Pojam srodne duše vežemo za ljude nakon čijeg ulaska u naš život ništa više nije bilo isto kao prije. Neki smatraju da su u životu sreli mnogo srodnih duša, neke smatraju anđeoskima, a priče se podudaraju u smislu da su to bili ljudi koji su ih motivirali na razvoj nove vještine, utjecali na usvajanje novih pogleda na svijet ili im pomogli da otpuste. Vještina, novi pogledi ili otpuštanje bi se ubrzo pokazali korisni u prekretnici koja prati dolazak srodne duše u naše život.

Neki pak smatraju da samo jednoj osobi mogu dati ekskluzivitet srodne duše, obično se radi o osobi koja je bila jako upečatljiva, a komentari su isti: „Uz nju sam bio bolji, bio sam hrabar, mogao sam sve, sve mi je išlo od ruke.“
Važno je shvatiti da mi ne postajemo bolji zbog druge osobe, ne čini nas ona hrabrima već nas samo potiče da u sebi osvijestimo segmente koji su uspavani, da bolje upoznamo sebe i prihvatimo se, usudimo se. Mi već jesmo hrabri i sve nam ide od ruke, a srodna duša nam je pomogla da to prepoznamo u sebi i manifestiramo u svijetu.

Naše srodne duše nas prate od djetinjstva, a naš dogovor s njima je daleko stariji od života samog. Nekad su tu u ulozi ljubavnika, nekad u ulozi prijatelja, nekad se jave kao suputnik u autobusu, nekad na mjestima na kojima ih najmanje očekujemo, a poslije susreta s njima naši životi više nikad nisu isti, bez obzira koliko se dugo zadržale s nama. Zanimljivo je da srodne duše ne upoznajemo na klasičan način, već „prepoznajemo“ ugođenost njihove nutrine s našom. Nekad odsele, nekad ih napustimo, nekad one napuste nas, a ponekad umru i ostave nas neutješne. Važno je znati da srodne duše odlaze od nas tek kada smo mi na to spremni i tek kada dovoljno obogate naše živote. Koliko god bilo teško podnijeti njihov odlazak, važno je biti svjestan da se radi o dogovoru između srodne duše i nas, o našem pristanku da ćemo ostatak života provesti bez nje. Srodna je duša napravila svoj posao i možemo je otpustiti u miru.

Koncept srodnosti duše je teško shvatiti, pojavljuje se u trenucima kada nam je najpotrebnija, vjerujemo da je vidovita jer je znala da je trebamo, mogli bi se zakleti da smo je prizvali, kako je mogla znati da je baš sada trebamo da nas potakne da rastemo i prepoznamo Sebe i budemo ono što zapravo Jesmo.
Tko to može znati? Tko poznaje naše živote bolje od nas samih? Tko može slutiti da nas očekuje situacija za koju je nužno da osvijestimo sebe i proživimo iskustvo cjelovitiji nego što smo bili? Kako netko osim nas može znati koje segmente sebe trebamo osvijestiti da bismo preživjeli određenu situaciju, naučili lekciju i postali bliži Sebi?
Nitko osim nas samih. Mi smo naša srodna duša.

Bića koja uđu u naše živote, zabljesnu poput sunčevih zraka i ogriju nam srca, dio su naše vlastite Duše. Mi smo ih odabrali davno prije ulaska u ovo iskustvo, postavili da se pojavljuju poput putokaza na našem putu. Njihova veličanstvena ljepota je samo zrcalo koje zrcali naš autentičan izgled.

