Sve je svjetlo i vibracija. Stvarnost čine isprepletene niti titraja i luči prožete kroz svijest. Univerzum je tako manifestacija Božanske svijesti – Njegovo svjetlo u vibraciji namjere da Bude. Zamislite da u mračnoj sobi odjednom upalite svijeću! Sve što vidite izvire iz njenog sjaja. Ona kreira stvarnost svojom projekcijom, namjerom da postoji. Svi obrisi, konture i pojave u prostoriji prožeti su njenim sjajem. Možemo reći da je sada taj prostor projekcija svijeće, njen sastavni dio, jer bez nje prostora nema!

 Jednako tako i mi smo sastavljeni od svjetla i vibracije, od kojih je svjetlo Božanska komponenta, a vibracija je razina otpora koju pružamo prema Izvoru. Zapravo, titramo u skladu s našom voljom da se predamo Izvornoj svjetlosti u nama! Baš kao i predmeti u prostoriji: premda u sebi sada imaju Izvorno svjetlo od svijeće, njihova vidljivost će biti onoliko jasna koliko joj oni to dopuste svojim titrajima – volji da Ga propuste kroz sebe. To je princip slobodne volje. Ako dopustimo svjetlu u nama da nas ocrtava u moru svijesti, onda je to put Ljubavi. Evolucija svijesti znači učiti se promatrati svijet njegovim svjetlom što ga manifestira iznutra, radije nego da ga promatramo kao refleksija svijeće. Jer ono što promatramo kroz njegov unutrašnji plamen je odjek našeg svjetla i vibracije – mi smo tada svijeće! Ako insistiramo na vanjskom sjaju, ostati ćemo na margini sjena iz mitoloških svijeća koje nam opisuju programi i podaci.

Zamislimo da je Bog ogromna elektrana na Ljubavni pogon, nepojmljive snage! On neprestano stvara beskrajnu količinu struje i manifestira stvarnost putem nje. To znači da smo mi sačinjeni od struje koja je Bog. Nemoguće je biti izvan te energije! Ali je moguće pružati otpor i tako blokirati nivo njenog strujanja u nama. No kako ona mora teći, pronalaziti će sama svoje kanale i time izazvati poremećaje u tijelu. Iscjeljenje se odvija prilagodbom elektrona u Izvorni Ljubavni niz – smanjenjem otpora postojanju.

Ljubav jest “traganje” za Izvorom svjetla, prvo u nama, a zatim kroz nas u svemu što nas okružuje. To je kao kada trebate s crijevom pretočiti vodu iz plastične kante. Da biste u tome uspjeli, prvo je treba malo “potaknuti”, usisati onaj prvi mlaz i potom pustiti da se tlakovi izjednačavaju. Tada ste pronašli! Sada je to Bezuvjetna Ljubav – svjesnost o Sebi potiče svjesnost o drugima. Moje svjetlo jest i tvoje svjetlo.

“Volim te” je smanjenje otpora tom procesu. Kada to kažemo, mi mijenjamo konfiguraciju našeg unutrašnjeg prostora što se ocrtava Božanskim svjetlom u nama. Zapravo, dopuštamo Mu da prodire u sve atome i otkrije nam vlastitu Božansku prirodu koju zatim osjećamo u svemu ostalom.

Ljubavi je nemoguće umaći! Ona je od Početka i putuje u beskraj, prema Početku. Putuje i kroz nas, jer nema kuda drugdje. Trebamo je samo pustiti da slobodno struji, a to je “Volim te”.

 
– Nenad Ljubić

 //

//

Otpuštanje je iscjeljivanje. Zapravo, cjelokupni naš boravak ovdje na zemlji je ništa drugo do iscjeljivanje! To je naša jedina svrha. Sve nevolje koje imamo sada i ovdje su simptomi koji ukazuju na potrebu za iscjeljivanjem. Mi ne možemo znati što se iscjeljuje, jer sve promatramo kroz prizmu programa i sjećanja. Jednako kao što u akupunkturi i akupresuri tretiraju stopalo da bi liječili bolesti glave, tako i iscjeljenje Duše teče putem energetskih meridijana zatočene ili slobodne svijesti.

