S.N.Lazarev: O odnosu prema djeci

Ljubavlju se može izliječiti, privrženošću samo naškoditi. Zato vrlo mnogo djece tijekom bolesti ovisi o ponašanju, moralnosti i čak prehrani roditelja. Isključivanje mesa, alkohola, slatkiša, prejedanja, za roditelje je čak nužnije nego za dijete. Sve uvrede i zahtjevi jednog prema drugom trebaju biti odbačeni. Stanje duha roditelja to je stanje duha i tijela njihovog djeteta. Da bi se spasilo dijete od bolesti i nesreća, roditelji moraju shvatiti temeljno – dijete mora biti duhovno zdravo.

Majke koje ludo vole svoju djecu, nesvjesno im potkopavaju zdravlje i sreću.
Vi se morate svakodnevno moliti za to da bi dijete bilo dobro i voljelo Boga više nego zemaljska blaga.
Dječak treba maštati o duhovnim zadovoljstvima. Obećajte mu da ćete ga odvesti u muzej i kazalište. Čovjek mašta na razini vrlo nježnih struktura biopolja i ako imaginacijom smješta tamo materijalne, zemne stvari, onda ga to nevjerojatno prizemljuje. Pravite neočekivane poklone. Majka koja govori: „Ako se budeš pristojno ponašao, ako budeš dobro učio – kupit ću ti to i to“ pravi od svog djeteta roba kome je gospodar predmet za kojim žudi, nehotice se stvara program uništenja svega što je sveto radi ovladavanja materijalnim blagom.

Ovako kako se ponašate prema ljudima u ovom životu, tako će se prema vama ponašati djeca u budućim životima. Vaš sin se prema vama ponaša onako kako ste se vi ponašali prema ljudima u prošlim životima. Pojam „Boga“ vam je stran, što znači da su vam interesi tijela ispred interesa duše. Zato poričete ono što je za vas spasenje i čišćenje, makar bilo i mučno. U ovome životu ste se trudili ponašati ispravno, pa ste zato bili odvraćeni od situacije u kojoj biste mogli ubiti sina.

Svi mi težimo tomu da razvijamo sposobnosti djece, njegujemo duševne kvalitete, da ih učinimo mudrima i da im stvorimo sretnu sudbinu. Ali ne znamo da će sve to izgubiti, postane li to kod djeteta svrha samoj sebi. Usto će često izgubiti i zdravlje i život. Danas se svagdje otvaraju škole za razvitak dječjih sposobnosti. Nitko ne razmišlja o tome, što su to sposobnosti, to je automobil, koji nas može dovesti nekuda, ali i pregaziti. Velike sposobnosti bez etike i shvaćanja svijeta, umjesto da usreće, ubijaju.

Dječaka treba ponajprije učiti da ne osjeća prezir i uobraženost u odnosu na slabog i nesposobnog. Treba ga učiti da se ne pokoleba i da ne padne duhom ako nešto ne ide, učiti ga da ne osjeća zavist i mržnju prema onomu koji je uspješniji i kojemu ide bolje. Ljubav prema Bogu, dobrota i čestitost, to je temelj na kojem se može izgraditi kuća bilo koje visine, bez straha da će se srušiti. Sve to daje ispravan odgoj, uključivanje u duhovne i kulturne vrijednosti.

Još jedan primjer glede sposobnosti. Preda mnom sjedi žena koja je došla s ozbiljnim problemom: njezin sin ne želi učiti, ponavlja razred. Ali to njega ne dira. Gledam dječaka.
– Srdite se na sina i osuđujete ga.
– Naravno, a što drugo, kad ništa ne želi raditi.
– Sada ću vam objasniti do čega može dovesti takav odnos.
Prvo: dječak ima ogromne sposobnosti. I one će se kod njega kasnije otvoriti. Međutim, nastradat će ako mu se duša previše veže za njih i postane ohola. Sada ima trinaest godina. Razdoblje spolnog sazrijevanja ostavlja trag na cijelom životu. Upravo u tom razdoblju njegove sposobnosti i oholost moraju biti ponižene, što on i čini tako što ponavlja razred i loše uči.
Drugo: autor oholosti i vezanosti za sposobnosti je njegova mama, odnosno vi. Vi ste prezirali lijene i nesposobne, osjećali malodušnost i gubili volju za životom kada nešto nije išlo. Što se više srdite i osuđujete ga, to se jače vežete za sposobnosti i vaša oholost je veća, a kod sina će se to razbuktati nekoliko puta jače. Dakle, morat će još slabije učiti i ponižavati se. Mislite li da ćete mu osuđivanjem i ljutnjom pomoći i spasiti ga? U stvari, još jače stežete omču oko njegova vrata. Ako će kasnije on ili njegova djeca oboljeti ili umirati zbog mana koje ste vi povećali, većinu toga ćete, budući da ste autor, preuzeti na sebe, a liječnici ovdje neće pomoći. Sve negativno što prenosimo dušama djece, kasnije se okreće protiv nas samih. Ne osuđujemo li djecu, onda čistimo i sebe i njih, a ako se prilično dugo usredotočujemo na ljutnju i mržnju, onda ona prodire u dušu i postaje opasna pa ne pomažemo, već ubijamo i djecu i sebe. Zato treba zapamtiti jednu-jedinu istinu, a ta je da u čovjekovom ponašanju postoje dvije logike.

Čovjekova osobna, zemaljska logika, kojoj se možemo protiviti. Ona zauzima pet do deset postotaka, a devedeset posto je Božanska logika, koja nije podložna našemu razumu. I tu logiku možemo samo apsolutno prihvatiti i umjesto da svu svoju snagu ulažemo na uzvratnu agresiju, treba je uložiti na promjenu sebe i uzdizanje svoje duše.
Depresija roditelja je bolest za djecu i smrt za unuke, ne zaustavi li se to procesom usmjeravanja prema Bogu.

