Tiha tragedija…

Postoji tiha tragedija koja se iz dana u dan razvija u našim domovima i tiče se naših najdragocjenijih dragulja: naše djece.
Naša djeca su u poražavajućem emocionalnom stanju.

U proteklih 15 godina, istraživači su nam davali sve alarmantnije statistike o naglom i stalnom porastu dječjih psihičkih bolesti koje sada dostižu razmjere epidemije:

Statistika ne laže:
• 1 od 5 djece ima problema s mentalnim zdravljem
• Primijećeno je povećanje ADHD-a od 43%
• Zabilježeno je povećanje depresije kod adolescenata od 37%
• Primijećeno je povećanje stope samoubojstava od 200% kod djece između 10 i 14 godina.

Što se događa i što radimo pogrešno?
Današnja djeca su previše stimulirana i preopterećena materijalnim predmetima, ali su uskraćena za ono što je doista osnovno za zdravo i sretno djetinjstvo, kao što su:
• Emocionalno dostupni roditelji.
• Jasno definirane granice.
• Odgovornost.
• Uravnotežena prehrana i dobra kvaliteta sna.
• Kretanje na otvorenom.
• Kreativna igra, društvena interakcija, nestrukturirane mogućnosti igre i prostor za dosadu.

Umjesto toga, zadnjih nekoliko godina stvarnost je:
• Roditelji digitalno rastrojeni.
• Oduševljeni i permisivni roditelji koji dopuštaju djeci da „vladaju svijetom“ i budu oni koji postavljaju pravila.
• Osjećaj ispravnog, nezasluženo dobivanje svega, bez da se zaradi i za bude zaslužan
• Neadekvatan san i neuravnotežena prehrana
• Sjedilački način života
• Beskrajna stimulacija, tehnoloških čuvara djece, trenutni užitak i odsustvo dosadnih trenutaka.

Što napraviti?
Ako želimo da naša djeca budu sretni i zdravi pojedinci, moramo se probuditi i vratiti se osnovama.

I dalje je moguće… uz sljedeće preporuke dr Luis Rojas Marcos:

-Postavite ograničenja i zapamtite da ste kapetan broda. Vaša će se djeca osjećati samouvjerenije znajući da vi upravljate kormilom.

-Ponudite djeci uravnotežen način života pun onoga što im je potrebno, a ne samo ono što žele. Ne bojte se reći „ne“ svojoj djeci ako ono što oni žele nije ono što im treba.

-Osigurajte nutritivnu hranu i ograničite bezvrijednu hranu. ….

-Provedite najmanje sat vremena na otvorenom radeći aktivnosti kao što su: biciklizam, šetnja, ribolov, promatranje ptica / insekata.

-Uživajte u svakodnevnoj obiteljskoj večeri bez telefona i tehnologije.

-Igrajte se društvenih igara ili ako su djeca vrlo mala za društvene igre, prepustite se svojim interesima i dopustite im da vode igru.

-Uključite svoju djecu u neki domaći ili domaći zadatak prema njihovoj dobi (sklapanje odjeće, naručivanje igračaka, vješanje odjeće, sređivanje hrane, postavljanje stola, hranjenje psa itd.).

-Primijenite dosljednu rutinu spavanja kako biste osigurali da beba dobro spava. Rasporedi će biti još važniji za djecu školskog uzrasta.

-Naučiti odgovornosti i neovisnosti. Ne zaštitite ih pretjerano od bilo kakvih frustracija ili grešaka. Pogreške će im pomoći da razviju otpornost i nauče prevladati životne izazove,

-Ne stavljajte ruksak svojoj djeci, ne donesite njihove ruksake, ne donesite im zadatak koji su zaboravili, nemojte oguliti njihove banane ili naranče, ako mogu sami (4-5 godina).

-Naučite ih da čekaju i odgađaju zadovoljstvo.

-Pružite mogućnosti za „dosadu“ jer dosada je trenutak kada se kreativnost probudi. Ne osjećate se odgovornom za zabavu djece.

-Ne koristite tehnologiju kao lijek za dosadu, niti je nudite u prvoj sekundi neaktivnosti.

-Izbjegavajte upotrebu tehnologije za vrijeme obroka, u automobilima, restoranima, trgovinama. Iskoristite ove trenutke kao priliku za druženje, uvježbavajući tako mozak da rade kada su u “dosadi”.

