Ponavljanje grešaka iz života u život

Često se osjećamo zarobljenima u nekoj situaciji i ne vidimo izlaz iz nje, te nam se čini kao da se “povijest stalno ponavlja”. No, to nije povijest koja se ponavlja, već mi sami ponavljamo naše priče – povijest ne radi ništa sama od sebe. Svaki put kada pokušamo napustiti obrazac i u tome ne uspijemo, počinjemo se osjećati bespomoćno.
Možda čak i ne prepoznajemo da smo zatočeni u krugu ponavljanja, zbog toga što smo u njega ušli vrlo duboko. Naposljetku, dolazi do obeshrabrenosti i frustracije, te se čini da obrasci ponavljanja upravljaju našim životima.
Većina duhovnih disciplina uči da nam je Bog podario slobodan izbor koji svaka duša koristi u svakom trenutku, kako nesvjesno tako i svjes¬no. Kada se izgubimo u našim obrascima, gubimo sposobnost korištenja slobodnog izbora, zbog čega se osjećamo kao žrtve.
Od tisuća klijenata i tijekom mnogo godina prakse, neprestano sam slušala o istim ponavljajućim temama.

Iz djetinjstva

Takve teme se izražavaju kao obrasci i traume sadašnjeg i prošlih života. Proučavanjem naših priča iz sadašnjeg i prošlih života, uočavanjem ponavljanja unutar tih priča, priznavanjem i potpunim prihvaćanjem naših bolnih životnih obraza¬ca, počet ćemo prepoznavati lekcije koje trebamo naučiti – te ih napokon i naučiti.
Na nesvjesnoj razini ponavljamo obrasce i teme na različite načine, kako bismo ponovno mogli iskusiti emocije koje se vežu uz te obrasce. Te emocije su upravo one iste koje su se izvorno pojavile u nama tijekom određenog traumatičnog događaja, koji se dogodio u našem djetinjstvu, ili za nas važnom prošlom životu.
Primjerice, ako vas je u djetinjstvu stalno grdila ljutita i bijesna odrasla osoba, jednom kada odrastete možete u potpunosti izbjega¬vati sukobe ili postati upravo takva bijesna i ljutita osoba. Obrazac koji se stvorio u djetinjstvu postaje nesvjesno uklopljen u dio ponašanja, na ovaj ili onaj način, uzrokujući da doživite ljutnju – ili kao sama ljutila osoba, ili kao osoba koju ljute drugi – opet iznova.
Dakle, kada se kao odrasla osoba nađete u sukobu, bilo da ste ljutiti vi ili druga osoba, strah iz djetinjstva doživljava se trenutno i u potpunosti u sadašnjem vremenu.

Iscjeljenje

Tada osjećate kao da se borite za svoj život, zbog čega ćete se ili povući ili boriti svom svojom snagom. Štoviše, možda ćete biti svjesni da je vaša reakcija preuveličana, no ipak ćete ostati zbunjeni činjenicom zašto su vaše emocije toliko intenzivne.
Čemu se neprestano zapetljavamo u iste scenarije? Emocije koje je izazvala trauma mogu biti vrlo neugodne, stoga ih svjesno izbjegavamo osjećati – no, istovremeno naša duboko ukorijenjena želja da se oslobodimo neugode navodi nas da stvaramo situacije u našim životima koje će nas prisiliti da se suočimo s tim emocijama i napokon ih iscijelimo. Jednom kada iscijelimo emocije koje se vežu uz traumatske događaje, možemo početi napuštati obrasce, jer smo naučili potrebnu lekciju.
Prepoznavanje i prihvaćanje naših osjećaja i ponavljanja prvi je korak u procesu iscjeljivanja. Kada se emocije promatraju bez osude ili krivnje, služe kao pokazatelji naših obrazaca, pružajući nam mogućnost uvidjeti da se ponovno nalazimo u staroj “učionici”, te da ovaj put imamo izbor promijeniti našu reakciju kako bismo mogli početi napuštati obrazac i krenuti dalje.

