Čekanje na kolodvoru

Neki dan vraćao sam se vlakom iz Francuske kad je u kupe slučajno ušao prijatelj s kojim sam živio jednu zimu prije osam godina i otad se nismo vidjeli. Pričali smo o tome što se kome u međuvremenu dogodilo, a na jednu priču dvoje suputnika u kupeu obratilo je posebnu pozornost. Matija mi je pričao kako je otputovao u Japan s namjerom da nekoliko mjeseci ostane ondje, upozna zemlju i ljude i okuša sreću u posve stranom svijetu. No bio je u društvu osobe koja je bila iznim­no negativna i zatvorena za promjenu.

Ostali su bez novca i ta se osoba odlučila vratiti kući, a moj je prijatelj odlučio ostati. „Otišao sam na postaju Shibuya u Tokiju, poznatu po kipu psa koji je svakodnevno čekao svoga gospodara na toj postaji, čak i godinama nakon njegove smrti. Sjeo sam tamo i odlučio čekati. Znao sam da će se nešto dobro dogoditi, da će mi doći… Sjedio sam tri dana i tri noći, bez hrane i prebijene pare. I došlo je! Došao je čovjek i ponudio mi posao modela. Odradio sam nekoliko snimanja i tad su me počeli zvati sa svih strana. Za mjesec dana imao sam karijeru u uzletu, stan, curu i lovu do krova…“

Pukotine u stvarnosti

Primijetio sam kako je dvoje suputnika u kupeu prevrnulo očima i kim­nulo jedno drugom u stilu: „Možeš misliti.“ Mislili su da izmišlja. Ja se, međutim, nisam puno čudio. Ne samo zato što znam da je moj prijatelj iskren nego zato što sam se i sâm nebrojeno puta na svojim putovanjima diljem svijeta uvjerio u slična čuda.

Pritom mislim na situacije koje se događaju na Putu, na neobične podudarnosti ili nevjerojatna rješenja problema, koji izmiču svakoj logici, a koji mi se čine kao tanušne pukotine u stvarnosti kroz koje poput svjetlosti probija nešto veće. Ta se čuda događaju i u svakodnevici, ali na Putu su jasnija i intenzivnija.

Priča iz Sirije

Prvi put primijetio sam ih u Siriji na svome prvom velikom putovanju biciklom od Zagreba do Egipta. Prijatelj i ja krenuli smo s vrlo oskudnim financijskim sredstvima, sa svega 1500 dolara. Znali smo da nam to neće biti dovoljno, ali nas to nije sprečavalo da krenemo. Vjerovali smo da će se već nekako sve posložiti. Živjeli smo iznimno skromno pa nam je skroman budžet potrajao do ulaska u Siriju, ali ondje je presušio. Prolazeći kroz ruralna područja, živjeli smo od dobrote ljudi koji su nas uvijek zvali u goste, nudeći nam konak i hranu. No kad s­mo došli u glavni grad Damask, nis­mo mogli dalje.

Za hranu i smještaj bili smo se već naučili snaći, ali trebao nam je novac za vizu da nastavimo put. Kako ga nismo imali, zapeli smo živeći na cesti Damaska. Roditelji su nam htjeli platiti put natrag, ali nismo to prihvatili. Znali smo da će se neš­to već dogoditi. Nekoliko smo dana spavali na cesti, žicali sitniš od turista i jeli odbačenu hranu, a potom se dogodilo čudo. Pronašao nas je jedan bogati naftaš i prebacio s ceste u luksuzni hotel s punim pansionom. Htio je da uživamo u njegovoj zemlji pa nam je dao i kuvertu s „džeparcem“ – da se malo „počastimo“ dok smo njegovi gosti. U kuverti je bilo dovoljno novca da završimo putovanje do Egipta.

Čuda su mi se događala i mnogo puta poslije. Jednom mi se na putovanju po Africi s djevojkom pokvario motocikl u zemlji u kojoj nema ni mehaničara ni motorista. No u ključnom trenutku na cesti se poput anđela čuvara na motoru pojavio mještanin sa zaraznim i dubokim osmijehom koji je pronašao rješenje za naš problem. Na istom putovanju susreli smo jednog biciklista prvo u Maroku, pa mjesec dana poslije na cesti u Mauretaniji, pa tri mjeseca poslije u šest tisuća kilometara udaljenome predgrađu grada Loméa u Togu. Tijekom cijelog tog putovanja nismo bili u kontaktu, a da bi čudo bilo još veće, putovali smo različitim rutama i prijevoznim sredstvima!

