Vraćamo se na temeljne postavke: ako i dalje imate uopće posao, ako i dalje imate zdravlje, obitelj, jelo za stolom – što drugo osim zahvalnosti u trenutku vam se nameće?!?

Kakvi planovi, kakve ambicije, kakva zimovanja, shopinzi i preseravanja.

Ajmo lepo – back to the Basics! Gledajmo cvijeće i voće, biljke i stabla, gledaj malo više svoje ukućane, malo pažljivije i dublje se zagledajmo…

„You don’t need eyes to see you need vision…

Whether inflation or globalization

Fear is a weapon of mass destruction.“

Faithless

Najčešće sam pisao za one koji teže bogu(iako se libe ove riječi) ali ne i religiji, za one koji vole čovjeka ali ne i institucije. Za one koji prihvaćaju mane, ali (vlastito i tuđe) zlo ne trpe olako.

Uoči ove pandemije čovjeka umjesto floskule “sve se događa s razlogom” pozivam vas na “sve ima svoj duhovni uzrok”… od puknutog nokta na prstu do tsunamia na istoku.

Neki od nas se možda pitaju:

–              Zašto korona?

–              Zašto životinjsko meso?

–              Zašto Kina?

–              Zašto strah?

–              Zašto nas?

–              Zašto sad?

Gotovo uvijek smo u što, kako, kada i kome, a sve da ne stignemo uroniti u jedinu pravu kategoriju: Zašto. Zašto? Sveto zašto.

Biti u „zašto“ je jedno specifično, introspektivno, duboko i često vrlo bolno mjesto.  Mjesto koje pokreće sva ostala mjesta.

Korona je samo jedna osnovnoškolska učiteljica. Nastavnica je razredne nastave na zamijeni, što je netipično, ali događa se.  Dolazi u škole gdje se uči temeljima ili osnovama života i življenja.

Ovo cijelo zbivanje je pak jedan semestralni ispit u dugom nizu ispita, u kojemu se uvijek ista pitanja listaju, ali na pomalo drugačiji, iako sličan način.

–              Kako to živimo?

–              Od čega uistinu živimo?

–              Što je istinski bitno?

–              Od čega učimo?

–              Čije srce jedemo, čiju bol niti ne uviđamo?

–              Što nas pokreće?

–              Je li ovo ispravan način?

–            Koliko toaletnog papira je dovoljno te je li jestiv?

Crni oblak doziva druge crne oblake. Ovo je savršeno vrijeme za one koji vode svijet(u propast).

Nazire se opsadno stanje s nemogućnošću sagledavanja krajnjih posljedica. Poslovni svijet, burze i ekonomija srljaju u propast već dugo vremena, pokušavajući se spasiti baš istim metodama koje su nas i dovele ovdje gdje jesmo. Gospođa Korona samo je tu da gurne ovu stvar niz liticu, uz blagoslov, poput Shivinog plesa koji probada kontinente.

Podrijetlo učiteljice Korone je, kažu, iz životinjskog svijeta i najviše napada stare ljude, zastarjelog načina gledanja na svijet i ljudstvo. Možda je vrijeme da sagledamo svoj odnos prema životinjama te našu životinjsku, ili pak ljudsku narav. Da sagledamo i otpustimo naše stare poglede ili načine. Gospođa je potekla iz društva koje je vrlo naglo izraslo i vrlo agresivno napredovalo u kratko vrijeme, žrtvujući možda i neke stvari istinski bitne stvari. Ona je došla je kao i bezbroj drugih prosvjetara – da demonstrira lekciju kroz; udarac po prstu ili natezanje uha, kroz čišćenje ploče ili stavljanja čitavog razreda u kut(karantenu) i mirovanje kako bi im oduzela slobodnu volju – makar i na kratko. Baš kako bi razmislili o svojim postupcima – nije li upravo to „sada razmisli o svojem ponašanju!!!“ ono zbog čega je taj kut osmišljen?! Što je zapravo ta kazna tjeranja u kut? Nije li…

Nije li svaka kazna uistinu samo plašt prekriven preko šanse za promjenom, rehabilitacijom?!

Uvjerenja sam kako će kroz ovaj virus, koji je katalizator velike krivnje, velike pohlepe, velikog straha – produbiti shvaćanje mnogih kako se trenutno potpuno promašeno živi na ovome svijetu, te kako bi se moglo ili trebalo živjeti…

Gotovo kao da je naša Zemlja, naša Gaia ritualno popila Ayahuascu i sada prolazi kroz viziju, lucidnu noćnu moru čistilišta i prilike za novim sutra koje se porađa iz strahovite maternice koja se sadašnjica ljudi…

Što možemo učiniti? Što sa sigurnošću učiniti?

Čini mi se da ovaj odgovor moram dati i sebi i njima:

Ovo je prilika za uložiti još veći trud u svoju duhovnu i ljudsku praksu, onu istu koja podupire baš svaku praksu življenja. Svakodnevno produbiti, profiniti odnose, molitvu, produbiti refleksiju, razgovore s najbližima, uroniti u sebe.

Nemojte se dati na van, na tumačenje vijesti svakih 2 sata, na pokušaju da iz mora laži izvučete dijamante, da shvatite globalnu igru moćnih i sva (ne)moguća tumačenja  laži s 90% istine…jer nećete. Nećete, opet nećete naći ništa vrijedno imanja, išta vrijedno njegovanja.

Okrenite se unutra. Meditirajte. Odite u svoj viši um. Ili po prvi puta u životu pokušajte. Popričajte jedini s drugima. Umirite one koji su uplašeni. Posvetite svoj prostor na koji god način smatrate vašim načinom.

Prodrite u unutrašnjost, umirite um, prakticirajte sebe same, upoznajte vlastite misli koje su odvojene od svakodnevnih štakorskih misli, dišite, čitajte u tišini, upalite tihu duhovnu ili klasičnu glazbu, svijeću dvije. Sjetite se da samo do prije par desetljeća sve ovo što zovemo životom nije niti postojalo za naše roditelje, bake i djedove. Ovaj monetarni monstrum i ovaj čitavi način života je samo skupocjeno jeftino odijelo za koje smo se nepotrebno kao djeca zadužili nekom nasilniku. Vaša nutrina, i vi to dobro znate, odražava nešto posve drugačije…

Nemojte se raspršiti kao toaletni papir na uraganu, već se kondenzirajte kao kapi čiste vode.

