Najveći dar
U trenutku kad sam potpuno otpustila svoju jaku želju da ostanem živa, iskusila sam smrt. I u umiranju, shvatila sam da nije moje vrijeme. Kada sam bila spremna otpustiti što želim, dobila sam ono što je istinski moje. Shvatila sam da to što je istinski moje – uvijek bude najveći dar!
Od mog Iskustva Bliske Smrti (IBS), naučila sam da su ideologije za koje sam se čvrsto držala radile protiv mene.
Trebalo je da izađem van iz svojih čvrstih vjerovanja što su ograničavala moja iskustva, jer su me držala unutar onoga što znam – a moje znanje je ograničeno. I ako ograničavam sebe samo na ono što sam u mogućnosti pojmiti, nazadujem sa svojim potencijalima i svojim životom. Međutim, ako mogu prihvatiti da je moje razumijevanje nepotpuno, i ako mi može biti ugodno u nesigurnosti, to za mene otvara carstvo beskrajnih mogućnosti.
Zahvaljujući svom IBS, otkrila sam da sam najsnažnija kada sam spremna otpustiti, kada obustavljam svoja vjerovanja jednako kao i nevjerovanja, i kada se otvaram za sve mogućnosti. Ta otvorenost je, čini se, prisutna i u slučajevima kada imam iskustva nevjerojatne jasnoće i sinkroniciteta.
Potreba za jasnoćom je, po meni, smetnja iskustvu višeg stupnja svjesnosti. Baš naprotiv, proces otpuštanja i odvajanja od vezanosti za sva vjerovanja ili rezultate je katarzično i iscjeljujuće..
Paradoksalno je da, da bi se dogodilo stvarno iscjeljenje, moram otpustiti potrebu za iscjeljenjem i samo uživati u putovanju koje je život.
ZA MENE JE BILO VAŽNO DA POSTANEM SVJESNA da sam puno više od same biologije, da sam nešto beskrajno veće. I opet, želim naglasiti da bolesti nisu naša krivica! Vjerovanje da jesu može biti frustrirajuće za onoga tko je bolestan. Ali kažem da naša biologija reagira na našu svjesnost; naša djeca, životinje, i okolina također. Naša svjesnost može promijeniti ovu planetu puno više nego možemo zamisliti. To je zato jer smo svi povezani – ovo je nešto što ne mogu dovoljno naglasiti!
Za mene, prvi korak prema svjesnosti je razumijevanje kako su stvari prirodno namijenjene. To znači biti svjestan svoga tijela, svoje okoline i moći poštovati esenciju stvari bez želje da one budu drugačije – uključujući sebe same. Moramo shvatiti veličanstvenost koju nam je univerzum namijenio bez potrebe da budemo drugačiji. Ne trebam pokušavati živjeti savršeno, prema očekivanjima drugih ljudi, i onda se osjećati jadno ako u tome ne uspijem.
Najmoćnija sam kada dopustim sebi biti ono što mi je život namijenio da budem – što je razlog zašto je moje izlječenje počelo kada su sve moje svjesne radnje prekinute, a životna sila preuzela pod svoje. Drugim riječima, najmoćnija sam onda kada radim sa životom, a ne protiv njega.
– Anita Moorjani