Važni snovi

Na tom istom putovanju moja djevojka i ja dva smo tjedna hodali uzduž litice Bandiagare u Maliju u čijem podnožju živi narod Dogona. Oni i danas prakticiraju animističku kulturu te pokapaju preminule u pećinama na visokoj okomitoj litici, a njihove duše prate u zagrobni život raskošnim ritualima i plesom s maskama. Upravo je bila sezona tih sprovoda, ali nismo znali kad će se u kojem selu održati koja raskošna ceremonija. Stoga smo unajmili lokalnog vodiča čiji je glavni zadatak bio raspitati se u svakom selu kroz koje smo prolazili priprema li se u njemu lokalna ceremonija.

Jedne večeri noćili smo u selu Ireliju, u kojem je naš vodič izričito tvrdio da se ništa ne događa. Te su noći u udaljenim kućama pod liticom neki ljudi udarali u bubnjeve, ali naš je vodič izričito tvrdio da je to obična zabava. Nismo u to sumnjali jer je u svakom selu u kojem smo dotad spavali netko uvečer svirao bubnjeve. Međutim, moja je djevojka te noći sanjala kako ukapaju mrtvaca u pećinu u litici i ujutro me natjerala da se odem po selu sâm raspitati.

Na svoje iznenađenje, saznao sam da su baš te noći ukopali pokojnika u pećinu u litici i time započeli jedanestodnevnu ceremoniju sprovoda, koja će kulminirati posljednja tri dana plesovima s maskama, ritualima vatre, žrtvovanjem krava, penjanjem po litici i još mnogim nevjerojatnim obredima čija je svrha poslati dušu pokojnika na put u zagrobni život. Dobili smo dopuštenje da prisustvujemo ceremoniji i dokumentiramo je. To je bio najspektakularniji trenutak i vrhunac našeg putovanja po zapadnoj Africi.

Jungova teorija

Previše sam čuda doživio na putovanjima da bih sumnjao u veću logiku koja stoji iza svega. Čuda su mi najljepši događaji na putovanjima – ono što nikad ne zaboravimo, trenuci koji se zauvijek utisnu u nas. Čuda su ujedno i jedan od glavnih razloga zašto putujem – jer me podsjećaju na to da život nije povezan samo uzročno-pos­ljedičnim principima nego i smislom. Ona me podsjećaju na to da ta zagonetna pojava – život – ipak ima smis­la. I premda se te pojave naizgled ne mogu znanstveno objasniti, navedeni primjeri spadaju u kategoriju sinkroniciteta – psihološkog fenomena kojim se znanstvenici bave već godinama.

Teoriju sinkroniciteta prvi je razradio poznati psiholog Carl Gustav Jung. Na to ga je potaknuo slučaj klijentice koja je jedne noći sanjala zlatnu bubu. Dok je ujutro tijekom psihoterapije Jungu prepričavala san, slična buba udarila je o prozor iako je bio dan, a u prostoriji je bilo mračno. Ispostavilo se da je na simboličkoj razini ta vrsta bube bila ključna za pacijentičin daljnji psihološki razvoj. Junga je taj slučaj potaknuo da osmisli i razradi teoriju sinkroniciteta, koja kaže da stvari nisu povezane samo uzročno-posljedičnim vezama nego i smislom. On je te smislene podudarnosti shvaćao kao dinamiku koja upravlja svim ljudskim iskustvom i koja je odredila povijest te je na neki način u temelju naše kolektivne i osobne sudbine.

