. Toliko su mali da ih je znanost vrlo kasno otkrila i još uvijek dešifrira njihove osobine i istražuje kako ih nadmudriti. Znanost nastoji istražiti kako bi u ratu protiv njih izvojevala pobjedu. I to već dugo pokušava doznati, no definitivnih rezultata još nema. Kao što nam ova situacija pokazuje. Važnija je zaštita, pritajivanje, skrivanje, nego li rat. Rat protiv virusa za sada izvjesno ima jednog pobjednika, a to je virus. Što čini da se trebamo spašavati mirnim putem. Nije li to kuriozitet u ovom vremenu kad su nam ratovi tako bliski I toliko brojni I kad su državne granice kao i religije oslonjene na ratne aktivnosti da bi se nametnule i da bi iskorijenile sve nepoželjne? Virus je biće ili tvar ili polu organizam ili… koji nas tjera da u sebi nađemo rješenje. U miru naših domova i obitelji. Nije li to zanimljivo?

Bilo je već neobuzdanih epidemija i pandemija na Zemlji. Postoje podaci iz srednjeg vijeka vezani uz epidemiju kuge. Bilo ju je nemoguće obuzdati I stradanja stanovništva bila su ogromna. No bile su neke kategorije profesionalaca koji su dolazili u doticaj s bolesnicima, njihovim stvarima ili tijelima I preživljavali. Kako je to moguće. Sjećate li se sličica iz povijesnih knjiga ili medicinskih udžbenika, na kojima su bile osobe u plaštevima a na licu su imali masku sa širokim kljunom. Kao dijete sam mislila da su ti liječnici nosili maske kako bi postigni neki autoritet, nedodirljivost, jedinstvenost. Ali, radilo se o nečem drugačijem. U toj maski, u njenom zaobljenom kljunu, bio je komad tkanine, natopljen eteričnim uljima. Tadašnji liječnici znali su koja eterična ulja se trebaju koristiti, kako bi se zaštitili od vrlo invazivnih mirkoorganizama. Tada nije bilo mikroskopa niti slika tih sitnih patogenih organizama, no znanja o zaštiti su postojala I prenosila su se unutar struke. I nisu ih posjedovali samo liječnici, o snažnoj zaštiti od bolesti znali su I lukavi kradljivci koji su obilazili domove umrlih kako bi krali njihovu imovinu i koristili nesreću za svoje bogaćenje. Mnoge su priče pričane o kradljivcima koji se nisu plašili ulaska u zaraženi prostor i koji su preživjeli dugotrajne epidemije. Što im je to omogućilo? Jednostavno disanje kroz eterično ulje. Kroz protumikrobna eterična ulja.

Naša je generacija sretna što danas osim priča I davnih iskustava, imamo I znanost koja direktno potvrđuje efikasnost eteričnih ulja protiv bakterija I virusa. Zaštiti ćemo se puštanjem eteričnih ulja da se šire prostorom kao para iz difuzera ili iz mirisne svjetiljke. Njihove će molekule lebdjeti u zraku I mi ćemo ih udisati. Na taj način naša će pluća biti čista I zaštićena. Ukoliko boravimo u prostoru gdje se okuplja više ljudi, svakako je neophodno uključiti difuzer s jednim ili više od idućih eteričnih ulja:

Paprena metvica, čajevac, ravensara, cimet, klinčić, matičnjak, lovor. Ova ulja su znanstveno potvrđena kao protuvirusna ulja. Bez rata I borbe oslobađaju nas opasnosti I ne dozvoljavaju nam da nas opasni virusi ugroze. A osim toga beskrajno ugodno mirišu.

Ugodan način zaštite i vrlo preporučen je kupka. U med ili sol stavi se 10-ak kapi odabranih eteričnih ulja, ovih ranije nabrojenih, napuni se kada I kad je puna u nju se stavi mješavina. Boravak u kadi i ugodnom ljekovitom mirisu štitit će vas, a ujedno I duboko opustiti, a opuštenost je jedan od preduvjeta dobrog imuniteta.