Jedino promijenjena individua dovodi do promijenjene zajednice, do društva, do svijeta. Učiteljica Korona bi rado, vjerujem, da joj učenici završe osnovnu školu i prijeđu na neke naprednije lekcije…U konačnici čak i onaj vrlo strogi učitelj zadobije poštovanje učenika, jer se sjete dugo nakon packe po prstu – da su nešto ipak naučili.

Je li učiteljica mogla biti drugačija, više uzvišena? Mogla je, da, ali ne za ove učenike jer stara poslovica kaže: učenik bira učitelja, a učitelj samo bira prihvatiti ili ne.

Robert Marinković

Pitanje uzemljenja može se promatrati i kroz drevno hinduističko učenje o čakrama.Po tom učenju čakre su stovarišta i prenositelji univerzalne energije, a svaka od sedam glavnih čakri predstavlja odredjenu frekvenciju u univerzumu. Čakre su povezane sa sistemom endokrinih žlijezdi – značenje svake čakre tijesno je povezano s funkcijom odgovarajućih žlijezdi.

Po ovom učenju uzemljenje je povezano s funkcioniranjem naše prve čakre. Prva čakra nas prizemljuje, ona na neki način predstavlja prizemlje u kojem počinje proces individuacije. Ona  nas povezuje s tijelom i Zemljom. Primarni nagon povezan s ovom čakrom je nagon opstanka. Kada ona nije  uravnotežena možemo da osećamo nedostatak fizičke snage i kao da ne pripadamo svijetu u kome živimo. Ako disbalans potraje, javljaju se različiti zdravstveni problemi: zatvor, hemoroidi, gojaznost, anoreksija, artritis, problemi s koljenima, kičmom, zglobovima i kostima, zamor, apatija, depresija.

Iz prve čakre odlučujemo hoćemo li probleme u životu rješavati s povjerenjem ili sa strahom. Strah nas vodi u osjećaj izdvojenosti, dok nas povjerenje uvodi u svijest o tijeku života koji je veći od našeg. Ako nismo integrirani na ovom nivou, to je zato što se opiremo strahu od gubitka i suzbijamo strahove od neimaštine, fizičkog bola ili bolesti. Ipak u osnovi je uglavnom strah od smrti. Rezultat nerazriješenog straha od smrti njegovo suzbijanje i  neprekidno pojavljivanje kroz anksioznost. Anksioznost nas jednostavno opsjeda, pa je projiciramo na razne situacije, možemo postati sumnjičavi i  nepovjerljivi.

Suvremeni tempo života doprinosi lošem uzemljenju, jer nas često izbacuje iz kontakta s okruženjem u kojem živimo i kontakta sa svojim tijelom. Do problema s uzemljenošću također dovode i strahovi egzistencijalne prirode, koji su vrlo česti kod suvremenih ljudi. Uzemljenje nam dakle može poremetiti činjenica da ne možemo platiti neki račun, ali i sama pomisao da bi se ovo moglo dogoditi.

Dobro funkcioniranje prve čakre neophodno je za razvoj i funkcioniranje svih ostalih čakri.  Vježbe koje slijede pomažu nam u situacijama kada smo bezvoljni, apatični ili osjećamo nedostatak životne energije. Možemo ih raditi i prije meditacije, jer nam omogućavaju da se zadržimo na fizičkom planu i ne rasplinemo se tijekom meditacije. Također pomažu da zadržimo ravnotežu između fantazija i vizija i stabilne, zemaljske energije.

Vježba za uzemljenje 1.

Sjedite udobno, s ispravljenom kičmom, na podu ili stolici. Zatvorite oči i dišite polako, duboko, brojeći od deset do jedan, sve dok ne osjetite da ste potpuno opušteni.

Zamislite da iz vaše kičme ide dugačak kabel, kroz pod, pa sasvim u zemlju.  Umjesto kabela možete zamisliti i korijen drveta koji raste duboko u zemlji. Sada zamislite kako energija iz Zemlje teče uz taj koren ili kabel (i kroz vaša stopala, ako sjedite), ulijeva se u cijelo vaše tijelo i izlazi kroz sam vrh vaše glave. Zamišljajte sve dok ne osjetite protok energije kroz ovaj kanal. Sada zamislite energiju Univerzuma, Kosmosa kako ulazi kroz vaše teme, ulijeva se u vaše tijelo, prolazi kroz žicu za uzemljenje i vaše noge i ulazi u zemlju. Osjetite oba ova toka u suprotnim pravcima… Oni se harmonično miješaju u vašem tijelu.

Vježba – Uzemljenje 2.

Zamislite da se iz vaše kičme direktno u zemlju pruža jedan korijen. Taj korijen vas čvrsto vezuje za Zemlju. On se račva i korjenčići rastu i šire se, pretvarajući se u ogromno drveće. Zamislite svoj korijen kako se prepliće s korijenjem tog džinovskog drveća. Ako u sebi osjećate nagomilanu neku energiju osjetite kako silazi niz vašu kičmu i gubi se u Zemlji s kojom ste povezani.

Sada zamislite da možete crpiti energiju odozdo, iz Zemlje preko vašeg korijena. Osjetite ogromnu snagu koju ima Zemlja i koja je preko ovog korijenja dostupna i Vama. Izgovarajte u sebi sljedeće rečenice: Ja želim živjeti. Energija zemlje me iscjeljuje i hrani. Ja igram igru materije s radošću. Ja volim svoje tijelo i dajem mu ono što mu treba. Ja volim zemlju.

-Suzana Vemić

Sve je svjetlo i vibracija. Stvarnost čine isprepletene niti titraja i luči prožete kroz svijest. Univerzum je tako manifestacija Božanske svijesti – Njegovo svjetlo u vibraciji namjere da Bude. Zamislite da u mračnoj sobi odjednom upalite svijeću! Sve što vidite izvire iz njenog sjaja. Ona kreira stvarnost svojom projekcijom, namjerom da postoji. Svi obrisi, konture i pojave u prostoriji prožeti su njenim sjajem. Možemo reći da je sada taj prostor projekcija svijeće, njen sastavni dio, jer bez nje prostora nema!