Moć prošlih trauma

Tijekom života, svatko od nas doživljava opetovane traume. Svi takvi događaju stvaraju strah. U vrijeme dok se traumatski događaj odvija mi doživljavamo intenzivan strah i nerijetko neki oblik osobnog gubitka. Naše traume imaju značajan utjecaj na način kako gledamo i reagiramo na život.
Traumatska iskustva tijekom ranog djetinjstva često imaju dugoročno najdublji utjecaj, jer kao djeca ne posjedujemo dovoljnu zrelost da bismo mogli započeti s razumijevanjem uzroka tih iskustava. Takvi događaji, s gledišta odrasle osobe, mogu djelovati beznačajno.
Može nam se činiti da događaji poput zadirkivanja u školi, psa koji nas progoni ili privremenog gubljenja u dućanu i nemogućnosti pronalaska roditelja, ne bi mogli na nas značajno utjecati, no djeca ih mogu doživjeti kao zastrašujuće i užasavajuće.
S druge strane, možda su neke od naših trauma bile značajne, poput suočavanja sa smrću roditelja ili brata/sestre; prebolijevanja po život opasne bolesti; ili proživljavanje fizičkog, emocionalnog ili seksualnog zlostavljanja. Svaki događaj koje dijete shvati kao prijetnju njegovu opstanku na bilo koji način, ostavlja neizbrisiv trag u mozgu i djeluje na njegove obrasce ponašanja, tako da se oni ponavljaju.

Bit ponavljanja

Iskustvo traume “okida” iste fizičke reakcije u tijelu i mozgu bez obzira na to je li prijetnja velika ili mala: ono što je važno jest naša percepcija prijetnje. Mozak luči kemijske spojeve, u tijelu se otpušta adrenalin, srce pojačano lupa, a u našem umu i pamćenju iskustvo se utiskuje kao užasavajuće.
Učinci traume su toliko duboki i prožimajući da osjećamo bol i na emocionalnoj i na fizičkoj razini. Hormoni stresa uništavaju i ubijaju moždane stanice u hipokampusu (dijelu mozga gdje se nalazi pamćenje), što je i razlog zašto smo zaboravni kada smo pod stresom.
Naša životna priča, o tome tko smo i zašto doživljavamo život na baš takav način, zatvara nas u naše obrasce koje osnažujemo svaki puta kad je se prisjetimo. Žena koja stalno ponavlja: “Uvijek biram pogrešne muškarce”, u suštini otkriva set emotivnih obrazaca straha i mučenja.
Ona vjeruje da je ta tvrdnja istinita za njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost, te na taj način samoj sebi ne ostavlja mogućnost napuštanja obrasca. U nedostatku vjere da se to može promijeniti, ona nastavlja istim ponašanjem, koje donosi iste nesretne rezultate. Osjećaji očaja, razočaranja, odbijanja i napuštanja na kraju svake njezine veze odražavaju suštinu ponavljanja.

Što nas privlači?

Ona možda vjeruje da “problem” – odnosno, uzrok njezina obras¬ca – leži u muškarcima s kojima je u vezi, no drugi ljudi su samo instru¬menti koji pritišću njezine emocionalne okidače. Ti “okidači”, s druge strane, uzrokuju reakcije i odgovore koji su ukorijenjeni u njezinu nesvjesnom.
Iako ona to najvjerojatnije ne shvaća, obrazac ponašanja je unutar nje same i upravo zbog toga je privlače muškarci koji se u njega uklapaju. Muškarci koji se ne podudaraju s tim obrascem, takvu ženu neće niti privlačiti.
Iako nismo toga svjesni, mi neprekidno ponavljamo događaje i situ¬acije zato jer je to ono što znamo. Naša ponašanja (čak i kada su vidno destruktivna i samoporažavajuća) djeluju nam ne samo poznata već i ugodna, što nas vraća nazad u osjećaj poznatog i u ponašanja koja su s njime povezana.
Vaš obrazac možda je isti kao onaj vaših roditelja, baka i djedova, ili braće i sestara. Što ćete više upoznavati vašu osobnu životnu priču, počet ćete sve više primjećivati ponavljajuće teme u životima drugih ljudi, te čak i u svjetskim zbivanjima.

