Nekako je logično da kad se porežemo dezinficiramo ranu, eventualno ju previjemo ili zalijepimo flaster. U svakom slučaju, napravimo ono što je potrebno kako bi zaštitili to mjesto, pobrinuli se za njega i olakšali i dozvolili tijelu da radi ono što najbolje zna, najprirodniju stvar na svijetu. (Samo)iscjeljuje se. Ako smo slomili nogu ili imamo veću posjekotinu, morat ćemo posjetiti doktora. On će namjestiti kost ako je potrebno, staviti gips i dati nam upute za mirovanje ili što već procijeni da je potrebno. Ako se radi o posjekotini, dezinficirat će ranu i zašiti je. Kasnije ćemo ići na previjanje. Uglavnom, zaštitit ćemo taj dio tijela, štediti ga i neko vrijeme biti pažljivi s njim. To nekako zvuči logično i smisleno. Vjerujem da se slažete. Da li bi skakali na slomljenoj nozi ili ostavili duboku ranu da krvari, nezaštićenu u kontaktu s prljavštinom? Možda bi se pokušali posjeći na istom mjestu još nekoliko puta ili bi udarali nogom na mjestu gdje je slomljena? Zvuči suludo? Meni da. Većina nas, osim ako imamo izrazito samodestruktivne tendencije, ne bi ovo napravila.

Što kad doživimo emocionalnu povredu? Što kad smo odbačeni, poniženi ili kad doživimo emocionalni gubitak? Da li bi bilo logično i zdravorazumski da se pobrinemo i za emocionalne povrede? Meni se zaključak nekako nameće sam po sebi. Moj odgovor na ovo pitanje je: “da, bilo bi dobro da se pobrinemo oko naše emocionalne povrede”. Vaš?

Nažalost, praksa pokazuje upravo suprotno. Umjesto potrebne brige i njege mi se za naše emocionalne rane “brinemo” na nekonstruktivne načine. Činjenica je da smo svi bili povrjeđivani i da smo zbog toga nastavili sa samopovređivanjem sebe odnosno povrjeđivanjem drugih. Olakotna okolnost je da to ne mora biti tako. Također je olakotna okolnost da je to ljudski i da SVI to radimo. Razlog što svi to rade nije izgovor da to nastavljamo dalje raditi. Da bi prekinuli ovaj začarani krug morat ćemo se za svoje povrede pobrinuti na adekvatan način.

Prije toga, hajde da vidimo na koje sve nekonstruktivne načine “brinemo” za svoje emocionalne povrede.

Negiranje. To što se dogodilo nas ne pogađa. Kao da se nije dogodilo. Partner nas je ostavio, umro nam je netko blizak ili smo dobili otkaz i mi se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo. Zamislimo situaciju u kojoj slomimo nogu. I to negiramo. Nastavljamo hodati i živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Nezamislivo, jel’ da? Bilo bi prebolno. Fizičku bol puno teže negiramo nego emocionalnu (iako je isti centar u mozgu odgovoran za obje vrste) dok se i ova emocionalna u konačnici ne očituje na fizičkom tijelu u obliku bolesti. Onda idemo kod doktora i tražimo instant rješenja kako bi mogli nastaviti živjeti kao i do tada. Sve što psiha ne proradi/procesira u konačnici se očituje na tijelu. Tako je bolest poruka gdje i kako mi to igramo protiv svoje vlastite prirode, a da toga nismo svjesni. Ako ne gledate u nogu (ignoriranje), bol svejedno neće proći. Isto je ako ne gledate u emocionalnu ranu. Neće zacijeliti. Kako se fizičko tijelo samoiscjeljuje, tako se i psihičko tijelo samoiscjeljuje, naravno ako mu omogućimo uvjete.

Zamislite da imate posjekotinu koju ste samo prekrili nekom krpom (negiranje), niste ju dezinficirali niti mijenjate zavoje. Kako će izgledati nakon nekog vremena? Bol i neugoda postajat će sve jačim kako bi vas “natjerali” da nešto s tim učinite. Opet, ista stvar je s emocionalnim povredama.

Osim negiranja imamo potiskivanje, racionaliziranje, okrivljavanje drugih… To što “znate” zašto ste slomili nogu ili zašto vas je partner ostavio i dalje ne umanjuje vašu bol. To što znate tko vam je “kriv” za slomljenu nogu ili slomljeno srce isto tako. Činjenica je da se i dalje morate pobrinuti za to na adekvatan način.

Ako ste isprobali sve nekonstruktivne načine za nošenje s emocionalnim povredama i napravili si od života muku, ali još uvijek ne preveliku kako bi vam postalo prebolno i to vas onda natjeralo na promjenu, imam nekoliko prijedloga.

Za početak priznanje. Donošenje na svjetlo dana. Gledanje u to. Čovječe, noga mi je slomljena ili srce mi je “slomljeno”. To mora biti bolno. Moram nešto napraviti s time. Ako je mala posjekotina, lako ćemo ranu isprati i staviti flaster. Ako je pukla noga, teško da ćemo si sami moći namjestiti kosti ako treba i još manje je vjerojatno da ćemo si moći staviti gips. U tom slučaju idemo kod doktora. Kod nekoga tko zna što i kako treba učiniti.

Usputna kritika nepoznatog prolaznika je vjerojatno nešto s čim se možemo i sami nositi (ili ne?). Smrt, gubitak, poniženje, odbacivanje od strane bliskih osoba, tj. osoba koje nam znače nešto u životu, bit će puno bolnije. Pojavit će se hrpa emocija s kojima se nećemo moći nositi na adekvatan način. Negiranje boli neće učiniti da ona nestane. Naprotiv, opiranje onome što jest stvara dodatan pritisak i otežava ionako već bolnu situaciju. To je kao da si na slomljenu nogu objesimo uteg. Tad nam treba pomoć (psiho)terapeuta koji će za nas stvoriti prostor za iscjeljivanje emocionalnih rana. Nekad će to biti prostor sigurnosti, nekad podrške, nekad dozvoljavanja, nekad suosjećanja, nekad svega toga skupa. Terapeut će stvarati prostor u kojem iscjeljivanje može početi. Da umjesto potiskivanja dozvolimo tugu, bijes, strah, tj. sve one emocije koje nam je uzrokovala povreda, a da nemamo osjećaj da ćemo se raspasti, nestati, poubijati sve oko sebe ili uništiti sebe samog. U tom prostoru će se naš kapacitet za emocije povećati. Moći ćemo držati veću količinu straha, ljutnje ili tuge, a da nas to ne izbaci iz takta, preplavi ili paralizira. Istovremeno, kroz regulaciju izvana kroz kontakt, zagrljaj, dodir, tj. prisustvo druge osobe, učit ćemo se samoregulirati umjesto potiskivati.

Osim što naše tijelo preuzima na sebe sve što psiha nije proradila, isto tako i psiha ostaje fiksirana na sve nije dovršila. Kad smo bili prvi put povrijeđeni, a nije bilo popravka, mi smo stvorili obrambeni mehanizam kako se nositi s time. Našli smo način kako se nositi s boli kad nas roditelji ne vole, odbacuju, viču na nas, ljute se, posramljuju, okrivljuju… Svi načini vode do toga da to stavljamo što dalje od naše svijesti (jer je prebolno). Sjetite se što bude ako posjekotinu samo pokrijete nečim da ju ne vidite. Na sve moguće načine zaustavljamo ovu emocionalnu bol. Fizički to radimo tako da kratimo dah i napinjemo mišiće kako bi što manje osjećali. Istovremeno iskrivljujemo i zaustavljamo energetski protok. S vremenom na mjestu zaustavljanja imamo fizičku manifestaciju u obliku bolesti. Budući da ovo nosimo u vlastitom energetskom polju, onda privlačimo još više sličnih situacija u svoj život kako bi tu bol napokon iscijelili (ovog naravno nismo svjesni).