Ista ulja preporuča se dodati u sapun za redovno pranje ruku I tijela, a mogu se i nakapati papirnate maramice za brisanje nosa ili ruku ili površina. (U ovom slučaju nemojte koristiti cimet, jer može iritirati kožu. No zato je izvanredno ugodan u prostoru).

Mudro je napraviti 5% mješavinu navedenih ulja u vodi i prskati u prostor u kojem boravimo. Ukoliko se krećemo među ljudima, prskanje odjeće i ruku bit će odlična zaštita.

Uz svu vanjsku zaštitu ne zaboravimo na svoj imunitet. On je razlog zašto neke osobe ne obole u sredini gdje ostali obolijevaju. Oni koji ostaju zdravi imaju snažan imunitet. Pa kako onda pomoći svom imunitetu da postane prva I snažna linija obrane od virusa? Krenimo s jednostavnim. Dr. Pauling dobio je Nobelovu nagradu za istraživanje kako nas C vitamin štiti od bolesti I održava naš organizam u tako dobrom I čistom stanju da nam ujedno I produljuje životni vijek. Zato svakako posegnite za C vitaminom I, u ovim okolnostima, konzumirajte dvostruko nego li je preporučeno na kutiji. Ne brinite se, ukoliko bude viška, napustiti će vaše tijelo putem mokraće, neće se taložiti niti stvarati probleme.

Pijte puno vode i mlačnih laganih biljnih čajeva. Oni će detoksicirati tijelo. Uz to se preporuča koristiti čuveno ulje Crnog Kima, koje, kako sveti spisi kažu, ”liječi sve bolesti osim smrti”. Svakodnevno korištenje čistit će organizam, jačati imunitet I ujedno detoksicirati.

Redovna automasaža prirodnim uljem sa eteričnim uljima, nakon večernjeg tuširanja, doprinijeti će ljepoti kože, ali će ujedno I ojačati cirkulaciju krvi I limfe, pa će tijelo lakše očuvati zdravlje. Dobro je tom prilikom čvrsto izmasirati stopala I dlanove, sve to će oživiti organizam I osnažiti ga.

Zaboravite slatka jela i šećer, kao i bijelo brašno i reducirajte mliječne proizvode. Vaš će vam imunitet biti zahvalan i lakše će se brinuti o vašoj zaštiti.

I na kraju, još nekoliko jako važnih stvari. Smijte se, pjevajte i šalite se. Dobro raspoloženje stimulativno djeluje na imunitet i snagu našeg tijela, a osim toga, ljepše nam se ispunja vrijeme.

Volite se, podržavajte se, igrajte se. Možda je sad vrijeme da iz ladica izvučete stare igre tipa Čovječe ne ljuti se ili Monopoli ili karte, koje su završile negdje u podrumu ili nekom drugom skrivenom mjestu kad su u dom ušli televizor I kompjuter, pa mobitel.

Razmjenjujte dobre knjige s prijateljima, ili ih jednostavno uzmite s police i popunite vrijeme s njima. Razgovarajte, planirajte budućnost, sjećajte se zanimljivih događaja iz prošlosti, pričajte djeci kako ste odrastali, podsjetite roditelje na trenutke iz vašeg djetinjstva. Pregledajte stare fotografije. Činite svoje dane zanimljivima i ispunite ih ljudskom toplinom. Kad kriza prođe, bit ćete bogatiji za jedno ljudsko iskustvo koje vam nitko neće moći oduzeti.

Mara Doljak

Aromara.hr

Opasno je izgubiti se u nesigurnostima sadašnjosti isključujući prošlost koje više nema i budućnost koja još nije tu. Bijeg od sadašnjosti može biti i način da se ne suočimo s vlastitom odgovornošću. Važno je živjeti vlastiti život, jer život življenja, je življenje svega onoga što se može. I ne postoji jedan pravi trenutak. Uvijek je pravi trenutak za življenje.

Izvor: www.velecasnisudac.com

Nedavno sam se našla pred velikim izazovom. Moji prijatelji su donijeti veliku, iznimno tešku odluku. Neka posebna podrška se od mene nije tražila. Ja sam naravno osjećala da to moram biti. Brzo sam povukla na sebe bol cijeloga svijeta, a ne samo njihovu. Baš mi je bilo teško.