Um, srce

Suština ponavljanja jest sveprožimajuće univerzalno pravilo. Ono je jedno od njih nekoliko koji usmjeravaju naše ljudsko doživljavanje.
Što više učim, sve sam više oduševljena jednostavnošću zakona univer¬zuma, njihovom sveobuhvatnošću, i njihovoj primjenjivosti na lišće drveća, na srce jelena koji trči šumom, na misli i osjećaje mojih klije¬nata, na moju vlastitu priču i na sve nas. Ova ista načela primjenjiva su na sve što je u nama i u svemiru.
Božji zakoni su svuda isti, i Božansko nas o njima uči na pregršt načina. Višak tih načina postoji iz razloga što Stvoritelj zna da mi, ljudi, često ne naučimo ono što bismo trebali znati već prvi puta kada to čujemo. Zakoni univerzuma izraženi su u matematici, prirodi, biologiji i fiziologiji…, kroz duhovnost, religiju, hranu, našu kožu, naš um, naše srce – kroz sve. Univerzalni zakoni vidljivi su kako u našim tijelima, tako i u našim životima, stoga je njihovo razumijevanje važno, da bismo uistinu dobili poruku o tome što trebamo naučiti.

Univerzalni zakoni

Tijelo i tjelesne funkcije prate iste zakone ponavljanja koji utječu i na ljudsko ponavljanje. Primjerice, u slučaju doživljavanja reakcije boli ili fantomske boli, naša tijela su bila programirana da reagiraju na određeni način, bez obzira na to jesu li fizičke stanice prisutne ili ne, a razlog tomu jest uvjetovanje koje se dogodilo u mozgu.
Mozak sudjeluje u određenim biokemijsko-električnim odgovorima, koji se ponavljaju i koji postaju navika. Dugo vremena nakon što čovjek izgubi prst u nesretnom slučaju, živčani sustav nastavlja osjećati bol u tom prstu, jer ponavlja obrazac odgovaranja na podražaj kojeg više nema.
Slično tomu, mnogo žena poslije menopauze doživljava hormonalne promjene i promjene raspoloženja, koje se mogu usporediti s onima koje su imale tijekom menstrualnih godina. Mozak, kroz ponav¬ljanje i naviku, nastavlja proživljavati promjene raspoloženja i hormonalne promjene koje su davno prije djelovale na tijelo, iako se fizičko stanje promijenilo.
U našim životima mi nastavljamo reagirati onako kako smo “programirani” da reagiramo. Zbog toga u našim životima imamo “ključne probleme”, odnosno teme ponavljanja.

Stare emocije

Baš kao što je naš živčani sustav uvjetovan doživljajima fizičkih osjeta, mi smo također uvjetovani iskusiti određene emocije. Toliko smo naviknuti na osjećaje tuge i ljutnje da postajemo ovisni o njima. Naši svakodnevni izljevi bijesa ili osjećaj očajanja u toj su nam mjeri poznati i utješni, da žudimo i uživamo u toj emociji.
Bilo da se radi o velikoj bitki ili malenom sukobu, reagiramo istom starom emocijom. Taj bijes može biti usmjeren na naše dijete, supružnika, cijeli svijet, vladu, teroriste ili nekog drugog – u slučaju da nema nikoga ili ništa na što možemo biti ljutiti, pronaći ćemo metu kako bismo opravdali ljut¬nju, te opet osjetili taj poznati osjećaj.
Zašto smo oblikovani na način da nastavljamo uzrokovati patnju samima sebi? U prosjeku svakih sedam godina, svaka se stanica našeg tijela zamijeni novom. Zašto onda, iako osvježavamo i obnavljamo naše fizičko tijelo svakih sedam godina, nismo u potpunosti mladi? Zašto ne programiramo nove stanice da djeluju na drukčiji način koji bismo izašli iz starih obrazaca – te da na taj način artritični zglobovi i ljutite reakcije postanu stvar prošlosti?