-Pomozite im da stvore “teglu dosade” s poslovnim idejama za kada im je dosadno.

-Isključite telefone noću kada djeca moraju ići u krevet da bi izbjegli digitalno ometanje.

-Postanite regulator ili emotivni trener svoje djece. Naučite ih da prepoznaju i upravljaju svojim frustracijama i ljutnjom.

-Naučite ih da se pozdravljaju, dijele bez da ostanu bez ičega, da vam kažu hvala i molim vas, da prepoznaju pogrešku i ispričaju se (ne forsirajte ih), budite uzor svih onih vrijednosti u koje ih ugrađujete .

-Emotivno se povežite – osmijesi, zagrljaji, poljupci, golicanja, čitanje, ples, skakanje, igranje s njima.

Prilagođeno prema tekstu

Uloga roditelja je i u ovom slučaju, kao i u brojnim drugima, prepoznati djetetove osjećaje, prihvatiti ih, biti prisutan, razumjeti ih i slušati, kazala je dr. Polona Bencun Gumzej, specijalistica školske medicine.

– Biti roditelj znači imati moć, autoritet, biti odgovoran, znati prepoznati osobne granice te imati integritet. Djeci su potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti superiorni, donositi i izvršavati odluke na temelju iskustva, znanja i spremnosti za preuzimanje odgovornosti. Prepuštanje moći djetetu dovodi do dječje tiranije. Naime, dijete će rado poslušati ako vam vjeruje i zna da nećete s njim manipulirati. Dakle, ne zabranjujete zato što ste loše raspoloženi, uzrujani ili ljuti, već zato što ste tako odlučili, naglasila je Bencun Gumzej.

– Vanja Mirčeta
(zadarskilist.hr)

Dvoje od petero djece koristi smartphone ili tablete  prije nego progovori, navodi se u izvještaju organizacije Common Sense Media.

Organizacija je istraživanjem utvrdila da 38 posto djece mlađe od dvije godine koristi mobitel za igranje igrica, gledanje videa ili u neke druge svrhe. Godine 2011. je taj postotak iznosio 10 posto.

Blizu 72 posto djece je do 8. godine koristilo smartphone, tablet ili sličan uređaj.

“Ovo je pravi znak da je stigla digitalna generacija”, rekao je osnivač i direktor organizacije Common Sense Media, Jim Steyer.

Istraživanjem je otkriveno da djeca sve više koriste mobilne uređaje, posebno u usporedbi s ostalim medijima. Gledanost televizije je ostala ista, jer je 66 posto djece mlađe od dvije godine gledalo televiziju 2011. i 2013. godine. Broj korisnika kompjutera među djecom je porastao s 4 na 10 posto u periodu od dvije godine, a broj onih koji su gledali DVD je opao. Godine 2011. je iznosio 52, a ove godine iznosi 46 posto.

Ne samo da sve više djece koristi mobilne uređaje, nego ih koriste i vremenski duže. Djeca do osam godina su ove godine provela u prosjeku 15 minuta dnevno koristeći spomenute uređaje, dok su 2011. godine mobilne uređaje koristili u prosjeku pet minuta dnevno.

Steyer je objasnio da povećano korištenje mobilnih uređaja, kada je riječ o djeci, ima prednosti, ali i mane. Tableti mogu biti korisni u obrazovanju ili se mogu koristiti kao virtualne bejbisiterice, ali mogu i naštetiti djeci.

Američka akademija pedijatara preporučuje roditeljima da ograniče vrijeme koje djeca mlađa od dvije godine provode koristeći mobilne uređaje. Steyer je dodao da je važno da roditelji upućuju djecu da koriste mobilne uređaje u svrhu obrazovanja. On je kazao da kompanije koje proizvode mobitele i tablete moraju napraviti “etičku i vrijednu” tehnologiju, tako da uređaji ne pridonose ovisnosti, nego obrazovanju, kao i da štite privatnost.

klix.ba

Davno sam na jednom blogu pročitala istinitu pričicu mlade Šveđanke Ane, a koju danas želim podijeliti s vama. Namijenjena je svima, a naročito mladim mamama i bakama.