Onda sam se pomalo prisjetila (uz pomoć muža koji me više nije mogao gledati)… Nisam ja ta koja mora preuzeti njihovu bol. Naš je um prenatrpan informacijama, bitnim i nebitnim. Katkad je teško biti svjestan da postoji Viša Inteligencija. A tek ostati… Biti svjestan da se sve dešava sa razlogom. Da smo sada, možda, u paralelnom svijetu već prošli ono što nas ovdje tek čeka. Svi odgovori koje tražimo, već postoje…

 

Nekako je ljudski da želimo zaštiti nekoga od boli. Uvijek je prisutno, možda nismo učinili dovoljno? Ta naša procjena da nismo učinili dovoljno, može nas emotivno razoriti ili pak baciti u stanje da ne možemo odraditi nešto što moramo…. Mene je preuzelo skroz. U stvari se nisam smjela valjati u boli. Iako je valjda tako trebalo bit. Kad sam se pribrala, shvatila sam, mogu im pomoći slanjem pozitivnih misli.

I tako da prvenstveno sebe dovedem u stabilno emotivno stanje. Da bih mogla njima pomoći na najbolji mogući način. Emocije… samo preuzmu… Znamo da svatko ima svoj put, i na tome nam svijest treba biti.

Nema slučajnosti.

Svatko svojim mislima i riječima kroji svoju budućnost, ono što moraju iskusiti i razumijeti, sami će izazvati. Sami pišu svoju predstavu, sami biraju žanr.

Nije na nama da bolimo njihovu bol, odnosno moramo znati svoje granice, kao,  uostalom, i na svim ostalim područjima života. A ne trebamo niti zbog straha umanjivati tuđe sposobnosti i uvijek se dobro prisjetiti da je svaka teža odluka ili situacija u životu, savršena prilika za rast.

No ipak i dalje želim da nitko ne pati, stoga molim da radite na sebi, svojoj sreći, svom miru i zadovoljstvu. Pa da Zemlja bude puna radosnih i duhom mirnih ljudi, koji žive u skladu i ljubavi. Nek ljubav izvire iz svakoga od nas!

Cijenim poruke koje dobijam od svoje djece – bilo da su išvrljane flomasterom na malom komadiću papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru s crtama. Ali pjesma za Majčin dan koju sam prošlog proljeća dobila od svoje najstarije kćeri, posebno me, duboko pogodila.

Prvi stih pjesme oduzeo mi je dah prije nego što su suze potekle mojim licem.

“Važna stvar o mojoj mami je… ona je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.”

Vidite, nije uvijek bilo tako. Tijekom veoma rastrojenog života, započela sam jedan nov običaj koji se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenapuhan balon koji iznenada pukne i svi u okruženju se zbog toga strahovito trgnu.

Pa što je to bilo s mojom djecom, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Je li to bilo inzistiranje jedne kćeri da otrči po još tri narukvice i omiljene roza naočale kad mi već kasnimo? Je li to što je druga pokušala sama usuti pahuljice u zdjelu i prosula cijelu kutiju na stol? Je li to što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela iako sam joj govorila da ga ne dira? Je li to što se druga stojički borila da ne zaspe baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Je li to što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda?

Da, bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječiji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu.

Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lijep period mog života za sjećanje jer, istinu govoreći, mrzjela sam sebe u tim trenucima. U što sam se to pretvorila da sam trebala vikati na dvije dragocjene male osobe koje sam voljela više nego sam život?

Reći ću vam u što sam se pretvorila. U moje skretanje pažnje.

Pretjerana upotreba telefona, previše zadataka, ‘to-do’ liste na više strana i jurnjava za savršenstvom, jednostavno su me iscrpili. A vikanje na ljude koje sam voljela bila je direktna posljedica gubitka kontrole koju sam osjećala u svom životu. Naravno, morala sam negdje puknuti. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija kćer sišla je sa stolice da bi dohvatila nešto, a onda je slučajno prevrnula cijelu kesu riže na pod. Dok je milijun sitnih zrna letjelo po podu kao kiša, oči mog djeteta su se ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njezinim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.