Ne možemo otpustiti intelektom, jer prošlost nije tek samo priča ili uspomena, nego je i energija koju smo ostavili iza nas. Ako smo imali traumu u prošlosti, šok koji je nastao zapečatirao je energiju unutar našeg svjetlosnog tijela. Ona tada biva zaglavljena, zatočena, van našeg dosega u svakodnevnom životu. To je prošlost: iritirajući trn zaboden u sliku sjećanja koja visi negdje na periferiji svjesnosti. Zato se čini nemogućim riješiti se prošlosti, jer stalno tragamo za tim “komadićima” energije, bilo svjesno ili nesvjesno, želimo ih natrag. U stvarnosti želimo svoju cjelovitost (iscjeljenje), jer nemir u nama donosi osjećaj gubitka kojeg um tumači na razne načine. Zamislite um kako igra pikado, gađa iritantne slike iz prošlosti i prikuje ih tamo negdje da ne mrdaju . Problem koji je sada nastao je u tome što isti taj um ne može niti dosegnuti strelicu, niti je otpustiti. Zašto? Zato jer um ne zna sa energijom, ona je preapstraktna za njega! On u nastojanjima da otpusti, čini zapravo suprotno: drži te prizore još više prikovanim, jer ih obnavlja kroz unutrašnji dijalog.

Pa kako onda otpustiti?

Svi oblici energetskog iscjeljivanja su ustvari re-konfiguriranje informacija u našem energetskom polju. Kada dođemo do nekog bioterapeuta, on mahanjem rukama zapravo omogućuje informaciji iz Božanske svijesti, odnosno višeg Sebstva, da djeluje na “geometriju” našeg svjetlosnog tijela i vrati ga na početak, u stanje Nule. To je tada otpuštanje na način energije. Tada se kroz naše nesvjesno, (jer mi/um nemamo pojma da se ta rekonstrukcija događa, nego samo vidimo vitlanje rukama), provlači svjetlosna informacija koja potom informira naše stanice i daje im upute da se obnove. Iscjelitelj nam tada daje priliku da otpustimo stare informacije iz naših stanica, a dopustimo nove, Nulte. Mi ne pitamo iscjelitelja što on radi, ne tražimo objašnjenje, nego imamo povjerenje. Pa čak i ako ga pitamo, a on pojasni da djeluje na naše svjetlosno tijelo, biti ćemo zadovoljni s tim, iako nismo ništa razumjeli! Zašto? Zato jer smatramo da je on ekspert u svom polju i da zna što radi!

Ho’oponopono djeluje na sličan način: “Hvala i Volim te” su ritualne geste sa kojima predajemo sve što “imamo” Božanstvu. Odričemo se s ljubavlju naše “imovine” iz prošlosti i kažemo: “evo ti je, odustajem od nje, ne treba mi!” Međutim, problem je što mi po difoltu težimo hopsati trgovački, i kažemo: “hopsati ću samo ako imam dokaze da se iscjeljujem”. To se čini kao OK, jer “nije do nas, programirani smo tako, nismo eksperti, ne znamo ništa o tome”. No, koja je razlika između neznanja što bioterapeut radi i neznanja da “Volim te” čisti? Samo u vjerovanju da je on majstor, a mi nismo! Pa kako to da imamo povjerenje u njegov rad, iako nemamo dokaze? Imamo samo priče, ali ne i dokaze! Jednako tako, imamo sasvim iste priče i kod “Volim te, Hvala ti”, pa opet, ne vjerujemo im, pitamo kako otpustiti!