Dakle, Ana je mlada trudnica pred porod, uređuje dječju sobu za svoju bebu. Na policu pored krevetića upravo stavlja staru knjigu s bajkama i razmišlja o tome kako joj je majka uvijek prije spavanja čitala tu knjigu. Ana se smješka dok prelistava sjećanja na Crvenkapicu, Snjeguljicu, Ivicu i Maricu, na sigurnost koje je tada osjećala jer je majka tu uz nju, sjeća se toplog majčinog glasa i obećava sama sebi da će svaku večer svom djetetu čitati iz knjige koju drži u rukama.

Onda je najednom obuzme topli osjećaj koji inače ima kada god posjeti svoju voljenu baku. Baka joj je također ponekad čitala priče, samo njene su bile dublje i toplije, taj osjećaj topline još je tu, zbog njega i danas lakše zaspi svaku večer. Jedino je problem što se ne sjeća ni jedne priče, samo zna da kad pomisli na njih osjeti veliku ljubav i poštovanje. Ana ispusti knjigu i odmah nazove baku želeći znati koje su to bajke bile.

Baka se samo nasmije i odgovori Ani: „Draga moja djevojčice, ja ti uopće nisam pričala bajke, dok sam te držala u naručju prije spavanja ponavljala sam ti mekanim glasom: Hvala ti, djevojčice moja, na toplini koju si mi donijela u život, toplinu koja me ozdravlja i pomlađuje, hvala ti što tvoje tople mekane ručice griju moje stare obraze, hvala ti, hvala ti…. volim te, volim te…. Ljudima, draga moja, ne trebaju priče i bajke, sve što im treba, ma koliko godina imali, je mekani zagrljaj i toplo glas koji izgovara: Volim te!”

– Jasmina Boni

Izvor 

Često kada sam radio kao profesor upravo su me najviše interesirala djeca koju su osuđivali da ne uče i da su ljenivci, pa pošto je filozofija sama po sebi slobodna u pristupu, u toj djeci se mogla otkriti kreativnost i ono najljepše individualnost. Nisu dozvoljavali da ih sustav slomi, ali ovo je tabu koji se ne smije izgovoriti u zbornici, pa imamo ovaj sustav u kojem svi prešućuju da učimo djecu hrpu gluposti.

To je prešutna istina o kojoj svi šute, u kojoj djeca znaju da ih lažemo, zato su nasilna jer ne dozvoljavaju da im se uništi ono  čemu se najviše raduju, a to je život. Mi se tome ne radujemo jer smo ispraani, odnosno radujemo se kako bismo nakon svojeg potiskivanja kupili sebi smeće i onda obrazovanjem djecu učimo kako je to ok kupovati smeće i da je kupovina nešto u čemu trebaju uživati, a da je traženje sebe nešto što je loše i zato dolazi do tolikih bolesti na Zapadu, odnosno moderne bolesti od kojih ljudi danas boluju dolaze upravo jer smo obrazovanjem i osudama samoga sebe kroz obrazovanje počeli SEBE MRZITI.

Zato kada ljudi uđu u meditaciju, bježe glavom bez obzira jer su im tisuću puta usadili da će biti kažnjeni od društva ako budu djeca, kreativni i razigrani i ako se budu čudili svijetu i postali sretni i to sve besplatno. To ne smijete, jer sretni možete biti ako kupujete, dakle, današnje depresije postoje jer smo odgajani još za vrijeme obrazovanja, potiskivali smo se toliko godina i usadili su nam tu glupu misao po kojoj se svi prešutno kao u zbornici ponašaju. Da, nesretni smo jer nemamo novaca, a Freud koji je bio materijalista je rekao: ”To ljudi govore jer su emocionalno prazni, tj., potisnuti i vjeruju da nas emocije i smijeh ne mogu učiniti sretnim.” Znanost se diči da je otvorena prema istraživanju, ali i to sam osjetio na svojoj koži, odnosno kako se uzdignuo stožer čuvara sustava koji su se pobunili protiv takvih ideja i prozvali autore koji su tvrdili da se i znanstveno može dokazati kako je poniranje u dušu, poput meditacije, nešto što u 55 posto slučajeva smanjuje odlazak kod doktora, a 87 posto smanjuje kardiovaskularne bolesti. Jedna američka srednja škola koja primjenjuje među učenicima meditaciju imaju nula posto nasilja i pobjeđuju na svim takmičenjima. Kakvo je to obrazovanje u kojem se uče pojmovi napamet, a znanjem proglašavamo reproduciranje naštrebanih pojmova?