“Ona me se boji”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvaćanje. “Moje šestogodišnje dijete se boji moje reakcije na svoju nevinu grešku.”

S dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju, niti da tako želim živjeti ostatak života.

U nedeljama koje su uslijedile nakon te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na ‘hands free’ put, put zaborava svih skretanja pažnje i bavljanje onim što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu… tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da ‘radiš sve’. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuhali u meni polako su nestajali. S manje tereta na leđima, mogla sam regirati na greške moje djece na mnogo smireniji, suosjećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to obrisati i stol će biti kao nov.”(Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima). Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more pahuljica s poda. (Umjesto da stojim nad njom s pogledom negodovanja i neopisive dosade.) Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočale. (Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)

A u trenucima kada čista iscrpljenost i neprekidno kukanje prijete da će oduzeti najbolje od mene, ušla bih u kupatilo, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsjetim se da su one djeca, a djeca griješe. Baš kao i ja.

Vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kog trebaju bježati i kriti se.

Nisam sigurna da bih se sjetila da pišem o ovoj dubokoj transformaciji da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem bila mi je na vrhu jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrznuo. Iznenada, izmjene na tri cijela poglavlja nestale su pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući vratiti posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, konzultirala sam i ‘back up’ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću vratiti poglavlja na kojima sam radila, došlo mi je da plačem, ili još bolje, došlo mi je vrištim od bijesa.

Ali, nisam mogla jer je bilo vreme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku suzdržanost mirno sam zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje puno, ali puno gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti da bih riješila ovaj problem.

Kad su moja djeca ušla u automobil, odmah su znala da nešto nije u redu. “Što nije u redu, mama?” pitala su me jednoglasno nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice. Došlo mi je da vrisnem “Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!” Došlo mi je da dlanom razbijem volan jer je sjedenje u autmobilu bilo posljednje mjesto na kojem sam htjela biti u tom trenutku. Željela sam ići kući i popraviti svoju knjigu – a ne vozikati djecu na plivanje, cijediti mokre kupaće kostime, češljati zamršenu kosu, kuhati večeru, prati prljavo posuđe i uspavljivati ih.

Ali umjesto toga mirno sam rekla: “Malo mi je problem sada o tome pričati. Izgubila sam dio knjige. I ne želim pričati o tome jer se osjećam loše.”

“Žao nam je”, rekla je starija kćerka u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi. Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno ‘večernje čavrljanje’. “Misliš li da ćeš uspjeti vratiti poglavlja?”, tiho je pitala moja kćerka. I tada sam počela plakati, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da ih mogu ponovo napisati, moj slom se dogodio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja.  Na moje iznenađenje, moje dijete je pružilo ruku i nježno me pogladilo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “kompjuteri mogu biti tako frustrirajući” i “Mogu pogledati ‘back up’ i vidjeti mogi li popraviti knjigu”. I na kraju “mama, ti to možeš, ti si najbolji pisac kojeg poznajem”, i “ja ću ti pomoći kako god mogu”.

Kad sam ja imala ‘problem’, ona je bila tu, strpljivo i suosjećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kad sam već bila na dnu. Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto da se zbližavaju. Važna stvar je…. moja mama je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.

Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kojeg je naučila. I u riječima moje kćerke vidim nadu i za druge.

Važno je… da nije kasno da prestanete vikati.
Važno je… da djeca opraštaju – naročito kad vide da se osoba koju vole pokušava promijeniti.
Važno je… da je život previše kratak da bismo se nervirali oko prosutih pahuljica i zagubljenih cipela.
Važno je… da bez obzira šta se dogodilo jučer, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagiramo mirno. I dok to radimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kad imamo probleme.