Neke stvari možemo sami. Mnoge ne možemo. Ako nam je netko umro, ne možemo ga vratiti, nekad ne možemo vratiti partnera koji nas je napustio, prijatelja koji je preselio ili posao na kojem smo dobili otkaz. Ono što možemo i ono što jedino ima smisla je dozvoliti sve emocije koje se pojavljuju u vezi situacije i tako preboljeti gubitak. U slučaju smrti moramo si dozvoliti vrijeme i prostor za tugu. Ne možemo ništa napraviti da to skratimo. Možemo pokušavati. Možemo se opirati. Reći: plakat ću tri dana i onda je dosta. Mi to ne određujemo. Tuge ima koliko je ima i što je prije dozvolimo to će prije otići iz sustava i možemo nastaviti sa životom. Imat ćemo ožiljak, ali ne više otvorenu ranu koju svako malo dodatno porežemo.

Slomljenoj kosti je potrebno koliko joj je potrebno da zaraste. Ne možete to ničim ubrzati koliko god vi to željeli. Ista stvar je s tugom. Ima je koliko je ima i traje koliko traje. To je prirodan proces zarastanja slomljene noge, tj. slomljenog srca. Ok, ako baš hoćete iscjeljivanjem/bioterapijom možete ovaj proces ubrzati i olakšati, ali opet ne možete napraviti da noga zaraste za jedan dan. Pomoću iscjeljivanja nešto što bi inače trajalo 6 tjedana možete skratiti na 3 (tjedna). To je realno. To je prirodan proces koji ima svoj tijek. Ono što je pitanje je da li ćemo mi podržati taj prirodan proces, otežavati ga ili onemogućavati. Izbor je na nama.

Dobro je pitati se što sam učinio danas da mi bude dobro u emocionalnom smislu? Da li sam se pobrinuo za svoje emocionalne potrebe na adekvatan način? Što sam učinio danas bih se osjetio emocionalno ispunjen, podržan, njegovan, voljen? Što sam učinio danas da bih iscijelio dugogodišnje emocionalne rane? Kakve veze ima moje zdravstveno stanje s mojim emocionalnim povredama? Želim li i dalje ostavljati ranu pokrivenu neadekvatnom krpom i pogledati ju samo onda kad ponovo zarezujem nožem po njoj? Želim li se i dalje samoozljeđivati? Svaki put kad pređem preko svoje boli, povlačim još jedan rez na istom mjestu. Svaki put kad udovoljavam drugima, prelazim preko sebe, pravim se jači nego što jesam, negiram, racionaliziram, okrivljujem… vučem još jedan rez i još jedan i još jedan i još…

– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com

]]> 4226 https://alternativainformacije.com/kolumne/kolumna-dane-cvijanovica/a-sta-da-radim/ Thu, 25 Sep 2014 13:50:30 +0000 http://alternativainformacije.com/?p=3063 Ne znam što želim. Ne znam tko sam ja. Osjećam se izgubljeno. Osjećam da nešto ne valja. Želim to promijeniti. Ne znam kako. Ne znam odakle da počnem.

Super. Na pravom si mjestu. Vjerojatno te neka životna kriza u obliku razvoda, otkaza, smrti ili bolesti dovela do ruba i jasno ti je da ovako dalje ne možeš i ne želiš. Klupko života postane prezamršeno. Teško ti se uhvatiti za neku nit i početi ga raspetljavati. Ne znaš odakle krenuti. Dobra vijest je da nije važno s koje “strane” kreneš. Bitno je da počneš. Možda si pročitao hrpu self help i duhovne literature. Pročitao si da postoji nešto što se zove “pravo ja”, “više ja”, središte, izvor… u prijevodu ono “najbolje od nas”. Mjesto na kojem je već sve dobro. Mjesto na kojem postoji sigurnost, užitak, osobna moć, povezanost s drugima iz vlastite autentičnosti. Mjesto na kojem se ne bojimo govoriti vlastitu istinu i biti svoji. Mjesto na kojem imamo osjećaj više svrhe i povezanosti s Bogom/višom silom/prirodom/univerzumom. Mjesto na kojem suosjećamo sa sobom i drugima. Mjesto na kojem osjećamo blaženstvo i mir.

Možda te nije natjerala kriza da potražiš to mjesto već neka unutarnja čežnja. (Ne)jasan osjećaj da nešto nedostaje. Kao što rekoh, na pravom si mjestu u pravo vrijeme. Ono što trebaš znati za početak je da se radi o putovanju. Ovo putovanje nema prečica. Ako ih otkriješ, bilo bi mi drago da mi ih javiš. Uopće nije bitno što si radio i gdje se sad nalaziš (osim da razumiješ kako si stigao na ovo mjesto i da više ne činiš ono što si činio do sad). Bit će ti potrebna potpuna iskrenost naspram sebe uz istovremeno suosjećanje. Dobro će ti doći i podrška izvana od terapeuta, bliskih ljudi, prijatelja, partnera ili obitelji. Netko tko će biti tu za tebe kad budeš izgubljen, kad poželiš odustati od sebe. Netko tko te voli i kome je stalo do tebe. Netko tko će te podsjećati da si ti božanska kreacija, savršena upravo ovakva kakva je. Netko tko će biti rame za plakanje i netko tko će slaviti tvoje “uspjehe” i pobjede. Netko tko će se radovati s tobom. Netko tko će te podsjećati koliko vrijediš i pomoć ti bildati vlastito samopoštovanje.

Još će ti trebati jasna namjera da želiš otkrivati svoje “pravo ja”. Možda ne znaš kako ćeš doći do toga, ali svakodnevno podsjećanje i postavljanje ove namjere polako, ali sigurno će te voditi na ovo uzbudljivo putovanje prema sebi, prema Životu. Osim namjere i podrške prijatelja, odnosno terapeuta, dobro će ti doći i “mapa” po kojoj se možeš kretati. “Mapa” nije fiksna stvar. Ovo je mapa koju ja koristim i nadopunjavam.

1. Za početak moraš shvatiti da je većina tvojih reakcija (pogotovo u stresnim i izazovnim situacijama) automatska. I to je ok. Neke od njih se neće promijeniti koliko god radio na sebi. I to je ok. Da bi “ulovio” vlastitu automatiku dobro je voditi dnevnik ili nekakvu kontemplaciju o tome kako ti je protekao dan. I to se odnosi samo na one situacije u kojima osjećaš nelagodu. Kad mi prijateljica uputi kritiku. Kad šef ne primjećuje koliko radim ili kad me partner nije nazvao, a ja to očekujem. Na ovaj način počnemo razvijati “promatrača”. Promatrač je dio nas koji je zainteresiran, objektivan i suosjećajan. On može “vidjeti” da smo se osjetili povrijeđeno (istina) kad nas je prijateljica kritizirala, ali smo se pravili da to ne utječe na nas (automatika). Ili smo se osjetili nesigurno (istina), pa smo navalili kritikom na prijateljicu (automatika) kako bi povratili osjećaj sigurnosti…. Promatrač omogućava da objektivno vidimo situaciju i da ju doživljavamo manje osobno.