Privlačenje pažnje

Odgovor glasi: zato jer trebamo ponavljati stare obrasce i ponovno doživjeti naše traume, kako bismo napokon naučili njihove lekcije putem prorađivanja naših emotivnih i psiholoških problema. Naša će tijela nastaviti stvarati simptome i pogoršavati ih, u svrhu privlačenja pažnje svjesnog uma na ono što naš nesvjesni um zna.
Ponavljamo situacije iz našeg sadašnjeg života i značajnih prošlih života, jer pokušavamo zacijeliti od prošlih trauma – trauma koje vode ljutnji, strahu, bijesu ili izbjegavanju nekih doživljaja.
Upravo kako se reproduciraju stanice našeg mozga, tako mi ponavljamo priče našeg života. Neprekidno proživljavanje istih emocija čini obrasce našeg ponašanja sve dramatičnijima. Drama, poput noćne more, dovoljno nas snažno povlači za rukav kako bismo usmjerili pažnju i izabrali promijeniti našu reakciju.
Zašto mala djeca vole kad im se priča ista priča mnogo puta? Kada im ponudimo varijacije priče, ona ipak žele da im se čita točno, od riječi do riječi, kako im se uvijek čitalo. Istovremeno, istraživanja u području dječje psihologije pokazuju da mala djeca neprestano traže nova iskustva. Jedan od primarnih motiva jest znatiželja.

Očuvanje energije

Ovakva prividna podvojenost predstavljala mi je izazov, dok jednog dana nisam shvatila što bi tomu moglo biti objašnjenje.
U određenom smislu naše fizičke stanice po rođenju predstavljaju “prazan papir”. Ništa još na njima nije napisano: ništa nije naučeno, osim onog što se odvijalo u majčinoj utrobi. Fiziološki i neurobiološki, milijarde novih i svježih moždanih stanica počinju se razvijati stvarajući nove međusobne veze. One to čine komunicirajući putem sinapsi od jedne stanice do iduće, u slijedu koji djeluje na milijune stanica. Zbog neprekidnog ponavljanja istovjetnog sadržaja, stanice kreiraju neuralne putove u mozgu. Komunikacija između i u stanicama, kemijskim i električnim putem, postaje temelj oblikovanja i razvijanja mozga.
Na primjer, ako samo jedan neuron (moždana stanica) komunicira s drugim, nastaje jedna sićušna veza. Međutim, ako se takva komunikacija ponovi sto ili tisuću puta, veza postaje jača i razvijenija. Takav proces stvaranja neuralne veze postaje automatski, te je stanicama potrebno manje energije za komuniciranje putem istog starog neuralnog puta nego što bi bilo potrebno za stvaranje novog.
Ovo je primjer univerzalnog zakona očuvanja energije: lakše je činiti ono što je već bilo učinjeno, nego izmisliti novi način djelovanja.

Čuvanje za krizu

Također, ovaj zakon je vidljiv iz naših snova i u našem ponašanju u odrasloj dobi. Što više neuralnih putova stvorimo u našem mozgu, naš mozak sve više radi automatski, iz razloga što mu je potrebno jako malo energije za održavanje tih veza. Ako misao ili ponašanje štedi energiju, ono ne uključuje donošenje odluka ili upošljavanje gornjih regija mozga: frontalnih režnjeva.
Mozak uvijek radi što djelotvornije može, a to se odražava u ponav¬ljanju koje proizvodi automatske, uobičajene odgovore. Mozak koristi navike koje smo ponovili stotinama i tisućama puta, brzo “ulazeći” u ta ponašanja.
Čak i kada smo umorni, automatski vozimo točnim putem do kuće, a da i ne pomislimo o njemu. Djeca možda traže nova iskust¬va, no želju za učenjem blokira mozak koji je podešen da osnažuje postojeće neuralne putove. Pričanje iste stare priče je ugodno, isto kao što je ugodan isti stari put do doma.
Očuvanje energije omogućuje nam da koristimo ostatak mozga i njegovog funkcioniranja za brigu oko bilo kakve krizne situacije koja bi mogla iskrsnuti, na taj način osiguravajući naš opstanak.