Od malih nogu učimo kako da osuđujemo sebe, kako da strahom odgovaramo na način da je čovjek čovjeku vuk, jer mržnja proizvodi borbu, želju za moći, a ne prihvaćanje čovjeka. Učiti djecu kako voljeti kako spoznavati sebe, učiti o tim alatima koji onda ne mogu izazvati natjecanje i okrupnjivanje kapitala tj. straha i nesigurnosti u sebe, jedini je put obrazovanja jer život na sadašnjim temeljima može izazvati još više patnje tj., ratova. To je u konačnici put koji nam nalaže psiha kroz proces zrenja od mandale i ostalih simbola koji se javljaju u snovima i pokazuju da nam unutrašnjost nameće taj pu,t do vanjskih događaja koji nam govori da svaka ideologija pa tako i liberalni kapitalizam će završiti katastrofom. Učiti djecu ideologiji koje propagira današnje obrazovanje, tj. to je vjera u svemoć materije, pogubno  je te nas je dovelo do zida pred kojima sada stojimo. Svjesni smo da je ideologija naučenog propala ali bojimo se sada priznati da sve što smo naučili zapravo su samo vještine nipošto i znanje koje dolazi tek spoznajom unutarnjeg puta zrenja a onda i ostvarivanje ljubavi za kojom tako čeznemo.

