Vraćamo se na temeljne postavke: ako i dalje imate uopće posao, ako i dalje imate zdravlje, obitelj, jelo za stolom – što drugo osim zahvalnosti u trenutku vam se nameće?!?

Kakvi planovi, kakve ambicije, kakva zimovanja, shopinzi i preseravanja.

Ajmo lepo – back to the Basics! Gledajmo cvijeće i voće, biljke i stabla, gledaj malo više svoje ukućane, malo pažljivije i dublje se zagledajmo…

„You don’t need eyes to see you need vision…

Whether inflation or globalization

Fear is a weapon of mass destruction.“

Faithless

Najčešće sam pisao za one koji teže bogu(iako se libe ove riječi) ali ne i religiji, za one koji vole čovjeka ali ne i institucije. Za one koji prihvaćaju mane, ali (vlastito i tuđe) zlo ne trpe olako.

Uoči ove pandemije čovjeka umjesto floskule “sve se događa s razlogom” pozivam vas na “sve ima svoj duhovni uzrok”… od puknutog nokta na prstu do tsunamia na istoku.

Neki od nas se možda pitaju:

–              Zašto korona?

–              Zašto životinjsko meso?

–              Zašto Kina?

–              Zašto strah?

–              Zašto nas?

–              Zašto sad?

Gotovo uvijek smo u što, kako, kada i kome, a sve da ne stignemo uroniti u jedinu pravu kategoriju: Zašto. Zašto? Sveto zašto.

Biti u „zašto“ je jedno specifično, introspektivno, duboko i često vrlo bolno mjesto.  Mjesto koje pokreće sva ostala mjesta.

Korona je samo jedna osnovnoškolska učiteljica. Nastavnica je razredne nastave na zamijeni, što je netipično, ali događa se.  Dolazi u škole gdje se uči temeljima ili osnovama života i življenja.

Ovo cijelo zbivanje je pak jedan semestralni ispit u dugom nizu ispita, u kojemu se uvijek ista pitanja listaju, ali na pomalo drugačiji, iako sličan način.

–              Kako to živimo?

–              Od čega uistinu živimo?

–              Što je istinski bitno?

–              Od čega učimo?

–              Čije srce jedemo, čiju bol niti ne uviđamo?

–              Što nas pokreće?

–              Je li ovo ispravan način?

–            Koliko toaletnog papira je dovoljno te je li jestiv?

Crni oblak doziva druge crne oblake. Ovo je savršeno vrijeme za one koji vode svijet(u propast).

Nazire se opsadno stanje s nemogućnošću sagledavanja krajnjih posljedica. Poslovni svijet, burze i ekonomija srljaju u propast već dugo vremena, pokušavajući se spasiti baš istim metodama koje su nas i dovele ovdje gdje jesmo. Gospođa Korona samo je tu da gurne ovu stvar niz liticu, uz blagoslov, poput Shivinog plesa koji probada kontinente.

Podrijetlo učiteljice Korone je, kažu, iz životinjskog svijeta i najviše napada stare ljude, zastarjelog načina gledanja na svijet i ljudstvo. Možda je vrijeme da sagledamo svoj odnos prema životinjama te našu životinjsku, ili pak ljudsku narav. Da sagledamo i otpustimo naše stare poglede ili načine. Gospođa je potekla iz društva koje je vrlo naglo izraslo i vrlo agresivno napredovalo u kratko vrijeme, žrtvujući možda i neke stvari istinski bitne stvari. Ona je došla je kao i bezbroj drugih prosvjetara – da demonstrira lekciju kroz; udarac po prstu ili natezanje uha, kroz čišćenje ploče ili stavljanja čitavog razreda u kut(karantenu) i mirovanje kako bi im oduzela slobodnu volju – makar i na kratko. Baš kako bi razmislili o svojim postupcima – nije li upravo to „sada razmisli o svojem ponašanju!!!“ ono zbog čega je taj kut osmišljen?! Što je zapravo ta kazna tjeranja u kut? Nije li…

Nije li svaka kazna uistinu samo plašt prekriven preko šanse za promjenom, rehabilitacijom?!

Uvjerenja sam kako će kroz ovaj virus, koji je katalizator velike krivnje, velike pohlepe, velikog straha – produbiti shvaćanje mnogih kako se trenutno potpuno promašeno živi na ovome svijetu, te kako bi se moglo ili trebalo živjeti…

Gotovo kao da je naša Zemlja, naša Gaia ritualno popila Ayahuascu i sada prolazi kroz viziju, lucidnu noćnu moru čistilišta i prilike za novim sutra koje se porađa iz strahovite maternice koja se sadašnjica ljudi…

Što možemo učiniti? Što sa sigurnošću učiniti?

Čini mi se da ovaj odgovor moram dati i sebi i njima:

Ovo je prilika za uložiti još veći trud u svoju duhovnu i ljudsku praksu, onu istu koja podupire baš svaku praksu življenja. Svakodnevno produbiti, profiniti odnose, molitvu, produbiti refleksiju, razgovore s najbližima, uroniti u sebe.

Nemojte se dati na van, na tumačenje vijesti svakih 2 sata, na pokušaju da iz mora laži izvučete dijamante, da shvatite globalnu igru moćnih i sva (ne)moguća tumačenja  laži s 90% istine…jer nećete. Nećete, opet nećete naći ništa vrijedno imanja, išta vrijedno njegovanja.

Okrenite se unutra. Meditirajte. Odite u svoj viši um. Ili po prvi puta u životu pokušajte. Popričajte jedini s drugima. Umirite one koji su uplašeni. Posvetite svoj prostor na koji god način smatrate vašim načinom.

Prodrite u unutrašnjost, umirite um, prakticirajte sebe same, upoznajte vlastite misli koje su odvojene od svakodnevnih štakorskih misli, dišite, čitajte u tišini, upalite tihu duhovnu ili klasičnu glazbu, svijeću dvije. Sjetite se da samo do prije par desetljeća sve ovo što zovemo životom nije niti postojalo za naše roditelje, bake i djedove. Ovaj monetarni monstrum i ovaj čitavi način života je samo skupocjeno jeftino odijelo za koje smo se nepotrebno kao djeca zadužili nekom nasilniku. Vaša nutrina, i vi to dobro znate, odražava nešto posve drugačije…

Nemojte se raspršiti kao toaletni papir na uraganu, već se kondenzirajte kao kapi čiste vode.

Jedino promijenjena individua dovodi do promijenjene zajednice, do društva, do svijeta. Učiteljica Korona bi rado, vjerujem, da joj učenici završe osnovnu školu i prijeđu na neke naprednije lekcije…U konačnici čak i onaj vrlo strogi učitelj zadobije poštovanje učenika, jer se sjete dugo nakon packe po prstu – da su nešto ipak naučili.

Je li učiteljica mogla biti drugačija, više uzvišena? Mogla je, da, ali ne za ove učenike jer stara poslovica kaže: učenik bira učitelja, a učitelj samo bira prihvatiti ili ne.

Robert Marinković

Blagoslov je moći sebi dozvoliti biti samima.
Samima kod kuće, samima u stanu, samima u jutro ili popodne.
Budite sami uz meditaciju, sami uz knjigu, sami uz slušanje glazbe, sami uz tekst, sami uz šetnju, sami uz disanje. Sami uz sebe sa sobom i za sebe.

Nemojte samoću zamijeniti sa željom/potrebom za bijegom koju svi znamo osjetiti, nemojte je zamijeniti sa strahom, sa prikrivenim osamljenostima i nedovoljno shvaćenim unutarnjim povredama…ili potrebi za skrivanjem. Kada govorim o samoći govorim o vašoj ljubavi za Vas, vašoj kreativnoj praznini, vašoj prirodnoj tišini do koje dolazite.

Katkada se vrijeme za sebe čini luksuzom, ali ono nije uvjetovano računicom od 24 sata već sklonostima i voljom koje oblikuju naše živote. Mnogi ljudi ne žele niti iskreno znaju kako biti sami. Samoća nije kada nemate nikoga u svojoj neposrednoj blizini. Samoća je vrijeme u kojem vaš um nije bespomoćno zaokupljen nekim predmetom ili osobom.

Vrijeme za sebe vitalni je dio vremena za druge. Dio su iste jednadžbe. Ono je temelj kojemu se treba vraćati. Nešto više samoće u današnje vrijeme može označavati sebičnost, bježanje i skrivanje, a ne vrlinu. Također, nedostatak/izbjegavanje vremena za sebe najčešće jeste pokazatelj upravo bijega i skrivanja. Oni koji misle da će svijet ili obitelj ili netko bližnji propasti bez njega/nje ako nisu uvijek i stalno dostupni – već su ispod površine samozavaravanja. Jesu li dobrovoljne žrtve? Krivci koji služe pokoru? Ljudi koji strahuju od samoće ili vlastitih nerješenih problema sa sobom? Ljudi koji se strahuju suočiti sa vlastitošću? Servilni plakateri nesvjesni svoje potrebe da ljubav kupuju beskompromisnom službom? Nije li zanimljivo vidjeti koliko smo obmanjeni u našem bijegu od sebe samih?

Koliko ”vrlo društvenih” ljudi poznajete? Onih koji su uvijek i stalno u pokretu, uvijek i stalno po gradu, koji se ”druželjubivo druže” sa nepreglednim nizom raznovrsnih ljudi, stalno putuju, učestalo vise na mobitelu, za kompjuterom, u tuđim problemima, na poslu ili dodatnome poslu, na kulturnim ili zabavnim zbivanjima, a kada ne spavaju planiraju kamo će otići i kako ispuniti dan? Da se razumijemo, aktivan život nije loša ili dobra stvar, ali danas je u mnogo čemu postao simptom stare bolesti; bijega od sebe i istine.

