Iscjeljivanje preko fejsbuka, gluhoća, sljepoća i osnovne ljudske potrebe

.

Inspiriran s dva statusa na fejsbuku. U prvom jedan vrlo dobar zaključak o tome kako su fejsbuk i stvaran život vrlo slični. Kakve statuse obično stavljamo? Nekako mi se čini da na prvom mjestu stavljamo “best off” statuse. Vlastite slike u super izdanju. Hvalimo se postignućima, svojom djecom, cool mjestima, ljetovanjem, kavama… Odmah do su statusi o pomaganju oboljelima od raznih bolesti, pomaganju ljudima ostalim bez domova, pomaganju obespravljenima… U prijevodu: želimo se pokazati bolji, uspješniji, pametniji, ljubazniji, moralniji… nego što jesmo. Dakle potpuno nerealna slika koju održavamo na fejsu jednaka je onoj koju pokušavamo održati u stvarnom životu. Neću uopće reći da je ovo najgora vrsta tiranije koju činimo sami sebi pokušavajući biti nešto što je nemoguće. Samobičevanje, samomržnja, kritika, osuda, samokažnjavanje i samodestrukcija kad ne živimo nerealni suludi ideal. Posljedica je zaustavljanje energije, osjećaj prisile i frustracije, nesloboda i neautentičnost. U konačnici je sve to manifestirano psihološki kao depresija ili anksioznost, odnosno fizički kao neka zdravstvena tegoba.

Drugi status govori o tipkanju na mobitel u društvu. Čemu to služi i zašto to radimo? Kao i svaka druga ovisnost (droga, alkohol, cigarete, radoholičarstvo, gledanje sapunica, opsesivno vježbanje, you name it) tako i tipkanje po mobitelu u društvu služi nečemu. Ili ispunjavanju osnovnih psiholoških potreba na iskrivljen način ili bježanju od osjećaja uzrokovanih neispunjenjem istih potreba.

Imamo 4 osnovne psihološke potrebe.
1. Potreba za osjećajem sigurnosti.
2. Potreba za slobodom i istraživanjem.
3. Potreba za posebnošću i jedinstvenošću.
4. Potreba da kao takvi jedinstveni imamo osjećaj pripadanja.

Kad su ove 4 ispunjene, onda se javljaju potreba za osobnim rastom i razvojem i potreba za doprinosom zajednici.

Ove potrebe imamo čitav život. Možda smo ih svjesni, možda nismo, ali one žele biti ispunjene. Potrebe su ono što nas čini ljudima. Možemo ih negirati, izdizati se iznad njih, potiskivati ili odbacivati i to je siguran put u patnju, nezadovoljstvo i frustraciju.

Ako pažljivije promatrate ljude vidjet ćete da imaju oči, ali ne vide i imaju uši, ali ne čuju iako su im ti organi fizički potpuno zdravi. Gledat će kroz vas, vidjet će ono što očekuju vidjeti, strpat će vas u ladicu, gledat će pored vas ili vas neće gledati uopće. Ista stvar je sa slušanjem. Neće slušati da vas čuju, već da odgovore. Dijelit će savjete, pokušavati biti bolji/gori od vas, pokušat će vas popraviti, poniziti… sve će napraviti osim da vas čuju. Ako gledate vidjet ćete epidemiju sljepoće i gluhoće. To je zato jer nas nitko nije naučio kako koristiti oči i uši. Čudno zvuči da gledamo, a ne vidimo i slušamo, a ne čujemo. Da bi to mogli, moramo prvo biti Viđeni da bi mogli vidjeti. Moramo prvo biti Saslušani da bi mogli čuti. Budući da su rijetki u rijetkim prilikama imali ovaj privilegij, nije ni čudo da se tek trebamo naučiti pravilno koristiti ovim organima.