– Nikola Žuvela

1. Nemojte pomisliti da to kakvo je vaše dijete bilo danas, predstavlja obrazac čitavog njegovog života. Djeca prolaze kroz faze, a te faze mogu biti i sjajne i očajne.
2. Ne pokušavajte popraviti ono što nije pokvareno i prihvatite prirodu vašeg djeteta čak i ako je ono stidljivo, ćudljivo ili ne baš sjajno u matematici.
3. Kad nešto gledate izbliza, ona mu vidite i mane. Sasvim je normalno da vam se djeca vaših prijatelja čine boljim od vaše djece.
4. Skupite hrabrost i jednostavno recite “ne”. Ne pokušavajte svaki put pronaći rješenje koje će se više svidjeti djetetu.
5. Ohrabrite vaše dijete da provodi više vremena vani i koristi svih pet čula u trodimenzionalnom svijetu. Pošaljite ga u kamp u prirodi na najduži period koji možete priuštiti. Uživajte u prirodi obiteljski.
6. Nemojte pobrkati ono što dijete želi s onim što mu je potrebno. Ne padajte na slatkorječivost i pravite razliku između privilegija i prava.
7. Zapamtite da vaša djeca nisu sezonske biljke niti cvjetovi iz staklenika. Pustite ih da nakratko ozebu, pokisnu ili ogladne i cijenit će to što se mogu ugrejati, biti suhi i siti.
8. Uzdržite se od uloge Šerpe, batlera, konsiljerea, tajne policije, ličnog kuhara ili sobarice. Vaša djeca su po prirodi stvorena da postanu sposobna i pustite ih da stvari rade sami.
9. Prije nego što počnete gunđati, podsjećati, kritiziratu, savjetovati, komentirati ili pretjerano objašnjavati, kažite sebi “Zašto ovo govorim?” Provedite u slušanju četiri puta više vremena nego u pričanju.
10. Sjetite se da su razočarenja obavezan dio pripreme za život. Kada vaše dijete ne dobije pozivnicu za rođendan, ulogu i predstavi ili ne uđe u tim, ostanite mirni. Bez ovakvih iskustava ne bi se snašlo u stvarnom svijetu.
11. Budite u pripravnosti ali ne i u stanju uzbune. Zastanite i razmislite: je li ova situacija opasna ili samo neugodna za moje dijete? Je li to hitan slučaj ili samo novi izazov?
12. Naučite voljeti riječi “pokušaj” i “greška”. Pustite svoje dijete da pravi greške prije nego što ode na fakultet. Omogućite mu onoliko slobode koliko odgovornosti i sposobnosti pokazuje, bez obzira na to što i koliko druga djeca smiju.
13. Nemojte biti iznenađeni ili obeshrabreni ukoliko vaše veliko dijete dobije djetinjasti napad bijesa ili izljev emocija. Razumnost nije isto što i zrelost i koraci unazad su prirodna stvar. I nama se događaju, ali mi uvjek možemo ebi nasuti jednu.
14. Dozvolite svom djetetu da radi stvari koje vas plaše. Morate ga pustiti da neke korake poduzima samostalno, bez vas da ga držite za ruku, ukoliko želite da postane samostalno i samouvjereno.
15. Kada se vaš tinejdžer ružno ophodi prema vama, ne shvaćajte to osobno. Sudite o njegovom karakteru ne na osnovu ljubaznosti prema ukućanima, jasnoći izražavanja ili količini kontakta očima, već na osnovu onoga što kažu nastavnici, roditelji tuđe djece, susjedi, kao i na osnovu toga kako se ponaša prema prodavačima i osoblju u restoranima.
16. Nemojte dopustiti svom djetetu da tek tako odustane od neke aktivnosti ili izbjegne nešto što ne voli. Njegovo je pravo da mrzi neku osobu, aktivnost ili instituciju i teško da ćete mu moći promijenite mišljenje. Bez obzira na to, njegova je obaveza da nastavi ono što je započeo ili ispuni svoju obavezu. Ipak, kada pravite planove imajte u vidu i stav vašeg djeteta.
17. Nemojte se truditi da budete super prema svojoj djeci samo zato što vaši roditelji nisu pokušavali da se usklade s vašim emocionalnim potrebama. To se obično, nakon perioda povlađivanja, završi roditeljskim izljevima bijesa.
18. Izbjegavajte se hvaliti svojim djetetom osim ako vam se čini da mu je prijeko potrebno malo reklame. Sjetite se da ocene i popularnost vašeg djeteta nisu mjera vaše vrijednosti kao roditelja. I da ostali vjerojatno pretjeruju.
19. Sačekajte barem 24 sata prije nego što pošaljete ljutiti email nastavniku, treneru ili roditelju problematičnog djeteta iz razreda. Prespavajte problem.
20. Razmislite o dugoročnim poslijedicama zaobilaženja pravila koje ste sami postavli. Ako pokažete da pravila postoje da bi bila kršena i da se uvijek mogu naći prečice, dali ste svom djetetu dozvolu da vara na testovima.
21. Ne pridajte značaj izvikanosti određenih škola i fakulteta. Roditelji često zaborave da uspjeh ovisi od kvaliteta učenika, a ne od statusa obrazovne ustanove.
22. Odnosite se prema nastavnicima kao prema stručnim ljudima koji su na vašoj strani. Pružite vašem djetetu šansu da se nauči poštovanju, to je jednako važna lekcija kao i ona iz matematike. Sjetite se koliko dobar odnos s nastavnikom može biti značajan u životu.
23. Hvalite proces, a ne rezultat. Umjesto da aplaudirate svakodnevnim postignućima, hvalite djetetovu upornost i vrednoću jer time potičete vještine i navike koje vode ka uspjehu.
24. Ako želite pripremiti vaše dijete za nivo opterećenja i količinu obaveza koje će imati na fakultetu, dobro razmislite pre nego što mu unajmite privatnog profesora.
25. Prakticirate razuman nadzor nad online aktivnostima vašeg djeteta, procjenjujući njegov opći nivo zrelosti. Budite u tijeku s novim tehnologijama i popularnim aplikacijama kako u nepoznate vode ne bi uplovilo bez kormilara.
26. Smatrajte obične kućne poslove i obaveze koje dijete obavlja za džeparac kao bolje prilike za učenje od izvanškolskih aktivnosti. To će vaše dijete učiniti “zapošljivom” (i zaposlenom) odraslom osobom.

 

 
Izvor: WendyMogel.com
 
Ptreuzeto s: detinjarije.com

Postoji bliska veza u količini pojedene čokolade u svakoj zemlji i broja dobitnika Nobelove nagrade, piše u britanskom stručnom časopisu časopisu New England Journal od Medicine. Je li to vic ili istina pročitajte u ovom tekstu u kojem su skupljene slične straučne analize utjecaja čokolade na čovjeka.

