Izvantjelesna putovanja Roberta Monroa: Park
Prijevod iz dijela knjige Roberta Monroa “Ultimate journey” u kojem Robert opisuje svoja izvantjelesna putovanja u kojima je tražio gdje su otišli njegovi preminuli prijatelji i otac.
…
Fokusirao sam se ponovno na mjesto gdje sam prvi put pronašao Dicka nakon njegove smrti. Dick je bio odličan obiteljski doktor i moj osobni prijatelj još iz ranijih dana mog boravka u New Yorku. Kada sam ga tada vidio, nedugo nakon njegove smrti, nalazio se u velikoj prostoriji u dubokom razgovoru s još nekoliko ljudi. Kad me je zamijetio, samo je klimnuo potvrdno glavom i nastavio razgovor s njima. Izgledao je upola mlađi nego kad je umro.
Sada, nakon dugo godina, došao sam do te velike prostorije bez problema. Na moje iznenađenje, nije bila je prazna (u prethodnim dijelovima knjige, Robert opisuje kako je tragao za svojim preminulim prijateljima i rodbinom na mjestima gdje ih je već jednom pronalazio i sva ta mjesta su sada bila napuštena pri njegovim ponovnim dolascima nakon nekoliko godina)! Tu su bila dva čovjeka normalnog izgleda u poslovnim odijelima, stajali su pored stola i razgovarali. Pažljivo sam im prišao.
“Oprostite, biste li mi mogli dati kakvu informaciju o Dicku Gordonu?”
Okrenuli su se k meni i buljili začuđeno širom otvorenih očiju. Viši čovjek je rekao:
“Oprostite, nismo vas očekivali. Da li želite sjesti? Jeste li umorni?”
“Ne, dobro sam, samo sam htio…”
“Samo trenutak George”, drugi čovjek se ubacio, “Ovaj je drukčiji, pogledaj!”
Pažljivo su me obojica proučili pogledima. George začuđeno protrese glavom:
“Vi ste još uvijek u fizičkom tijelu?”
Oklijevao sam malo: “Da, da, jesam, ali…”
“I poznato vam je da sada niste u snu?”
“Da, znam. Pokušavam…”
“Nevjerojatno!” George je bio iznenađen. Zgrabio je moju ruku i protresao je nekako ushićeno.
“Čuo sam već za ljude poput vas, ali vi ste prvi koje sam upoznao! Ma gle ti to Frede, što kažeš?”
“Ali…o čemu se radi”, rekao sam, “Kakvo je ovo mjesto?”
Sad je Fred odgovorio: “Ovo je mjesto u koje dolazi određena grupa ljudi nakon što umru, ponekad im se malo i pomogne da ovo pronađu. Većina njih i ne zna da ovo postoji.”
“Kakvi ljudi?”
“Medicinski tipovi. Liječnici, kirurzi, psiholozi…”
“Zašto baš oni dolaze ovdje?”
“Da bi se smirili nakon velike promjene”, pojasnio je George. “Trebaju to, naročito jer su bili jako “zaključani” u želji da spašavaju živote pacijenata. Ali u poznatom okruženju, dosta brzo se oporave. Pogledaj okolo.”
Tek sada sam postao svjestan da se nalazim u nečemu što je sličilo na tipičnu liječničku ambulantu. Bila je tu čekaonica sa stolicama, maleni stolić u sredini i gomila časopisa na njemu. Kroz prozor sam mogao vidjeti stol od medicinske sestre i ormarić sa kartonima pacijenata. Kroz prozor sam vidio i jedna poluotvorena vrata, a iza njih neki ured, stol i stolicu, pored njih bolnički ležaj sa nekim instrumentima.
Okrenuo sam se prema njima: “Tko je ovo sve stvorio, sastavio? Vi?”
“Ne znamo”, Fred odgovori, “Ovo je sve već bilo tu kada smo mi došli. To je umjetna tvorevina, stvorena jednostavno zato da bi se um osobe iz medicinskoga okruženja lakše prilagodio promjeni. To im je vrlo poznato okruženje. Zato ima i dobar utjecaj na njihov “oporavak” uslijed transformacije.”
“Jeste li vas dvojica jedini ovdje?”
“Ne, naravno, ima još najmanje nekoliko stotina osoba ovdje, i to samo u odjelu za primanje! To su oni koji ostaju i pomažu. Stalno se izmjenjuju, dolaze i odlaze.”
“Kako ste vi došli ovdje?”, pitao sam Georgea.
“Pa..sjedio sam u Parku i prišao mi je Fred, pa smo…Hej, što ti je? Jesi li dobro?”
Mora biti da je zamijetio šok na mom licu dok su mi navaljivali valovi davnih sjećanja. Park!!! Davno, prije mnogo godina bio sam tamo, u Parku. Ali se nisam mogao sjetiti kako ni zašto sam se tamo pojavio. Bila je neka grupa dobrodošlice od desetak muškaraca i žena koji su me ljubazno pozdravili i objasnili gdje se nalazim. To je bilo mjesto u kojem se novopridošlica, koja je napustila svoje tijelo, smiruje od traume nakon fizičke smrti. Kao neka stanica za relaksaciju i donošenje odluka što činiti dalje.
Park!
Konačno sam uspio progovoriti: “Dobro sam. Nego recite mi…gdje je taj Park, kako da dođem do tamo?”
Fred je sada govorio, imao je neku toplinu na licu dok me je promatrao: “Aha, znači to si tražio, zar ne?”
“Ne znam, mislim, moguće…” rekao sam zbunjeno.
Mahnuo je rukom prema vratima iza njega: “Samo izađi ovuda, skreni lijevo i prati puteljak kroz šumu. Nije daleko!”
Bio sam jako zahvalan. “Hvala vam obojici. Možda se opet vidimo, iako ja nisam doktor.”
George me potapšao po ramenu: “Dođi kada god imaš priliku! A ako usput naiđeš na usamljenog liječnika, povedi i njega!”
Izašao sam vani, krenuo lijevo i zaista – tu je bila šuma s vrlo visokim drvećem, većinu vrsta sam poznavao. Puteljak je vodio kroz procjep između drveća i nastavio sam hodati njime. Iako sam imao osjećaj žurnosti, odlučio sam radije hodati, nego lebdjeti. Osjećaj lišća i trave na mojim stopalima bio je nevjerojatno stvaran i jako ugodan. Moja stopala su bila gola – tek sam sad primijetio.
Dok sam hodao, osjećao sam blagi povjetarac na licu i grudima. Bio sam iznenađen: “Pa ja sve ovo zaista osjećam!”
Prošao sam pored hrastova, topola, nekoliko stabala oraha, čak i par divljih smokvi, kestena, borova i neke palme čudnih oblika, te nekoliko vrsta drveća koje nikada nisam vidio. Miris cvijetova koji su dopirali do mene su bili izmiješani sa mirisom svježe ilovače i bio je zaista divan. Mogao sam i mirisati!
A tek ptice! Pola vrsta nikada nisam vidio! Pjevale su, cvrkutale, dozivale, letjele od grane do grane iznad moje glave i oko mene. Stotine njih! Dakle, mogu i čuti!
Usporio sam malo hod, vrlo zadivljen prizorom. Moja ruka – da, fizička ruka – posegnula je za listom javora i otkinula ga. Osjetio sam ga, bio je živ i fleksibilan. Stavio sam list u usta i počeo žvakati. Bio je vlažan i imao okus točno kao list javora iz mog djetinjstva.
Odjednom sam shvatio što se ovdje dogodilo, odnosno, što se još uvijek događa! Pa ovo je sve ljudska kreacija! Svi oni koji su hodali ovim puteljkom su stvarali svoja drveća, životinje, sve ono što su poznavali! Dodavali su u već započeti krajolik svije omiljene ptice, stablo ili grm. To su sve živa stvorenja, stvoreni od strane ljudi. Ovo nisu klasični reproduktivni oblici života kao na Zemlji, koji nisu stvoreni od ljudi, nego su prvotno nastali kao ideja ili plan nečeg ili nekog drugog.
Sve ovo ispred i iza mene je stvoreno od strane ljudske svijesti, baš kao i onaj medicinski raj od maloprije! I ono na što sam prije nailazio, očeva soba za rekuperaciju, Charlijeva koliba na obali oceana, sve to! Charlie mi je čak i demonstrirao kako je stvorio svoju kolibu! Dakle, sve su to ljudske tvorevine. Osnova! Znam za postojanje Stvoritelja, ali, da li smo svi mi jednako tako stvoritelji iz iste te Jezgre? Je li moja Suština koju uzimam tek tako, zdravo za gotovo, ustvari replika Originala? Koliko daleko možemo ići sa ovom idejom?
Odjednom, kao neka potvrda ove stvarnosti, zakreštao je veliki narančasti papagaj i preletio preko mog lijevog ramena. Pritom je ispustio bijeli izmet na moju ruku. Smijao sam se dok sam čistio to sa ruke: izmet je definitivno bio pravi!
Hodao sam dalje i pitao se koliko uopće ovdje postoji vrsta životinja, kad li odjednom put skrene oštro desno i šuma se tu završi.
Ispred mene nalazio se Park.
Izgledao je isto kao i kada sam ga prvi put posjetio prije mnogo godina, sa zavojitim puteljcima, klupama, cvijećem i grmljem, travnatim poljima različitih boja, skupinama drveća, malenim potocima i fontanama i toplinom sunca koju sam osjećao na sebi. Park se nastavljao naprijed i uokolo dokle je god moj pogleda dosezao! Krenuo sam sjesti na najbližu klupu i pitao se kakav je to ljudski um ili grupa njih mogla sve ovo stvoriti? Ovo je bila preveličanstvena kreacija za skromnog čovjeka! A opet, znao sam da je to nastalo baš na takav način, od strane ljudskog uma.
Neka žena je ustala sa klupe prema kojoj sam prilazio. Bila je srednje visine, vitka, velikih smeđih očiju i tamne smeđe kose, blago valovite do ramena. Lice joj je bilo glatko i lagano preplanulo sa karakteristikama koje bi odgovarale onima iz orijentalnih zemalja ili Srednjeg Istoka, nekih dijelova Evrope. Imala je na sebi tamne hlače i jaknu do bedara. Mogla je imati od 30-50 godina. Bila je nekako poznata – sreo sam je već negdje prije.
Nasmijala se i ispružila ruku.
“Konačno si stigao! Dobrodošao natrag, Ashaneen!”
Ashaneen – pa to moje ime! Sjetio sam ga se iz nekog drugog života! Ono mi je dosta reklo o ovoj ženi. Prihvatio sam njezinu ruku koja je bila stvarna na dodir i povela me je do klupe da sjednemo. Drugi ljudi su prolazili pored nas, svi odrasli, nosili su različitu odjeću. Neki su nas znatiželjno pogledavali…Pitao sam se zašto, dok nisam shvatio da između mene i njih postoji suptilna razlika u pojavi koju su oni odmah mogli zamijetiti. Uhvatio sam pogledom ženine oči, a ona se nasmiješila. Osjetio sam navalu sjećanja.
“Ova jakna što ju nosiš…”
“Da, nosila sam je i zadnji put kada si bio ovdje. Mislila sam da će ti pomoći da se sjetiš.”
Klimnuo sam glavom, ali sjećanja su bila maglovita. Ona je bila među tom skupinom ljudi koja me je pozdravljala, u to sam siguran. Pogledao sam je, i dalje se zagonetno smiješila. Je li mogla čitati moje misli, pitao sam se?
“Da, naravno da mogu! Možeš i ti čitati moje!”
“Tko si ti?”
“Ja sam samo nositeljica poruke. Tu sam da ti kažem da možeš svim sredstvima dovoditi ljude ovdje kod nas, one koji su netom preminuli. Mi ćemo se pobrinuti za njih, zato i jesmo ovdje. Ti možeš podučiti i druge da to čine.”
“Ali kako da podučim nekoga nešto što će biti jako čudno za njih?”