 Jednako tako i mi smo sastavljeni od svjetla i vibracije, od kojih je svjetlo Božanska komponenta, a vibracija je razina otpora koju pružamo prema Izvoru. Zapravo, titramo u skladu s našom voljom da se predamo Izvornoj svjetlosti u nama! Baš kao i predmeti u prostoriji: premda u sebi sada imaju Izvorno svjetlo od svijeće, njihova vidljivost će biti onoliko jasna koliko joj oni to dopuste svojim titrajima – volji da Ga propuste kroz sebe. To je princip slobodne volje. Ako dopustimo svjetlu u nama da nas ocrtava u moru svijesti, onda je to put Ljubavi. Evolucija svijesti znači učiti se promatrati svijet njegovim svjetlom što ga manifestira iznutra, radije nego da ga promatramo kao refleksija svijeće. Jer ono što promatramo kroz njegov unutrašnji plamen je odjek našeg svjetla i vibracije – mi smo tada svijeće! Ako insistiramo na vanjskom sjaju, ostati ćemo na margini sjena iz mitoloških svijeća koje nam opisuju programi i podaci.

Zamislimo da je Bog ogromna elektrana na Ljubavni pogon, nepojmljive snage! On neprestano stvara beskrajnu količinu struje i manifestira stvarnost putem nje. To znači da smo mi sačinjeni od struje koja je Bog. Nemoguće je biti izvan te energije! Ali je moguće pružati otpor i tako blokirati nivo njenog strujanja u nama. No kako ona mora teći, pronalaziti će sama svoje kanale i time izazvati poremećaje u tijelu. Iscjeljenje se odvija prilagodbom elektrona u Izvorni Ljubavni niz – smanjenjem otpora postojanju.

Ljubav jest “traganje” za Izvorom svjetla, prvo u nama, a zatim kroz nas u svemu što nas okružuje. To je kao kada trebate s crijevom pretočiti vodu iz plastične kante. Da biste u tome uspjeli, prvo je treba malo “potaknuti”, usisati onaj prvi mlaz i potom pustiti da se tlakovi izjednačavaju. Tada ste pronašli! Sada je to Bezuvjetna Ljubav – svjesnost o Sebi potiče svjesnost o drugima. Moje svjetlo jest i tvoje svjetlo.

“Volim te” je smanjenje otpora tom procesu. Kada to kažemo, mi mijenjamo konfiguraciju našeg unutrašnjeg prostora što se ocrtava Božanskim svjetlom u nama. Zapravo, dopuštamo Mu da prodire u sve atome i otkrije nam vlastitu Božansku prirodu koju zatim osjećamo u svemu ostalom.

Ljubavi je nemoguće umaći! Ona je od Početka i putuje u beskraj, prema Početku. Putuje i kroz nas, jer nema kuda drugdje. Trebamo je samo pustiti da slobodno struji, a to je “Volim te”.

 
– Nenad Ljubić

 //

//

Blagoslov je moći sebi dozvoliti biti samima.
Samima kod kuće, samima u stanu, samima u jutro ili popodne.
Budite sami uz meditaciju, sami uz knjigu, sami uz slušanje glazbe, sami uz tekst, sami uz šetnju, sami uz disanje. Sami uz sebe sa sobom i za sebe.

Nemojte samoću zamijeniti sa željom/potrebom za bijegom koju svi znamo osjetiti, nemojte je zamijeniti sa strahom, sa prikrivenim osamljenostima i nedovoljno shvaćenim unutarnjim povredama…ili potrebi za skrivanjem. Kada govorim o samoći govorim o vašoj ljubavi za Vas, vašoj kreativnoj praznini, vašoj prirodnoj tišini do koje dolazite.

Katkada se vrijeme za sebe čini luksuzom, ali ono nije uvjetovano računicom od 24 sata već sklonostima i voljom koje oblikuju naše živote. Mnogi ljudi ne žele niti iskreno znaju kako biti sami. Samoća nije kada nemate nikoga u svojoj neposrednoj blizini. Samoća je vrijeme u kojem vaš um nije bespomoćno zaokupljen nekim predmetom ili osobom.

Vrijeme za sebe vitalni je dio vremena za druge. Dio su iste jednadžbe. Ono je temelj kojemu se treba vraćati. Nešto više samoće u današnje vrijeme može označavati sebičnost, bježanje i skrivanje, a ne vrlinu. Također, nedostatak/izbjegavanje vremena za sebe najčešće jeste pokazatelj upravo bijega i skrivanja. Oni koji misle da će svijet ili obitelj ili netko bližnji propasti bez njega/nje ako nisu uvijek i stalno dostupni – već su ispod površine samozavaravanja. Jesu li dobrovoljne žrtve? Krivci koji služe pokoru? Ljudi koji strahuju od samoće ili vlastitih nerješenih problema sa sobom? Ljudi koji se strahuju suočiti sa vlastitošću? Servilni plakateri nesvjesni svoje potrebe da ljubav kupuju beskompromisnom službom? Nije li zanimljivo vidjeti koliko smo obmanjeni u našem bijegu od sebe samih?

Koliko ”vrlo društvenih” ljudi poznajete? Onih koji su uvijek i stalno u pokretu, uvijek i stalno po gradu, koji se ”druželjubivo druže” sa nepreglednim nizom raznovrsnih ljudi, stalno putuju, učestalo vise na mobitelu, za kompjuterom, u tuđim problemima, na poslu ili dodatnome poslu, na kulturnim ili zabavnim zbivanjima, a kada ne spavaju planiraju kamo će otići i kako ispuniti dan? Da se razumijemo, aktivan život nije loša ili dobra stvar, ali danas je u mnogo čemu postao simptom stare bolesti; bijega od sebe i istine.

Za onu pravu samoću treba imati hrabrosti i ljubavi spram sebe. S druge strane, htjeti većinu vremena biti sam slično je kao i nemoći niti malo podnijeti vlastitost tj. kvalitetnu samoću. Bol je jedini razlog zbog kojega ljudi izbjegavaju samoću ili njezin atipod – javni život i neumorno druženje sa ljudima. U suvremenoj građanskoj kulturi kvalitetna samoća je veliki izazov i zahtijeva određene preinake. Čini se rjeđom nego češćom.

Teško da postoji išta toliko suprotstavljeno tišini svemira, miru duše, kristalnoj ljepoti sniježnih vrhunaca, zelenih visoravni ili pučine oceana kao što je to gradski život i pravila koja prihvaćamo živeći ovdje. Čak i sami sa sobom mi gotovo nikada nemamo samoću, a u prisuću drugih opet lako patimo od osamljenosti.
Osamljenost i samoća nisu niti slične, a kamoli iste stvari.
Jedna otkriva prisutnost, a druga odsutnost svjesnosti.