Za onu pravu samoću treba imati hrabrosti i ljubavi spram sebe. S druge strane, htjeti većinu vremena biti sam slično je kao i nemoći niti malo podnijeti vlastitost tj. kvalitetnu samoću. Bol je jedini razlog zbog kojega ljudi izbjegavaju samoću ili njezin atipod – javni život i neumorno druženje sa ljudima. U suvremenoj građanskoj kulturi kvalitetna samoća je veliki izazov i zahtijeva određene preinake. Čini se rjeđom nego češćom.

Teško da postoji išta toliko suprotstavljeno tišini svemira, miru duše, kristalnoj ljepoti sniježnih vrhunaca, zelenih visoravni ili pučine oceana kao što je to gradski život i pravila koja prihvaćamo živeći ovdje. Čak i sami sa sobom mi gotovo nikada nemamo samoću, a u prisuću drugih opet lako patimo od osamljenosti.
Osamljenost i samoća nisu niti slične, a kamoli iste stvari.
Jedna otkriva prisutnost, a druga odsutnost svjesnosti.

Mogli bi čak reći kako je osamljenost nedostatak prave samoće. Nedostatak mogućnosti povezivanja sa bogatstvom koje je u nama, nedostatak iskustva nutarnje punine. To nije punina koju smo mi sami sebi nabavili kroz knjige, filmove ili sadržaje. Punina je naša izvorna narav koja može i ne mora koristiti spomenute sadržaje. Ona je ta koja jest i koja korist ovo tijelo, ovaj život, ova iskustva i njihove sadržaje.

Nadalje, kvalitetna samoća nije ona koja je uz televizor, uz radio, internet, uz planiranje i briganje o budućnosti ili o bilo čemu. Samoća koja nam je potrebna za rješavanje nekog danog prolema također nije samoća o kojoj govorim, iako je ovdje prisutna u pozitivnom aspektu. Često puta čak i meditacija ne mora biti kvalitetna samoća, ukoliko nam je misaoni aparat snažno navezan na predmete, a automatski pilot voza našu pažnju svojim vlastitim obrascima.

S druge strane istinska osamljenost je nemogućnost da svoju nutarnju puninu na bilo koji način doživimo, ispoljimo ili podijelimo sa izvanjskim svijetom, kao i bol koja iz toga proizlazi. Ljudi koji imaju iskustvo svoje nutarnje punine, a iz bilo kojeg razloga nemaju mogućnost dijeliti ju ili ispoljiti barem u određenoj količini također su dijelomice osamljeni, unatoč svojoj kvalitetnoj samoći.

Veliki broj ljudi je u stanju gdje se uopće nije upoznao sa mogućnošću kvalitetne samoće, bivanja bez društva i bez umjetnog stimulansa i suvremenog interaktivnog sadržaja(poput obične šetnje prirodom u samoći).

U samoći niste sami, već samo u osamljenosti, a ona često biva čak i u društvu drugih. Čovjek bez svoje povezanosti sa sobom i svojom ”puninom samoće” češće će u druženju sa drugima ispoljavati potražnju nego pružanje, prije će htjeti primiti nego dati. Motiviran je odagnavanjem svoje osamljenosti, a ne ispunjavanjem drugoga svojom puninom.

 Zašto je mnogima teško odvažiti se biti samima, dok je mnogima koji su fizički sami tako teško ne biti osamljenima? U kojem odnosu stoji naša samoća sa našim nesamotnim životom?

Poznajem ljude koji su uvijek i stalno nečime zabavljeni te koji gotovo svakodnevno imaju potrebu biti okruženi drugima, izlaziti van, dijeliti sadržaje, stimulirati svoja osjetila, intelekt i ukus. Kada se nađu suočeni sa praznim hodom u nekome danu ili tjednu hvata ih mrzovolja, nemir, dosada, ljutnja – strah. Oni bježe u interakciju bilo kakve vrste! Plaše se ostati same sa sobom, bez kontakta, bez aktivne zaokupljenosti, bez žice koja se pruža na van, bez mogućnosti izlaska, buke i zbivanja.

S druge strane, poznajem i osobe koje pored svojeg dnevnog posla ne bi imale baš ništa protiv da svo ostalo vrijeme provode posve sami sa sobom, bez tereta ”onih drugih”. Njih društvo ljudi i društvene interakcije opterećuju jednako koliko i one druge muči samoća tj. osamljenost.