Dakle, ostao nam je samo jedan problem za riješiti kako bi prionuli otpuštanju bez ikakvih rezervi, sa punim povjerenjem: trebamo se riješiti vjerovanja da smo nemoćni, da ne znamo, da ništa ne razumijemo. Strah koji nas sprječava u upuštanje u avanturu iscjeljenja je usmjeren samo na nas same, upravo je tu najveći! To je temeljni program na kojemu trebamo raditi. Namjera za iscjeljivanjem je ogromna, ona stalno nadire! To je kao da stojimo nad potokom bistre vode i govorimo da se ne znamo napiti iz njega! A žedni smo, nevjerojatno smo žedni .

Dakle, kako to da smo imali povjerenje u radnje koje su nas dovele do problema, bolesti, mrzovolje i patnje? Kako to da smo im dali cijeloga sebe, rekli: “evo uzmi moju sreću, moje zdravlje”? Razmislimo malo o neopiranju ovome, o iluziji prirodnosti kojoj smo se predali dok smo gacali po živom pijesku i vjerovali da smo na pravom putu!
Priča o povjerenju je ustvari vrlo prepredena, nema baš nekog smisla. Jer povjerenje dajemo svemu bez ikakvog problema, a ne dajemo svojoj moći da se iscijelimo. Citirati ću opet malo Paula Seliga:
“Vaša duša sa sobom je ponijela lijek za sve vaše bolesti.”

Ono što moramo učiniti jest energetsko iscjeljivanje, omogućiti ispravnim informacijama da preoblikuju naše svjetlosno tijelo. Jer odatle sve počinje.
Svaki put ima u sebi “pragove”, nekakve stanice, odmorišta ili evolucijske skale koje označavaju neki progres. Jedini način da dođemo do slijedeće stepenice jest rad i predanost – posvećenost. Ho’oponopono je jedan takav put. Hodanje njime zahtijeva povjerenje nas kao iscjelitelja, baš kao i svaki drugi put.
Iscjelitelj mora imati svijest o odgovornosti svojih postupaka kojim se želi iscijeliti. Otpuštamo dakle predanošću iscjelitelja i odgovornošću za svoj život. Odgovornost znači prihvatiti iscjeljenje. Ako pušimo, a unutrašnji dijalog nam govori: “neće meni rak pluća, to je tamo negdje drugo” – to je tipičan primjer neprihvaćanja i neodgovornosti, iako imamo sve informacije o posljedicama. Ako nas djevojka ili momak odalame par puta prije stupanja u brak, ne-djelovanje i vjerovanje umu koji kaže: “pa popraviti će se ona/on, biti će dobro kada budemo u braku”, jest poražavajuće za postupak iscjeljivanja kojeg smo došli učiniti ovdje na zemlji. A imali smo sve informacije.

Jednako tako sada imamo sve informacije o praksi Ho’oponopona (ili bilo kojeg drugog puta na kojeg smo privučeni, jer se želimo iscijeliti). I opet, hopsamo trgovački: “bit će ovo, ako bude ono”, to jest, kažemo da ne znamo kako otpustiti. A prava istina je da smo istinski majstori u tome!

Otpuštamo dakle, davanjem sve svoje “imovine” nečem sasvim apstraktnom. Ne pogledavamo ima li kusura, vraća li se nešto, koliki je poklon. Dajem, odmah se okrećem i odlazim.
Put iscjeljenja je staza u kojoj neprestano Izvoru predajemo svoju privrženost prošlosti i kročimo naprijed prema Nuli.

Nenad Ljubić

Voljeti sebe znači prožeti sviješću svoju cjelovitost. Ali što ovo znači? To je tako suluda rečenica, ne možeš ništa s njom osim prebirati po priručnicima opise što Sebe tumače, uživljavati se u tuđe perspektive i interpretacije o sebstvu i tek se onda posve izgubiti! Nema mi druge, izazov je to! Baš onaj izazov koji zahtjeva da otpustim sve te iscrtane mape s putovima, prolazima, kanalima k Sebi i bacim se u instinkte, slutnje, mirise, siluete sjećanja o sebi. Moram znači u sve svoje slojeve, one koje znam, pa do onih tek naslućenih, integrirati neku čudnu, nerazumljivu privlačnost što na istraživanje me vuče.