Jedan antropolog je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je koš pun voća pored stabla i rekao djeci da će onaj tko stigne prvi osvojiti slatke plodove. Kad im je rekao da potrče, svi su jedan drugog uhvatili za ruke i potrčali zajedno, a zatim svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama.

Kad ih je pitao zašto su svi kao jedan potrčali, kada je jedan mogao imati sve plodove za sebe, rekli su:
Ubuntu! Kako da jedan od nas bude sretan ako su svi drugi tužni’?

‘Ubuntu’ u Xhosa kulturi znači: “JA SAM, JER SMO MI”.

————————————————

Lucija Tomljenović je diplomirala molekularnu biologiju i doktorirala biokemiju, a trenutno radi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Britanska Kolumbija u Kanadi. Njezino istraživanje usredotočeno je na objašnjavanje mehanizama kojima cjepiva i njihovi adjuvansi (kemijski dodaci cjepivima) mogu izazvati neurološke i autoimune bolesti. Također radi na razvijanju novih protokola temeljenih na biomarkerima koji bi omogućili utvrđivanje moguće povezanosti ozbiljnih, štetnih pojava nakon cijepljenja sa samim cijepljenjem. Njezin rad objavljen je u vrlo utjecajnim medicinskim časopisima uključujući Annals of Medicine, Journal of Internal Medicine, JAMA, Current Pharmaceutical Design, Current Medicinal Chemistry, Vaccine and Lupus. Tomljenović je i stručni recenzent za Vaccine, Journal of Inorganic Biochemistry, Lupus and Surgical Neurology International. Prije posla u Kanadi, dr. Tomljenović radila je u Australiji gdje je dala otkaz jer je šef od nje tražio da lažira podatke iz njihove studije o statinima (lijekovima za snižavanje kolesterola). Naime, ta je studija pokazala da su testiranja tih lijekova na životinjama imala fatalan ishod po životinje. Njezin bivši šef, tražio je da dr. Tomljenović te rezultate izbaci iz analize podataka. Tada je, kaže dr. Tomljenović, postala skeptična prema mnogim stvarima koje se doslovno prodaju kao znanost u stručnoj literaturi. Nakon što je dala otkaz u Australiji, naša hrabra znanstvenica zanimljivo kaže: „Imam samo Bogu zahvaliti da je našao za mene mjesto u Kanadi nakon otkaza u Australiji. Pravo je čudo uspijeti dobiti posao bez referenci prijašnjeg poslodavca i bez publikacija nakon doktorata!“ U vezi s utjecajem cjepiva na ljudski organizam dr. Tomljenović kaže da je naivno pretpostaviti da manipulacija imunološkim sustavom kroz sve veći broj cijepljenja tijekom kritičnih razdoblja razvoja mozga neće imati neželjene dugoročne reperkusije, uključujući i permanentne razvojne poremećaje kao što su autizam, hiperaktivnost, mentalna retardacija, epilepsija itd. Štoviše, nastavlja ona, eksperimenti na životinjama pokazali su i da prekomjerna stimulacija imunološkog sustava u kritičnim razdobljima ranog razvoja može prouzrokovati dugotrajne negativne posljedice na normalan razvoj kognitivnih i socijalnih sposobnosti, koje se manifestiraju primjerice povećanjem straha i tjeskobe, deficitom u socijalnim interakcijama, abnormalnostima u senzomotornim funkcijama. Većina od navedenih simptoma je vrlo karakteristična za autizam. Interakcija između imunološkog i živčanog sustava započinje rano tijekom embriogeneze i nastavlja se tijekom postnatalnog razdoblja. Uspješan neurološki razvoj ovisi o uravnoteženom djelovanju imunološkog sustava. Kod djece s autizmom primijećeno je nekoliko simptoma povezanih s deregulacijom imunološkog sustava. Dakle, kaže ona, moguće je da su poremećaji u aktivnosti imunološkog sustava za vrijeme kritičnog perioda u neurološkom razvoju direktno odgovorni za razvoj autizma. Štoviše, eksperti se danas i slažu da je izloženost imunotoksičnim supstancama u vrijeme trudnoće i u prvim godinama života (dok se imunološki i živčani sustav intenzivno razvijaju), najvjerojatniji uzročnik porasta broja autistične djece. Unatoč tome, za najočitiji izvor imunotoksina u djece – cjepiva, uporno se tvrdi da nemaju nikakve veze sa autizmom. Pedijatrijska cjepiva, naime, sadrže brojne sastojke koji su potencijalno toksični za mozak u razvoju (formaldehid, aluminij, živa itd). Individualno neki od tih sastojaka, primjerice živa, dokazano uzrokuju razvojne poremećaje u životinja slične autizmu i u količinama koje su direktno ekvivalentne onima koje djeca primaju cijepljenjem. Usprkos tome, kompletni sastav svih cjepiva kojima su djeca izložena prilikom cijepljenja nikad nije adekvatno testiran na toksičnost. Ovaj jaz u našem znanju o sigurnosti cjepiva je dakle zamijenjen znanstveno neutemeljenom pretpostavkom da su cjepiva sigurna. Treba dalje naglasiti da tipično cjepivo sadrži sve potrebne komponente za izazivanje neuroloških i autoimunih poremećaja. Na primjer, cjepiva sadrže antigene infektivnih čestica koji mogu u nekim segmentima sličiti vlastitim proteinima (tzv. molekularna mimikrija). U tom slučaju, antitijela stvorena putem cjepiva mogu pokazati reaktivnost prema vlastitom tkivu. Nadalje, aluminij koji se dodaje kao adjuvans i živa koja se dodaje kao konzervans su neurotoksini i iznimno jaki stimulatori imunološkog sustava. U skladu s tim činjenicama, znanstveno je dokazano da su toksični učinci cjepiva posljedica abnormalne hiperstimulacije imunološkog sustava koja je posredovana djelovanjem pro-upalnih citokina. Produljena hiperstimulacija imunološkog sustava je jedan od osnovnih preduvjeta za razvoj autoimunih bolesti.