Izvor: Roditelj.hr i The Huffingtn Post

Počeo bih sa zadnjim (referendumom) jer mi se čini da je oko njega bilo najviše prašine. Ono što sam uglavnom vidio bila je mržnja. Bilo ZA bilo PROTIV većina argumentacije je išla u smjeru da su “oni drugi” loši i da ih treba uništiti. Nigdje nisam vidio namjeru da se vidi i sasluša “druga” strana. Glasaš ZA. OK. Zanima me kako razmišljaš. Koji su ti motivi? Želim te vidjeti i čuti, a ne izbrisati s lica zemlje i dokazati kako si glup i nisi u pravu. Glasaš PROTIV. Opet isto. Želim te čuti i vidjeti. Zanimaš me. Zanima me kako razmišljaš. To nisam nigdje vidio. Vidio sam bijes, mržnju, ponižavanje i odbacivanje, nebitno na kojoj strani bili.

Naravno da sam protiv bilo kakve diskriminacije. Istovremeno sam svjestan da diskriminirani nikad nisu do svojih prava dolazili na jednostavan i lak način. Pogledajte malo unazad i vidite koliko je bilo ženama teško doći do prava glasa, još malo dalje i rasne diskriminacije u Americi ili još malo dalje u doba Rima i prava kršćana. Puno borbe, krvi, mržnje, nerazumijevanja.

Obitelj. Moj šogi je ispalio jednu odličnu definiciju koja mi je odmah sjela. Svaka skupina ljudi koja jede za istim stolom, dijeli svoje uspjehe, sreću, tugu i bol. Imam obitelj iz koje sam potekao. Obitelj koju sam stvorio sa svojom partnericom. Nogometnu obitelj. Duhovnu obitelj…

Zanimljivo je da kad radite s ljudima vrlo brzo shvatite da svi potičemo iz jedne obitelji. Ono što trebamo kao djeca je kontakt s osobama koje su fizički i emocionalno dostupne. Osobe koje nas vide, prepoznaju i podržavaju. Nažalost, zbog fizičke nedostupnosti, emocionalne distanciranosti, vlastite povrijeđenosti ili neznanja to nije tako. Roditeljska ljubav je vrlo često uvjetovana. Ako se ljutiš, ne volim te. Ako si tužan, isto? Uplašen isto. Volim te samo kad si dobar, kad radiš ono što ti ja kažem. Kad slušaš i udovoljavaš. Dijete ima potrebu biti u kontaktu s roditeljima jer bez toga ne može preživjeti. Isto tako, ima potrebu biti autentično i imati pravo na svoje osjećaje. Kad god su ove dvije potrebe u sukobu, dijete odabire biti u kontaktu na štetu vlastite autentičnosti.  Ako me roditelji odbacuju kad sam ljut, radije ću potisnuti svoju ljutnju kako me ne bi odbacili i kako bih bio u kontaktu s njima.

Ono što dijete treba je zadovoljenje njegovih osnovnih potreba. Potrebe za sigurnošću,  prepoznavanje, podrškom, viđenosti, slobodom, izražavanjem, užitkom, povezanošću,  kreativnošću.  Roditelji često ovo nisu u stanju ispuniti. I to nije zato što su loši i ne vole svoje dijete, već iz vlastite povrijeđenosti, neznanja, ograničenja. I mislim da sve ove stvari trebati na umu kad se definira što je brak, što obitelj i tko ima pravo posvajati djecu ili ne.

Ajmo o Šimuniću. Definitvno nemam osjećaj da ono što je napravio bilo iz loše namjere. Vidio sam četverogodišnjaka koji je bio zanesen pobjedom i koji je dobio priliku biti viđen i prepoznat. Možemo pričati da je “Za dom spremni” prvi put spominjano na ovom ili onom mjestu, ali vjerujem da većini ljudi to nije prva pomisao. Isto kao što Mr. Beanovo pozdravljanje srednjim prstom (koje je iskreno i dječje), nije prva pomisao da nas pozdravlja i želi nam nešto lijepo poručiti. Koja je prva pomisao kad Vam netko pokaže srednji prst? Bok kako si? Sumnjam. Isto tako i izraz “Za dom spremni”. I interesantno je da su se opet stvorile dvije struje koje se međusobno mrze i dokazuju da su “oni drugi” loši.