Mogli bi čak reći kako je osamljenost nedostatak prave samoće. Nedostatak mogućnosti povezivanja sa bogatstvom koje je u nama, nedostatak iskustva nutarnje punine. To nije punina koju smo mi sami sebi nabavili kroz knjige, filmove ili sadržaje. Punina je naša izvorna narav koja može i ne mora koristiti spomenute sadržaje. Ona je ta koja jest i koja korist ovo tijelo, ovaj život, ova iskustva i njihove sadržaje.

Nadalje, kvalitetna samoća nije ona koja je uz televizor, uz radio, internet, uz planiranje i briganje o budućnosti ili o bilo čemu. Samoća koja nam je potrebna za rješavanje nekog danog prolema također nije samoća o kojoj govorim, iako je ovdje prisutna u pozitivnom aspektu. Često puta čak i meditacija ne mora biti kvalitetna samoća, ukoliko nam je misaoni aparat snažno navezan na predmete, a automatski pilot voza našu pažnju svojim vlastitim obrascima.

S druge strane istinska osamljenost je nemogućnost da svoju nutarnju puninu na bilo koji način doživimo, ispoljimo ili podijelimo sa izvanjskim svijetom, kao i bol koja iz toga proizlazi. Ljudi koji imaju iskustvo svoje nutarnje punine, a iz bilo kojeg razloga nemaju mogućnost dijeliti ju ili ispoljiti barem u određenoj količini također su dijelomice osamljeni, unatoč svojoj kvalitetnoj samoći.

Veliki broj ljudi je u stanju gdje se uopće nije upoznao sa mogućnošću kvalitetne samoće, bivanja bez društva i bez umjetnog stimulansa i suvremenog interaktivnog sadržaja(poput obične šetnje prirodom u samoći).

U samoći niste sami, već samo u osamljenosti, a ona često biva čak i u društvu drugih. Čovjek bez svoje povezanosti sa sobom i svojom ”puninom samoće” češće će u druženju sa drugima ispoljavati potražnju nego pružanje, prije će htjeti primiti nego dati. Motiviran je odagnavanjem svoje osamljenosti, a ne ispunjavanjem drugoga svojom puninom.

 Zašto je mnogima teško odvažiti se biti samima, dok je mnogima koji su fizički sami tako teško ne biti osamljenima? U kojem odnosu stoji naša samoća sa našim nesamotnim životom?

Poznajem ljude koji su uvijek i stalno nečime zabavljeni te koji gotovo svakodnevno imaju potrebu biti okruženi drugima, izlaziti van, dijeliti sadržaje, stimulirati svoja osjetila, intelekt i ukus. Kada se nađu suočeni sa praznim hodom u nekome danu ili tjednu hvata ih mrzovolja, nemir, dosada, ljutnja – strah. Oni bježe u interakciju bilo kakve vrste! Plaše se ostati same sa sobom, bez kontakta, bez aktivne zaokupljenosti, bez žice koja se pruža na van, bez mogućnosti izlaska, buke i zbivanja.

S druge strane, poznajem i osobe koje pored svojeg dnevnog posla ne bi imale baš ništa protiv da svo ostalo vrijeme provode posve sami sa sobom, bez tereta ”onih drugih”. Njih društvo ljudi i društvene interakcije opterećuju jednako koliko i one druge muči samoća tj. osamljenost.

Ni jedni ni drugi nemaju priliku pružiti sebe drugima na način na koji je suštinski kvalitetan i davalački. Ovi modeli opsesivnog druženja ili opsesivnog samaštva samo su simptomi i posljedice onoga što se krije iza zastora odnosa sa sobom, a odnos sa sobom uvijek je odnos sa vlastitom sjenom. Svojom boli, podsvjesnim vrelom uvjetovanosti i povredama, svojim nedostatcima, emotivnim mehanizmima, zakinutostima i svojom sviješću o istima.

U ovom aspektu sakrivena je srž odnosa prema samoći i osamljenosti te potrebama koje nas gone u smjeru izbjegavanja boli i suočavanja sa sobom. Uvijek je ono mjesto ili zbivanje spram kojega osjećamo otpor i nevoljkost upravo to mjesto gdje imamo posla sa sobom kojeg bi valjalo obaviti!

U konačnici, što je to ”samoća”? Jedini odgovor koji mi se nameće je:

samoća ste vi. Vi sami. Vi i vaša vlastita refleksija sebe. Vi i vaš odnos s Bogom. Vi i vaša bol. Vi i vaša ljubav koja transcendira bol. Vi i ono što nosite, sve svjesno i nesvjesno i nadsvjesno. Vi kao množina jednine.

Transcendira li vaša ljubav vašu bol? Možete li biti posve sami ako je to potrebno, bez posezanja za stimulacijom? Možete li biti u društvu i davati baš onda kada imate potrebu biti sami? Koliko je vaša svijest u dodiru sa nadsviješću (dušom, puninom, kreativnošću, Bogom) i podsviješću (porivima, povredama, mehanizmima)? Koliko je svjesna njihovih sadržaja, koliko vam zadaje muke, a koliko užitka? Možete li biti sami a uopće ne misliti o drugima ili drugim problemima, budućnosti i prošlosti? Možete li promatrati okolinu bez prosuđivanja iste, bez oslanjanja na prošle utiske?

Zatim, Što je to ”osamljenost”? Ona je, kako sam je pokušao definirati, ne biti u doticaju sa svojom kreativnom puninom ili ne biti u mogućnosti istu pretočiti na bilo koji značajan način za sebe i svoju okolinu. Svoju vlastitu osamljenost, koju sam često znao osjećati, definirao sam kao potpunu otuđenost od sebe, točnije od Boga. Od božanskog u sebi. Od kreativne punine. Osamljenost je ne moći doživjeti svoju samoću kao punoću.

Izoliran od sebe čovjek biva izoliran od svakog drugoga bića, a hladnoća izolacije tuđim se društvom, prisućem nekakve stimulacije ili sadržaja tek se privremeno podgrijava. Čim stimulacija prestane, interes opadne ili osoba ode svojim putem – dogodi se slično kao u sobi sa ugašenoj peći; ona se opet brzo hladi.

