Približava se ONAJ dan, prepun srca, sladunjavih poruka i pjesmica, zatrpani smo ponudama parfema, nakita, komada dodataka odjeći… na svakom koraku i kliku te dočeka amorova strelica ili srce. Konzumentsko smo društvo i tako to ide uz svaki dan koji nešto znači. Jednostavno se moraš uklopiti. A kako? Kako ostati svoj i opstati a dati do znanja svoje misli i smjer što želiš?

Oduvijek sam savjetovala svoj podmladak da budu duhoviti, šarmantni, karizmatični, ljubazni, da se ne razbacuju komplimentima ako nisu iskreni. Uvijek postoji nešto pozitivno na tvom sugovorniku što trebaš istaknuti.

Prijateljske poruke su bogatstvo, donose zrna razuma, smjer za dalje. Poruke nas opuste, zamisle, protresu, usmjere. Poruke su nam donijele nadu, bijes, očaj, ushićenje, sreću, tugu, mnoge su iritirajuće…

Rijetko kada koristim instant poruke ali dobro dođu, kada sam opterećena a moram ju poslati, kada mi mozak stoji a nemam puno vremena za smišljanje i tipkanje. Neke poruke koje sam primila svih ovih godina mi zapravo ukazuju o osobinama osoba koje ih odašilju. Dio sam “modernog” užurbanog svijeta i manje više kroz poruke ide druženje i prenošenje poslova i obveza. Mnoge su toliko šarmantne i duhovite, vrckave, točno mi poprave raspoloženje. Priznajem da me iritiraju one kako si, što radiš, da li si se naspavala, što sad radiš, što jedeš, kuda ideš… poglavito svakodnevno…

Poruka mora razveseliti, zamisliti, biti pohvala pozitivnim stavovima i postignućima osobe kojoj je upućena. Mora naprosto imati dublje značenje, s tim da nekim osobama jednostavno ne vrijedi smisaono uputiti rečenicu. Sretnije su kad pohvalim frizuru ili odabranu boju odjevnog predmeta. I blagodat raznih aplikacija dolazi ovdje do velike pomoći, u nedostatku riječi.

Zato sam odlučila prenijeti neke na koje sam nailazila, koje sam dobivala a i koje šaljem. Postoji niz komplimenata koji su old school, provjereni bezvremenski štih. S njima se ne može pogriješiti. Pokrenimo maštu i krenimo slanjem a rezultati sigurno neće izostati.

– uvijek se mogu osloniti na tebe

– tvoj broj mi je na opciji brzo biranje

– najbolji i najiskreniji savjet stiže od tebe,zato te i pitam

– uvijek me nasmiješ i pronađeš način da me oraspoložiš

– znam da ćeš mi uljepšati dan jer si duša svake moje misli

– ti si prepuna razumijevanja, najsrdačnija i najljubaznija osoba koju poznajem

– prepuna si strasti i voljom za svašta raditi, da mi je i jedna tvoja osobina

– ti si prava prijateljica, što god ti kažem nikad me ne kritiziraš, sve ti mogu reći

– sve lijepe trenutke želim podijeliti s tobom, zato se javljam sad

– želim te uskoro vidjeti, tvoja blizina me umiruje

– ustrajna si, nikad se ne predaješ, tu osobinu posebno cijenim kod tebe

– pozitivna si osoba, u svemu pronalaziš pozitivno i lijepo

– javljam ti se jer si uvijek spremna pomoći, a ja sad trebam sitnicu

– znaš li da moje najdraže uspomene su povezane s tobom

– pomozi mi i ovaj puta, trebam jedan citat, ti si tako načitana i uvijek pronađeš bit

– vjerovala ili ne, zbog tebe sam bolja osoba

– znam da mi nikad nećeš okrenuti leđa

– tvoje mišljenje mi je važno

– imaš najljepši, naprosto čarobni osmijeh

– posebno cijenim tvoju nesebičnost i blagost

– snažna si osoba, ne odustaješ od svojih snova, divim ti se i imaš moju podršku

– uvijek pronalaziš prave riječi za mene, i bolje se osjećam…

Pitanje si postavljam uobičajeno – a gdje sam to ja? Naravno, odgovore ne pronalazim još uvijek. Postigla sam balans i mir koji trebam. Nisam više tužna niti ljuta na sebe. Poruke koje su mi puno značile su stale, ne dolaze više. Život nije stao, samo sam ga usmjerila iskrenim ljudima, pozitivnima, koji nadahnjuju.

Autor : Lily Laum

http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994

Tiha tragedija…

Postoji tiha tragedija koja se iz dana u dan razvija u našim domovima i tiče se naših najdragocjenijih dragulja: naše djece.
Naša djeca su u poražavajućem emocionalnom stanju.

U proteklih 15 godina, istraživači su nam davali sve alarmantnije statistike o naglom i stalnom porastu dječjih psihičkih bolesti koje sada dostižu razmjere epidemije:

Statistika ne laže:
• 1 od 5 djece ima problema s mentalnim zdravljem
• Primijećeno je povećanje ADHD-a od 43%
• Zabilježeno je povećanje depresije kod adolescenata od 37%
• Primijećeno je povećanje stope samoubojstava od 200% kod djece između 10 i 14 godina.

Što se događa i što radimo pogrešno?
Današnja djeca su previše stimulirana i preopterećena materijalnim predmetima, ali su uskraćena za ono što je doista osnovno za zdravo i sretno djetinjstvo, kao što su:
• Emocionalno dostupni roditelji.
• Jasno definirane granice.
• Odgovornost.
• Uravnotežena prehrana i dobra kvaliteta sna.
• Kretanje na otvorenom.
• Kreativna igra, društvena interakcija, nestrukturirane mogućnosti igre i prostor za dosadu.

Umjesto toga, zadnjih nekoliko godina stvarnost je:
• Roditelji digitalno rastrojeni.
• Oduševljeni i permisivni roditelji koji dopuštaju djeci da „vladaju svijetom“ i budu oni koji postavljaju pravila.
• Osjećaj ispravnog, nezasluženo dobivanje svega, bez da se zaradi i za bude zaslužan
• Neadekvatan san i neuravnotežena prehrana
• Sjedilački način života
• Beskrajna stimulacija, tehnoloških čuvara djece, trenutni užitak i odsustvo dosadnih trenutaka.

Što napraviti?
Ako želimo da naša djeca budu sretni i zdravi pojedinci, moramo se probuditi i vratiti se osnovama.

I dalje je moguće… uz sljedeće preporuke dr Luis Rojas Marcos:

-Postavite ograničenja i zapamtite da ste kapetan broda. Vaša će se djeca osjećati samouvjerenije znajući da vi upravljate kormilom.

-Ponudite djeci uravnotežen način života pun onoga što im je potrebno, a ne samo ono što žele. Ne bojte se reći „ne“ svojoj djeci ako ono što oni žele nije ono što im treba.

-Osigurajte nutritivnu hranu i ograničite bezvrijednu hranu. ….

-Provedite najmanje sat vremena na otvorenom radeći aktivnosti kao što su: biciklizam, šetnja, ribolov, promatranje ptica / insekata.

-Uživajte u svakodnevnoj obiteljskoj večeri bez telefona i tehnologije.

-Igrajte se društvenih igara ili ako su djeca vrlo mala za društvene igre, prepustite se svojim interesima i dopustite im da vode igru.

-Uključite svoju djecu u neki domaći ili domaći zadatak prema njihovoj dobi (sklapanje odjeće, naručivanje igračaka, vješanje odjeće, sređivanje hrane, postavljanje stola, hranjenje psa itd.).

-Primijenite dosljednu rutinu spavanja kako biste osigurali da beba dobro spava. Rasporedi će biti još važniji za djecu školskog uzrasta.

-Naučiti odgovornosti i neovisnosti. Ne zaštitite ih pretjerano od bilo kakvih frustracija ili grešaka. Pogreške će im pomoći da razviju otpornost i nauče prevladati životne izazove,

-Ne stavljajte ruksak svojoj djeci, ne donesite njihove ruksake, ne donesite im zadatak koji su zaboravili, nemojte oguliti njihove banane ili naranče, ako mogu sami (4-5 godina).

