N. D. Walsch: Mala duša i Sunce

Bila jednom u vječnosti jedna duša, i reče ona Bogu: „Znam tko sam!“

A Bog odgovori: „To je odlično! Tko si ti?“

Mala duša uzvikne: „Ja sam Svjetlo!“

Bog se široko nasmješi: „To je točno!“ poviče, „Ti si Svjetlo!“

Mala duša je bila tako sretna jer je shvatila ono što su sve duše u Kraljevstvu bile poslane da shvate.

„Wow!“ reče Mala duša, „ovo je stvarno cool!“

No, uskoro joj nije bilo dovoljno znati tko je. Mala je duša počela osjećati unutarnji nemir te je poželjela biti Tko Je Ona Zapravo. Mala duša ode Bogu, što nije loša ideja za sve duše koje žele biti Ono što Zapravo Jesu, te reče: „Hej, Bože, sad kad znam Tko Sam Ja, mogu li to i postati?“

A Bog odgovori: „Misliš…želiš biti Tko Već Jesi?“

„Pa…“, odgovori Mala duša, „jedno je znati Tko Sam Ja, a druga je stvar to zaista i biti. Želim osjetiti kako je to zapravo biti Svjetlo!“

„Ali ti već jesi Svjetlo.“, odgovori Bog i opet se nasmješi.

„Da, ali želim vidjeti kakav je to osjećaj.“, zacvili Mala duša.

„Pa…“, reče Bog podsmjehujući se, „trebao sam i znati. Ti su uvijek bila pustolovna dušica.“

No, tada se Božje lice promijeni: „Ali… ima samo nešto…“

„Što?“, upita Mala duša.

„Pa, ne postoji ništa osim Svjetla. Vidiš, ja sam stvorio samo ono što ti jesi i ništa drugo. Zato neće biti jednostavno iskusiti što zapravo jesi, jer ne postoji ništa što ti nisi.“

„Ha?“, zbunjeno će Mala duša.

„Zamisli to ovako“, reče Bog, „Ti si kao svijeća na Suncu. Tu si sa milijunima, bilijunima drugih svijeća baš poput tebe i zajedno stvarate Sunce. Sunce ne bi bilo Sunce bez tebe, kao što ne bi bilo Sunce bez bilo koje od svojih svijeća. Ne bi uopće bilo Sunce jer ne bi svijetlilo tako snažno. Ali kako ćeš znati da si Svjetlo kad se nalaziš usred Svjetla? To je pitanje.“

„Pa…“, reče Mala duša prpošno, „Ti si Bog, smisli nešto!“

Bog se opet nasmješi: „Već sam smislio“, reče Bog, „budući da ne možeš znati da si Svjetlo dok si usred Svjetla, okružit ćemo te mrakom.“

„Što je to mrak?“, upita Mala duša.

Bog odgovori: „To je ono što ti nisi.“

„Hoću li se bojati mraka?“, zaplače Mala duša.

„Samo ako tako odlučiš.“, odgovori Bog. „Zapravo se nemaš čega bojati, osim ako sama ne odlučiš da se imaš čega bojati. Vidiš, mi sve to izmišljamo. Mi se samo pravimo.“

„Aha!“, reče Mala duša i već se bolje osjećala.

Zatim joj je Bog objasnio da, kako bi uopće išta iskusila, pojavit će se upavo suprotno od toga. „To je veliki dar“, reče Bog, „bez toga dara ne bi nikad ništa iskusila. Ne bi znala što je Toplina bez Hladnoće, što je Gore bez Dolje, što je Brzo bez Sporo. Ne bi znala što je Lijevo bez Desnoga, što je Ovdje bez Tamo, što je Sada bez Onda.“

„I zato…“, zaključi Bog, „kad budeš okružena mrakom, ne stišći šake i ne podiži glas, ne proklinji mrak. Rađe budi Svjetlo pored mraka i nemoj se ljutiti zbog toga, jer ti znaš Tko Si Ti Zapravo, pa će i svi drugi znati. Neka tvoje Svjetlo svijetli tako da svi vide koliko si posebna!“

„Hoćeš reći da smijem svima pokazati kako sam ja posebna?“, upita Mala duša.

„Naravno!“, nasmješi se Bog, „Itekako smiješ! Ali nemoj zaboraviti da posebna ne znači bolja. Svi su posebni, svatko na svoj način. No mnogi su to zaboravili. Oni će uvidjeti da smiju biti posebni samo kad ti uvidiš da smiješ biti posebna.“

„Wow“, usklikne Mala duša plešući, poskakujući i smijući se od radosti. „Mogu biti posebna koliko god to želim!“

„Da! I možeš odmah početi!“, reče Bog plešući, poskakujući i smijući se zajedno s Malom dušom.

„Koji dio Posebnoga želiš biti?“

„Koji dio posebnoga?“ , ponovi Mala duša, „Ne razumijem.“

„Gle,“ objasni joj Bog, „posebno je to što si Svjetlo, a posebno ima mnogo dijelova. Posebno je biti ljubazan. Posebno je biti nježan. Posebno je biti kreativan. Posebno je biti strpljiv. Možeš li se sjetiti još nečeg posebnog?“

Mala duša zastane tiho na trenutak: „Pa ja znam puno načina da budem posebna!“, uzvikne Mala duša. „Posebno je pomagati. Posebno je dijeliti. Posebno je biti dobar prijatelj. Posebno je biti pažljiv prema drugima.“

„Da!“, složi se Bog, „ i ti možeš biti sve to, ili bilo koji drugi dio posebnoga koji poželiš u bilo kojem trenutku. To znači biti Svjetlo.“

„Znam što želim biti, znam što želim biti!“, objavi Mala duša silno uzbuđena. „Želim biti dio posebnoga koji se zove opraštanje. Zar nije posebno opraštati?“

„O da!“, uvjeravao je Bog Malu dušu, „To je jako posebno.“

„OK.“, reče Mala duša, „Onda to želim biti. Želim opraštati. To je iskustvo koje želim.“

„Dobro“, reče Bog, „ali nešto trebaš znati.“

Mala je duša postajala lagano nestrpljiva. Činilo joj se da je uvijek postojala neka komplikacija.

„Što to?“, uzdahne Mala duša.

„Nećeš imati kome opraštati.“

„Nema nikoga?“, Mala duša nije mogla vjerovati što čuje.

„Nikoga!“, ponovi Bog, „Sve što sam ja stvorio je savršeno. Nema niti jedne duše u cijelom svemiru koja bi bila manje savršena od tebe. Osvrni se okolo.“

U tom trenutku Mala đuša opazi da se okupilo veliko mnoštvo. Duše su došle izdaleka i široka, iz cijelog Kraljevstva, jer se pročulo o neobičnom razgovoru koji je vodila Mala duša s Bogom, te su svi željeli čuti što to oni pričaju. Gledajući nebrojene duše koje su se tu okupile, Mala duša se morala složiti. Nijedna se nije činila manje prekrasnom, manje čudesnom, niti manje savršenom od Male duše same. Okupljene duše su bile toliko čudesne i njihovo je svejtlo toliko svijetlilo da ih je Mala duša jedva mogla gledati.

„Kome onda opraštati?“, upita Bog.

„Čovječe, to uopće neće biti zabavno!“, progunđa Mala duša. „Htjela sam spoznati sebe kao Onu koja Oprašta, htjela sam osjetiti taj dio posebnoga.“

Tada Mala duša osjeti kako to mora izgledati kad si tužan. No onda istupi Prijateljska duša iz mnoštva.

„Nemoj brinuti Mala dušo!“, reče Prijateljska duša, „Ja ću ti pomoći.“

„Hoćeš?“, Mala duša se ozari. „Ali, što možeš učiniti?“

„Pa, mogu ti dati nekoga kome ćeš oprostiti.“

„Možeš?“

„Naravno!“, zacvrkuće Prijateljska duša. „Mogu doći u tvoj život i učiniti nešto kako bi mi ti mogla oprostiti.“

„Ali zašto, zašto bi ti to učinila?“, upita Mala duša, „Ti, koja si tako savršeno biće! Ti, koja vibriraš takvom brzinom da se stvara tako jako Svjetlo u koje jedva mogu gledati! Zbog čega bi poželjela tako usporiti svoju vibraciju da tvoje Svjetlo postane mračno i gusto? Zbog čega bi ti – koja si tako lagana da plešeš iznad zvijezda i krećeš se kroz Kraljevstvo brzinom misli – došla u moj život i učinila sebe tako teškom da budeš u stanju učiniti nešto tako loše?“

„Jednostavno“, reče Prijateljska duša, „učinila bi to zato što te volim.“

Malu dušu je iznenadio taj odgovor.