Mi doista jesmo društvena bića i nije potrebno morati biti sam, ali da bi postali posve ostvareni ljudi u duhovnome smislu, savršeni davaoci zbog čega i jesmo društvena bića, mi ćemo trebati MOĆI BITI posve sami. Ovo možda nije nešto što će biti potrebno testirati odlaskom u šumu ili Sibirsku tajgu. To je nešto što će se očitovati u interakciji sa drugima. U našoj postojanosti, nenavezanosti na svoj ili tuđi ego i bezbrojne varijacije bolnih strahova i malih nasilja koja činimo u svojim interakcijama.

 Osoba koja ne postaje osamljena, a može biti bezgranično sama je osoba koja je uvelike zaživjela Boga u sebi. Takva osoba može ispuniti svrhu života na zemlji; služenje i davanje drugima. Svakome po potrebi. To je ”univerzalni davatelj”, poslanik ili sveti čovjek. Do njega vodi dug i nelak put, ali to je put koji svi, većinom nesvjesno, kročimo kroz naše živote na Zemlji i drugim visoravnama. To nije stvar talenta ili posebnosti, već neminovnosti transformacije kroz eone i živote. Svetost nije nešto egzotično, već nešto vrlo intimno u našoj srži, našoj punini. Svetost je samo spoznaja istine koja je oduvijek bila, ništa više.

 Život svjesno umjeren prema duhovnosti tek je početak kraja jednog nepredočivo dugoga puta. On je svrha sebe samoga, jer je ujedno jedina svrha koja postoji. Put je svrha i zbog toga nema potrebe teretiti sebe stupnjevima i poredbama.

 Vježbajmo svoju samoću. Izazivajmo svoje navike. Testirajmo svoje ovisnosti.

Vježbajmo svoje davanje. Preispitajmo svoju motivaciju. Krenimo na unutarnje putovanje.

Vježbajmo svoju samoću kako bi njezinu puninu mogli ponijeti na dar drugima i čovječanstvu.

– Robert Marinković

 //

Otpuštanje je iscjeljivanje. Zapravo, cjelokupni naš boravak ovdje na zemlji je ništa drugo do iscjeljivanje! To je naša jedina svrha. Sve nevolje koje imamo sada i ovdje su simptomi koji ukazuju na potrebu za iscjeljivanjem. Mi ne možemo znati što se iscjeljuje, jer sve promatramo kroz prizmu programa i sjećanja. Jednako kao što u akupunkturi i akupresuri tretiraju stopalo da bi liječili bolesti glave, tako i iscjeljenje Duše teče putem energetskih meridijana zatočene ili slobodne svijesti.

Ne možemo otpustiti intelektom, jer prošlost nije tek samo priča ili uspomena, nego je i energija koju smo ostavili iza nas. Ako smo imali traumu u prošlosti, šok koji je nastao zapečatirao je energiju unutar našeg svjetlosnog tijela. Ona tada biva zaglavljena, zatočena, van našeg dosega u svakodnevnom životu. To je prošlost: iritirajući trn zaboden u sliku sjećanja koja visi negdje na periferiji svjesnosti. Zato se čini nemogućim riješiti se prošlosti, jer stalno tragamo za tim “komadićima” energije, bilo svjesno ili nesvjesno, želimo ih natrag. U stvarnosti želimo svoju cjelovitost (iscjeljenje), jer nemir u nama donosi osjećaj gubitka kojeg um tumači na razne načine. Zamislite um kako igra pikado, gađa iritantne slike iz prošlosti i prikuje ih tamo negdje da ne mrdaju . Problem koji je sada nastao je u tome što isti taj um ne može niti dosegnuti strelicu, niti je otpustiti. Zašto? Zato jer um ne zna sa energijom, ona je preapstraktna za njega! On u nastojanjima da otpusti, čini zapravo suprotno: drži te prizore još više prikovanim, jer ih obnavlja kroz unutrašnji dijalog.

Pa kako onda otpustiti?

Svi oblici energetskog iscjeljivanja su ustvari re-konfiguriranje informacija u našem energetskom polju. Kada dođemo do nekog bioterapeuta, on mahanjem rukama zapravo omogućuje informaciji iz Božanske svijesti, odnosno višeg Sebstva, da djeluje na “geometriju” našeg svjetlosnog tijela i vrati ga na početak, u stanje Nule. To je tada otpuštanje na način energije. Tada se kroz naše nesvjesno, (jer mi/um nemamo pojma da se ta rekonstrukcija događa, nego samo vidimo vitlanje rukama), provlači svjetlosna informacija koja potom informira naše stanice i daje im upute da se obnove. Iscjelitelj nam tada daje priliku da otpustimo stare informacije iz naših stanica, a dopustimo nove, Nulte. Mi ne pitamo iscjelitelja što on radi, ne tražimo objašnjenje, nego imamo povjerenje. Pa čak i ako ga pitamo, a on pojasni da djeluje na naše svjetlosno tijelo, biti ćemo zadovoljni s tim, iako nismo ništa razumjeli! Zašto? Zato jer smatramo da je on ekspert u svom polju i da zna što radi!

Ho’oponopono djeluje na sličan način: “Hvala i Volim te” su ritualne geste sa kojima predajemo sve što “imamo” Božanstvu. Odričemo se s ljubavlju naše “imovine” iz prošlosti i kažemo: “evo ti je, odustajem od nje, ne treba mi!” Međutim, problem je što mi po difoltu težimo hopsati trgovački, i kažemo: “hopsati ću samo ako imam dokaze da se iscjeljujem”. To se čini kao OK, jer “nije do nas, programirani smo tako, nismo eksperti, ne znamo ništa o tome”. No, koja je razlika između neznanja što bioterapeut radi i neznanja da “Volim te” čisti? Samo u vjerovanju da je on majstor, a mi nismo! Pa kako to da imamo povjerenje u njegov rad, iako nemamo dokaze? Imamo samo priče, ali ne i dokaze! Jednako tako, imamo sasvim iste priče i kod “Volim te, Hvala ti”, pa opet, ne vjerujemo im, pitamo kako otpustiti!

Dakle, ostao nam je samo jedan problem za riješiti kako bi prionuli otpuštanju bez ikakvih rezervi, sa punim povjerenjem: trebamo se riješiti vjerovanja da smo nemoćni, da ne znamo, da ništa ne razumijemo. Strah koji nas sprječava u upuštanje u avanturu iscjeljenja je usmjeren samo na nas same, upravo je tu najveći! To je temeljni program na kojemu trebamo raditi. Namjera za iscjeljivanjem je ogromna, ona stalno nadire! To je kao da stojimo nad potokom bistre vode i govorimo da se ne znamo napiti iz njega! A žedni smo, nevjerojatno smo žedni .

