Živjeti od ljubavi

Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na sveučilište svakog je dana u društvu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.
Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikad ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jednog dana, mlada dama začuđeno upita pjesnika: “Zašto nikad ništa ne dadneš onoj sirotici?”
“Trebali bismo udijeliti nešto njezinu srcu, a ne u ruke”, odgovorio je pjesnik.
Slijedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
Tada se dogodilo nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.

Cijeli tjedan nisu je vidjeli. Osmoga dana pojavila se na istom uličnom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
“Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?” upitala je mlada Francuskinja.
“Od ruže”, odgovorio je pjesnik.