Žena – domaćica

U međuvremenu, postalo je nepristojno da žena za sebe kaže da je domaćica. Na pitanje “Čime se vi bavite, gospođo?” ona će se snebivati, zastati jedan dugi trenutak, pa tek onda izgovoriti to poražavajuće priznanje da je domaćica i da ne radi ništa drugo.

U vrijeme kada su žene menadžeri, sekretarice, ministarke ili u najmanju ruku pi-arovi kojih ima mali milijun, biti domaćica, koja ne radi ništa drugo, poražavajuće je priznanje o uzaludnosti života. A ima li ičega svetijeg od tog najčešćeg zanimanja u našim krajevima, od tog žrtvovanja karijere i taštine, da bi se služilo bližnjima s ljubavlju koja je sve rjeđa u našim životima?

Odlaziti na pijacu, birati prstima najbolje voće i povrće, smišljati za svaki dan nove obroke koji se neće ponavljati, a uz to voditi računa da se što manje potroši, kuhati, prati i peglati, čistiti kuću, držati je uvijek blistavom i udobnom, plaćati račune za struju, vodu, grijanje i telefon, tražiti od muža s nelagodom svakog dana novce za sve to, biti sekretar i pi-ar obitelji, a često i liječnik i njegovateljica, uz to (povremeno) i ljubavnica, a pri tom reći u društvu da se ne bavite ničim, da ste samo domaćica za mene je pravi podvig ravan monaškom poslušanju.

Zato drage moje domaćice, kada vas one vještice, pi-arovke dugih lakiranih nokata, pitaju čime se bavite, slobodno im recite: Bavim se onima koje volim.

– Momo Kapor