– Petra Varsić

Osoba koju je volio nije bila načisto sama sa sobom, vezu su skrivali, rijetko se viđali, oboje se mučili i u konačnici se dogovorili da je najbolje da prekinu. Prekid koji je trebao donijeti olakšanje, donio je pravi emotivni pakao. Bilo mi je teško gledati ga kako pati i pitala sam ga želi li da ja porazgovaram s tom osobom, on se nasmijao i rekao: „Znaš što, odlučio sam sve ti reći, ti napravi kako hoćeš, možeš me zadirkivati, možeš mi se smijati, možeš me mrziti. Prokuni me na mjestu.“ Zašto, što ti je? Zgroženoj, palo mi je na pamet da će reći da je nešto strašno napravio toj osobi ili da se radi o maloljetnici… A on je izustio da je ta osoba – dečko. A blento, što nisi odmah rekao… Oduševljen što mi to ne smeta, rekao je da je to najveći problem u cijeloj priči i razlog zašto o tome ne govori. Par puta u životu se probao povjeriti prijateljima i naišao je na podsmijeh i agresiju. I odbacivanje. Muku. Patnju. Agoniju. Odbacivanje. Odbacivanje. Bio je potpuno siguran u svoju orijentaciju. Dečko kojeg je volio bio u dosta lošem psihičkom stanju, jer je odbijao priznati sebi svoju. Otvoren razgovor s obiteljima nije dolazio u obzir. „Boli me sva ta laž. Cijeli život postavljen na laž. Moji roditelji su dobri i pošteni ljudi, a ja ih lažem. To nisu zaslužili.“

Teško je povjerovati da ljudsko biće može prolaziti toliki intenzitet muke i patnje samo zato što voli. Kako ljubav može generirati takvo stanje? Ljubav zasigurno ne može… Nije problem u ljubavi, već u okolini koja ne prihvaća takvu ljubav. Veza između dvoje ljudi koji se vole izazvala bi razočaranje njihovih obitelji, možda i potencirala otkaz na poslu, okolina bi ih odbacila i jednostavnije im je bilo patiti u šutnji. Zaslužuje li biće koje voli takav život? Nitko ne zaslužuje takav život. Smiješni su mi aktualni napisi o zaštiti obitelji. Na koji način je moj prijatelj ugrozio moju obitelj? Apsolutno nikako. Niti sam manje hetero, niti sam manje majka, niti sam manje topla i brižna. Narodu treba kruha i igara. U posljednje vrijeme nemamo previše kruha pa igre prevladavaju. Dok god se možemo busati u prsa referendumima vrijednim 47 milja kuna ni ne pomišljamo na stopu poreza na dodanu vrijednost koja nam dere kožu s leđa, zaboravljamo na brojku od 343 000 nezaposlenih, zakon o predstečajnim, ovrhe porezne, neprijavljene i neplaćene prekovremene, činjenicu da živimo na rubu siromaštva. 47 milijuna kuna. Dok se škole urušavaju na djecu. Dok skupljamo preko mailova i fejsa novac za operacije bolesne djece. 47 milijuna kuna. MILIJUNA. Dok ljudi kopaju po kontejnerima. Za zaštitu obitelji? Moju obitelj ne ugrožava nitko. Mogu je ugroziti samo ja svojom nervozom dok vidim da je frižider skoro prazan, a ja nisam dogovorila dodatni posao. Ili nervoza kada vidim nova poskupljenja. Ili nervoza zbog nepotrebnih i sramotnih referenduma. Ne treba nam referendum. Samo malo zdravog razuma potrebnog da složimo listu prioriteta kojima ćemo se baviti, nastojanje da našoj djeci danas-sutra netko ne guli kožu s leđa porezima i daje otkaz jer ne pristaju raditi besplatno prekovremeno i da umjesto brda igara – imaju i kruha. I da se usude voljeti onoga koga im srce odabere.