2. Kao što vidiš, ispod “automatike” se krije “istina”. Već samo uviđanje istine nas vodi korak bliže sebi. Ovo je relativno lagano uz malo dobro volje i želje za samopromatranjem. Uz “istinu” postoje osjećaji koji su također autentični i koje si moramo dozvoliti. Moramo si dozvoliti osjetiti osjećaj nesigurnosti koji postoji u nama, “potonuti” u njega i “biti s njim”. “Automatika” na krivi način pokušava stvoriti osjećaj sigurnosti i tako nas udaljava od nas samih.

3. Ukoliko dozvolimo osjećaj nesigurnosti i ne bježimo od njega, pojavit će se potreba. Očito je ovdje potreba za osjećajem sigurnosti. Trebamo vidjeti koji impuls postoji u nama. Što je to što nam treba da bi se osjećali sigurno? Da li to možemo tražiti kako bi se osjećaj sigurnosti počeo stvarati unutar nas, na nivou tijela i nivou sustava. Naše “pravo ja” (sunce) uvijek postoji, samo osjećaji koje smo potisnuli (oblaci) ne dozvoljavaju da ono uvijek sjaji. Dakle, dozvoljavanje, osjećanje i prolazak kroz osjećaje dovode do transformacije (oblaci se raziđu). Gdje god da jesi moraju postojati osjećaji od kojih stalno bježiš, a upravo oni su putokaz kući. Potiskivanje osjećaja stvara sve više oblaka, a naše tijelo može podnijeti samo određenu količinu potiskivanja. To dovodi do zastoja energije i u konačnici bolesti. Tako da je bolest putokaz prema sebi.

4. Ono što još može pomoći da otkriješ što želiš je da se stalno iznova i iznova pitaš “Što želim raditi u ovom trenu ako mogu raditi bilo što? Što bih radio da imam para koliko želim?”

5. Što bi radio da znaš da imaš još 6 mjeseci života? Ili još bolje, da ti je ovo zadnji dan života? Što ako imaš još 3 udaha prije smrti? Što ti postaje bitno? Sve što se javlja u tom trenutku kao slike, osjećaji i misli su također jasan putokaz prema onom što stvarno želiš. Moje pitanje je kako to da to već ne živiš? Što čekaš? Čiju dozvolu? Koje izgovore imaš? U konačnici ili imamo stvari koje želimo ili imamo hrpu izgovora zašto to još nije tako. I, ako si već počeo biti iskren prema sebi, relativno lako i brzo ćeš shvatiti gdje sam sebe muljaš i zavaravaš. Nemoj se hvatati za aktivnost koju radiš već za osjećaj koji se javlja dok radiš to što želiš raditi. Vidiš kako se tvoja unutarnja i vanjska realnost mogu susresti na obostrano zadovoljstvo. Teško da mogu postati profesionalni nogometaš u tridesetsedmoj godini, ali mogu igrati nogomet i vidjeti kakav to osjećaj stvara u meni. Nakon toga trebam vidjeti gdje i kako mogu stvoriti taj isti osjećaj dok radim nešto drugo i da li mi to omogućava život kakav si želim.

6. Još jedna dobra metoda je vidjeti što ne želim u svom životu i to postepeno početi micati. Kroz tu gustu šumu svega što ne želim, na kraju se probijem do onog što stvarno želim.

7. Dobro će ti doći “dječji um”, tj. um početnika. Um koji je znatiželjan i koji ne zna za neuspjeh. Um koji traži načine, a ne izgovore. Um koji je željan širenja i istraživanja, a ne trpanja u uske (samo)nametnute okvire. Istražuj, igraj se. Ako te “vuče” nešto, idi za tim. Sadi tikvice, pleši, crtaj, postavljaj prozore, mijenjaj klime, kopaj zemlju ili nemoj ništa raditi. Na ovakav način ćeš saznati što ti eventualno ne paše kad probaš (makar si mislio da bi ti se svidjelo), tj. ako ti se svidi vidjet ćeš gdje će te dalje odvesti. Istražuj. Siguran sam da si jedinstven. Ovdje si sa svrhom. Imaš talente koje svijet treba. Tvoja zadaća je otkriti ih i onda ponuditi svijetu na obostrano zadovoljstvo.

 

 
– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com

Ljudi oko Vas će Vas pokušati popravljati (uveseljavati, skretati Vam pozornost). Govorit će što si tužan, gle kako je vani lijepo vrijeme. Mogu komentirati da vam je palo raspoloženje (i da bi se trebali razveseliti), ili da djelujete umorno i pospano, a Vi ćete biti “samo” tužni. I ok je da ste tužni. Nemojte se “popravljati” zato što se netko ne može nositi sa Vašom tugom. Pronađite osobe koje su to u stanju. Osobe koje će Vas vidjeti i čuti. One osobe koje Vas mogu podržati, a ne popravljati. Osobe kojima je Vaša tuga ok. Nemojte upasti u zamku i ponovo rekreirati svoju emocionalnu prošlost kad su Vam roditelji govorili ti si jak, ili ti si velik, ili nemoj plakati i na taj način Vam “pomogli” zatvoriti vlastito srce. Tuga je osjećaj koji nas najviše povezuje sa nama samima i trebamo ga dozvoliti.

Trebamo prežaliti što je naše djetinjstvo bilo kakvo je bilo. Trebamo osjetiti vlastitu bespomoćnost. Trebamo se prisjetiti svih trenutaka u kojima su suze i tuga bili najprirodniji odgovor na bol i povredu koja nam je nanesena. Sve to trebamo osjetiti. Dozvoliti da sada izađe, jer više nismo mala djeca i tuga nas neće preplaviti niti razvaliti. Tuga je samo osjećaj kao i svaki drugi i sve što treba s njom je dozvoliti si osjećati. Na taj način je otpuštamo i otvaramo svoje srce. Otvaramo se za sebe, svijet i druge. Otvaramo se životu.

Žalovanje se isto javlja je ako nam netko blizak umre. Ono što često radimo je da ga prekidamo i time si štetimo. Možemo negirati da se to desilo i nastaviti sa životom. Počnemo raditi više nego inače ili nađemo druge zanimacije samo da ne bi osjećali. Možemo se zatupljivati alkoholom ili drogom. Buljiti u televiziju. Ništa od toga neće učiniti da naš bol i tuga nestanu. Upravo suprotno, postajat će nam još gore.

Uzmite u desnu ruku čašu vode i ispružite ruku. Ostanite tako neko vrijeme i primijetite što se događa. Postane naporno s vremenom? Bolno? Što je jedna čaša vode? Ništa. Slažem se, ali ako ju morate držati čitav dan, mjesec, godinama ili desetljećima? Naporno, jel’ da? Upravo to se dešava ako “držite” suze. Život postane muka, opterećenje. Nemam energije. I umjesto da pustim čašu (suze), ja držim. Držim jer su roditelji (a i društvo) to proglasili lošim. Slabim.