Dakle, kako to da smo imali povjerenje u radnje koje su nas dovele do problema, bolesti, mrzovolje i patnje? Kako to da smo im dali cijeloga sebe, rekli: “evo uzmi moju sreću, moje zdravlje”? Razmislimo malo o neopiranju ovome, o iluziji prirodnosti kojoj smo se predali dok smo gacali po živom pijesku i vjerovali da smo na pravom putu!
Priča o povjerenju je ustvari vrlo prepredena, nema baš nekog smisla. Jer povjerenje dajemo svemu bez ikakvog problema, a ne dajemo svojoj moći da se iscijelimo. Citirati ću opet malo Paula Seliga:
“Vaša duša sa sobom je ponijela lijek za sve vaše bolesti.”

Ono što moramo učiniti jest energetsko iscjeljivanje, omogućiti ispravnim informacijama da preoblikuju naše svjetlosno tijelo. Jer odatle sve počinje.
Svaki put ima u sebi “pragove”, nekakve stanice, odmorišta ili evolucijske skale koje označavaju neki progres. Jedini način da dođemo do slijedeće stepenice jest rad i predanost – posvećenost. Ho’oponopono je jedan takav put. Hodanje njime zahtijeva povjerenje nas kao iscjelitelja, baš kao i svaki drugi put.
Iscjelitelj mora imati svijest o odgovornosti svojih postupaka kojim se želi iscijeliti. Otpuštamo dakle predanošću iscjelitelja i odgovornošću za svoj život. Odgovornost znači prihvatiti iscjeljenje. Ako pušimo, a unutrašnji dijalog nam govori: “neće meni rak pluća, to je tamo negdje drugo” – to je tipičan primjer neprihvaćanja i neodgovornosti, iako imamo sve informacije o posljedicama. Ako nas djevojka ili momak odalame par puta prije stupanja u brak, ne-djelovanje i vjerovanje umu koji kaže: “pa popraviti će se ona/on, biti će dobro kada budemo u braku”, jest poražavajuće za postupak iscjeljivanja kojeg smo došli učiniti ovdje na zemlji. A imali smo sve informacije.

Jednako tako sada imamo sve informacije o praksi Ho’oponopona (ili bilo kojeg drugog puta na kojeg smo privučeni, jer se želimo iscijeliti). I opet, hopsamo trgovački: “bit će ovo, ako bude ono”, to jest, kažemo da ne znamo kako otpustiti. A prava istina je da smo istinski majstori u tome!

Otpuštamo dakle, davanjem sve svoje “imovine” nečem sasvim apstraktnom. Ne pogledavamo ima li kusura, vraća li se nešto, koliki je poklon. Dajem, odmah se okrećem i odlazim.
Put iscjeljenja je staza u kojoj neprestano Izvoru predajemo svoju privrženost prošlosti i kročimo naprijed prema Nuli.

Nenad Ljubić

Nekako je logično da kad se porežemo dezinficiramo ranu, eventualno ju previjemo ili zalijepimo flaster. U svakom slučaju, napravimo ono što je potrebno kako bi zaštitili to mjesto, pobrinuli se za njega i olakšali i dozvolili tijelu da radi ono što najbolje zna, najprirodniju stvar na svijetu. (Samo)iscjeljuje se. Ako smo slomili nogu ili imamo veću posjekotinu, morat ćemo posjetiti doktora. On će namjestiti kost ako je potrebno, staviti gips i dati nam upute za mirovanje ili što već procijeni da je potrebno. Ako se radi o posjekotini, dezinficirat će ranu i zašiti je. Kasnije ćemo ići na previjanje. Uglavnom, zaštitit ćemo taj dio tijela, štediti ga i neko vrijeme biti pažljivi s njim. To nekako zvuči logično i smisleno. Vjerujem da se slažete. Da li bi skakali na slomljenoj nozi ili ostavili duboku ranu da krvari, nezaštićenu u kontaktu s prljavštinom? Možda bi se pokušali posjeći na istom mjestu još nekoliko puta ili bi udarali nogom na mjestu gdje je slomljena? Zvuči suludo? Meni da. Većina nas, osim ako imamo izrazito samodestruktivne tendencije, ne bi ovo napravila.

Što kad doživimo emocionalnu povredu? Što kad smo odbačeni, poniženi ili kad doživimo emocionalni gubitak? Da li bi bilo logično i zdravorazumski da se pobrinemo i za emocionalne povrede? Meni se zaključak nekako nameće sam po sebi. Moj odgovor na ovo pitanje je: “da, bilo bi dobro da se pobrinemo oko naše emocionalne povrede”. Vaš?

Nažalost, praksa pokazuje upravo suprotno. Umjesto potrebne brige i njege mi se za naše emocionalne rane “brinemo” na nekonstruktivne načine. Činjenica je da smo svi bili povrjeđivani i da smo zbog toga nastavili sa samopovređivanjem sebe odnosno povrjeđivanjem drugih. Olakotna okolnost je da to ne mora biti tako. Također je olakotna okolnost da je to ljudski i da SVI to radimo. Razlog što svi to rade nije izgovor da to nastavljamo dalje raditi. Da bi prekinuli ovaj začarani krug morat ćemo se za svoje povrede pobrinuti na adekvatan način.

Prije toga, hajde da vidimo na koje sve nekonstruktivne načine “brinemo” za svoje emocionalne povrede.

Negiranje. To što se dogodilo nas ne pogađa. Kao da se nije dogodilo. Partner nas je ostavio, umro nam je netko blizak ili smo dobili otkaz i mi se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo. Zamislimo situaciju u kojoj slomimo nogu. I to negiramo. Nastavljamo hodati i živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Nezamislivo, jel’ da? Bilo bi prebolno. Fizičku bol puno teže negiramo nego emocionalnu (iako je isti centar u mozgu odgovoran za obje vrste) dok se i ova emocionalna u konačnici ne očituje na fizičkom tijelu u obliku bolesti. Onda idemo kod doktora i tražimo instant rješenja kako bi mogli nastaviti živjeti kao i do tada. Sve što psiha ne proradi/procesira u konačnici se očituje na tijelu. Tako je bolest poruka gdje i kako mi to igramo protiv svoje vlastite prirode, a da toga nismo svjesni. Ako ne gledate u nogu (ignoriranje), bol svejedno neće proći. Isto je ako ne gledate u emocionalnu ranu. Neće zacijeliti. Kako se fizičko tijelo samoiscjeljuje, tako se i psihičko tijelo samoiscjeljuje, naravno ako mu omogućimo uvjete.

