“Estetika nesreće”: Lekcije kojima nas uče japanski majstori
Ono što nam se čini kao nesreća u životu može biti sjajna prilika da učimo o sebi, da se razvijamo i da promijenimo ono što nam ne odgovara. Priča o razbijenoj zdjeli je priča o mudrosti japanske umjetnosti, ali i lekcija o iscjeljivanju iskustvom.
“Život te posude počeo je onog trenutka kada je pala”. Glas jednog od gostiju presjekao je zamrznuti uzdah svih prisutnih kada su se komadi omiljene vladarske zdjele rasuli pred njegovim surovim i hladnim očima. Iščekujući kaznu, svi su u tišini pogledali u govornika koji je smjelo preokrenuo situaciju iz katastrofe u uspjeh. „Njena veličanstvenost jest u tome što se polomila i pokazala nam novu ljepotu”. Vladar je, shvaćajući poantu, naložio da se zdjela ponovo sastavi.
Međutim, nije bio zadovoljan restauriranjem sve dok japanski majstori nisu tehniku doveli do perfekcije. Iz ovog procesa popravljanja polomljene zdjele nastao je pravac „estetike nesreće”, u japanskoj umjetnosti poznat kao Kintsukuroi, koji u prijevodu znači „popravljanje zlatom”. Od tada se ustalilo i vjerovanje da je ljepota predmeta upravo u tome što je pretrpio štetu i što iza sebe ima historiju.
Slomljeno srce prima svjetlost
Baš tako, poput keramičke posude čije su pukotine ispunjene zlatom, čineći je još ljepšom i vrednijom, ličeći na vene koje joj daruju novi život, koje se pružaju i djeluju kao da pulsiraju, naš život počinje onog trenutka kada se naizgled sve raspadne. Kada gledamo djelove duše rasute svuda naokolo, dok nam u ušima još odzvanja rezak ton komada koje se poput čigre još uvijek vrte na podu pred našim okamenjenim pogledom. Sve ono što smo mislili da jesmo, sve ono što smo gradili ili željeli biti, može se raspasti u trenutku.
Budisti kažu da srce mora biti slomljeno kako bi svjetlo našlo svoj put i prordrlo u njega. Možda tako i naš život, poput posude u kojoj smo držali dušu, mora biti razbijen kako bi se ona mogla raširiti, da primi svjetlost, da poraste, jer ona jest veća od života kakav mislimo da zaslužujemo i kad tad će nam pružiti život kakav nam je, zapravo, potreban. Iscjeljivanje zlatom počinje kada naučimo svoje lekcije. Kada skupimo dio po dio i pospemo ga zlatnim prahom iskustva, mašte, mogućnosti. Kada pomazimo tu krhotinu i shvatimo koliko lijepa može biti ponovo sklopljena i proživljena, ali sada s novom svrhom.
Baš kao i na licu, ožiljci na našoj duši svjedoče nam o onome kroz što smo prošli, a prošli smo hrabro, dignute glave, s nadom u budućnost, a ne iz straha od prošlosti. Ja svoj ožiljak ne krijem. Stoji pod lijevim okom i liči na mač. Zadobila sam ga još i kada ne bi trebalo da se sjećam tog perioda, ali se vrlo dobro sjećam svakog detalja, koji me podsjeća koliko malo je dijelilo sreću od nesreće. Moj mač je moj znak. Možda mi je još tada pokazao da ću se dosta boriti.
Ali, najteže su bitke one koje nitko ne vidi. One u nama. Dok svjetlost prodire kroz pukotine srca, razlijeva se po licu i sliči na odsjaj dragocjenih metala, samo mi znamo koliko umjetnosti je (bilo) potrebno da se iz nesreće stvori estetika, da se glina optoči zlatom, da se iscijeli neizlječivo i da se počne ispočetka. Ali ovoga puta – s drugom svrhom. Jer naš život jest lijep baš zato što ima historiju, što smo prihvatili promjenu i ima još veću vrijednost upravo zato što smo od krhkosti stvorili nešto jače i trajnije. Iscijelili smo ga mudrošću, mirom, sazrijevanjem, strpljenjem i odlukom da mi jesmo kreatori, a ne samo posmatrači onoga što nam se događa.
-Jasmina Stojanović