Ćirilica i Vukovar. Ovo se meni čini kao najdelikatnije pitanje. Da ili ne? Ponovo podijeljenost i mržnja. Nema razumijevanja. Nisam pametan niti dovoljno kompetentan da decidirano odlučim iako naginjem više tome da je još rano za ćirilicu tamo. Htio bih ovo sagledati iz šire perspektive. Činjenica je da su mnogi ljudi poginuli tamo, da su mnogi izgubili svoje najbliže i da je grad potpuno sravnjen sa zemljom. Ono o čemu bih htio govoriti je oprost i o posljedicama koje ostaju ako nismo spremni opraštati (i ovo nema veze samo s Vukovarom, nego sa svakom životnom situacijom u kojoj smo bili povrijeđeni). Kad nas netko povrijedi, želja za osvetom je prirodni mehanizam. To vrlo jasno možete vidjeti kod male djece. Dok ne izravnaju račune ne mogu se pomiriti. Kad jedan udari drugog, ovaj mu mora vratiti da bi bio OK. Ispod zamjeranja je bol. Bol zbog gubitka. Ulazak u bol zbog povrjeđivanja otvara prostor tugovanja i otvara naše srce za opraštanje i za ponovno voljenje. Ovdje postoje dvije zamke. Jedna je da kažemo ma nije to ništa. Bilo pa prošlo, čime izbjegavamo bol i ne možemo otvoriti srce da bi ponovno voljeli. Druga je ostati u zamjeranju doživotno što je također izbjegavanje boli. Problem s tim je da onoliko koliko zamjeramo nam je srce zatvoreno. Nismo sposobni voljeti. S tim hodamo po svijetu.

Jako bitna stvar u praštanju je popravak. Da dobijemo ispriku i žao mi je od druge strane.  Naravno da popravak neće vratiti ljude koji su poginuli niti može vratiti vrijeme, ali dobra namjera s druge strane pomaže da lakše prebolimo. Pomaže da naš bol bude prepoznat.

Da li oprostiti? Ne znam. Kad oprostiti? Ne znam. Vjerujem da je dobro razmisliti o tome zbog nas samih. Zbog otpuštanja zamjeranja i ogorčenosti koje nosimo u srcu. Treba znati da to ogorčenje i zamjeranje unosimo u svaki odnos. Onoliko koliko zamjeramo toliko smo manje sposobni voljeti. I ono što bih volio vidjeti je namjera da se oprosti. Htio bih oprostiti, ali još me boli i to nisam spreman. I naravno da je to OK. I možda nikad neću to biti spreman.

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija

Moje pitanje je kako se usuđujete skrivati svoje kvalitete? Kako se usuđujete skrivati svoje talente? Kako se usuđujete zakinuti svijet za vašu jedinstvenost? Za dar vašeg postojanja i djelovanja? Zašto skrivate svoje najbolje strane? Čega vas je strah? Možete li stati pred ljude i reći 5 dobrih stvari o sebi? Kakvi se osjećaji javljaju u vama ako to radite? Kako bi se predstavili svom poslodavcu? Potencijalnom partneru ili nepoznatoj osobi? Što bi rekli o sebi da vas pitam da mi nabrojite svoja postignuća i kvalitete? Možete li to uopće izgovoriti na glas? I pri tome ne mislim na pretjeranu samohvalu ja ovo, ja ono, ja najbolji na svijetu. Možete li stati pred ogledalo i odati sebi priznanje za svoja postignuća? Dobar sam u svom poslu. Brižna sam majka. Hrabra sam osoba. Strastven sam. Kreativan. Nježan… možete li to reći sami sebi? Bitan si mi. Drago mi je da postojiš. Jel vam drago što ste ovdje? Jeste li sami sebi bitni? Jesu li vam ljudi oko vas bitni? Govorite li im to? Kad ste im zadnji put to rekli? Uzimate li i druge ljude oko sebe zdravo za gotovo?