Dr. Tomljenović otkriva i da je američka Agencija za hranu i lijekove (FDA; Food and Drug Administration) priznala da da cjepiva ne samo nisu adekvatno testirana na toksičnost, nego da se razlog za takav propust bazira na vjerovanju u inherentnu neštetnost cjepiva i zaključuje: „Takvoj vrsti slijepe religije nije mjesto u bilo kojoj ozbiljnoj znanosti, a pogotovo ne u medicini.“

Dr. Tomljenović u vezi stavljanja toksičnog aluminija u cjepiva kaže da znanstvene studije jasno pokazuju da isto tako sami po sebi, aluminijski adjuvansi mogu izazvati štetne autoimune manifestacije i imunološki posredovane bolesti u životinja i ljudi. Medicinski autoriteti nadalje tvrde da su rizici za zdravlje zanemarivi, no takve izjave su u oštroj suprotnosti s gomilom znanstvene literature. Na primjer, injekcija 1 mg / kg aluminijskih nanočestica u odrasle štakore je dovoljna da prouzroči značajne upalne manifestacije u mozgu životinja. Prema američkom rasporedu cijepljenja, djeca u dobi od 2, 6 i 15 mjeseci primaju slične količine aluminija putem rutinskih pedijatrijskih cjepiva. Dobro je utvrđeno da jaka stimulacija imunološkog sustava može direktno stimulirati sintezu pro-upalnih citokina u mozgu. Štoviše, pro-upalni citokini koji su obično uzrokovani stimulacijom cjepivima, povišeni su u krvi, cerebrospinalnoj tekućini i mozgu autističnih osoba. Najnovija istraživanja također pokazuju da nanočestice aluminijskih adjuvansa imaju jedinstvenu sposobnost da prijeđu krvno-moždanu barijeru i potaknu štetne upalne reakcije u središnjem živčanom sustavu. Ta zapažanja djelomice pojašnjavaju zašto velika većina prijavljenih nuspojava nakon cijepljenja spada u kategoriju neuroloških i neuropsihijatrijskih poremećaja.

Dr. Tomljenović kaže da su nedavno proveli istraživanje o postojanju veze između izloženosti aluminiju u cjepivima i raširenosti autizma u SAD-u i još šest zapadnih zemalja (UK, Kanada, Australija, Švedska, Finska i Island). Usporedili su procjenu izloženosti aluminiju u cjepivima (na temelju službenih rasporeda cijepljenja i letaka s podacima o cjepivu) s raširenošću autizma u navedenim zemljama.