Zakon opstanka

Zamislite da ste sagradili i osnovali novi grad. Nedavno je bilo potrebno izgraditi nekoliko dodatnih cesta kako bi se omogućio bolji protok prometa. Jednog dana, nedugo nakon što su ceste bile završene, dobivate vijest da je vaše dijete sudjelovalo u strašnoj nesreći, na drugoj strani grada.
Koji je najkraći put kojim možete stići na drugu stranu grada? Koristit ćete ceste koje već znate, jer su vam one dobro poznate.
Iako nove ceste možda izravnije vode do odredišta, niste sigurni kakvi sve zavoji i skre¬tanja na njima postoje, pogotovo zato jer sada nikako ne smijete zakasniti. Trenutno i nesvjesno birate brzo voziti poznatim cestama, kako biste mogli doći do vašeg djeteta. Kada se mozak nađe u kriznoj situ¬aciji, on traži načine da očuva energiju.
Opstanak je još jedan od univerzalnih zakona, te najsnažniji pokretač ponašanja. Sve u nama usmjereno je prema opstanku. Ako ne opstanemo, mi ne živimo i doživljavamo. Ako ne živimo i doživljavamo, mi se ne mijenjamo. Ako se ne mijenjamo, naša duša se ne razvija. Ako se duša ne razvija, ona ne čini ono što je došla ovdje raditi… a tada cijela svrha dolaska na Zemlju i života u ljudskom tijelu postaje nevažna.

Kao klatno

Mozak je “ugođen” da automatski radi u vrijeme kriznih situacija, tako da trenutno možemo djelovati na način koji će osigurati opstanak. Amigdala je maleni organ u hipotalamusu, područje za emocije srednjeg mozga. Ona se trenutno aktivira kako bi odgovorila izrazito brzo, u djeliću milisekunde – u vidu borbe ili bijega. Na taj način nam omogućuje da se borimo s prijetnjom, ili da brzo pobjegnemo od nje.
Kada aktiviramo frontalne režnjeve mozga, gdje razmišljamo i donosi¬mo odluke, mi svjesno prosuđujemo: “Ja, zapravo, nisam u opasnosti, to je bilo samo moje trenutno viđenje ove situacije”, mi se odmičemo od automatskog odgovora usmjerenog na preživljavanje, odnosno “borbe ili bijega”, koji se odvija u amigdali.
Načini na koje se naše teme odigravaju mogu se znatno razlikovati. Ako se borimo s problemom ljutnje, možemo postati ili vrlo ljutite osobe ili se plašiti i dopustiti da nas ugnjetavaju druge ljutite osobe. Mi idemo iz jednog života u drugi, iz jedne krajnosti u drugu, intenzitetom i brzinom, baš kao što se klatno njiše s jedne strane na drugu, uvijek s nakanom zaustavljanja negdje u sredini.

Duša

Kako prelazimo iz jedne krajnosti u drugu, tako pojačavamo zamah. Kada bismo se kretali u sitnim pomacima, malo po malo, bilo bi mnogo duže i iscrpljujuće stići do sredine. Međutim, kad se klatno njiše od jednog ekstrema do drugog, pojačani zamah i intenzitet kretanja dovodi ga do sredine mnogo brže i s manje potrošene energije.
Duša neprestano traži ravnotežu. Taj koncept je univerzalan: on se pojavljuje u svim duhovnim disciplinama i pristupima. Dakle, ako osoba ne nauči smanjiti svoje ljutite odgovore, ne otpusti obrazac gledanja na život kroz ulogu žrtve i prosipanja ljutnje na svakoga i sve, u idućem životu mogla bi se naći u suprotnoj krajnosti i postati netko tko niti u jednoj situaciji ne može izraziti ljutnju i s kime se učestalo nepravedno postupa.
Njezina lekcija, odnosno uravnoteženje ljutnje i učenje traženja svojih prava umjesto ugnjetavanja ili preuzimanja uloge žrtve, jest ona lekcija koju će njezina duša pokušati savladati u ovom životu ili idućem… ili onome poslije toga.
Njezina duša zna da najdjelotvorni¬ji način da se dođe do središta – i da se prestane ponašati na ekstremne načine i ponavljati probleme – jest da se doživi problem prvo iz jedne krajnosti, a zatim iz druge.