Ni jedni ni drugi nemaju priliku pružiti sebe drugima na način na koji je suštinski kvalitetan i davalački. Ovi modeli opsesivnog druženja ili opsesivnog samaštva samo su simptomi i posljedice onoga što se krije iza zastora odnosa sa sobom, a odnos sa sobom uvijek je odnos sa vlastitom sjenom. Svojom boli, podsvjesnim vrelom uvjetovanosti i povredama, svojim nedostatcima, emotivnim mehanizmima, zakinutostima i svojom sviješću o istima.

U ovom aspektu sakrivena je srž odnosa prema samoći i osamljenosti te potrebama koje nas gone u smjeru izbjegavanja boli i suočavanja sa sobom. Uvijek je ono mjesto ili zbivanje spram kojega osjećamo otpor i nevoljkost upravo to mjesto gdje imamo posla sa sobom kojeg bi valjalo obaviti!

U konačnici, što je to ”samoća”? Jedini odgovor koji mi se nameće je:

samoća ste vi. Vi sami. Vi i vaša vlastita refleksija sebe. Vi i vaš odnos s Bogom. Vi i vaša bol. Vi i vaša ljubav koja transcendira bol. Vi i ono što nosite, sve svjesno i nesvjesno i nadsvjesno. Vi kao množina jednine.

Transcendira li vaša ljubav vašu bol? Možete li biti posve sami ako je to potrebno, bez posezanja za stimulacijom? Možete li biti u društvu i davati baš onda kada imate potrebu biti sami? Koliko je vaša svijest u dodiru sa nadsviješću (dušom, puninom, kreativnošću, Bogom) i podsviješću (porivima, povredama, mehanizmima)? Koliko je svjesna njihovih sadržaja, koliko vam zadaje muke, a koliko užitka? Možete li biti sami a uopće ne misliti o drugima ili drugim problemima, budućnosti i prošlosti? Možete li promatrati okolinu bez prosuđivanja iste, bez oslanjanja na prošle utiske?

Zatim, Što je to ”osamljenost”? Ona je, kako sam je pokušao definirati, ne biti u doticaju sa svojom kreativnom puninom ili ne biti u mogućnosti istu pretočiti na bilo koji značajan način za sebe i svoju okolinu. Svoju vlastitu osamljenost, koju sam često znao osjećati, definirao sam kao potpunu otuđenost od sebe, točnije od Boga. Od božanskog u sebi. Od kreativne punine. Osamljenost je ne moći doživjeti svoju samoću kao punoću.

Izoliran od sebe čovjek biva izoliran od svakog drugoga bića, a hladnoća izolacije tuđim se društvom, prisućem nekakve stimulacije ili sadržaja tek se privremeno podgrijava. Čim stimulacija prestane, interes opadne ili osoba ode svojim putem – dogodi se slično kao u sobi sa ugašenoj peći; ona se opet brzo hladi.

Mi doista jesmo društvena bića i nije potrebno morati biti sam, ali da bi postali posve ostvareni ljudi u duhovnome smislu, savršeni davaoci zbog čega i jesmo društvena bića, mi ćemo trebati MOĆI BITI posve sami. Ovo možda nije nešto što će biti potrebno testirati odlaskom u šumu ili Sibirsku tajgu. To je nešto što će se očitovati u interakciji sa drugima. U našoj postojanosti, nenavezanosti na svoj ili tuđi ego i bezbrojne varijacije bolnih strahova i malih nasilja koja činimo u svojim interakcijama.

 Osoba koja ne postaje osamljena, a može biti bezgranično sama je osoba koja je uvelike zaživjela Boga u sebi. Takva osoba može ispuniti svrhu života na zemlji; služenje i davanje drugima. Svakome po potrebi. To je ”univerzalni davatelj”, poslanik ili sveti čovjek. Do njega vodi dug i nelak put, ali to je put koji svi, većinom nesvjesno, kročimo kroz naše živote na Zemlji i drugim visoravnama. To nije stvar talenta ili posebnosti, već neminovnosti transformacije kroz eone i živote. Svetost nije nešto egzotično, već nešto vrlo intimno u našoj srži, našoj punini. Svetost je samo spoznaja istine koja je oduvijek bila, ništa više.

 Život svjesno umjeren prema duhovnosti tek je početak kraja jednog nepredočivo dugoga puta. On je svrha sebe samoga, jer je ujedno jedina svrha koja postoji. Put je svrha i zbog toga nema potrebe teretiti sebe stupnjevima i poredbama.

 Vježbajmo svoju samoću. Izazivajmo svoje navike. Testirajmo svoje ovisnosti.

Vježbajmo svoje davanje. Preispitajmo svoju motivaciju. Krenimo na unutarnje putovanje.

Vježbajmo svoju samoću kako bi njezinu puninu mogli ponijeti na dar drugima i čovječanstvu.

– Robert Marinković

 //