Rezultati su pokazali da se povećana izloženost aluminijskim adjuvansima uvelike poklapala s porastom broja slučajeva autizma u SAD-u zabilježenog u zadnja dva desetljeća. Daljnji podaci su pokazali kako postoji značajna povezanost između količine aluminija dane djeci predškolske dobi i trenutnih stopa autizma u sedam zapadnih zemalja koje su istraživali. Zemlje s najvišom razinom aluminijskih adjuvansa u cjepivima imale su najviše stope autizma. Ova je povezanost bila najveća kod djece stare 3 do 4 mjeseca, razdoblja brzog razvoja djetetova središnjeg živčanog sustava, uključujući i sinaptogenezu, maksimalnu brzinu razvoja dijelova mozga odgovornih za kratkotrajno pamćenje te početak razvoja amigdale koja je povezana s društvenom interakcijom. Povrh toga, u razdoblju između drugog i četvrtog mjeseca života kod novorođenčadi se razvijaju dijelovi mozga koji nadziru san, temperature, disanje i obrasce moždanih valova. Mnogi od ovih sustava su oštećeni kod autizma i pretpostavka je tima dr. Tomljenović da aluminij unesen cijepljenjem u ranom postnatalnom razdoblju oštećuje razvojne programe mozga narušavanjem razina ključnih imunoloških molekula u mozgu koje su odgovorne za pravilan razvoj živčanog sustava.

Eksperimenti na životinjama do sada podržavaju hipotezu da je aluminij jedan od faktora koji su znatno doprinijeli porastu autizma.

Dr. Tomljenović podsjeća da je danas znanstveno utemeljeno da aluminijski adjuvansi mogu prouzročiti ozbiljne autoimunološke sindrome uključujući i one koji zahvaćaju središnji živčani sustav. Najčešće manifestacije tih sindroma su deficiti kognitivnih sposobnosti i psihomotorne funkcije, kronična zamorenost, upala mišića i artritis. Pouzdano je utemeljeno da se takve manifestacije mogu pojaviti u manjem postotku odraslih osoba koje su u razdoblju od nekoliko godina primile između jednog do osam cjepiva s aluminijem. Štoviše, deficit kognitivnih sposobnosti i kronična zamorenost kod sindroma izazvanog aluminijskim adjuvansom kojeg su otkrili francuski istraživači (tzv. macrophagic myofasciitis -MMF) zabilježeni su u 87 % i 53 % slučajeva, te znatno onemogućuje profesionalne aktivnosti i negativno utječe na brojne aspekte svakodnevnog života.

Usprkos ovim saznanjima, dojenčad i djeca u većini razvijenih zemalja rutinski primaju i do 18 cjepiva koja sadržavaju aluminij putem pedijatrijskih cjepiva. Dr. Tomljenović o tome kaže: „Mislim da nije potrebno posebno naglašavati da su djeca puno osjetljivija na toksične učinke aluminija od odraslih osoba. No ipak, čini se da se ta činjenica uporno ignorira u većini medicinske profesije.“
Na pitanja smatra li sva cjepiva nepotrebnim i štetnim, te cijepi li svoju djecu, dr. Tomljenović odgovara: „Nemam djece. No, da ih imam, ne bih ih cijepila. Cjepiva su nepotrebna jer je većina infektivnih bolesti iskorijenjena putem bolje sanitacije i prehrane mnogo prije nego što su cjepiva dovedena u širu uporabu. S druge strane, prekomjerno cijepljenje je jedan od glavnih razloga što su danas u alarmantnom porastu autoimunološke bolesti i neurološki poremećaji. Ogromna literatura svjedoči o tome ali nažalost, malo ljudi nađe vremena da je prouči. Najveća obrana od bolesti je u zdravoj hrani, higijeni i 7-8 sati spavanja dnevno, no od takvog pristupa farmacijska industrija ne može zarađivati. Uistinu, među današnjim medicinskim postupcima, cijepljenje je jedno od onih s najmanje čvrstog znanstvenog utemeljenja.“

Dr. Lucija Tomljenović osobno istražuje opasne tvari u cjepivima i otkriva informacije koje se javnosti prešućuju

Tekst: ANTE BOŽIĆ
Izvor : Nacija.hr