Treba li život shvaćati ozbiljno? Što je život, je li to nešto izvan nas ili mi sami? Naravno, mi smo život! Znači, treba li sebe shvaćati ozbiljno?

Ako ujutro idete na posao i na autu nema brisača, netko ih je ukrao, da li ih je vama ukrao? Da li ih je taj netko ukrao da bi vas uzrujao ili njemu trebaju baš ti brisači? Ako vam golub onečisti auto, je li on to uradio da bih vas uznemirio? Zašto do vraga sada ljeti svaki dan pada kiša, pa ja ne mogu ići ovamo, onamo? Ako sebe shvaćamo ozbiljno, onda sve što se događa je iz razloga da nama napakosti, zagorča život, energetski nas iscrpi. To je već unaprijed izgubljena bitka i vodi samo ka patnji.
A što ako su ukradeni brisači samo to – ukradeni brisači? Golub je učinio ono što oduvijek čini, ne mari on za naše auto! Lopovljeva perspektiva je jednaka kao i golubljeva – on ne mari za vlasnika auta, ima na umu samo zadovoljavanje svojih potreba, baš kao i golub! Kiša ne pada da bi nam napakostila, ne brine se ona za nas! Jedini tko se oko svega ovoga uzrujava smo mi – sudionici u križaljci događanja što se spajaju na našem putu.

Promatrati svijet kao takvog – sve se događa jer je to baš to: “sve-događanje”, a mi smo promatrači i učenici, jest praksa ne-upuštanja u samovažnost. Biti središtem svemira na kojeg se sve svalilo je ogroman proždrljivac energije i pogubno za našu svijest. Ipak, sve se vrti oko Sunca, a opet, Sunce se vrti oko svega, baš kao i galaktika oko sebe i svega što je okružuje. To je jednostavno priroda stvarnosti i ona je posve – neosobna.
Ali, ako samo malo izađemo iz ljutnje i bijesa i mirno se zapitamo: “Što mogu naučiti iz ovoga?” – otvoriti će nam se prostor za drugu dimenziju sudjelovanja u stvarnosti. Pa ćemo tako uzeti u obzir mogućnost da je “nešto zbog nečega”, te ćemo se sjetiti da smo sinoć, dok smo tražili mjesto za parking, imali inspiraciju ili impuls parkirati “tamo iza”, ali nismo poslušali, nego špekulirali o sigurnosti vozila i insistirali baš ovdje, na mjestu gdje je ordinirao lopov!
O čemu smo razmišljali kada smo primijetili izmet na poklopcu motora? Jesmo li lutali po problemima, brigama, bili jako zabrinuti? Golub ima veliku moć, vratio nas je na sadašnji trenutak! Rekao nam je: “Evo ti, pa se misli!” 😀 Ukoliko tome pridodamo još malo ljutnje, onda će slijedeći put na auto pasti kamen, a možda i klavir 😀

Ako pratimo posljedice doći ćemo do uzroka i na taj način oplemeniti naše promatranje svijeta, učiti se prirodnom djelovanju, umjesto kalkulativnom. Uvijek posljedici prethodi uzrok, samo ga trebamo razotkriti, a to možemo tek kada prestanemo shvaćati sebe ozbiljnim. Tek tada, u prihvaćanju ustroja univerzuma i kretanja energije, možemo djelovati trezveno i donositi kvalitetne odluke. Učit ćemo o sebi i o očuvanju osobne energije koja nam je potrebna za daljnja putovanja po Beskonačnosti. To je moguće ako smo u sinkronizaciji s prostorom oko sebe, prihvaćanju i preuzetoj odgovornosti za naše odluke. Naučit ćemo da univerzum teži k ravnoteži i to mu je evolutivna namjera. Tada ćemo i sami težiti tome, odnosno, prepustit ćemo prirodnoj sili da nas uravnotežuje odustajanjem od samovažnosti i pružanja neprestana otpora “jer je sve protiv nas”.