Fiks ideje o tome tko mi trebamo biti (najčešći statusi na fejsbuku) su, naravno, pali s Marsa. Naravno da ne, nego su nam ih usadili oni koji su nas “gledali” i “slušali”. Njihove fiks ideje (koje bajdvej nisu niti njihove nego su ih i oni dobili od drugih) su internalizacijom (pounutrivanjem) postale naše. Na način na koji su nas “gledali”, mi danas “gledamo” druge i sebe. Imali smo potrebu za sigurnošću, a oni su nas učili “samostalnosti”. Imali smo potrebu za slobodom i istraživanjem, a oni su nas “štitili”. Imali smo potrebu za priznanjem i posebnošću, a oni su nas učili “skromnosti” i “nemoj se praviti pametan i važan”. Imali smo potrebu biti prihvaćeni, a oni su nas “kritizirali” i “popravljali”, naravno za naše dobro. Dakle, bili smo totalno promašeni, totalno neviđeni i neprepoznati. Nismo bili viđeni pa danas ne znamo Gledati. Ovakav odgoj je uzrokovao stvaranje maske, lažnog ja, tj. “best off” statusa u životu i na fejsbuku. Ovako smo nastavili održavati lažnu sliku koja nas sve više udaljava od nas samih. Ovo je odličan izvor vlastitog nezadovoljstva i nesreće. Ovo je način na koji se dodatno povrjeđujemo.

Pa kako se onda iscjeljivati putem fejsa? Budući da sad znate da postoje 4 osnovne psihološke potrebe, za početak si ih moramo priznati. Čovjek sam i imam ljudske potrebe. Tipkanje po mobitelu može mi davati osjećaj sigurnosti jer mi je bliski kontakt previše i podiže sav potisnuti materijal. Isto tako mi može biti odlično sredstvo za bježanje od osjećaja koji su mi too much. Ako je tako, moram si dozvoliti osjetiti nesigurnost (puno lakše reći nego učiniti) i vidjeti što mi treba da bih povratio osjećaj sigurnosti. Ovako je sa svakom potrebom. Za početak ih moram osvijestiti i vidjeti na koje sve načine bježim od njih i od osjećaja uzrokovanih njihovim neispunjavanjem.

Čini mi se da putem fejsa ljudi najčešće žele iscijeliti vlastitu neviđenost/posebnost. Pandemija selfija kaže upravo to. Vidi me. Lajkaj me. Priznaj me. Doživi me. Ponovo se ponavljam, ali psiha u određenom periodu života ima određene zadaće. Ako ih ne ispuni, ostaje fiksirana na tome. Tamo s 3, 4 godine imamo jaku potrebu biti viđeni. Ukoliko u tom dobu budemo viđeni u onom što stvarno jesmo, a ne u onome što bi naši roditelji željeli, onda se znamo Gledati i znamo Gledati druge. Ako to nije tako, psiha ostaje fiksirana na to. Vrišti: “Vidi me”! Slikam selfije, svoje noge, kave, djecu, aute, uspjehe. I opet se ne mogu napojiti. 300 ljudi mi lajka status, napiše super komentare, a ja se rukama i nogama branim od toga. Ne mogu primiti i ne mogu dovršiti taj proces. Onaj roditeljski glas koji kaže: “Što se praviš važan” ili “Pusti me na miru” to ne dozvoljavaju. Da bih to iscijelio, za početak si moram priznati da mi to kao ljudskom biću treba i nakon toga si početi pričati drugu priču. Dobar si. Vrijediš. Vau. Dozvoliti si novo iskustvo koje onda počne puniti naše srce. Vidi još jedan lajk. Dozvoli si osjetiti to. Gle, još jedan, dobar osjećaj. Vide me, lajkaju me, sviđam im se. Udahni i to. I tako 3 miliona puta kako bi stari program počeo polako blijediti. Počnem dobivati druge oči. Oči koje Gledaju. Oči koje onda mogu Vidjeti i druge i sebe. Vlastitim primjerom učim i druge kako da koriste svoje oči i napokon Vide.

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija