Ja vjerujem. Vjerujem da postoji ruka za svaku ruku, da postoji livada za svaki cvijet. Vjerujem da postoji nada za svaku tugu, i nebo za ptičji let. Ja vjerujem da kiša padne samo da bi sunce bilo umiveno, vjerujem da postoji istina za svaku laž, i osmijeh za svaku suzu. Vjerujem da smo ovdje s razlogom i vjerujem da smo taj razlog mi sami. Ja vjerujem u svjetlost i vjerujem u vječnost. Vjerujem da postoji jedan beskrajni prostor gdje sva ova moja vjerovanja postaju jedna velika Sila. Vjerujem u anđele. Vjerujem u beskraj.

Možda sam mogla biti kraća, i reći sve ovo jednom rečenicom; Ja vjerujem u Ljubav.

– Maja Ikica Milosavljević

“Izaberi komad zemlje koji god želiš”, rekao je starješina nezainteresirano. “Cijena će biti tisuću rubalja.”

Konačno su se dogovorili da će Paholk dobiti za rečenu cijenu toliko zemlje koliko bude stigao obilježiti od izlaska do zalaska Sunca. On će ići prvi i na određenim razmacima zabijati kolčiće, a Baškiri će ići za njim i orati brazdu, kako bi parcela bila vidno obilježena.

“Moraš zatvoriti krug njive prije no što Sunce zađe”, upozorio je starješina Paholka, “inače ćeš izgubiti i zemlju i novac.”

Paholk je uranio sljedećeg jutra, a mnoštvo Baškira je izašlo da ga pozdravi i vidi kako će on to izvesti. Osjećajući se snažnim, Paholk je izvanredno napredovao, i bez odmaranja iskolčio dužinu od oko četiri i po kilometra. U podne, Sunce ga je snažno pržilo po leđima i znao je da je vrijeme da zaokrene prema natrag. Ne smije krug razvući previše. Ali, što je dalje hodao postajao je bogatiji, jer je imao sve više zemlje.
Paholk se sad umorio, a njegova tikva za vodu već je bila prazna. Pomislio je da krene natrag prečacem prema selu Baškira. Ali to će unakaziti izgled njive. Ne, on mora lijepo zatvoriti krug, da njiva ima pravilan izgled. Tako će biti bogatiji nego što je mogao misliti i u svojim najdivnijim snovima.
S vremenom Paholk je izravnao crtu i krenuo natrag, iscrpljen. Jedva je imao snage zabijati kolčiće. Sunce je već bilo vrlo nisko na horizontu i brzo je tonulo.
Ulažući poslednje atome snage, počeo je trčati zadnjih nekoliko stotina metara, zatvarajući krug. Ali je pao na zemlju.

Prekoračio je svoju granicu izdržljivosti. Da je samo odustao od one doline koju je još na kraju bio obuhvatio, i da je izostavio onaj pošumljeni dio. Paholk se uspravio na noge i posrčući pokušao nastaviti trčati.
Počeo se već spuštati suton. No, mogao je vidjeti Baškire na svega nekoliko stotina metara, koji su ga dozivali. Dok su mu ti glasovi odzvanjali u ušima, Paholk se prisiljavao da pretrči zadnju dionicu, bacivši se konačno među mnoštvo, kao što je krug Sunca utonuo na horizontu.
“Ovo je snažan i odlučan čovjek koji je zauzeo puno zemlje!” – kazao je starješina s divljenjem.

Ali Paholk se nije micao. Zgrabili su ga i okrenuli na leđa. Oči su mu bile otvorene – i ukočene. „Da si zahvatio malo manje, još uvijek bi bilo dovoljno. Ovako, dosta ti je dva kvadratna metra.“ Svi Baškiri su suosjećajno zakukali. Iskopali su mu grob. Bio je dug svega dva metra, za dužinu od glave do stopala.

Dakle: Koliko je čovjeku potrebno zemlje?

To je pitanje s kojim se svako od nas, pre ili posle, mora susresti. Koliko je dovoljno? A odgovor je, naravno, da nikada ne mislimo da nam je dosta.

Ova priča nam govori da ljudi često postaju žrtve vlastitih želja koje su višestruko prožete pohlepom za materijalnim stvarima. Međutim, problem s materijalnim stvarima je u tome, što se glad za njima nikada ne može zasititi, jer se radi o pogrešnoj metodologiji zadovoljavanja duhovnih potreba čovjeka.

Kao što ni žedan čovjek ne može ugasiti svoju žeđ polijevajući se kantom vode po glavi, tako ni duhovno žedan čovjek ne može ugasiti svoju žeđ materijalnim stvarima…

– Lav Tolstoj

Istinsko je razumijevanje gledati životne nedaće na sljedeći način: “Ovdje si za moju dobrobit, iako se o tebi priča drugačije”. Sve se preokreće u vlastitu korist kada pozdravljaš situaciju na sljedeći način: “Ti si baš ono što sam tražio”! Doista, što god da se desi u životu predstavlja idealan materijal za naš osobni napredak, i za napredak drugih oko nas. Ovo je, jednom riječju, umjetnost – a ta je umjetnost zvana “život” prikladna i za ljude i za bogove. Sve nosi u sebi smisao i skriveni blagoslov; što bi onda u životu trebalo biti čudno ili naporno, kada je čitav život tu samo da te pozdravi kao starog i vjernog prijatelja?

– Marko Aurelije