Ho’oponopono pisma nade

Izgleda da sam pretplaćena pisati pisma nade.

Prije dvije godine sam svijetu obznanila svoju sreću kad sam postala majka. Majka koja to nikad nije trebala biti, rekoše. Moja priča je dobila nastavak. I to kakav!

Nakon preboljene teške bolesti, teških terapija i transplantacije, s 25 godina ulazim u menopauzu. Vrlo jasno mi je rečeno od strane mnogih stručnih osoba da je bitno pomiriti se s tim da nikad neću biti majka jer je maternica skupa sa jajnicima  uništena. Toga trena je bilo više toga uništeno, a najviše moje srce, osjećaji i misli.

Podsvijest nije dozvolila da odustanem, tjerala me da idem, tražim, kopam i ne odustajem. I nakon godina lutanja u moj život je ušetalo hvala, volim te. Čekalo je da ih nađem, spremni promijeniti sve ljudske zakone i pravila. Ponekad intenzivno, ponekad manje čistila sam jer sam htjela očistiti ružne, suvišne misli u nadi da ću tako očistiti sve. I malo po malo, hvala po hvala, volim te po volim te je zakucalo glasno na vrata života. Ostala sam trudna. Nitko tad, pa ni sad ne zna kako. Nakon carskog reza se samo potvrdilo da je situacija čudna, iliti kako je rekla doktorica koja je izvela rez, ovo je nemoguće, čudo Božje. Dozvolila sam Bogu da mi pošalje čudo i stvarno je! Moj anđeo je uz mene dvije i pol godine! No nakon poroda mi je ponovo rečeno da ulazim u menopauzu i da se pripremim na sve nezgodne situacije koje donosi. I tako, čekajući da se desi taj dan, Bog se naruga ljudskoj ograničenošću i pošalje mi još jednog anđela. Još jednu ljubav koja je probila sve barijere i u mrtvom, beživotnom dijelu mene upalila život po drugi put!

Kako bi rekla moja kćer, ti si jedna obična mama! Jesam, obična majka s dvoje neobičnih cimera koji su dokaz da je nemoguće riječ u rječniku, a ljubav sve na svijetu. Jednog dana ću im ispričati našu priču, neka se sjete kako su me hrabro odabrale za mamu i upalile veselo sunce moga života!

Hvala, volim te forever!

-Jasmina Rodić