-Naučite ih da čekaju i odgađaju zadovoljstvo.

-Pružite mogućnosti za „dosadu“ jer dosada je trenutak kada se kreativnost probudi. Ne osjećate se odgovornom za zabavu djece.

-Ne koristite tehnologiju kao lijek za dosadu, niti je nudite u prvoj sekundi neaktivnosti.

-Izbjegavajte upotrebu tehnologije za vrijeme obroka, u automobilima, restoranima, trgovinama. Iskoristite ove trenutke kao priliku za druženje, uvježbavajući tako mozak da rade kada su u “dosadi”.

-Pomozite im da stvore “teglu dosade” s poslovnim idejama za kada im je dosadno.

-Isključite telefone noću kada djeca moraju ići u krevet da bi izbjegli digitalno ometanje.

-Postanite regulator ili emotivni trener svoje djece. Naučite ih da prepoznaju i upravljaju svojim frustracijama i ljutnjom.

-Naučite ih da se pozdravljaju, dijele bez da ostanu bez ičega, da vam kažu hvala i molim vas, da prepoznaju pogrešku i ispričaju se (ne forsirajte ih), budite uzor svih onih vrijednosti u koje ih ugrađujete .

-Emotivno se povežite – osmijesi, zagrljaji, poljupci, golicanja, čitanje, ples, skakanje, igranje s njima.

Prilagođeno prema tekstu

U vrijeme kada su žene menadžeri, sekretarice, ministarke ili u najmanju ruku pi-arovi kojih ima mali milijun, biti domaćica, koja ne radi ništa drugo, poražavajuće je priznanje o uzaludnosti života. A ima li ičega svetijeg od tog najčešćeg zanimanja u našim krajevima, od tog žrtvovanja karijere i taštine, da bi se služilo bližnjima s ljubavlju koja je sve rjeđa u našim životima?

Odlaziti na pijacu, birati prstima najbolje voće i povrće, smišljati za svaki dan nove obroke koji se neće ponavljati, a uz to voditi računa da se što manje potroši, kuhati, prati i peglati, čistiti kuću, držati je uvijek blistavom i udobnom, plaćati račune za struju, vodu, grijanje i telefon, tražiti od muža s nelagodom svakog dana novce za sve to, biti sekretar i pi-ar obitelji, a često i liječnik i njegovateljica, uz to (povremeno) i ljubavnica, a pri tom reći u društvu da se ne bavite ničim, da ste samo domaćica za mene je pravi podvig ravan monaškom poslušanju.

Zato drage moje domaćice, kada vas one vještice, pi-arovke dugih lakiranih nokata, pitaju čime se bavite, slobodno im recite: Bavim se onima koje volim.

– Momo Kapor

Uloga roditelja je i u ovom slučaju, kao i u brojnim drugima, prepoznati djetetove osjećaje, prihvatiti ih, biti prisutan, razumjeti ih i slušati, kazala je dr. Polona Bencun Gumzej, specijalistica školske medicine.

– Biti roditelj znači imati moć, autoritet, biti odgovoran, znati prepoznati osobne granice te imati integritet. Djeci su potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti superiorni, donositi i izvršavati odluke na temelju iskustva, znanja i spremnosti za preuzimanje odgovornosti. Prepuštanje moći djetetu dovodi do dječje tiranije. Naime, dijete će rado poslušati ako vam vjeruje i zna da nećete s njim manipulirati. Dakle, ne zabranjujete zato što ste loše raspoloženi, uzrujani ili ljuti, već zato što ste tako odlučili, naglasila je Bencun Gumzej.

– Vanja Mirčeta
(zadarskilist.hr)

Dvoje od petero djece koristi smartphone ili tablete  prije nego progovori, navodi se u izvještaju organizacije Common Sense Media.

Organizacija je istraživanjem utvrdila da 38 posto djece mlađe od dvije godine koristi mobitel za igranje igrica, gledanje videa ili u neke druge svrhe. Godine 2011. je taj postotak iznosio 10 posto.

Blizu 72 posto djece je do 8. godine koristilo smartphone, tablet ili sličan uređaj.