Svi smo međusobno u vezi

Kako piše suvremeni psiholog David Richo u knjizi Sinkronicitet – kako nam život pokazuje ono što trebamo znati: „Sinkroniciteta smo najčešće svjesni i doživljavamo ga kao zagonetan događaj. Kad mu pos­vetimo nešto više pozornosti, opažamo kako se naša sudbina odvija i kako možemo utjecati na nju. Sinkronicitet otkriva da je vrijeme događaja povezano u nevidljivi obrazac veza. U osobnom pogledu, sinkronicitet nas može uputiti prema novim izazovima ili nas poučiti onome što trebamo znati. Sinkronicitet funkcionira i u svjetskim događanjima s ciljem poticanja ljudske evolucije.“

Jung je pokušavao dokazati da smo povezani međusobno i s prirodom kolektivnim nesvjesnim. Psiholozi navode razne primjere: kad sanjamo da se nešto dogodilo, a nakon buđenja shvatimo da se to doista dogodilo tijekom sna; kad pomislimo na neku osobu, a ona se u tom trenutku pojavi iza ugla ili kad podignemo slušalicu da nazovemo neku osobu, a ona je već na liniji. Psiholozi su eksperimentalno dokazali sinkronicitet tako što je ispitivač nasumce izvlačio karte, a osoba prostorno udaljena od njega pokušala je pretpostaviti koje su karte izvučene. Višestruko ponovljeni pokusi dokazali su da su razni ispitanici pogodili karte češće nego što to nalaže statistička vjerojatnost. Neki su čak pogađali s dvostruko većom preciznošću od statis­tičke vjerojatnosti.

Povezanost jata ptica

Razgovarao sam o sinkronicitetu i s profesorom Vladimirom Grudenom, specijalistom za medicinsku psihologiju i uglednim znanstvenikom. Spomenuo je primjer ptičjeg leta. „U jatu od nekoliko stotina ptica ne postoji predvodnik koji skrene u jednom ili drugom smjeru i tako usmjeri jato. One lete jedinstveno kao da je riječ o jednoj ptici, kao da ih nešto usmjerava. Jedna ptica sama ne zna doći na odredište, ali jato zna.“ Naveo je i neke druge zanimljive primjere.

„Kemičari smatraju da se kristalizacija zbiva u sklopu nevidljive i neobjašnjive prostorne sheme. Kada nakon određenog vremena uspije kristalizacija novog spoja, tada je ponovna kristalizacija istog spoja mnogo brža, i to ne samo u istom laboratoriju nego i u udaljenim laboratorijima. Također, zabilježeno je da su u jednom laboratoriju učili majmune umjetnom refleksu, kako savladati jedan kompliciran sustav brave i doći do hrane. Kad su majmuni to naučili, čak i majmuni u dalekoj afričkoj divljini znali su to napraviti.“

Profesor Gruden rekao mi je da „tu nije riječ o poznatim nagonima, nego o nevidljivom organizatoru koji prožima sve: i materiju i svijest, pa i vrijeme. Klasična znanost ne prihvaća tog organizatora, ali suvremena znanost barem je na putu da pretpostavi njegovo postojanje.“ Pritom je spomenuo Heisenbergov indeterminizam – prema kojemu u svakom trenutku tijek procesa može krenuti u bilo kojem smjeru; Paulijevu kvantnu teoriju koja briše granice materije i energije; Einsteinovu relativnost vremena i prostora te deterministički kaos koji se bavi nespoznatim i nespoznatljivim zakonima.

Jabuka za cent

I sâm veliki i mudri Einstein jednom je postavio pitanje: „Sjećate li se kako smo se smijali električnoj struji i ‚nevidljivim‘ valovima?“ te ustvrdio da je „znanje o ljudskom biću još uvijek u povojima“. Brojni znanstvenici Zapada, pod rizikom da ne budu shvaćeni ozbiljno, odlaze na rub dogmatičnog svijeta te inspiraciju traže u filozofiji i znanosti Istoka. I Jung je bio jedan od onih koji su pokušavali pomiriti misao Istoka i Zapada. Njegova neobična teorija sinkroniciteta lako se može objasniti hinduističkim pogledom na stvarnost.

Prema tom stajalištu, naš je individualni ego poput otoka u oceanu – mi promatramo svijet i jedni druge misleći da smo razdvojeni entiteti jer ne vidimo dno oceana kojim smo svi povezani. Izvanjski svijet na Istoku se zove maya, što znači „iluzija“. Naš individualni ego zove se jivatman i također je iluzija. Ego je utemeljen na znanstvenim istinama pa se opire svakoj sumnji u znanost – jer bi inače dokinuo sebe. Istok kaže da smo svi zapravo ekstenzije jednog i jedinog atmana (Boga) koji dopušta dijelovima sebe da zaborave svoj pravi identitet, da se odvoje i budu nezavisni.

