Daj da bi dobio
Zamislimo naš organizam, unutra se sve odvija na principu suradnje i razmjene, svi organi suradjuju i svaki daje ono što je drugome potrebno, da bi funkcionirala cjelina. Kada bi se jedan organ otcijepio i postao sebičan, htio da radi sam za sebe, prestao bi funkcionirati cijeli organizam a također i taj otcijepljeni organ.
Tako funkcionira cijeli univerzum, davati, davati. Priroda nam konstantno daje, ali mi nismo naučili da uzvraćamo, već smo ogrezli u jednostranom uzimanju, problem nam je naučiti kako da dajemo. Svi nešto tražimo, stalno se pitamo “zar tražim previše”. Ok, univerzum je bogata riznica u kojoj ima više nego što možemo zamisliti, ali je pitanje kako doći do nje, kako dobiti ono što želimo. Odgovor je: davati, biti dio cjeline.
Ima jedna priča o tome kada se hodža davio u rijeci, ljudi su prilazili i govorili mu “daj hodža ruku”, ali on nije reagirao i udavio se. Kada je došao drugi vjerski službenik da vidi šta se dogodilo, i kada je vidio masu svijeta, prvo ih je napao što ga niko nije spasio. Medjutim, oni su mu ispričali kako su prilazili i vikali “daj hodža ruku” ali on se oglušio. Na to je vjerski službenik rekao: “Pogriješili ste, niste trebali vikati “daj hodža ruku”, jer hodže nisu navikle da daju, trebali ste vikati “evo hodža ruku” i spasili biste ga.”
Poanta je u tome da će nas nedostatak osjećaja, da je u davanju spas, odvesti u propast, da ćemo se ugušiti u vlastitom vjerovanju da nas spašava suženi fokus na sebe i svoje potrebe i da ćemo na taj način stvoriti jalovo tlo.
Svaki zupčanik, pa i onaj najsitniji, je neophodan za neometano funkcioniranje cijelog mehanizma. Sve je bitno. Kaže se, kada leptir zamahne krilima na jednom mjestu da to ima uticaja na drugom kontinentu.
Postoji bezbroj načina da se taj mehanizam pokrene, odnosno da mi damo ono što je drugome potrebno i ponašamo se prema zakonitostima univerzuma: na prvom mjestu – da podijelimo nešto novca kome je potrebno, kaže se da godišnje trebamo podijeliti oko 10% svoje zarade, prema nekim duhovnim zakonima to je suma koja nas iskupljuje i čisti našu negativnu karmu, niko nije osiromašio od davanja milostinje; da obiđemo neku stariju (usamljenu) osobu, da dijelimo lijepe riječi, da pomognemo susjedima, da nahranimo životinje, da ne ogovaramo nikoga, da pomognemo drugima da postignu ono što žele itd. Na taj način se izlazi iz makro plana i fokusiranosti na sebe, a ulazi u opći, univerzalni plan.
Postajući dio mehanizma za ispunjenje svoga cilja, mi djelujemo poput zupčanika u satu dok naša djela predstavljaju “humus” za sjeme želje i namjere. Stari je običaj da bacimo novčić u fontanu i zaželimo neku želju. Ali sam čin bacanja novčića potvrđuje da smo kroz čin davanja na dobitku. Zakon je jednostavan: daj da bi dobio.
Preuzeto s: duhovni-razvoj.blogspot.com