“Ovo je pravi znak da je stigla digitalna generacija”, rekao je osnivač i direktor organizacije Common Sense Media, Jim Steyer.

Istraživanjem je otkriveno da djeca sve više koriste mobilne uređaje, posebno u usporedbi s ostalim medijima. Gledanost televizije je ostala ista, jer je 66 posto djece mlađe od dvije godine gledalo televiziju 2011. i 2013. godine. Broj korisnika kompjutera među djecom je porastao s 4 na 10 posto u periodu od dvije godine, a broj onih koji su gledali DVD je opao. Godine 2011. je iznosio 52, a ove godine iznosi 46 posto.

Ne samo da sve više djece koristi mobilne uređaje, nego ih koriste i vremenski duže. Djeca do osam godina su ove godine provela u prosjeku 15 minuta dnevno koristeći spomenute uređaje, dok su 2011. godine mobilne uređaje koristili u prosjeku pet minuta dnevno.

Steyer je objasnio da povećano korištenje mobilnih uređaja, kada je riječ o djeci, ima prednosti, ali i mane. Tableti mogu biti korisni u obrazovanju ili se mogu koristiti kao virtualne bejbisiterice, ali mogu i naštetiti djeci.

Američka akademija pedijatara preporučuje roditeljima da ograniče vrijeme koje djeca mlađa od dvije godine provode koristeći mobilne uređaje. Steyer je dodao da je važno da roditelji upućuju djecu da koriste mobilne uređaje u svrhu obrazovanja. On je kazao da kompanije koje proizvode mobitele i tablete moraju napraviti “etičku i vrijednu” tehnologiju, tako da uređaji ne pridonose ovisnosti, nego obrazovanju, kao i da štite privatnost.

klix.ba

Nedavno sam se našla pred velikim izazovom. Moji prijatelji su donijeti veliku, iznimno tešku odluku. Neka posebna podrška se od mene nije tražila. Ja sam naravno osjećala da to moram biti. Brzo sam povukla na sebe bol cijeloga svijeta, a ne samo njihovu. Baš mi je bilo teško.

Onda sam se pomalo prisjetila (uz pomoć muža koji me više nije mogao gledati)… Nisam ja ta koja mora preuzeti njihovu bol. Naš je um prenatrpan informacijama, bitnim i nebitnim. Katkad je teško biti svjestan da postoji Viša Inteligencija. A tek ostati… Biti svjestan da se sve dešava sa razlogom. Da smo sada, možda, u paralelnom svijetu već prošli ono što nas ovdje tek čeka. Svi odgovori koje tražimo, već postoje…

 

Nekako je ljudski da želimo zaštiti nekoga od boli. Uvijek je prisutno, možda nismo učinili dovoljno? Ta naša procjena da nismo učinili dovoljno, može nas emotivno razoriti ili pak baciti u stanje da ne možemo odraditi nešto što moramo…. Mene je preuzelo skroz. U stvari se nisam smjela valjati u boli. Iako je valjda tako trebalo bit. Kad sam se pribrala, shvatila sam, mogu im pomoći slanjem pozitivnih misli.

I tako da prvenstveno sebe dovedem u stabilno emotivno stanje. Da bih mogla njima pomoći na najbolji mogući način. Emocije… samo preuzmu… Znamo da svatko ima svoj put, i na tome nam svijest treba biti.

Nema slučajnosti.

Svatko svojim mislima i riječima kroji svoju budućnost, ono što moraju iskusiti i razumijeti, sami će izazvati. Sami pišu svoju predstavu, sami biraju žanr.

Nije na nama da bolimo njihovu bol, odnosno moramo znati svoje granice, kao,  uostalom, i na svim ostalim područjima života. A ne trebamo niti zbog straha umanjivati tuđe sposobnosti i uvijek se dobro prisjetiti da je svaka teža odluka ili situacija u životu, savršena prilika za rast.

No ipak i dalje želim da nitko ne pati, stoga molim da radite na sebi, svojoj sreći, svom miru i zadovoljstvu. Pa da Zemlja bude puna radosnih i duhom mirnih ljudi, koji žive u skladu i ljubavi. Nek ljubav izvire iz svakoga od nas!