Vidite sami koliki je omjer kritike i odavanja priznanja samom sebi. Koliko si puta kažete kako si glup, nesposoban, ne valjaš, a koliko puta si odate priznanje, dobar sam, vrijedim, bitan sam? Koliko puta ste partneru, prijatelju ili poslovnom kolegi rekli isto? Fakat si dobar. Čega je više, tko pobjeđuje? Pozitivan ili negativan glas? Jeste li se ikad zapitali zašto je to tako? Kako to da sve što napravite dobro, da se to podrazumijeva, a za svaku “lošu” stvar koju napravite slijedi kritika. Bičem po vlastitim leđima za “grešku”, a maženje i tapšanje za dobre stvari ne ide.

I opet se moram vratiti na lijepi naš odgoj. Premalo pozitivnog reflektiranja. Previše podrazumijevanja i uzimanja zdravo za gotovo. Previše kritike, ismijavanja i poniženja, a premalo pohvale u pravom trenu (onda kad djete ima osjećaj postignuća). Previše nepotrebne pohvale (i očekivanja od djeteta da stalno bude izvrsno). Premalo ljubavi, pažnje i podrške kad nam je najpotrebnija. Previše sputavanja naše ekspresije, istraživanja i samoafirmacije. Prenaglašavanje važnosti skromnosti i nesebičnosti dok još nismo razvojno spremni za to. Previše trpanja u kalup.

Rođeni smo da “stršimo” (ne da budemo u kalupu), jer smo jedinstveni, ali nismo “jedinstveniji” od drugih. Trebamo dobiti poruku da smo bitni i viđeni, jer je to refleksija našeg postojanje. Najgore što se može desiti djetetu je ignoriranje. Ako se djete ignorira, poručuje mu se da nije bitno, a istovremeno djete ima osjećaj da ne postoji što je njemu ravno smrti. (Ignoriranje = ti za mene ne postojiš).

Nemojte se ignorirari niti uzimati zdravo za gotovo. Pokušajte više sudjelovati u životu. Dozvolite ljudima da vas vide. Reci te im tko ste. U čemu ste dobri. Zna li vaš šef na poslu što sve radite? Pobrinite se da sazna. U čemu ste dobri? Zamislite da je Leonardo skrivao svoja umjetnička djela, ili da se Mozart sramio svojih skladbi. Svijet bi bio puno siromašnije mjesto. I ne morate biti Mozart niti Leonardo da bi se pokazali svijetu. Siguran sam da imate kvalitete koje su baš potrebne tamo gdje se nalazite. Pokažite ih. Budite si bitni. Dozvolite drugima da budu bitni.

Sjetite se sebe sa 5 godina. Koliko ste bili bitni svojim roditeljima? Jesu li vas uopće vidjeli? Jesu li bili sretni što postojite? Jesu li navijali za vas? Ako nisu, zakinuli su vas i poslali vam poruku da niste bitni. S tim ste otišli u život i budući da tu energiju (nisam bitan) nosite u polju, oko vas će biti ljudi koji će vam to potvrđivati. Možda će vam i govoriti da ste bitni, ali vi ćete vidjeti samo one trenutke kad to nije tako (a moraju kad tad doći), i tako potvrđivati vlastito uvjerenje. Na žalost, u prošlost se vratiti ne možete i ne možete je ispraviti, ali je možete preboljeti i postati sami sebi navijač. Možete sami sebi postati bitni. Možete se sjetiti sebe s pet godina, i probajte osjetiti s ovog odraslog mjesta što vam je potrebno. Kako je ako sebi u trenucima kad se osjećate neviđeno ili nebitno (i u tom trenu imate 5 godina), kažete: vidim te, meni si bitan. Kako to mijenja vaš pogled na svijet? Tko bi vi danas bili da ste to imali kad ste bili djeca? Kako bi izgledao vaš život?

Bi li napisali knjigu? Pjevali na trgu? Skakali padobranom? Hranili siromašne? Plesali salsu? Igrali nogomet? Vozili formulu? Sadili tikvice?

Bitan si čovječe. Bogu si bitan. Garantiram. Jesi li bitan sebi?

– Autor: Dane Cvijanović, Energetsko iscjeljivanje