Nakon žalovanja se može pojaviti ljutnja ili se mogu isprepletati. Pa možete biti ljuti na osobu što je otišla ili što su Vam roditelji napravili to što jesu. Bude jako bolno kad vidite kako je sve moglo biti jednostavno. Kad sam tužan, zagrli me. Kad sam ljut, pomogni mi da se nosim sa svojom ljutnjom. Nemoj me odbacivati, kritizirati, ismijavati. Smij se sa mnom kad se smijem. Skači sa mnom dok skačem. Prihvati sve što jesam. Da sam nekad ljut, nekad zbunjen, nekad tužan, nekad tih, nekad glasan. Divlji, strastven, nježan, sramežljiv, otvoren, uplašen… ne tuci nikad u moj integritet. Možeš reći da ti se ne sviđa da vučem curice za kosu, ali da me i dalje voliš i prihvaćaš. Ispravljaj moje ponašanje, a ne moju osobnost. Ne govori: “Sram te bilo”. Pogledaj se kakav si. Ne nabijaj mi osjećaj krivnje. Voli me i kad sam dobar i kad sam loš.

Osim što možemo bježati od osjećaja tuge i žalosti, isto tako možemo i zaglaviti u njemu. Napraviti cijeli život oko svoje tragedije. Stalno se podsjećati na mjesta gdje smo bili sa voljenom osobom, ostaviti sve njene stvari…

Ovo isto tako nije konstruktivno. Nakon određenog perioda žalovanja i otpuštanja, trebamo nastaviti sa životom. I ok je da se nekad sjetimo osobe i budemo tužni, ali da ne upadnemo u zamku reciklaže. Optuživanja Boga, života i sudbine. Zašto baš meni i onda nikako to otpustiti.

Poanta je da osobu ne možete vratiti niti možete ispraviti ono što je bilo u djetinjstvu i to je loša vijest. Dobra vijest je da ste sad odrasli ljudi i da ste kroz proces žalovanja postali svjesni što želite, a što više ne želite u svojim životima. Kad se pojavi period žalovanja, poželite mu dobrodošlicu. Okružite se ljudima i stvarima koji će Vam pomoći u tom procesu. Učinite si ga što lakšim. Nakon toga će život postati puno lakšim, jednostavnijim, opuštenijim, ispunjenijim, smislenijim.

Grlim Vas.

– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com

Primjećujem sve to i “puštam” osobu neko vrijeme. Zatim je pitam kako je ili joj kažem da udahne. Svijest o tijelu ili dah omogućava da ono što osoba potiskuje krene prema van. I krenu suze. Osoba ih i dalje pokušava zadržati. Ne pušta glas. Suze su već tu, ali jecaj ne izlazi. Pusti glas, govorim, i dugo zadržavani osjećaj napokon izađe. Suze krenu. Vjerujem da osoba po prvi put u životu dobije “dozvolu” za suze. Čini mi se da im to donosi ogromno, dugo očekivano rasterećenje. Kažu mi da moraju biti “jaki” jer netko njima blizak teško bolestan, ili ih djeca ne smiju vidjeti da plaču. Kakvu poruku šalju okolini na ovaj način? Svojoj djeci da suze nisu ok i da ih ona trebaju zadržavati (i samim time imati iste zdravstvene probleme kao i njihovi roditelji). Ne mogu povezati svoje zdravstveno stanje s blokiranjem emocija. Ne smiju plakati ispred teško bolesne osobe, iako bi možda njihove suze dale dozvolu bolesniku da se i on isplače i tako eventualno ozdravi.

Dajte si dozvolu za tugu kad Vam je teško. Ako je nešto teško ili bolno, suze su prirodan odgovor na takvo stanje. Dozvolite si vrijeme i prostor za tugu, bilo da se radi o nekakvom raskidu, smrti ili bolesti. Jedino na ovaj način možete se “riješiti” tuge i početi živjeti. Prolaskom kroz tugu, a ne njenim potiskivanjem omogućujemo da energija koja podržava život teče. I još jedna bitna stvar je da gdje ne prolazi tuga, ne može proći niti radost. Isti je kanal. Moja tuga i moja radost idu kroz moje srce. Onoliko koliko moje srce može osjetiti tuge, toliko može osjetiti i radosti.

Dozvolite si tugu. Prihvatite je. Poželite joj dobrodošlicu. On Vas povezuje s Vašim srcem. A ako ste u kontaktu s njim, tek onda možete biti u stvarnom, iskrenom i dubokom kontaktu s drugom osobom.

– Dane Cvijanović

http://www.facebook.com/energoterapija

http://www.dane-cvijanovic.com

Ti biraš care, izabro si govno.

Ti biraš care opet gazit iste stope…

Ti biraš hoćeš li slušati Cecu ili Thompsona ili Thompsona pa Cecu.

Ti biraš hoćeš li zapaliti još jednu cigaretu, ili prošetati 15 minuta, ili prvo cigaretu pa šetnju, ili obrnuto, ili oboje skupa. 

Ti biraš hoćeš li pojesti još jedan kolač ili još jednu voćku. Ili…

Ti biraš hoćeš li čitati crnu kroniku ili meditirati. Ili…

Ti biraš hoćeš li gledati TV ili pripremati novo predavanje. Ili…

Ti biraš hoćeš li visiti na fejsbuku ili otići među ljude. Ili…

Ti biraš hoćeš li ogovarati druge ili ćeš suosjećati. Ili…

Ti biraš hoćeš li se bojati i odustati ili ćeš se bojati i svejedno djelovati. Ili…

Možeš odabrati što god želiš. Ništa od onog što izabereš nije dobro niti loše. Jako je bitno tko si ti dok donosiš odluke. U kojem stanju svijesti se nalaziš. Da li slušaš Thompsona jer si domoljub, voliš njegove pjesme i istovremeno poštuješ sve ljude i njihove odabire. Ili slušaš Thompsona kako bi aktivirao vlastitu mržnju (koja ionako postoji u tebi i nema nikakve veze sa glazbom koju slušaš), smatrao se boljim od drugih ljudi i dao si za pravo da uništavaš sve što ti se nađe na putu. Pališ li cigaretu da bi uživao u njoj ili da bi bio frajer ili da bi potisnuo “negativne” osjećaje. Šećeš li radi vlastitog gušta i zdravlja ili pokušavaš dovesti tijelo do suludog, nerealnog savršenstva nametnutog reklamama. Tko postaješ dok slijediš svoje odabire? Da li ti se duša zbog tog raduje, srce ti je puno, a osjećaj blaženstva svakodnevna pojava? Neke stvari odabiru tebe, automatske su i teško im se oduprijeti. Određeni odabiri daju određene rezultate.

Imaš sposobnost promatranja vlastitih odabira bilo da oni biraju tebe ili ti njih. Da bi ovo usavršio potrebna je praksa samopromatranja. Samopropitivanje i brutalna iskrenost uz suosjećanje s vremenom olakšavaju samopromatranje. Za promjenu navika i postizanje svega što želiš u životu trebat će ti strpljenje, suosjećanje, iskrenost, disciplina i predanost. Osim toga, morat ćeš si postaviti cilj. Bolji izgled i bolja kondicija. Više užitka. U čemu konkretno želiš više uživati? Sposobnost da kažem ne. Ispunjeniji partnerski odnosi. Opet na što točno misliš kad kažeš ispunjeniji? Više kreativnosti i slobode. U čemu želiš biti slobodan? Duhovna disciplina. Cilj treba biti što jednostavniji i konkretniji, a svaki dan je potrebno napraviti reviziju da li sam sa svojim SVAKODNEVNIM odabirima bliže cilju. Ili nisam. Ti biraš care.

– Dane Cvijanović

http://www.facebook.com/energoterapija

http://www.dane-cvijanovic.com

Prošlo je malo više od 8 mjeseci od novogodišnjih odluka koje si donio. Da li ih se držiš? Ako da, zastani na tren i odaj si priznanje. Reci “bravo majstore, svaka čast”. Osjeti zahvalnost. Zahvali toj osobi od jučer i prekjučer… zahvali što je donijela odluku i poduzela akciju da tu odluku provede. Zahvali joj što je razvila disciplinu i dovela te do mjesta gdje si danas. Osjeti sebe. Osjeti zahvalnost i poštovanje prema toj osobi. Nemoj samo preći preko toga. Zahvalnost je jedan od najvećih poklona koji si možemo dati. Ako osjećaš zahvalnost, tko je taj koji osjeća zahvalnost? Tko ti postaješ u tom trenutku kad osjećaš zahvalnost? Kako doživljavaš sebe dok osjećaš zahvalnost? Kako ti se čini život? Kako ga vodiš s tog mjesta? Kako pristupaš životu? Kako radiš svoj posao? Kako komuniciraš s ljudima ako osjećaš zahvalnost? S partnerom? Djecom? Prijateljima? Kako se odnosiš prema sebi?

Na čemu si još zahvalan? Toliko je stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Toliko je stvari zbog kojih kukamo. Prečesto zaboravimo na ono što već imamo. Što je dobro u tvom životu? U čemu već uživaš? Što te oduševljava? Gdje već postoji ljubav? Samopoštovanje i sloboda? Zastaneš li kad na tren i samo dišeš s tim osjećajem. Zahvalan sam jer dišem. Zahvalan sam jer imam tijelo koje je zdravo. Tijelo koje može plivati u moru, trčati i igrati badminton. Oči koje vide plavo more, kožu koja osjeća toplinu sunca, blagi povjetarac. Nos koji može mirisati mediteransko bilje i morski zrak. Prste koji tipkaju ovaj tekst. Ruke koje mogu grliti i osjetiti drugo biće. Noge koje me nose. Spolne organe koji mi pružaju užitak. Srce koje može biti dirnuto… Zahvalnost je ono što nas povezuje s najistinskijim i najdubljim dijelom nas.

Budući da iscjeljujem ljude, imao sam prilike vidjeti ljude i djecu koja ne mogu hodati ili govoriti. Ne mogu pomaknuti ruke ili zavezati tenisice. Tijela koja su u ogromnom grču i boli. Ne mogu na stvarima koje mi uzimamo zdravo za gotovo biti zahvalni.

Ako si donio novogodišnje ili bilo koje druge odluke, ali ih se ne pridržavaš, vidi kako se osjećaš u vezi toga. Što si govoriš? Kritiziraš se, bičuješ i siluješ? Pokušaj to zaustaviti. Pokušaj stati između zlostavljača i dijela tebe koji odustaje (malo dijete) i pokušaj vidjeti i uvažiti obojicu. Kako im možeš biti podrška? Možeš li vidjeti na čemu si zahvalan jednome, a na čemu drugome? Ako uspijevaš, super. Odličan start. Drži to u srcu i diši. Dakle, do sad nisi uspijevao u svojoj namjeri. Osjeti na čemu si želiš biti zahvalan ovog dana. Na jednom malom koračiću u provođenju svoje novogodišnje ili bilokojedruge odluke? Što bi to bilo? Na čemu si želiš biti zahvalan sutra, prekosutra… Na čemu si želiš biti zahvalan kad dođe 31.12. 2014., kad se okreneš unazad, napraviš reviziju godine iza sebe i vidiš što si radio? Boljoj prehrani, vježbanju, na tome što nisi zapalio još jednu cigaretu, popio još jednu pivu, potrošio još tri sata na netu ili ispred TV-a, bio više s djecom, manje zabrinut, više otvoren i povezan s drugima, hrabriji, odlučniji, nježniji? Na čemu želiš zahvaliti na kraju života? Zbog čega ćeš biti ponosan na sebe? Što činiš da bi to ostvario?

two happy young girlfriends talking over white

1. Sve je energija.

2. Energija je neuništiva.

3. Ljudi povrjeđuju ljude.

4. Ljudi su sposobni ubiti druge ljude u danim okolnostima.

5. Isto tako, ljudi su spremni poginuti za druge ljude u danim okolnostima.

U svakom od nas postoji mržnja. Postoji ubojica, silovatelj, lopov. Kolektivna svijest, tj. stanje u svijetu, je ukupan zbroj pojedinačnih svijesti. To će reći da svi mi vlastitom energijom-svijesti doprinosimo mržnji, ratovima, silovanjima, krađi. Naravno da se sad pitate kako je to moguće ili odlučno odmahujete glavom uvjereni da vi nemate nikakve veze s tim. Ako smo u nešto uvjereni, to ne znači da je to istina. Istina je da većina nas to radi svakodnevno. Ne vjerujete? Silovanje. Svaki dan se Silujemo biti nešto što nismo, ne moramo niti možemo biti. Ako se tjeramo ići na posao koji nam ne odgovara, da budemo u odnosu koji nas ne ispunjava, ako se pravimo jačim nego što jesmo. Skrivamo svoje strahove, negiramo tugu i odbacujemo sram. Silujemo se. Energetski i emotivno, i to naravno ima posljedice po naše zdravlje, način razmišljanja i djelovanja. Ubojica. Ista stvar. Svaki dan ubijamo dijete u sebi. Ubijamo vlastitu kreativnost. Seksualnost. Spontanost. I opet ovime doprinosimo stanju u svijetu.

Iste stvari radimo svim ljudima s kojima dolazimo u kontakt. To uključuje naše partnere, prijatelje i suradnike. Isto radimo i vlastitoj djeci. To je problem. Na postojeću količinu mržnje (i sve posljedice uzrokovane njome) generiramo još više mržnje. Kad nas povrjeđuju oni koji nas vole (a to su uvijek oni najbliži), stvara se bol i zamjeranje. Zamjeranje i bol su prirodni i razumljivi. Oni traže da se situacija popravi. Ukoliko se desi popravak, s vremenom bol i zamjeranje nestaju. Kad popravka nema, a zamjeranje nije prihvatljivo, dolazi do potiskivanja. Potiskivanjem prirodnu i zdravu reakciju zamjeranja pretvaramo u mržnju. Kako je energija neuništiva, a mi je nismo svjesni, ona će na neki način “curiti” dok se ne pojavi “legitimna” prilika da se ispolji.

“Curenje” energije dešava se kroz ogovaranje na kavi, cinizam, ironiju. Malo direktnije kroz kritiziranje. I onda na kraju dolazimo do “legitimnih” načina. Spominjanje majke sucu na utakmici, hukanje i slična sranja kojima se želi poniziti sudac ili protivnička momčad umjesto iskazivanja podrške vlastitoj momčadi. Pljuvanje po Vladi koja ne radi svoj posao kako treba. Pisanje komentara punih mržnje na fejsbuku u kojem se spominje što bi sve i kako radili “monstrumu” koji je silovao i ubio maloljetnu tinejdžerku. Vjerojatno su mu sve od navedenog već i napravili (ako ne doslovno, onda u prenesenom značenju s istim posljedicama po njegovu psihu). Posramljivanje, ismijavanje, okrivljavanje, odbacivanje, ignoriranje, vikanje, “discipliniranje” i udaranje djece. Sve ovo doprinosi stanju koje je u Svijetu ovakvo kako je. Svatko od nas na ovaj način podržava ovu energiju.

Sve ovo je ljudski. Sve ovo je dokaz da smo bili povrijeđeni i da nije bilo popravka (zbog čega se naše zamjeranje pretvorilo u mržnju). Tko je od nas doživio da im roditelji kažu: “Žao mi je, pogriješio sam. Žao mi je što sam vikao na tebe, to nije bilo OK. Žao mi je što sam te posramljivao. Udario. Zanemarivao. Žao mi je što ti nisam bio podrška. Žao mi je što te nisam zaštitio (od drugog roditelja). Žao mi je što sam te kaznio, to je moja greška. Moja slabost. Zbog straha, vlastite ljutnje ili manjka strpljenja sam te kaznio. To nije tvoja greška. S tobom je sve OK. Ja sam pogriješio”. Nisu popravljali jer ih nitko nije naučio kako to raditi. Vlastitu mržnju su iskaljivali na nama jer nisu imali priliku za protest i popravak. Možda su se nekad i ispričali, ali nisu ništa radili na tome da promijene svoje ponašanje, već su se ispričavali kako bi oprali vlastitu savjest i riješili se osjećaja krivnje koji im je bio previše. Nisu znali suosjećati s nama i popravljati stvari. Zamjeranje u nama je prešlo u mržnju. Ne postanemo svi ubojice, lopovi i kriminalci, ali mržnja koja je u nama nalazi put kako bi povrjeđivala dalje (jer je energija neuništiva) ili kako bi se samopovrjeđivali (sva autodestruktivna ponašanja). Povrijeđeni ljudi povrjeđuju druge ljude. To naravno nije opravdanje, ali je činjenica da to činimo.

Da bimo to popravili, za početak si moramo priznati da mrzimo susjeda koji ima veću kuću, prijatelja koji ima bolji posao ili partnera kad nam ne daje ono što mi mislimo da bi trebali dobiti. Moramo osvijestiti vlastitu mržnju. Samozavaravanje da to nije tako nikad ovu mržnju ne može transformirati. Moramo je dovesti na svjetlo dana. Raditi s njom. Upoznati je. Prihvatiti. Vidjeti što nam čini u životu. Ne možete saditi krumpire i brati kupus. U prijevodu: ne možete sijati mržnju i očekivati ljubav. Moramo se stalno propitivati i pročišćavati negativnost u sebi. Jedino na taj način možemo stvarati drugačiji (vlastiti) svijet.

Kako postoji zlo u nama, isto tako postoji i dobro. Postoji dio nas u kojem je sve već dobro, puno ljubavi, suosjećanja, brižnosti, odlučnosti i hrabrosti. Pomoću njega trebamo prihvatiti i transformirati ono što još nije dobro u nama. Što moja mržnja želi? Koje su mi potrebe neispunjene? Oslobađanje osjećaja boli i mržnje dovodi do pronalaženja boljih i konstruktivnijih načina kako ispuniti vlastite potrebe i više ne generirati mržnju.

< - Dane Cvijanović www.facebook.com/energoterapija www.dane-cvijanovic.com

Inspiriran s dva statusa na fejsbuku. U prvom jedan vrlo dobar zaključak o tome kako su fejsbuk i stvaran život vrlo slični. Kakve statuse obično stavljamo? Nekako mi se čini da na prvom mjestu stavljamo “best off” statuse. Vlastite slike u super izdanju. Hvalimo se postignućima, svojom djecom, cool mjestima, ljetovanjem, kavama… Odmah do su statusi o pomaganju oboljelima od raznih bolesti, pomaganju ljudima ostalim bez domova, pomaganju obespravljenima… U prijevodu: želimo se pokazati bolji, uspješniji, pametniji, ljubazniji, moralniji… nego što jesmo. Dakle potpuno nerealna slika koju održavamo na fejsu jednaka je onoj koju pokušavamo održati u stvarnom životu. Neću uopće reći da je ovo najgora vrsta tiranije koju činimo sami sebi pokušavajući biti nešto što je nemoguće. Samobičevanje, samomržnja, kritika, osuda, samokažnjavanje i samodestrukcija kad ne živimo nerealni suludi ideal. Posljedica je zaustavljanje energije, osjećaj prisile i frustracije, nesloboda i neautentičnost. U konačnici je sve to manifestirano psihološki kao depresija ili anksioznost, odnosno fizički kao neka zdravstvena tegoba.

Drugi status govori o tipkanju na mobitel u društvu. Čemu to služi i zašto to radimo? Kao i svaka druga ovisnost (droga, alkohol, cigarete, radoholičarstvo, gledanje sapunica, opsesivno vježbanje, you name it) tako i tipkanje po mobitelu u društvu služi nečemu. Ili ispunjavanju osnovnih psiholoških potreba na iskrivljen način ili bježanju od osjećaja uzrokovanih neispunjenjem istih potreba.

Imamo 4 osnovne psihološke potrebe.
1. Potreba za osjećajem sigurnosti.
2. Potreba za slobodom i istraživanjem.
3. Potreba za posebnošću i jedinstvenošću.
4. Potreba da kao takvi jedinstveni imamo osjećaj pripadanja.

Kad su ove 4 ispunjene, onda se javljaju potreba za osobnim rastom i razvojem i potreba za doprinosom zajednici.

Ove potrebe imamo čitav život. Možda smo ih svjesni, možda nismo, ali one žele biti ispunjene. Potrebe su ono što nas čini ljudima. Možemo ih negirati, izdizati se iznad njih, potiskivati ili odbacivati i to je siguran put u patnju, nezadovoljstvo i frustraciju.

Ako pažljivije promatrate ljude vidjet ćete da imaju oči, ali ne vide i imaju uši, ali ne čuju iako su im ti organi fizički potpuno zdravi. Gledat će kroz vas, vidjet će ono što očekuju vidjeti, strpat će vas u ladicu, gledat će pored vas ili vas neće gledati uopće. Ista stvar je sa slušanjem. Neće slušati da vas čuju, već da odgovore. Dijelit će savjete, pokušavati biti bolji/gori od vas, pokušat će vas popraviti, poniziti… sve će napraviti osim da vas čuju. Ako gledate vidjet ćete epidemiju sljepoće i gluhoće. To je zato jer nas nitko nije naučio kako koristiti oči i uši. Čudno zvuči da gledamo, a ne vidimo i slušamo, a ne čujemo. Da bi to mogli, moramo prvo biti Viđeni da bi mogli vidjeti. Moramo prvo biti Saslušani da bi mogli čuti. Budući da su rijetki u rijetkim prilikama imali ovaj privilegij, nije ni čudo da se tek trebamo naučiti pravilno koristiti ovim organima.

Fiks ideje o tome tko mi trebamo biti (najčešći statusi na fejsbuku) su, naravno, pali s Marsa. Naravno da ne, nego su nam ih usadili oni koji su nas “gledali” i “slušali”. Njihove fiks ideje (koje bajdvej nisu niti njihove nego su ih i oni dobili od drugih) su internalizacijom (pounutrivanjem) postale naše. Na način na koji su nas “gledali”, mi danas “gledamo” druge i sebe. Imali smo potrebu za sigurnošću, a oni su nas učili “samostalnosti”. Imali smo potrebu za slobodom i istraživanjem, a oni su nas “štitili”. Imali smo potrebu za priznanjem i posebnošću, a oni su nas učili “skromnosti” i “nemoj se praviti pametan i važan”. Imali smo potrebu biti prihvaćeni, a oni su nas “kritizirali” i “popravljali”, naravno za naše dobro. Dakle, bili smo totalno promašeni, totalno neviđeni i neprepoznati. Nismo bili viđeni pa danas ne znamo Gledati. Ovakav odgoj je uzrokovao stvaranje maske, lažnog ja, tj. “best off” statusa u životu i na fejsbuku. Ovako smo nastavili održavati lažnu sliku koja nas sve više udaljava od nas samih. Ovo je odličan izvor vlastitog nezadovoljstva i nesreće. Ovo je način na koji se dodatno povrjeđujemo.

Pa kako se onda iscjeljivati putem fejsa? Budući da sad znate da postoje 4 osnovne psihološke potrebe, za početak si ih moramo priznati. Čovjek sam i imam ljudske potrebe. Tipkanje po mobitelu može mi davati osjećaj sigurnosti jer mi je bliski kontakt previše i podiže sav potisnuti materijal. Isto tako mi može biti odlično sredstvo za bježanje od osjećaja koji su mi too much. Ako je tako, moram si dozvoliti osjetiti nesigurnost (puno lakše reći nego učiniti) i vidjeti što mi treba da bih povratio osjećaj sigurnosti. Ovako je sa svakom potrebom. Za početak ih moram osvijestiti i vidjeti na koje sve načine bježim od njih i od osjećaja uzrokovanih njihovim neispunjavanjem.

Čini mi se da putem fejsa ljudi najčešće žele iscijeliti vlastitu neviđenost/posebnost. Pandemija selfija kaže upravo to. Vidi me. Lajkaj me. Priznaj me. Doživi me. Ponovo se ponavljam, ali psiha u određenom periodu života ima određene zadaće. Ako ih ne ispuni, ostaje fiksirana na tome. Tamo s 3, 4 godine imamo jaku potrebu biti viđeni. Ukoliko u tom dobu budemo viđeni u onom što stvarno jesmo, a ne u onome što bi naši roditelji željeli, onda se znamo Gledati i znamo Gledati druge. Ako to nije tako, psiha ostaje fiksirana na to. Vrišti: “Vidi me”! Slikam selfije, svoje noge, kave, djecu, aute, uspjehe. I opet se ne mogu napojiti. 300 ljudi mi lajka status, napiše super komentare, a ja se rukama i nogama branim od toga. Ne mogu primiti i ne mogu dovršiti taj proces. Onaj roditeljski glas koji kaže: “Što se praviš važan” ili “Pusti me na miru” to ne dozvoljavaju. Da bih to iscijelio, za početak si moram priznati da mi to kao ljudskom biću treba i nakon toga si početi pričati drugu priču. Dobar si. Vrijediš. Vau. Dozvoliti si novo iskustvo koje onda počne puniti naše srce. Vidi još jedan lajk. Dozvoli si osjetiti to. Gle, još jedan, dobar osjećaj. Vide me, lajkaju me, sviđam im se. Udahni i to. I tako 3 miliona puta kako bi stari program počeo polako blijediti. Počnem dobivati druge oči. Oči koje Gledaju. Oči koje onda mogu Vidjeti i druge i sebe. Vlastitim primjerom učim i druge kako da koriste svoje oči i napokon Vide.

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija

Ništa. Ili samo nešto od navedenog? U tragovima? Povremeno? Zanima me koga kriviš? Mamu? Tatu? Partnera? Manjak para? Višak para? Manjak vremena? Višak vremena? Prošlost? Budućnost? Boga? Djecu? Premijera? Doktora? Svećenika? Facebook? Vladu? Državu? Masone? Komuniste? Kapitaliste? Tko je kriv? Tražiš krivce van sebe? Optužuješ okolnosti, zlu sudbinu i nedostatak prilika? Koju priču si pričaš? Tko ti je sve odgovoran za stanje u kojem se TI nalaziš?
Kome si predao moć i odgovornost za vlastiti život? Gdje god se okreneš, čuješ kukanje. Upali televizor, odi na Internet, sjedni na kavu. Svugdje ista stvar. Teško je. Je, teško je. I tu se niš’ nemre. Jel’ tako? To je priča za malu djecu koju si pričaš.
Ta priča nema hepi end. Nećeš dobiti na lotu. Neće ti Milanović dati idealni novi posao. Neće se tvoj partner promijeniti, niti će roditelji odjednom shvatiti svoje greške i počet se ponašati drugačije prema tebi. Neće te šef početi poštovati, niti će dobra vila ili zlatna ribica ispuniti tvoje tri najveće želje.

Ništa od toga se neće desiti. Proći će još deset godina i još deset i ti ćeš i dalje kukati, optuživati, samo da mi je to što nije i da mi nije to što je. I tako prođe život. Ništa se ne može pa je bolje i ne pokušavati. Ne talasaj? Dobit ćeš po glavi. Šuti i trpi. Nek te život i svi navedeni “kapetani” vode putem koji čak niti oni za sebe nisu odabrali.

Možeš tako. Možeš, ali nemoj si pričati priču da su odgovorni drugi jer to jednostavno nije istina ili barem nije čitava istina. Istina je da je moj život moja odgovornost. Nisam stavljen, niti ubačen na mjesto na kojem se nalazim. Ja sam se doveo tamo. Ako su me i nekako ubacili, JA odlučujem ostati tamo. Ja ne želim preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke. To je istina. Ulažem energiju kako bi zadržao postojeće stanje. Ulažem energiju u stagniranje. Strah me. To je istina. To je ono što si trebam priznati i osjetiti. Ja to stanje svojim djelovanjem ili nedjelovanjem podržavam. Ja sam odgovoran. I jedino Ja to mogu promijeniti. Za to trebaju muda, srce, resursi, podrška i ustrajnost.

OK. Stanje je takvo kakvo je. Što si učinio da ga promijeniš, osim kukanja koje naravno ne vodi nikamo osim u samopotvrdu vlastite nemoći. Probao si sve, kažeš. Hajde mi reci jednu konkretnu stvar. Tišina. Muk. Samozavaravanje pred pitanjem koje nema konkretan odgovor. Pa ako malo bolje razmislim ništa nisam niti probao. Kukam. To znam. To je “lakše”. A do malo prije si bio uvjeren da si dao sve od sebe.
I jesi, ali u kukanje, okrivljavanje, odustajanje. Neki čak i krenu. Probaju nešto, ali nakon jednog pokušaja odustanu. Jednog pokušaja! I kažu „Eto vidiš. Nema smisla.“ Dobiju gorki užitak u samopotvrdi vlastitog proročanstva. „A ovo čekanje i nedjelovanje, pasivnost i inercija imaju smisla“ naivno pitam?

Čineći ono što si do sad činio imat ćeš rezultate koje si imao i do sad. Ne može biti drugačije. Možeš li naći mir u srcu ako to ostane tako? Možeš li se pomiriti s tim? Pogledaj sebe u ogledalo i reci glasno: „To je život kakav želim. Na to pristajem.“ Je li se grlo stegnulo? Osjećaš li grč u želucu ili bol u srcu? Sad zamisli da će takav biti još deset godina. I još deset. I još deset i još… i umreš… Kako se osjećaš? Postoji li mir u tebi u vezi toga?

Ako ne, nešto ćeš morati promijeniti i to će imati posljedice. Ukoliko želiš mijenjati stvari moraš biti spreman na posljedice. Neke ti se možda neće svidjeti. Neke će ti djelovati zastrašujuće i neprihvatljive. Dokle god bol od situacije u kojoj se nalaziš ne postane veća od tvog straha od promjene, vjerojatno nećeš učiniti ništa. Ne moraš brinuti zbog toga, život se brine za to. Život ne stoji i ne trpi stagnaciju. Donosi krize u obliku otkaza, razvoda, bolesti, smrti. Dovede te do točke kad je ustrajanje na starom obrascu nemoguće. Postane prebolno, a to nas onda natjera da potražimo alternativu.

I kroz to iskustvo rastemo i razvijamo se. Javi se novi dio nas za koji nismo niti znali da postoji. Možemo otkriti vlastitu hrabrost, spontanost, kreativnost, odlučnost, nježnost, empatiju, slobodu. Možda nisam odgovoran za situaciju u kojoj sam se našao, ali sam (većinom) odgovoran za ostajanje u njoj. Kako sam odgovoran za stanje u kojem se nalazim, mogu u svakom trenu odlučiti stvarati nešto drugo za sebe bez da me život na to natjera. Možda ne znam kako i nemam potrebne resurse, ali onda barem znam da mi je to prvi korak.

Otkriti što više ne želim u svom životu i ostvarivati korak po korak ono što mi je potrebno da se nađem na mjestu koje želim za sebe. Ponovi glasno: „Ja sam odgovoran i ja pristajem na ovo. Moj život je moja kreacija.“ To je istina. Sve drugo je debela i notorna laž koju si možeš i dalje nastaviti pričati. Ali ti neće pomoći da dođeš do promjene.

Vjerujem da se svi ponekad nađemo (neki često, neki više) u ovakvoj situaciji, bilo da se nalazimo na jednoj ili na drugoj strani.

Sorry bi trebalo značiti da nam je žao što smo to napravili, da poštujemo i vidimo drugu osobu, njeno vrijeme i njene osjećaje i da imamo namjeru ubuduće dolaziti na vrijeme. I tada bi taj sorry imao smisla i izražavao naše žaljenje.

Tipični scenarij može izgledati ovako: „Sorry, kasnim“ – dobacuje „zločinac“. Ovisno o količini vremena koje je prošlo, „žrtva“ može nabaciti lažan smiješak i preći preko toga (i preko sebe) i reći „Ma sve je OK“. Što se tu u biti događa? Ukoliko prešutimo (a stvar se ponavlja ili nam je nešto stvarno bitno), šaljemo poruku „zločincu“ da je njegova manipulacija OK. Propuštamo poštovati sebe, propuštamo priliku da postavimo granicu i upoznamo drugu osobu s onim što nam je OK, a što nam nije OK. Istovremeno akumuliramo ljutnju koja će prije ili kasnije najvjerojatnije pogoditi „krivu“ metu ili će se manifestirati na našem fizičkom tijelu kao neka tegoba ili bolest ili oboje. Dakle, činimo medvjeđu uslugu sebi i drugoj osobi.

Drugi scenarij može biti da totalno popizdimo (zbog akumulirane ljutnje s drugih mjesta) i napadnemo osobu, optužimo je da nas ne poštuje, da to namjerno radi. Kažemo joj svašta ružnog i potpuno prekinemo odnos. Uopće ne damo osobi pravo da kaže zašto kasni, da li je razlog opravdan i da li ima namjeru to svoje ponašanje ubuduće popraviti. Bilo da nemamo nikakvu reakciju ili je reakcija prežestoka, to uvijek govori nešto o nama. Govori ili da se bojimo konfrontacije pa šutimo ili ionako imamo slabo samopoštovanje pa nam kašnjenje druge osobe to samo potvrđuje.

Osoba koja je OK sa sobom reći će da joj to ponašanje nije prihvatljivo bez puno naboja, pokušat će čuti i vidjeti drugu osobu i njene razloge za kašnjenje. Bit će u kontaktu s osobom, ali će reći jasno i glasno da joj kašnjenje nije prihvatljivo ukoliko ne postoji opravdan razlog.

Što kad smo mi zločinac? Zašto kasnimo? Budući da smo jedinstveni i svatko od nas nosi svoju priču, razloga može biti jako puno, ali se neke stvari mogu uopćiti. Suština bude ista s raznim varijantama i podvarijantama. Jedan od razloga može biti da smo totalno pogubljeni i neuzemljeni. Ne znamo procijeniti vrijeme. Kad treba krenuti, koliko vremena nam treba. Ne znamo odrediti prioritete. Pokušavamo udovoljiti na sto strana itd… To je ono što je na površini i što je relativno lako vidljivo. Ono što je puno teže vidljivo i možda nam je nekad teško povezati da je naše kašnjenje u biti Odjebi, Neću i Ne želim koji nam ne prolaze drugdje u životu. Ne mogu direktno reći Neću, nego onda kasnim. U dubini je „Ne možeš me natjerati!. Biti će po mome.“ Naravno da ovog nismo svjesni i naravno da ćemo si ISKREIRATI 500 realnih stvari zbog kojih kasnimo. Još jedan razlog zbog kojeg kasnimo s dovršenjem posla, pripremanjem ispita, zadaće ili diplomskog je strah. Strah da nismo dovoljno dobri, da nećemo uspjeti i onda odgađamo stvari. Odgađanjem dovodimo sebe u stisku s vremenom i na kraju si potvrđujemo vjerovanje da nismo dovoljno dobri jer sad zbog manjka vremena definitivno ne možemo napraviti posao kako valja.

Na kraju se naš (nesvjesni) inat i/ili strah okrene protiv nas samih. Zbog kašnjenja ostanem bez posla, prijatelja, veza…

Sorry koji je izgovoren reda radi, a nema namjeru za popravkom je u biti srednji prst. Odjebi.

Prije nekoliko godina jedan gospodin u Dubrovniku naručio je 5 svojih kolega na bioterapiju. Pojavio se samo on. Ispričao se i rekao da mu je žao. Platio je troškove prostora za svih 5 osoba prvi dan (preuzimanje odgovornosti za svoje postupke) i zadnji dan platio terapiju za svih pet osoba (popravak). Bez puno opravdavanja. Bio je to za mene šokantan trenutak. Inzistirao sam da je sve ok i da ne treba plaćati za druge osobe, pogotovo zato što se radilo o stalnom klijentu. Nije pomoglo. Ostao je pri svome i platio za sve. Nakon prvotnog šoka shvatio sam da je to ispravno.

Drugi ekstrem je kad se ljudi najave na terapiju, a uopće se ne pojave niti jave da neće doći. Kad ih nazovem kažu žao mi je. U prijevodu, Odjebi. Jebe mi se za tebe, jebe mi se za druge ljude koji čekaju na red i jebe mi se za mene samog jer mi je nešto drugo bitnije od mene samog i moga zdravlja?!? „Žao mi je“ znači da preuzimam odgovornost za svoje postupke i popravljam stvari kad je popravak moguć. Nekad nije.

Ukoliko kasnim kod zubara ili na servis auta, pitam da li da dođem drugi dan ako im moje kašnjenje stvara problem i da li sam dužan platiti više zato što me je osoba čekala. Isto tako, ako sam povrijedio nekog riječima ispričat ću se i nastojati to ne ponavljati više. Uvažit ću osobu i razumjeti njene osjećaje. Neću je požurivati da se odljuti ili da mi oprosti prije nego što je osoba to spremna. Probat ću vidjeti zašto imam potrebu to raditi i što mi to moje ponašanje dugoročno donosi. Bez obzira radi li se o kašnjenju, nevježbanju, ogovaranju ili bilo kakvoj (auto)destruktivnosti.

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija