Znamo li što je suosjećanje?

.

Suosjećanje je sućutna svijest i duboko razumijevanje tuđe nevolje ili patnje uz želju da toj osobi nevolju ili patnju učinimo podnošljivijom. Ono je unikatna ljudska kvaliteta. Engleska riječ za suosjećanje “compassion” sastoji se od dvije riječi – “co” znači zajedno, a “passion” znači jak osjećaj. I upravo to suosjećanje i je.

Patnja je stanje u kojem je organizam pomaknut iz svoje prirodne metaboličke ravnoteže. Ona je alarmantni mehanizam, biološki signal, koji upozorava organizam  da trenutno stanje ne podržava njegove potrebe te da to stanje ugrožava egzistenciju. Patnja je ponekad neizbježna, ali je isto tako i potrebna kako bismo mogli učiniti korak prema naprijed.

Suosjećanje proizlazi iz razumijevanja patnje. Razumijevanje patnje ovisi o razumijevanju prave prirode stvari ili bića. Suosjećanje je zapravo svjesnost koja vodi do akcija koje uklanjaju patnju. Ono je vrlo bitna stvar, čak možda i najvažnija, te bi kao takva trebala biti jedna od bitnijih  kvaliteta svih ljudi. Suosjećanje daje i podržava život, za razliku od patnje, s druge strane, koja ga narušava i daje nam priliku za promjenu.

Usko sa suosjećanjem su povezane i kvalitete kao što su dijeljenje, spremnost na davanje udobnosti drugima, zanimanje za druge i pažnja, skrb. Kod suosjećajnih osoba, pažnja i ljubav prema drugima ima svoje korijene u pažnji i ljubavi prema sebi. Najbolje i istinski možemo razumjeti druge tek kad istinski razumijemo sami sebe.  Znati ćemo što je najbolje za druge, tek kad saznamo što je najbolje za nas same. Tek kad stojimo na usluzi sami sebe, možemo se ponuditi na služenje drugima i svijetu.
Međutim, suosjećati s nekim ne mora nužno uključivati stav koji će osobi u nevolji odgovarati. Ponekad nam suosjećajna osoba može djelovati poprilično bezosjećajno i okrutno, a samo iz razloga što realno sagledava naša situaciju.

U suprotnom, ako osoba nikada ne pokazuje takve odlike, vrlo je moguće da se uopće ne radi o suosjećanju, već o običnoj sentimentalnosti koja predstavlja hranu za naš ego dok pomažemo drugima u nevolji. Sentimentalnost proizlazi iz vjerovanja u iluziju. Ono što podržavamo kod osobe koja je u nevolji ne mora uopće biti nešto što je vrijedno podržavanja, zato što u tom slučaju podržavamo laž, nešto što uopće ne postoji niti je realno.

Kad se govori o značenju suosjećanja, postavlja se jedno pitanje – je li išta na ovome svijetu važno ili je sve dio jednog prolaznog kaosa kojeg svatko od nas prolazi u većoj ili manjoj mjeri? Naravno da postoji važnost na ovome svijetu i to važnost mnogih stvari. Upravo iz te važnosti i smisla rađa se i samo suosjećanje.
Suosjećanje se razlikuje od ostalih formi ljudskog djelovanja koja pružaju pomoć drugima. Njena svrha leži u namjeri za otklanjanjem patnje u kojoj se druga osoba nalazi. Ostala humana djela, kao što su npr. ljubazna djela, prije se klasificiraju pod djela vezana uz altruizam nego pod ona koja se vežu sa suosjećanjem.
Suosjećanje omogućava pojedincu da vidi jasnu sliku. Kad nas obuzmu emocije, nemogućnost jasne percepcije zaklanja nam percepciju stvarnosti i uzrokuje mnoge nesuglasice. Zbog toga je suosjećajna osoba u određenim situacijama potrebna – zbog svoje realne i objektivne percepcije stvari. Suosjećanje je emocija u pokretu, ona je aktivni osjećaj. Kad je osjećaj aktivan, možemo ga koristiti kao oruđe, a oruđe se može iskoristiti na pozitivan i negativan način.
Međutim, treba znati razlikovati od kakve patnje želimo nekoga osloboditi – da li osobu koju glumi žrtvu ili osobu koja je stvarno u nevolji. Isto tako, s obzirom da patnju i bol doživljavamo kao nešto loše, mi se zapravo u skladu s tom našom prosudbom usmjeravamo kad težimo nekome pomoći – želimo drugu osobu osloboditi patnje i boli. U tom trenutku djelujemo iz pozicije prosuđivanja, a ne realne pozicije. Realna pozicija nam uvijek govori da je sve što nam se događa za naše dobro i niti je dobro niti loše.
Suosjećanje ima karakteristiku želje koja je usmjerena na druge tj. na to da drugi budu oslobođeni patnje. To je želja koja nema granica i koja se proteže na sva živa bića. U skladu s tim, viša percepcija suosjećanja definira se kao duboka svjesnost patnje druge osobe bez potrebe da tu osobu oslobodimo iste, već osjećanje potpunog poštivanja vrijednosti te patnje i stanja ne prosuđivanja onoga što se drugoj osobi događa.
S pozicije ove definicije, misao da nečija patnja može imati vrijednost nije normalno i uobičajeno razmišljanje u našem svijetu. Da bismo mogli početi gledati na svijet takvim očima, moramo se pomaknuti u realnost ne prosuđivanja onoga što je dobro, a što loše, te ostaviti sažaljenje iza sebe.  Suosjećanje proizlazi upravo iz zaustavljanja prosuđivanja akcija drugih ljudi. Jedino što trebamo činiti jest da smo svjesni tih akcija, toga koliko su bolne i u isto vrijeme razumjeti da imaju svoju vrijednost koja teži dovesti osobu do jednog koraka više.
Svatko od nas kreira sam sebi i svoje svijetlo i svoju tamu. Istina je da tama donosi bol, ali mi smo je izabrali i za to sigurni postoji jak razlog. Uostalom, upravo iz najtežih iskustava možemo najviše naučiti.  Sve dobro što nam se događa je nagrada za sve ono što smo do sad naučili, bilo kroz  iskušenja koja nam je život donio ili na bilo koji drugi način. Iz njih rijetko učimo, u njima najčešće samo uživamo.
Ako pokušavamo zaustaviti bol i patnju onih koji pate, tada na ono što se drugima događa gledamo kao žrtve. Tada odvajamo kako drugog, tako i sebe, od činjenice da smo sami odgovorni za ono što nam se događa.  Na taj način govorimo da smo bespomoćni kreirati drugačije iskustvo, da smo nesposobni nešto naučiti iz postojećeg te da ne možemo dovesti u ravnotežu tekuće bolno iskustvo. Tada se zapravo nalazimo u poziciji sažaljenja.  Iz toga razloga, trebamo se naučiti dopustiti svim kreacijama da budu.

Preuzeto s: portalalfa.com