Karmičko sjećanje aktivizira se u petoj godini, a također i u razdoblju spolnog sazrijevanja od desete do četrnaeste godine. Tada su djeca najosjetljivija. Upravo tada roditelji često obolijevaju da bi spasili život djece, vraća im se ono što su im prenijeli. Budući da je unuka mogla umrijeti, brzo se tijekom pola godine počeo razvijati tumor, prema tomu, vama nije dostatno samo da se promijenite. Morate pokajanjem uklanjati sve uvrede i osuđivanja, a također i ljubomoru, gubitak volje za životom, ne samo sa svoje, već i s duše djece i unuka, a zatim i potomaka do sedmoga naraštaja. Kada molite, nemojte Bogu izjavljivati ljubav samo u svoje ime, nego molite i za djecu, unuke i potomke do sedmoga naraštaja. Čovjek za učinjeno odgovara četiri puta: za ono što je učinio u prošlim životima; za ono što je učinio u ovom životu; za ono što je prenio djeci; za ono što je prenio unucima, praunucima i daljnjim potomcima. Što je agresija, odnosno neprihvaćanje Božanskoga, jača, što dublje prodire u dušu, to čovjek ocrnjuje više naraštaja potomaka i to će duže i teže ispaštati za to. Što će vaša ljubav prema Bogu više rasti, što ćete dublje shvaćati da su sve neugodnosti u osobnom životu, poniženja i uvrede bile spas za vaš duh, to će se bolje očistiti duše vaših potomaka. Tek tada će se vašemu tijelu dopustiti da ozdravi.
A ono što je u nama loše i dobro, kod djece se pojačava.

Dobar odgoj je kada ne ubijamo svojim emocijama. Sve počinje od emocija. Roditelji mrze jedan drugoga, ali se pritom uljudno smješkaju, i time već ubijaju djecu. A nitko ne može shvatiti o čemu je riječ. Naše unutarnje emocije predstavljaju ponašanje naše djece i zdravlje naših unuka.
Da bi se rodilo skladno dijete, potrebno je da žena izgubi to za što je vezana.
U djetetovoj podsvijesti nalazi se ono što je bilo u svijesti roditelja.

Jedini način da se dijete od malih nogu dovede do poniznosti je: obraćati se ne samo njegovoj duši, već i njegovom umu. To znači da religija treba postati znanost, bez toga sjedinjenja, bez stvaranja dijalektičkog sustava razmišljanja, čovječanstvo nema budućnosti. Da bi svaka osoba spoznala takav način razmišljanja, treba ukloniti iz sebe to što je smetnja poniznosti, prihvaćanju svijeta i njegovoj spoznaji. Ta smetnja je neprihvaćanje događaja na koji se uzvraća mržnjom, ljutnjom, žaljenjem, preziranjem i osuđivanjem. U današnje vrijeme svi smo duhovno bolesni, neovisno od toga jesu li bolesna naša tijela. Zato je rad na vlastitoj duhovnog spoznaji i percepciji svijeta nužan svakome od nas. Mijenjajući svoju percepciju svijeta, mijenjamo svoj svjetonazor, a upravo svjetonazor mijenja našu sudbinu i našu karmu u najširem smislu te riječi.

Ljubomorni ljudi niti ne slute da unakazuju duše svoje djece te da ubijaju onu koja još nisu niti došla na svijet. Da bi se rodilo uravnoteženo dijete, muškarac i žena moraju voljeti jedan drugoga. Osjećaj zajedništva i neponovljivosti ljubljene osobe snažno razvija duhovne strukture, što čini dijete duhovnim i nadarenim. To je velika sreća sve dok je na drugom mjestu, iza ljubavi prema Bogu. Čim taj osjećaj prevagne nad ljubavi prema Bogu i čim to zajedništvo dvoje ljudi postane jače od zajedništva s Bogom, gubimo vezu s tim izvorom koji napaja i čuva naše duše. Da bi ih spasio, Bog raskida odnose među ljudima. Prvo što treba učiniti je prihvatiti raskid bez agresije prema drugima i prema sebi, a drugo, svu nepotrošenu snagu usmjeriti na ljubav prema Bogu.

Osoba koja se odupire odvajanju od Zemaljskoga obolijeva i umire. Prihvati li to mirno, ali ne učini i drugi korak, pa ljubav rasipa na mnogobrojne partnere u težnji da se ne veže ni za jednoga, onda duša propada. Osjećaj ljubavi pretvara se u seksualni nagon i toj osobi i njezinim potomcima duša se izopačuje. To se odvija manje uočljivo nego u prvom slučaju, ali je zato opasnije. Ljubav prema zemaljskom donosi svu ljepotu koja nas okružuje. I što se više usredotočujemo na razvitak zemaljskih, tjelesnih želja, to snažnije moramo nadmašiti to težnjom prema višem zajedništvu, koje se zove Bog. Tada će ljubav prema zemaljskom dati sreću i miroljubivost, a ne patnju i mržnju.

Uspijete li svojoj djeci objasniti da se osjećaj ljubavi ne može potčiniti nikakvoj strogoj kontroli, da ne upravljamo mi njime, već on nama, i uspijete li pritom iznova proživjeti cijeli život, prolazeći kroz svaku situaciju, ne gubeći ljubav u sebi i moleći se da se to prenese potomcima, tada za čišćenje vaših duša neće biti nužne fizičke patnje.