Odgovornost

Gdje se nalaziš u životu? Je li to To? Radiš li posao koji voliš? Primaš li adekvatnu plaću za to? Jesi li zadovoljan vezom u kojoj se nalaziš? Jesi zadovoljan prijateljskim odnosima? Izgledom vlastitog tijela? Viškom kila? Manjkom samopouzdanja? Emotivnim životom općenito? Živiš li vlastitu seksualnost nesputano i konstruktivno? Jesi li kreativan? Imaš li osjećaj slobode? Osjećaš li se povezano s drugim ljudima? Čuje li se tvoj glas?

Ništa. Ili samo nešto od navedenog? U tragovima? Povremeno? Zanima me koga kriviš? Mamu? Tatu? Partnera? Manjak para? Višak para? Manjak vremena? Višak vremena? Prošlost? Budućnost? Boga? Djecu? Premijera? Doktora? Svećenika? Facebook? Vladu? Državu? Masone? Komuniste? Kapitaliste? Tko je kriv? Tražiš krivce van sebe? Optužuješ okolnosti, zlu sudbinu i nedostatak prilika? Koju priču si pričaš? Tko ti je sve odgovoran za stanje u kojem se TI nalaziš?
Kome si predao moć i odgovornost za vlastiti život? Gdje god se okreneš, čuješ kukanje. Upali televizor, odi na Internet, sjedni na kavu. Svugdje ista stvar. Teško je. Je, teško je. I tu se niš’ nemre. Jel’ tako? To je priča za malu djecu koju si pričaš.
Ta priča nema hepi end. Nećeš dobiti na lotu. Neće ti Milanović dati idealni novi posao. Neće se tvoj partner promijeniti, niti će roditelji odjednom shvatiti svoje greške i počet se ponašati drugačije prema tebi. Neće te šef početi poštovati, niti će dobra vila ili zlatna ribica ispuniti tvoje tri najveće želje.

Ništa od toga se neće desiti. Proći će još deset godina i još deset i ti ćeš i dalje kukati, optuživati, samo da mi je to što nije i da mi nije to što je. I tako prođe život. Ništa se ne može pa je bolje i ne pokušavati. Ne talasaj? Dobit ćeš po glavi. Šuti i trpi. Nek te život i svi navedeni “kapetani” vode putem koji čak niti oni za sebe nisu odabrali.

Možeš tako. Možeš, ali nemoj si pričati priču da su odgovorni drugi jer to jednostavno nije istina ili barem nije čitava istina. Istina je da je moj život moja odgovornost. Nisam stavljen, niti ubačen na mjesto na kojem se nalazim. Ja sam se doveo tamo. Ako su me i nekako ubacili, JA odlučujem ostati tamo. Ja ne želim preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke. To je istina. Ulažem energiju kako bi zadržao postojeće stanje. Ulažem energiju u stagniranje. Strah me. To je istina. To je ono što si trebam priznati i osjetiti. Ja to stanje svojim djelovanjem ili nedjelovanjem podržavam. Ja sam odgovoran. I jedino Ja to mogu promijeniti. Za to trebaju muda, srce, resursi, podrška i ustrajnost.

OK. Stanje je takvo kakvo je. Što si učinio da ga promijeniš, osim kukanja koje naravno ne vodi nikamo osim u samopotvrdu vlastite nemoći. Probao si sve, kažeš. Hajde mi reci jednu konkretnu stvar. Tišina. Muk. Samozavaravanje pred pitanjem koje nema konkretan odgovor. Pa ako malo bolje razmislim ništa nisam niti probao. Kukam. To znam. To je “lakše”. A do malo prije si bio uvjeren da si dao sve od sebe.
I jesi, ali u kukanje, okrivljavanje, odustajanje. Neki čak i krenu. Probaju nešto, ali nakon jednog pokušaja odustanu. Jednog pokušaja! I kažu „Eto vidiš. Nema smisla.“ Dobiju gorki užitak u samopotvrdi vlastitog proročanstva. „A ovo čekanje i nedjelovanje, pasivnost i inercija imaju smisla“ naivno pitam?

Čineći ono što si do sad činio imat ćeš rezultate koje si imao i do sad. Ne može biti drugačije. Možeš li naći mir u srcu ako to ostane tako? Možeš li se pomiriti s tim? Pogledaj sebe u ogledalo i reci glasno: „To je život kakav želim. Na to pristajem.“ Je li se grlo stegnulo? Osjećaš li grč u želucu ili bol u srcu? Sad zamisli da će takav biti još deset godina. I još deset. I još deset i još… i umreš… Kako se osjećaš? Postoji li mir u tebi u vezi toga?

Ako ne, nešto ćeš morati promijeniti i to će imati posljedice. Ukoliko želiš mijenjati stvari moraš biti spreman na posljedice. Neke ti se možda neće svidjeti. Neke će ti djelovati zastrašujuće i neprihvatljive. Dokle god bol od situacije u kojoj se nalaziš ne postane veća od tvog straha od promjene, vjerojatno nećeš učiniti ništa. Ne moraš brinuti zbog toga, život se brine za to. Život ne stoji i ne trpi stagnaciju. Donosi krize u obliku otkaza, razvoda, bolesti, smrti. Dovede te do točke kad je ustrajanje na starom obrascu nemoguće. Postane prebolno, a to nas onda natjera da potražimo alternativu.

I kroz to iskustvo rastemo i razvijamo se. Javi se novi dio nas za koji nismo niti znali da postoji. Možemo otkriti vlastitu hrabrost, spontanost, kreativnost, odlučnost, nježnost, empatiju, slobodu. Možda nisam odgovoran za situaciju u kojoj sam se našao, ali sam (većinom) odgovoran za ostajanje u njoj. Kako sam odgovoran za stanje u kojem se nalazim, mogu u svakom trenu odlučiti stvarati nešto drugo za sebe bez da me život na to natjera. Možda ne znam kako i nemam potrebne resurse, ali onda barem znam da mi je to prvi korak.

Otkriti što više ne želim u svom životu i ostvarivati korak po korak ono što mi je potrebno da se nađem na mjestu koje želim za sebe. Ponovi glasno: „Ja sam odgovoran i ja pristajem na ovo. Moj život je moja kreacija.“ To je istina. Sve drugo je debela i notorna laž koju si možeš i dalje nastaviti pričati. Ali ti neće pomoći da dođeš do promjene.