„Nemoj se toliko čuditi.“, reče Prijateljska duša, „I ti si učinila isto za mene. Zar se ne sjećaš? O, mi smo plesale zajedno, ti i ja, mnogo puta. Kroz eone i kroz mnoge godine smo plesale. Kroz mnoga vremena i mnoga mjesta smo se igrale zajedno. Samo se ti ne sjećaš.“

„Obje smo bile Sve. Bile smo i Gore i Dolje, i Lijevo i Desno. Bile smo i Ovdje i Tamo, i Sada i Onda. Bile smo i muško i žensko i dobro i loše; bile smo obje i žrtva i nasilnik.“

„Prema tome, bile smo zajedno, ti i ja, već puno puta; i svaka je onoj drugoj donosila pravu i savršenu priliku da izrazi i doživi Ono što zaista jesmo. Stoga,“ nastavi Prijateljska duša, „ja ću doći u tvoj život i bit ću ona loša ovaj put. Učinit ću neto stvarno loše, tako da ti možeš doživjeti sebe kao Onu koja oprašta.“

„Ali, što ćeš učiniti?“, upita Mala duša pomalo nervozno, „da bude tako grozno?“

„o…“, odgovori Prijateljska duša namigujući, „smislit ćemo već nešto.“

Zatim se učini da se Prijateljska duša nekako uozbiljila; tužnim je glasom tiho kazala, „Imaš pravo u vezi nečega, znaš.“

„U vezi čega?“, željela je znati Mala duša.

„Morat ću jako usporiti svoju vibraciju i postati jako teška kako bi mogla učiniti ovu ne-baš-lijepu-stvar. Morat ću se pretvarati da sam nešto što mi uopće nije nalik. I zato te moram samo nešto zamoliti zauzvrat.“

„Oh, bilo što, bilo što!“, cvilila je Mala duša, pa je počela plesati i pjevati. „Moći ću opraštati, moći ću opratati!“

Tada Mala duša opazi da je Prijateljska duša i dalje jako tiha.

„što je to?“, upita Mala duša, „ Što mogu učiniti za tebe? Ti si pravi anđeo jer si spremna učiniti ovo za mene!“

„ Naravno da je Prijateljska duša anđeo!“, prekine ih Bog. „Svatko je! Zapamti zauvijek: Poslao sam ti same anđele.“

I tako je Mala duša poželjela više neko išta uslišiti želju Prijateljske duše. „to mogu učiniti za tebe?“, opet upita Mala duša.

„U trenutku kad te napadnem i udarim“, odgovori Prijateljska duša, „u trenutku kad ti učinim najgore što možeš zamisliti – baš u tom trenutku…“

„Da?“, prekine je Mala duša, „da…?“ „Sjeti se tko sam ja zaista.“

„O, hoću, hoću!, plakala je Mala duša, „Obećavam! Uvijek ću te se sjećati baš ovakve kakva si upravo ovdje, upravo sada!“

„Dobro“, reče Prijateljska duša, „ jer, vidiš, ja ću tako dobro glumiti da ću zaboraviti sebe. I ako me se ne sjetiš ovakve kakva stvarno jesam, možda se ja sebe neću moći sjetiti jako dugo vremena. A ako ja zaboravim Tko Sam Ja, mogla bi čak i ti zaboraviti Tko Si Ti, i onda ćemo obje biti izgubljene. Tada ćemo trebati drugu dušu da nam se pridruži i podsjeti nas obje Tko Smo Mi.“

„Ne, nećemo!“, obeća opet Mala duša. „Ja ću te se sjetiti! I zahvalit ću ti što mi donosiš taj dar – priliku da doživim Tko Sam Ja.“

Tako su se dogovorile. Mala je duša došla na svijet uzbuđena što je Svjetlo, nešto tako posebno, i uzbuđena jer je dio posebnoga koji se zove Opraštanje.

Mala je duša sa zebnjom čekala priliku da doživi sebe kao Opraštanje i da svakoj duši koja joj to omogući, zahvali. U svakom bi trenutku, kad god bi se u njenom životu pojavila nova duša, bilo da joj ona donosi radost ili žalost – a naročito ako joj donosi žalost – Mala duša bi pomislila na Božje riječi.

„Zapamti zauvijek“, Bog se nasmija, „Poslao sam ti same anđele.“