Zamislite da imate posjekotinu koju ste samo prekrili nekom krpom (negiranje), niste ju dezinficirali niti mijenjate zavoje. Kako će izgledati nakon nekog vremena? Bol i neugoda postajat će sve jačim kako bi vas “natjerali” da nešto s tim učinite. Opet, ista stvar je s emocionalnim povredama.

Osim negiranja imamo potiskivanje, racionaliziranje, okrivljavanje drugih… To što “znate” zašto ste slomili nogu ili zašto vas je partner ostavio i dalje ne umanjuje vašu bol. To što znate tko vam je “kriv” za slomljenu nogu ili slomljeno srce isto tako. Činjenica je da se i dalje morate pobrinuti za to na adekvatan način.

Ako ste isprobali sve nekonstruktivne načine za nošenje s emocionalnim povredama i napravili si od života muku, ali još uvijek ne preveliku kako bi vam postalo prebolno i to vas onda natjeralo na promjenu, imam nekoliko prijedloga.

Za početak priznanje. Donošenje na svjetlo dana. Gledanje u to. Čovječe, noga mi je slomljena ili srce mi je “slomljeno”. To mora biti bolno. Moram nešto napraviti s time. Ako je mala posjekotina, lako ćemo ranu isprati i staviti flaster. Ako je pukla noga, teško da ćemo si sami moći namjestiti kosti ako treba i još manje je vjerojatno da ćemo si moći staviti gips. U tom slučaju idemo kod doktora. Kod nekoga tko zna što i kako treba učiniti.

Usputna kritika nepoznatog prolaznika je vjerojatno nešto s čim se možemo i sami nositi (ili ne?). Smrt, gubitak, poniženje, odbacivanje od strane bliskih osoba, tj. osoba koje nam znače nešto u životu, bit će puno bolnije. Pojavit će se hrpa emocija s kojima se nećemo moći nositi na adekvatan način. Negiranje boli neće učiniti da ona nestane. Naprotiv, opiranje onome što jest stvara dodatan pritisak i otežava ionako već bolnu situaciju. To je kao da si na slomljenu nogu objesimo uteg. Tad nam treba pomoć (psiho)terapeuta koji će za nas stvoriti prostor za iscjeljivanje emocionalnih rana. Nekad će to biti prostor sigurnosti, nekad podrške, nekad dozvoljavanja, nekad suosjećanja, nekad svega toga skupa. Terapeut će stvarati prostor u kojem iscjeljivanje može početi. Da umjesto potiskivanja dozvolimo tugu, bijes, strah, tj. sve one emocije koje nam je uzrokovala povreda, a da nemamo osjećaj da ćemo se raspasti, nestati, poubijati sve oko sebe ili uništiti sebe samog. U tom prostoru će se naš kapacitet za emocije povećati. Moći ćemo držati veću količinu straha, ljutnje ili tuge, a da nas to ne izbaci iz takta, preplavi ili paralizira. Istovremeno, kroz regulaciju izvana kroz kontakt, zagrljaj, dodir, tj. prisustvo druge osobe, učit ćemo se samoregulirati umjesto potiskivati.

Osim što naše tijelo preuzima na sebe sve što psiha nije proradila, isto tako i psiha ostaje fiksirana na sve nije dovršila. Kad smo bili prvi put povrijeđeni, a nije bilo popravka, mi smo stvorili obrambeni mehanizam kako se nositi s time. Našli smo način kako se nositi s boli kad nas roditelji ne vole, odbacuju, viču na nas, ljute se, posramljuju, okrivljuju… Svi načini vode do toga da to stavljamo što dalje od naše svijesti (jer je prebolno). Sjetite se što bude ako posjekotinu samo pokrijete nečim da ju ne vidite. Na sve moguće načine zaustavljamo ovu emocionalnu bol. Fizički to radimo tako da kratimo dah i napinjemo mišiće kako bi što manje osjećali. Istovremeno iskrivljujemo i zaustavljamo energetski protok. S vremenom na mjestu zaustavljanja imamo fizičku manifestaciju u obliku bolesti. Budući da ovo nosimo u vlastitom energetskom polju, onda privlačimo još više sličnih situacija u svoj život kako bi tu bol napokon iscijelili (ovog naravno nismo svjesni).

Neke stvari možemo sami. Mnoge ne možemo. Ako nam je netko umro, ne možemo ga vratiti, nekad ne možemo vratiti partnera koji nas je napustio, prijatelja koji je preselio ili posao na kojem smo dobili otkaz. Ono što možemo i ono što jedino ima smisla je dozvoliti sve emocije koje se pojavljuju u vezi situacije i tako preboljeti gubitak. U slučaju smrti moramo si dozvoliti vrijeme i prostor za tugu. Ne možemo ništa napraviti da to skratimo. Možemo pokušavati. Možemo se opirati. Reći: plakat ću tri dana i onda je dosta. Mi to ne određujemo. Tuge ima koliko je ima i što je prije dozvolimo to će prije otići iz sustava i možemo nastaviti sa životom. Imat ćemo ožiljak, ali ne više otvorenu ranu koju svako malo dodatno porežemo.

Slomljenoj kosti je potrebno koliko joj je potrebno da zaraste. Ne možete to ničim ubrzati koliko god vi to željeli. Ista stvar je s tugom. Ima je koliko je ima i traje koliko traje. To je prirodan proces zarastanja slomljene noge, tj. slomljenog srca. Ok, ako baš hoćete iscjeljivanjem/bioterapijom možete ovaj proces ubrzati i olakšati, ali opet ne možete napraviti da noga zaraste za jedan dan. Pomoću iscjeljivanja nešto što bi inače trajalo 6 tjedana možete skratiti na 3 (tjedna). To je realno. To je prirodan proces koji ima svoj tijek. Ono što je pitanje je da li ćemo mi podržati taj prirodan proces, otežavati ga ili onemogućavati. Izbor je na nama.