1. Nemojte pomisliti da to kakvo je vaše dijete bilo danas, predstavlja obrazac čitavog njegovog života. Djeca prolaze kroz faze, a te faze mogu biti i sjajne i očajne.
2. Ne pokušavajte popraviti ono što nije pokvareno i prihvatite prirodu vašeg djeteta čak i ako je ono stidljivo, ćudljivo ili ne baš sjajno u matematici.
3. Kad nešto gledate izbliza, ona mu vidite i mane. Sasvim je normalno da vam se djeca vaših prijatelja čine boljim od vaše djece.
4. Skupite hrabrost i jednostavno recite “ne”. Ne pokušavajte svaki put pronaći rješenje koje će se više svidjeti djetetu.
5. Ohrabrite vaše dijete da provodi više vremena vani i koristi svih pet čula u trodimenzionalnom svijetu. Pošaljite ga u kamp u prirodi na najduži period koji možete priuštiti. Uživajte u prirodi obiteljski.
6. Nemojte pobrkati ono što dijete želi s onim što mu je potrebno. Ne padajte na slatkorječivost i pravite razliku između privilegija i prava.
7. Zapamtite da vaša djeca nisu sezonske biljke niti cvjetovi iz staklenika. Pustite ih da nakratko ozebu, pokisnu ili ogladne i cijenit će to što se mogu ugrejati, biti suhi i siti.
8. Uzdržite se od uloge Šerpe, batlera, konsiljerea, tajne policije, ličnog kuhara ili sobarice. Vaša djeca su po prirodi stvorena da postanu sposobna i pustite ih da stvari rade sami.
9. Prije nego što počnete gunđati, podsjećati, kritiziratu, savjetovati, komentirati ili pretjerano objašnjavati, kažite sebi “Zašto ovo govorim?” Provedite u slušanju četiri puta više vremena nego u pričanju.
10. Sjetite se da su razočarenja obavezan dio pripreme za život. Kada vaše dijete ne dobije pozivnicu za rođendan, ulogu i predstavi ili ne uđe u tim, ostanite mirni. Bez ovakvih iskustava ne bi se snašlo u stvarnom svijetu.
11. Budite u pripravnosti ali ne i u stanju uzbune. Zastanite i razmislite: je li ova situacija opasna ili samo neugodna za moje dijete? Je li to hitan slučaj ili samo novi izazov?
12. Naučite voljeti riječi “pokušaj” i “greška”. Pustite svoje dijete da pravi greške prije nego što ode na fakultet. Omogućite mu onoliko slobode koliko odgovornosti i sposobnosti pokazuje, bez obzira na to što i koliko druga djeca smiju.
13. Nemojte biti iznenađeni ili obeshrabreni ukoliko vaše veliko dijete dobije djetinjasti napad bijesa ili izljev emocija. Razumnost nije isto što i zrelost i koraci unazad su prirodna stvar. I nama se događaju, ali mi uvjek možemo ebi nasuti jednu.
14. Dozvolite svom djetetu da radi stvari koje vas plaše. Morate ga pustiti da neke korake poduzima samostalno, bez vas da ga držite za ruku, ukoliko želite da postane samostalno i samouvjereno.
15. Kada se vaš tinejdžer ružno ophodi prema vama, ne shvaćajte to osobno. Sudite o njegovom karakteru ne na osnovu ljubaznosti prema ukućanima, jasnoći izražavanja ili količini kontakta očima, već na osnovu onoga što kažu nastavnici, roditelji tuđe djece, susjedi, kao i na osnovu toga kako se ponaša prema prodavačima i osoblju u restoranima.
16. Nemojte dopustiti svom djetetu da tek tako odustane od neke aktivnosti ili izbjegne nešto što ne voli. Njegovo je pravo da mrzi neku osobu, aktivnost ili instituciju i teško da ćete mu moći promijenite mišljenje. Bez obzira na to, njegova je obaveza da nastavi ono što je započeo ili ispuni svoju obavezu. Ipak, kada pravite planove imajte u vidu i stav vašeg djeteta.
17. Nemojte se truditi da budete super prema svojoj djeci samo zato što vaši roditelji nisu pokušavali da se usklade s vašim emocionalnim potrebama. To se obično, nakon perioda povlađivanja, završi roditeljskim izljevima bijesa.
18. Izbjegavajte se hvaliti svojim djetetom osim ako vam se čini da mu je prijeko potrebno malo reklame. Sjetite se da ocene i popularnost vašeg djeteta nisu mjera vaše vrijednosti kao roditelja. I da ostali vjerojatno pretjeruju.
19. Sačekajte barem 24 sata prije nego što pošaljete ljutiti email nastavniku, treneru ili roditelju problematičnog djeteta iz razreda. Prespavajte problem.
20. Razmislite o dugoročnim poslijedicama zaobilaženja pravila koje ste sami postavli. Ako pokažete da pravila postoje da bi bila kršena i da se uvijek mogu naći prečice, dali ste svom djetetu dozvolu da vara na testovima.
21. Ne pridajte značaj izvikanosti određenih škola i fakulteta. Roditelji često zaborave da uspjeh ovisi od kvaliteta učenika, a ne od statusa obrazovne ustanove.
22. Odnosite se prema nastavnicima kao prema stručnim ljudima koji su na vašoj strani. Pružite vašem djetetu šansu da se nauči poštovanju, to je jednako važna lekcija kao i ona iz matematike. Sjetite se koliko dobar odnos s nastavnikom može biti značajan u životu.
23. Hvalite proces, a ne rezultat. Umjesto da aplaudirate svakodnevnim postignućima, hvalite djetetovu upornost i vrednoću jer time potičete vještine i navike koje vode ka uspjehu.
24. Ako želite pripremiti vaše dijete za nivo opterećenja i količinu obaveza koje će imati na fakultetu, dobro razmislite pre nego što mu unajmite privatnog profesora.
25. Prakticirate razuman nadzor nad online aktivnostima vašeg djeteta, procjenjujući njegov opći nivo zrelosti. Budite u tijeku s novim tehnologijama i popularnim aplikacijama kako u nepoznate vode ne bi uplovilo bez kormilara.
26. Smatrajte obične kućne poslove i obaveze koje dijete obavlja za džeparac kao bolje prilike za učenje od izvanškolskih aktivnosti. To će vaše dijete učiniti “zapošljivom” (i zaposlenom) odraslom osobom.