Prijatelju, nadam se da čitaš ovo. Ići ću na referendum, ne samo zbog tebe i drugih koji pate u tišini, već i zbog ljubavi prema sebi i prema mom djetetu. „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“

– Petra Varšić

Uključio se jedan muškarac i napisao prelijepu objavu u kojoj je pobrojio kvalitete dotične žene uz napomenu da joj je bolno iskustvo pomoglo da postane stabilna i samostalna, odnosno kvalitetnija osoba. Prelijepo stajalište s kojeg svi mi volimo promatrati naše prošle kalvarije i muke, sigurna sam da i on tako promatra svoje i na taj se način lakše nosi s njima. Međutim, u svojoj dobrohotnosti je smetnuo s uma da objavu čitaju žene koje su još uvijek u disfunkcionalnim brakovima u kojima neke trpe i zlostavljanje i da ista implicira zlostavljačevu zaslugu. Mislim da je suvišno spomenuti da žrtve obiteljskog nasilja teško pronalaze hrabrost da bi prijavile zlostavljanje i zatražile pomoć. Uglavnom se radi o ženama, utjecaj patrijarhata na društvo je neporeciv i često izraženiji kod starijih generacija, pa će žena ako se obrati majci dobiti utješno „Trpi, sve mi trpimo“, a s druge strane prijateljice mogu biti agresivne i zbog nedovoljnog poznavanja situacije nastojati uliti svoju odlučnost žrtvi, a žrtva savjete koji bi je trebali trgnuti protumači kao nasilje nad sobom i povlači se, da bi se u konačnici izolirala i ostala sama u paklu zlostavljanja. Uloga žrtve, ideal trpljenja u svrhu višeg dobra je prelijepa utjeha koju će gladno prigrliti, slažući laž na laž. Žrtva se adaptira i počinje svoju patnju doživljavati kao medijativnu – samo kao posredno sredstvo u ispunjenju svoje svrhe.

Dostojevski se čudio i divio ovoj ljudskoj osobini navodeći Don Quiota koji se, posumnjajući u laž zapitao kako samo jedan vitez može uništiti cijelu vojsku u jednom danu. Kako bi nastavio hraniti svoju laž objasnio je sam sebi da neprijateljski vojnici zapravo nisu ljudska bića i da ih zato pravi vitez s lakoćom uništava. Prošlo je poprilično godina od čuđenja impresivnog uma kakav je Dostojevski svakako bio, ali čuđenje ostaje… Ostaje i osobina koja motivira da se laž na laž postavlja, jer bi težina istine urušila konstrukciju.

No, vratimo se komentaru dobrohotnog posjetitelja društvene mreže. U jednom mi se momentu učinilo da mu je bolno iskustvo koje je čitao poslužilo kao triger na bol koju je sam prošao i automatski generiralo utjehu, koju je, pišući je nepoznatoj ženi zapravo namijenio samome sebi. Možda se lakše nosi s patnjom koju je prošao ako je gleda kroz tu prizmu, možda još uvijek ne može otpustiti jer se boji urušavanja konstrukcije, a možda je patnja zaslužna za neviđen skok na skali njegovog osobnog razvoja i čini ga zbilja kvalitetnijom osobom. Ne znam i ne mogu znati, moja je perspektiva određena mojim prizmama i ne mogu sagledati situaciju koju je on doživio u njegovim cipelama dok god u njima ne stojim.

Ako je bilo do utjehe, nadam se da se utješio, a ako sam u krivu, ionako je kasnije bio demantiran od strane nekoliko članica iste mreže. Mišljenje koje je u konačnici prevladalo sugerira izlazak iz braka/veze u kojem se od osobe za koju se podrazumijeva da će nam biti podrška i radost prima strah, bol i agonija. Moje je mišljenje da nitko ne treba trpjeti zlostavljanje, na nama samima je da ga zaustavimo ili da se maknemo od izvora. Impliciranjem zasluge zlostavljaču (jer smo zbog njega postali snažniji/bolji/zreliji) je čisti eufemizam, laganje samog sebe i uskraćivanje prava na otpor prema situacijama koje nam uzorkuju bol – u konačnici se radi o neodgovornosti prema duši koja nam je najvažnija u ovom iskustvu, duši koja je samo nama povjerena na brigu i čuvanje, našoj vlastitoj duši.

Život bez patnje i brigu za sebe dugujemo sebi.

– Petra Varšić

P.S. Ako se je koja čitateljica prepoznala u tekstu i potrebna joj je pomoć, moj e-mail je: petra.varsic@gmail.com

]]> 846 https://alternativainformacije.com/kolumne/kolumna-petre-varsic/ispod-maske/ Fri, 16 Aug 2013 09:23:04 +0000 http://alternativainformacije.com/?p=427 Jedna od najdražih izreka koje sam ikada čula je ona Iris Apfel: “Najgori modni promašaj je kada se pogledate u ogledalo i ugledate nekog drugog.” Učestala u modnom svijetu, ova se izreka lako da primjeniti u svakodnevici.

Koga vidite kada se pogledate u ogledalo? Osobu od povjerenja? Razočaranje? Osobu koja radi u poduzeću? Osobu koja je sretna jer je u vezi? Dobrog prijatelja? Žrtvu? Snažnu osobu? Majku/oca/ljubavnika/izdajnika?
Znate što je interesantno? Cijelo to vrijeme kada odraz u ogledalu pokazuje masku koju trenutno nosimo, mi čeznemo za nama samima. Sigurno ste u ruke dobili fotografiju proslave mature ili neku drugu fotografiju na kojoj ste između mnogo ljudi i vi. Koga ste prvog potražili?
Sebe.

Uloge nam omogućuju da preživimo u svijetu fizičkog iskustva, naša fluidna priroda se ne mijenja, da bismo je sakrili i učinili se društveno prihvatljivi, prihvaćamo uloge koje nam prvo nametnu roditelji. Muškarci nauče ne plakati i sakrivati osjećaje, a žene uče da su slabe. Život se zbilja čini poput labirinta u kojem krenemo krivim putem i prije nego naučimo hodati. Daljnje uloge usvajamo preko društva ili kroz traume, mnoge od njih su korisne, koliko god sakrivaju našu pravu prirodu, u datom momentu se ponašaju poput flastera i štite krhke dijelove nas, pomažu nam da zadržimo integritet i da se naša unutrašnjost ne uruši pod traumom.

Tricky part je u tome da se identifikacija s ulogama dešava uglavnom na podsvjesnom nivou i kao što reče mislilac kojem sam zaboravila ime “Kada poželimo skinuti masku koju dugo nosimo, s njom ćemo otrgnuti i dio naše kože”.  Masa ljudi krene skinuti masku, dopuste sebi luksuz da budu ono što zapravo jesu i u momentu kada osjete trganje kože, vraćaju masku i ostave je zauvijek. Nikada ne spoznaju da je nužno otrgnuti i dio kože jer ona označava dio nas koji još uvijek nosi bol i patnju traume zbog koje smo stavili masku, a skidanjem maske je spreman umrijeti. Bol kao posljedica čišćenja je sigurna uvertira u smrt uvjerenja koje odlazi u nepovrat i otvara nam pogled na našu autentičnost za kojom čeznemo. Ujedno, činjenica je da koža zaraste i da je koža koja prekrije ožiljak puno čvršća i tvrđa od obične kože – ožiljci su mjesta na kojima nas je jako teško ozlijediti. Kada skinemo jednu masku, otvaramo jedan segment nas samih i nikada ga više nećemo trebati sakrivati.

Kažu da možemo spoznati sve tajne postojanja kada slijedimo Sokratovu misao “Spoznaj sebe”. Na putu otkrivanja najvećih tajni univerzuma, jedino što nam stoji na putu smo mi sami.
Uzmite fotke s mature, ponovo potražite sebe, svi to radimo. Zanimljivo je da to radimo spontano, bez promišljanja. Ovaj put imajte na umu da ono što vi tražite, istovremeno traži vas.

Dopustite sebi da se pronađete.

 
– Petra Varšić