“Mi smo sigurni da ćeš ti već pronaći način i da ti to možeš. Mnogi od njih već to i rade! Sve što trebaš je pomoći im da se sjete. To je kvalitetan način za ukloniti strah od smrti.”
“I ukazati im da će oni preživjeti proces umiranja?”
“Da, naravno.”
“Također, to će im pomoći i da budu svjesni i koliko opcija imaju”, dodao sam.
“Postoji ih toliko da ih čak ni ti nikada nisi bio svjestan, Ashaneen! Ili da te zovem Robert?”
“Robert ili Bob, molim te. Moji fizički prijatelji me zovu Bob. Ime Ashaneen bi ih moglo uznemiriti.”
“Neki te poznaju pod starim imenom, znaš.”
“Pomalo postajem svjestan toga. A sada se pokušavam sjetiti i tvoga imena…Ti si..žena od…Ileona? Da Ileona!”
“Družica je bolja riječ”, nasmijala se.
“Ti si…Nevisse!”
“Da, točno, bravo!”
“Trebam malu pomoć”, nastavio sam. “Ona mjesta koja sam posjetio, gdje su bili moji preminuli prijatelji – ta mjesta su zapravo tek produžeci ovoga mjesta ovdje, zar ne?”
“Točno. Ali ako oni imaju jaka vjerovanja, oni će pratiti te direktive i otići gdjegod ih njihova vjerovanja vuku. Tamo će biti i drugih koji dijele ista vjerovanja, dočekati će ih. Moraš ih pustiti da odu i ostaviti ih na miru. Tamo oni pripadaju.”
“Ali, sve ovo ovdje…sve je to opet neko vjerovanje, zar ne?
Nevisse se glasno nasmijala: “Ne, u uobičajenom smislu. Nisu uključena vjerovanja, samo iskustva. Izgled ovoga Parka služi kako bi omogućio poznato okruženje koje će smanjiti tjeskobu i strah.”
“Onda je ovo mjesto…?”
“To je kreacija koja će postojati ovdje bez obzira na tvoja vjerovanja. Neće nikada nestati, čak i ako ti ne vjeruješ da postoji!”
“Tko ga je stvorio?”
“Ljudska civilizacija od prije mnogo tisuća godina. Oni su odavno otišli. Da li te još nešto zanima?”
“Što je s onima koji se jednostavno žele vratiti ili imaju tu potrebu – onome što ja zovem “Ja-Tamo”? Siguran sam da razumiješ na što mislim.”
“Da, razumijem. To je odredište većine koji odu odavde.”
“Dakle, kada mi dovedemo ljude ovdje, vi ih umirite i pružite mogućnost da promisle što da čine dalje?”
“Tako je. Mi im pokažemo koje sve mogućnosti postoje za svakog od njih. Park je tek početna točka. Bio bi zapanjen kada bi vidio kakva su sve prekrasna mjesta pojedinci stvorili ovdje!”
“Postoje li kakva pravila?”
“Samo jedno – ne smije se nametati ničija volja nad drugima!”
“Hvala ti na tvojoj pomoći. Imam puno toga još za učiniti, čini mi se.”
“Biti će ti to lakše nego što misliš, Bobe.”
“Ovo znanje…ovoga mjesta, gdje mi idemo nakon smrti…mjesto susreta…znati ovo prije samog događaja umiranja…pa to daje krajnju slobodu!”
“Da, naravno! Vidim da ti dolazi signal za povratak u tijelo.”
“Da…osjećam ga. Toliko toga imam još za naučiti ovdje… Ali..moram ići.
“Imam još jedno pitanje!”
“Ne trebaš pitati”, smiješila se. Kreativni proces čiji si rezultat ovdje vidio je već duboko integriran u nas ljude. I tvoj otac je tako stvorio svoju vlastitu sobu, znaš.”
“Da zaista, upravu si, nisam to trebao ni pitati, Ta na sen!”
“Sjetio si se! To je izraz za doviđenja od prije sto tisuća godina. Ta na sen!”
Povratak u svoju sobu je bio lagan i bez problema. Zaista je puno posla preda mnom.
Robert Monroe