 

 
Izvor: WendyMogel.com
 
Ptreuzeto s: detinjarije.com

Cijenim poruke koje dobijam od svoje djece – bilo da su išvrljane flomasterom na malom komadiću papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru s crtama. Ali pjesma za Majčin dan koju sam prošlog proljeća dobila od svoje najstarije kćeri, posebno me, duboko pogodila.

Prvi stih pjesme oduzeo mi je dah prije nego što su suze potekle mojim licem.

“Važna stvar o mojoj mami je… ona je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.”

Vidite, nije uvijek bilo tako. Tijekom veoma rastrojenog života, započela sam jedan nov običaj koji se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenapuhan balon koji iznenada pukne i svi u okruženju se zbog toga strahovito trgnu.

Pa što je to bilo s mojom djecom, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Je li to bilo inzistiranje jedne kćeri da otrči po još tri narukvice i omiljene roza naočale kad mi već kasnimo? Je li to što je druga pokušala sama usuti pahuljice u zdjelu i prosula cijelu kutiju na stol? Je li to što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela iako sam joj govorila da ga ne dira? Je li to što se druga stojički borila da ne zaspe baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Je li to što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda?

Da, bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječiji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu.

Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lijep period mog života za sjećanje jer, istinu govoreći, mrzjela sam sebe u tim trenucima. U što sam se to pretvorila da sam trebala vikati na dvije dragocjene male osobe koje sam voljela više nego sam život?

Reći ću vam u što sam se pretvorila. U moje skretanje pažnje.