– Neno Ljubić

Nenadljubic.com

Svidio ti se članak?
Podijeli ga s prijateljima!

Da bismo uopće mogli pojmili mogućnost voljenja sebe, potrebno je prihvatiti da postoji sebe kojeg možemo voljeti.

Dakle, što to znači voljeti sebe? Što se tu zapravo voli? Koga se voli? Odakle krećemo kada se učimo voljeti sebe, odakle sam ja krenuo?

Krenuo sam iz nutrine. Učio sam voljeti sebe iznutra prema vani, putem meditacije. Najprije sam raslojio sebe; muško, žensko, duhovno (Silva metod)…komunicirao sa tim dijelovima sebstva godinama. Razotkrivao sam se kroz njih, svoje moći, potencijale, mogućnosti. Tražio sam odgovore na pitanja koja su me mučila. Insistirao na njima, zatim tražio ponovo. Kopao i kopao. Na svako svoje zašto to, kako to, odakle to, dobivao sam rjeđe jasne, a vrlo često dvosmislene odgovore, nerazumljive. Konačno sam, nakon dugo godina odustao od insistiranja. Tada sam sve više i više shvaćao tko pita i tko odgovara. Nisam ni slutio da sam zapravo cijelo vrijeme učio kako voljeti sebe.

Voljenje sebe – to je projekt, misija! Kao što je projekt završiti školu, stupiti u brak, živjeti u braku, imati karijeru. To je arhitektonski nacrt unutrašnjeg svemira, svih zvijezda, sazviježđa, galaktika, vidljivih i nevidljivih. To je žudnja za cjelovitošću. Osobni, jako osobni, cjeloživotni projekt!
Ne započinjemo od onoga dijela kojeg najviše mrzimo i želimo ga se riješiti što prije. Ne počinjemo od fizičkog tijela, ako smo debeli i želimo pod hitno smršaviti. Ne kažemo svom debelom tijelu kojeg mrzimo – volim te!

Počinje se od onog dijela kojeg ne poznajemo. Ondje leži ljepota, u neznanom. Razotkrivanjem neznanog dijela sebe. To je Ljubav, to razotkrivanje! Voljenje sebe znači graditi sebe kroz taj nepoznati dio – prema poznatom, to je prilika za započeti iznova. Tada će i ono poznato doživjeti transformaciju, pa dok dođemo do njega, ono će već biti dovoljno izmjenjeno Ljubavlju iznutra da mu samo možete iskreno reći “Volim te”. I zaboraviti ćemo da smo debeli. Da smo htjeli smršaviti. Isprva, koristimo malu baterijsku lampu (literatura, učitelji) kojom znatiželjno osvjetljavamo tu “tamu” što se krije duboko u nama. Pa onda blago što ga tamo otkrivamo preuzima zadatak osvjetljenja samo od sebe i odbacujemo lampe . Tamo leži moć, tamo je Ljubav, znanje o sebi i svemiru. Znanje o Bogu. Krenimo iz atoma, iz najmanjeg dijela sebe, potpuno stranog, nepojmljivog, nevidjlivog. Iz sjemenke prema cvijetu, drvetu, prekrasnoj krošnji divnih cvijetova…svjedočimo transformaciji, događaju koji nas raspušta u obilje Ljubavi.

Kako dakle, početi voljeti sebe?