Ali mi se nikad ne možemo potpuno odvojiti. Kad umremo, budimo se i sjećamo svoje prave, božanske prirode. Kad sanjamo ili meditiramo, tonemo u nesvjesno u kojem se lakše povezujemo s drugima i s cjelinom. Kad uđemo u liminalnu (tranzicijsku) fazu – što je mnogo lakše na putovanjima nego u svakodnevici – stvarnost zasnovana na uzročno-posljedičnim načelima ponekad puca, a kroz pukotine kao svjet­lost prodire Smisao.

Jabuka za cent

Profesor Gruden otišao je i korak dalje u objašnjenju sinkroniciteta i rekao mi je sljedeće: „Sve što nam se događa u životu zapravo sami režiramo. Ne samo dobre i pozitivne stvari nego i ružne. Bilo zato što smo mazohisti ili želimo sebe kazniti zbog osjećaja krivnje ili se želimo dovesti u lošu situaciju kako bismo ispitali svoje sposobnosti rješavanja takvih situacija… Uglavnom, postoji sinkronicitet između naših želja i događanja.“

Profesor mi je ispričao anegdotu o tome kako se poznati milijarder Rockefeller obogatio. Kupio je jabuku za cent, dobro je obrisao i prodao za dva centa. Potom je kupio dvije jabuke, obrisao ih i prodao za četiri centa. Kad je već sakupio nekoliko kilograma jabuka, umrla mu je bogata tetka i ostavila mu nasljedstvo. „Poanta te anegdote nije u tome da je čovjek slučajno imao sreće“, rekao mi je smijući se, „nego da je krenuo sâm, otpočetka vođen snom o bogatstvu, pa je tu sreću izazvao. Često mislimo da se sreća događa nekom drugom i mislimo da je nismo zaslužili, ali ona je već tu, samo se trebamo odlučiti i ugrabiti je.“

Tko traži, dat će mu se

Kad sam mu ispričao o čudu u Siriji, profesor Gruden rekao mi je da je riječ o „namjernom izazivanju sinkroniciteta“ te objasnio: „Poznata nam je rečenica iz Biblije: Tko kuca, otvorit će mu se. Tko traži, dat će mu se. Kad ste ostali u Siriji praznih džepova, umjesto da se vratite kući, čvrsto ste vjerovali da će se to nekako riješiti. Niste se inatili niti ste bili mazohisti. Bili ste asertivni – čvrs­to uvjereni da će sve biti dobro – pa ste prizvali daljnji razvoj događaja.“

Pitao sam ga i zašto tako često zaboravljamo na čuda i nemamo hrabrosti ni snage odvažiti se na Put. „Zato što se bojimo promjene“, odgovorio je, „jer mislimo da umiremo kad se mijenjamo – što je istina. Umire naše staro ja da bi zaživjelo novo. A mi se ne želimo rastati sa svojim stavovima. Mnogi moji pacijenti spremni su otići na operaciju samo da ne promijene svoj stav. Obavljaju sve moguće pretrage i silno su nesretni kad je nalaz uredan. Radije bi išli pod kirurški nož, nadajući se da će im netko drugi odstraniti problem, nego da sami promijene svoje navike i svjetonazor.“

Poticaj za buđenje

U spomenutoj knjizi David Richo piše da niz neobično sličnih događaja možda nije puka podudarnost, nego smislena podudarnost – upravo ono što nam je potrebno da nas potakne na promjene i buđenja koja smo spremni iskusiti. Sinkroni trenuci potiču nas da na nešto usmjerimo pozornost. Kad bi naš oprezni um oblikovao naš život, možda ne bismo doživjeli sve zaokrete koji vode prema oslobađanju naše kreativne energije ili suprotstavljanju sila koje nas čine uistinu iznimnima.

Možda nam se u životu sve događa upravo onako kako naumimo, a tada odjednom upoznamo nekoga, pronađemo nešto, doživimo nesreću ili potonemo do dna i život nam krene u novom smjeru, koji ga naposljetku potpuno promijeni. Ti nenadani događaji izvan naše kontrole sile su sinkroniciteta koje nas pretvaraju u ono što jesmo – u ono što smo oduvijek trebali biti. Brišući granicu između nas i prirode, sinkronicitet ujedno zamagljuje granicu između pravodobnog i bezvremenog. Ističe trenutke koji otkrivaju da je vječnost temelj našeg bivanja.