Pretjerana upotreba telefona, previše zadataka, ‘to-do’ liste na više strana i jurnjava za savršenstvom, jednostavno su me iscrpili. A vikanje na ljude koje sam voljela bila je direktna posljedica gubitka kontrole koju sam osjećala u svom životu. Naravno, morala sam negdje puknuti. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija kćer sišla je sa stolice da bi dohvatila nešto, a onda je slučajno prevrnula cijelu kesu riže na pod. Dok je milijun sitnih zrna letjelo po podu kao kiša, oči mog djeteta su se ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njezinim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.

“Ona me se boji”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvaćanje. “Moje šestogodišnje dijete se boji moje reakcije na svoju nevinu grešku.”

S dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju, niti da tako želim živjeti ostatak života.

U nedeljama koje su uslijedile nakon te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na ‘hands free’ put, put zaborava svih skretanja pažnje i bavljanje onim što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu… tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da ‘radiš sve’. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuhali u meni polako su nestajali. S manje tereta na leđima, mogla sam regirati na greške moje djece na mnogo smireniji, suosjećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to obrisati i stol će biti kao nov.”(Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima). Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more pahuljica s poda. (Umjesto da stojim nad njom s pogledom negodovanja i neopisive dosade.) Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočale. (Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)

A u trenucima kada čista iscrpljenost i neprekidno kukanje prijete da će oduzeti najbolje od mene, ušla bih u kupatilo, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsjetim se da su one djeca, a djeca griješe. Baš kao i ja.

Vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kog trebaju bježati i kriti se.

Nisam sigurna da bih se sjetila da pišem o ovoj dubokoj transformaciji da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem bila mi je na vrhu jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrznuo. Iznenada, izmjene na tri cijela poglavlja nestale su pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući vratiti posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, konzultirala sam i ‘back up’ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću vratiti poglavlja na kojima sam radila, došlo mi je da plačem, ili još bolje, došlo mi je vrištim od bijesa.

Ali, nisam mogla jer je bilo vreme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku suzdržanost mirno sam zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje puno, ali puno gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti da bih riješila ovaj problem.

Kad su moja djeca ušla u automobil, odmah su znala da nešto nije u redu. “Što nije u redu, mama?” pitala su me jednoglasno nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice. Došlo mi je da vrisnem “Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!” Došlo mi je da dlanom razbijem volan jer je sjedenje u autmobilu bilo posljednje mjesto na kojem sam htjela biti u tom trenutku. Željela sam ići kući i popraviti svoju knjigu – a ne vozikati djecu na plivanje, cijediti mokre kupaće kostime, češljati zamršenu kosu, kuhati večeru, prati prljavo posuđe i uspavljivati ih.

Ali umjesto toga mirno sam rekla: “Malo mi je problem sada o tome pričati. Izgubila sam dio knjige. I ne želim pričati o tome jer se osjećam loše.”

“Žao nam je”, rekla je starija kćerka u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi. Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno ‘večernje čavrljanje’. “Misliš li da ćeš uspjeti vratiti poglavlja?”, tiho je pitala moja kćerka. I tada sam počela plakati, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da ih mogu ponovo napisati, moj slom se dogodio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja.  Na moje iznenađenje, moje dijete je pružilo ruku i nježno me pogladilo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “kompjuteri mogu biti tako frustrirajući” i “Mogu pogledati ‘back up’ i vidjeti mogi li popraviti knjigu”. I na kraju “mama, ti to možeš, ti si najbolji pisac kojeg poznajem”, i “ja ću ti pomoći kako god mogu”.

Kad sam ja imala ‘problem’, ona je bila tu, strpljivo i suosjećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kad sam već bila na dnu. Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto da se zbližavaju. Važna stvar je…. moja mama je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.

Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kojeg je naučila. I u riječima moje kćerke vidim nadu i za druge.

Važno je… da nije kasno da prestanete vikati.
Važno je… da djeca opraštaju – naročito kad vide da se osoba koju vole pokušava promijeniti.
Važno je… da je život previše kratak da bismo se nervirali oko prosutih pahuljica i zagubljenih cipela.
Važno je… da bez obzira šta se dogodilo jučer, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagiramo mirno. I dok to radimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kad imamo probleme.

Izvor: Roditelj.hr i The Huffingtn Post