Prihvaćanje izvanjskog, ujedno je i prihvaćanje samog sebe
.
Kada ne prihvaćamo izvanjske događaje, odnosno, kada se u sebi ili na glas borimo protiv nečega u vanjskoj realnosti, u suštini odbacujemo sami sebe. Kako je to moguće? Postoji jedan univerzalni zakon koji kaže: “Kako unutra – tako i izvana” i on nam jasno govori o tome da su sve izvanjske okolnosti samo odraz unutarnjih.
Kada ovako promatramo neugodne događaje, bit će nam sasvim jasno da je njihov cilj da nam na neki način pomognu da prihvatimo i prevaziđemo neki unutarnji konflikt. Nije u pitanju nikakva kazna, već pomoć! Obično je lakše sagledati neki problem u vanjskom svijetu, nego u samima sebi. Ne moramo se opterećivati značenjima i tumačenjem razloga nekih događaja, dovoljno je da im iskreno poželimo dobrodošlicu, jer to je korak ka promjeni. Korisno je čak i kada smo samo svjesni da se ovaj proces događa, i kada unosimo svjetlost svjesnosti u tamu svog nesvjesnog i polako se oslobađamo emotivnih blokada i pogrešnih uvjerenja. Ne moramo ih čak sve ni osvijestiti, nekada je dovoljno da znamo da u nama postoje i negativna uvjerenja koja također utječu na naše izbore i naš život. A prihvaćanje je prvi korak ka promjeni.
Ideja da su sva naša iskustva savršena, baš kao i mi sami, možda je malo neobična, ali sva iskustva, kako god da ih tumačimo i doživljavamo, savršeno nam pokazuju gdje smo sa svojim životom. To svakako ne znači da će se nama svidjeti sve što vidimo i spoznajemo u sebi i oko sebe, ali o tome se i radi, upravo u tome jest savršenost iskustava. Kada spoznamo da nam se nešto ne sviđa, tada znamo što trebamo savladati kako bismo uživali u svom životu. Ovakav način promatranja postaje moguć kada zavolimo sebe i prema sebi zauzmemo blagonaklon stav. U suprotnom će nam smetati činjenica da je neko područje našeg života ,,problematično,, i da zahtijeva promjene.
Naslovna rečenica je citat Johna Ruskana.
– Suzana Vemić