Odabir

Slično tome, muškarac koji je okrutan i okrenut prema samom sebi u idućem životu može izabrati roditelje koji su okrutni i okrenuti prema samima sebi. Teme patnje i okrutnosti prestaju biti problemima kada njegova duša dostigne središte, vodeći život u kojem nije žrtva, niti onaj koji muči nekoga drugog.
Između života, njegova duša bira roditi se u situaciji u kojoj će se on najčešće ponašati na ovakve ekstremne načine, kako bi mogao osjetiti jake emocije i dobiti jak poticaj da se s njima naposljetku i obračuna.
Naš osjećaj nužnosti da se povežemo s drugim ljudima proizlazi iz univerzalnog zakona odnosa. Taj zakon govori o tome da nam je nami¬jenjeno stvarati odnose, umjesto da idemo u život. odvojeno i izolirano od drugih ljudi.
Kako bi se ovaj zakon potvrdio, učinjeno je istraživanje na studentima u kojemu su sudionici bili podijeljeni u dvije skupine, od kojih je svaka trebala pojesti obrok u studentskoj kantini. U jednoj grupi studenti su sjedili za stolom u društvu drugih. U drugoj grupi studenti su sjedili i jeli sami.
Prije i poslije jela svakom sudioniku je izvađena krv. Krvne pretrage pokazale su da oni koji su sjedili i jeli sami nisu toliko dobro probavili hranu kao oni koji su sjedili u prisutnosti drugih, čak i kada su sjedili s potpunim strancima.

Zakon vala

Provedeno istraživanje bilo je vrlo jednostavno, no istovremeno vrlo znakovito. Potreba za povezivanjem je temeljna i nužna za ljudska bića, ne samo emocionalno već i fiziološki. Za naš opstanak potrebno je da se povezujemo.
Istraživanja su pokazala da se ljudi koji žive sami i imaju ograničene odnose s drugima, ne oporavljaju od operativnih zahvata toliko uspješno kao oni koji žive sa supružnikom ili obitelji, te imaju dobre odnose s prijateljima, rodbinom i susjedima. Ako ne voli¬mo jedni druge i ne nastavljamo vrstu, mi ćemo kao ljudski rod izum¬rijeti. Ako ne opstanemo, tada nećemo ostati na Zemlji dovoljno dugo, kako bismo naučili potrebnu lekciju.
Val ili zvonolika krivulja pokazuje nam način kako učimo, kako se kreće materija, kako se mijenjaju godišnja doba, kao i način djelovanja mnogih drugih fenomena koje doživljavamo. Kada bismo grafički prikazali količinu zelenila u svijetu prirode, vrh zvonolike krivulje pred¬stavljao bi vrijeme godine kada je tlo najbujnije i kada je sve u cvatu.
Početkom jeseni smanjuje se količina zelenila i krivulja se spušta prema dolje. Zimi kada je zemlja neplodna, krivulja dostiže dno, da bi se u proljeće, kada nikne prva trava te se pojave prvi pupoljci, počela opet dizati.
Voda se također kreće u valovima. Ona se u oceanima podiže, dostiže svoj vrhunac i naposljetku lomi, zrcaleći oblik zvonolike kriv¬ulje. Isto tako, naša tijela doživljavaju obrazac vode.

Krivulja

Mi započinjemo svoj život kao fetusi s vrlo malim sadržajem vode; količina te tvari dosiže vrhunac u dojenačkoj dobi, te se smanjuje starenjem i opadanjem vala prema dolje.
Model kretanja vala također se odnosi i na funkcioniranje našeg mozga. Moždani valovi su obrasci mjerljive električne energije. Jedna¬ko važan organ našeg sustava jest i srce, čija energija je isto mjerljiva u valovima. Zvuk putuje valovima, kao što putuju i svjetlost i električna energija.
Jednako se tako model kretanja vala, koji nalazimo u prirodi i u našim tijelima, odražava na naše ponašanje i način kako učimo. Kada smo na početku krivulje učenja, postoji još mnogo toga što trebamo saznati.
Naporno radimo, poboljšavamo se, počinjemo mnogo bolje raditi, dostižemo vrhunac našeg znanja, te na kraju postajemo struč¬njaci.
No tada počinjemo doživljavati zastoje, stižemo do vrhunca, susrećemo se s problemima ili sukobima, i shvaćamo da je potrebno naučiti nešto novo kako bismo ponovno postali stručnjacima. Poslije odgode ili stanke počinjemo ponovno učiti, i opet se podižemo prema vrhu zvonolike krivulje.

Napustite obrazac

Ništa se ne odvija pravocrtno. Ovo je važno upamtiti kad se želimo mijenjati, kad sudjelujemo u terapiji, kad učimo novi jezik, ili kad smo u vezi. Ako očekujemo da sve neprekidno teče i bude savršeno sve vrijeme, mi se krećemo crtom uzlazne sile kretanja.
Ali tada odjednom stvari počnu polaziti po krivu! Iako možemo misliti da smo prevladali sklonost da se osjećamo posramljeno i nelagodno kad nas se kritizira, jednog dana netko će nas posebno oštro prekoriti, zbog čega će saznanje da se na kraju ipak nismo “popravili”, na nas djelovati krajnje razorno i potresno.
Kad očekujemo kontinuirano poboljšanje bez ikakvog nazadovanja, mudro je zapamtiti da napredak glatko i značajno teče sve do jedne točke. Krivulja će dostizati vrhove, a onda će padati, zbog čega je potrebno učiniti mnogo ponavljanja prije nego što konačno napustimo obrazac. Kad doživimo iskustvo dubljeg uranjanja u val, misao koja će se pojaviti bit će: Oh, ne! Mislila sam da sam se s ovim problemom već obračunala! No, ako nastavimo raditi na problemu, ponovno ćemo se pomaknuti prema ovladavanju njime, ponavljajući oblik vala s mnogo manje nazadovanja.

Vlastiti obrazac?

Česte teme ponavljanja
U životu, u pravilu imamo najmanje tri teme koje su postale naši “ključni problemi” i koje se ponavljaju u našim odnosima s drugima u domu, u školi, na poslu i u mnoštvu drugih situacija. Najčešće su:
● osjećaj da smo nedovoljni ili da nismo “dovoljno dobri”
● odabir pogrešnih ljubavnih partnera (odnosno partnera za koje mi smatramo da su pogrešni)
● iskustvo emocionalnog, fizičkog i/ili seksualnog zlostavljanja
● osjećaj da smo žrtve
● osjećaj bespomoćnosti i nemoći
● strah od gubitka, privrženosti, intimnosti ili samoće
● osjećaj napuštenosti
● nedostatak novaca, zdravlja, ljubavi ili prijateljstva
● kada se ne prepoznaju/ne priznaju naši darovi ili doprinosi
● osjećaj da nas nitko ne razumije
● osjećaj bezvrijednosti i nisko samopoštovanje
● kada nas previde za promaknuće
● kada nas ne čuju ili omalovažavaju
● kada se prekrše ili ne poštuju osobne granice
● nepripadanje
● bijes i poteškoće kod svladavanja ljutnje.

Kako biste si pomogli i otkrili koje situacije nesvjesno ponavljate u svom životu, odgovorite na sljedeća pitanja:
● Imajući na umu da vaši osjećaji nisu uvijek racionalni, ali uvijek imaju smisla, sjetite se u kojim ste situacijama doživjeli prethodno nabrojane česte teme ponavljanja?
● Koje se od tih tema učestalo pojavljuju u vašem životu?
● U kojim situacijama ste osjetili “Ovo mi djeluje jako poznato?” Koje od čestih tema ponavljanja su djelovale u tim okolnostima?
● U kojim situacijama se osjećate nemoćno i kao žrtva?
● Kako odgovarate na situacije u kojima se osjećate nemoćno i kao žrtva – odgovarate li brzo i automatski? Reagirate li pretjerano? Pokazujete li simptome stresa, poput glavobolje, ubrzanog pulsa ili bola u želucu? Osjećate li se tjeskobno i ljutito?
● Proganjaju li vas i imate li problema s nadilaženjem određenih vrsta uznemiravajućih situacija?
● Je li ste u nemogućnosti distancirati se od određenih događaja i objektivno ih sagledati? Koje teme djeluju u tim situacijama?

Preuzeto s: altertv.org