Pa tako da volimo onaj dio koji tada “nije” od sebe, ono što ne znamo da sebe jest, ono što ne smatramo i ne interpretiramo kao sebe. “Volim te” je lijepi način za započeti. Ali treba imati na umu da postoji “volim te” i “Volim te”. Jedan je program, drugi predanost. Do predanosti tek treba doći. Dakle promatrajmo zamku programa, upućivanja “volim te” “znanim” dijelovima, onim koje mrzimo, onima koji nisu stvarni, koje su nam ih drugi dali, opisali. Promatrajmo da li zapravo hranimo upravo tog fantoma, tu siluetu mrzovoljne figure što tetura svijetom, pijano, hipnotizirano, omamljeno…pojačavamo li taj neželjeni dio?

Čemu ili kome dakle, govorimo “Volim te”?

Govorimo onome što naslućujemo, onom osjećaju u tišini, u snovima koji nam šapuće, prekrasne pejzaže stvara. Govorimo svojoj krvi, svojoj jetri, želucu, vodi što je ispijamo, koja zatim tu vibraciju prenosi u naše tijelo, u našu unutrašnjost koju ne poznajemo. Koristimo moć vode!
Govorimo i mislima, projekcijama, programima, onome čega nismo svjesni, a glavni je vladar svega – onoga što smo tobože svjesni.

Kako dakle voljeti sebe? Kako aktivirati strast i zanimanje za voljenjem sebe, otkriti tragalačku dušu, čak i kada je sve naizgledno protiv nas?

A kako smo naučili hodati, govoriti, bili slatki kao bebe? Prirodno je to, kažete, dođe samo po sebi, nismo ništa radili? Pa da! Voljeti sebe je najprirodnija stvar na svijetu! To smo mi, 100% mi! Pa u čemu je onda problem? Gdje nestade slatkoća i radost dječje razigranosti? Evo, odavde počinje voljenje sebe, iz nastojanja da odgovorimo sebi na ovo pitanje.
Da li se vi sada osjećate kao dijete u svojoj nutrini? Prepoznajete li jedan dio vas koji nikada ne stari, nema taj program? Da li se osjećate kao mladi, desetogodišnjaci, sa “pameću odrasle” osobe? Ustručavate li se izvuči taj dječji dio, šakama ga zgrabiti iz Sebe i izbaciti na površinu? E – tome govorimo “Volim te”!
“Volim te”, to je žlica golema bagera što grabi prema djetetu u nama, izbacuje zemlju programa što ga prekri.

“Volim te”, to je Sloboda.

Kažimo sebi da je to Sebe kojeg volimo – kompletan svemir, jedino što jest, jedina stvarnost, prizma kroz koju promatramo sve ostalo. Radimo na tim naočalama, dalekozoru, teleskopu, koji je Sebe. Kroz njega promatrajmo svijest! Treba razumjeti, preuzeti odgovornost, da perspektiva svijeta ide iz samo jedne žarišne točke – iz Sebe i taj Sebe – njega trebamo učiti voljeti. To je Samo-Ljublje.
Zamislimo da kroz ključanicu gledamo beskrajno more, Pacifik, Atlantik, a zapravo vidimo samo onaj dio koji nam dozvoljava otvor ključanice. Božanstvo – beskrajno more Ljubavi – to je taj dio kojeg naslućujemo, ono što osjećamo da postoji, znamo da je tamo, ali ne možemo pokazati prstom! Tome dajmo svoju pažnju, svaki trenutak svoga života, svaki oka treptaj što svijet resetira ako smo ga svjesni. Dobiti ćemo priliku razvaliti vrata u kojoj ključanica stoji, sve prepreke ispred svjesnosti o tom moru Ljubavi razoriti, našoj istinskoj prirodi Stvaratelja.

Izražavajmo neprestano svoju Namjeru da Volimo Sebe. Iskažimo to ljubavlju, prihvaćanjem izazova – vlastite misije da želimo povratiti sjećanje o Bezuvjetnom Voljenju Sebe. Recimo to svima koji slušaju, svom tijelu, Srcu, Djetetu.

Vjerujmo sebi da volimo Sebe.
Volim te