Dobro je pitati se što sam učinio danas da mi bude dobro u emocionalnom smislu? Da li sam se pobrinuo za svoje emocionalne potrebe na adekvatan način? Što sam učinio danas bih se osjetio emocionalno ispunjen, podržan, njegovan, voljen? Što sam učinio danas da bih iscijelio dugogodišnje emocionalne rane? Kakve veze ima moje zdravstveno stanje s mojim emocionalnim povredama? Želim li i dalje ostavljati ranu pokrivenu neadekvatnom krpom i pogledati ju samo onda kad ponovo zarezujem nožem po njoj? Želim li se i dalje samoozljeđivati? Svaki put kad pređem preko svoje boli, povlačim još jedan rez na istom mjestu. Svaki put kad udovoljavam drugima, prelazim preko sebe, pravim se jači nego što jesam, negiram, racionaliziram, okrivljujem… vučem još jedan rez i još jedan i još jedan i još…

– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com

]]> 4226 https://alternativainformacije.com/kolumne/kolumna-nenada-ljubica/self-love/ Thu, 02 Oct 2014 17:56:05 +0000 http://alternativainformacije.com/?p=3159

Voljeti sebe znači prožeti sviješću svoju cjelovitost. Ali što ovo znači? To je tako suluda rečenica, ne možeš ništa s njom osim prebirati po priručnicima opise što Sebe tumače, uživljavati se u tuđe perspektive i interpretacije o sebstvu i tek se onda posve izgubiti! Nema mi druge, izazov je to! Baš onaj izazov koji zahtjeva da otpustim sve te iscrtane mape s putovima, prolazima, kanalima k Sebi i bacim se u instinkte, slutnje, mirise, siluete sjećanja o sebi. Moram znači u sve svoje slojeve, one koje znam, pa do onih tek naslućenih, integrirati neku čudnu, nerazumljivu privlačnost što na istraživanje me vuče.

Super. Na pravom si mjestu. Vjerojatno te neka životna kriza u obliku razvoda, otkaza, smrti ili bolesti dovela do ruba i jasno ti je da ovako dalje ne možeš i ne želiš. Klupko života postane prezamršeno. Teško ti se uhvatiti za neku nit i početi ga raspetljavati. Ne znaš odakle krenuti. Dobra vijest je da nije važno s koje “strane” kreneš. Bitno je da počneš. Možda si pročitao hrpu self help i duhovne literature. Pročitao si da postoji nešto što se zove “pravo ja”, “više ja”, središte, izvor… u prijevodu ono “najbolje od nas”. Mjesto na kojem je već sve dobro. Mjesto na kojem postoji sigurnost, užitak, osobna moć, povezanost s drugima iz vlastite autentičnosti. Mjesto na kojem se ne bojimo govoriti vlastitu istinu i biti svoji. Mjesto na kojem imamo osjećaj više svrhe i povezanosti s Bogom/višom silom/prirodom/univerzumom. Mjesto na kojem suosjećamo sa sobom i drugima. Mjesto na kojem osjećamo blaženstvo i mir.

Možda te nije natjerala kriza da potražiš to mjesto već neka unutarnja čežnja. (Ne)jasan osjećaj da nešto nedostaje. Kao što rekoh, na pravom si mjestu u pravo vrijeme. Ono što trebaš znati za početak je da se radi o putovanju. Ovo putovanje nema prečica. Ako ih otkriješ, bilo bi mi drago da mi ih javiš. Uopće nije bitno što si radio i gdje se sad nalaziš (osim da razumiješ kako si stigao na ovo mjesto i da više ne činiš ono što si činio do sad). Bit će ti potrebna potpuna iskrenost naspram sebe uz istovremeno suosjećanje. Dobro će ti doći i podrška izvana od terapeuta, bliskih ljudi, prijatelja, partnera ili obitelji. Netko tko će biti tu za tebe kad budeš izgubljen, kad poželiš odustati od sebe. Netko tko te voli i kome je stalo do tebe. Netko tko će te podsjećati da si ti božanska kreacija, savršena upravo ovakva kakva je. Netko tko će biti rame za plakanje i netko tko će slaviti tvoje “uspjehe” i pobjede. Netko tko će se radovati s tobom. Netko tko će te podsjećati koliko vrijediš i pomoć ti bildati vlastito samopoštovanje.

Još će ti trebati jasna namjera da želiš otkrivati svoje “pravo ja”. Možda ne znaš kako ćeš doći do toga, ali svakodnevno podsjećanje i postavljanje ove namjere polako, ali sigurno će te voditi na ovo uzbudljivo putovanje prema sebi, prema Životu. Osim namjere i podrške prijatelja, odnosno terapeuta, dobro će ti doći i “mapa” po kojoj se možeš kretati. “Mapa” nije fiksna stvar. Ovo je mapa koju ja koristim i nadopunjavam.

1. Za početak moraš shvatiti da je većina tvojih reakcija (pogotovo u stresnim i izazovnim situacijama) automatska. I to je ok. Neke od njih se neće promijeniti koliko god radio na sebi. I to je ok. Da bi “ulovio” vlastitu automatiku dobro je voditi dnevnik ili nekakvu kontemplaciju o tome kako ti je protekao dan. I to se odnosi samo na one situacije u kojima osjećaš nelagodu. Kad mi prijateljica uputi kritiku. Kad šef ne primjećuje koliko radim ili kad me partner nije nazvao, a ja to očekujem. Na ovaj način počnemo razvijati “promatrača”. Promatrač je dio nas koji je zainteresiran, objektivan i suosjećajan. On može “vidjeti” da smo se osjetili povrijeđeno (istina) kad nas je prijateljica kritizirala, ali smo se pravili da to ne utječe na nas (automatika). Ili smo se osjetili nesigurno (istina), pa smo navalili kritikom na prijateljicu (automatika) kako bi povratili osjećaj sigurnosti…. Promatrač omogućava da objektivno vidimo situaciju i da ju doživljavamo manje osobno.

2. Kao što vidiš, ispod “automatike” se krije “istina”. Već samo uviđanje istine nas vodi korak bliže sebi. Ovo je relativno lagano uz malo dobro volje i želje za samopromatranjem. Uz “istinu” postoje osjećaji koji su također autentični i koje si moramo dozvoliti. Moramo si dozvoliti osjetiti osjećaj nesigurnosti koji postoji u nama, “potonuti” u njega i “biti s njim”. “Automatika” na krivi način pokušava stvoriti osjećaj sigurnosti i tako nas udaljava od nas samih.

3. Ukoliko dozvolimo osjećaj nesigurnosti i ne bježimo od njega, pojavit će se potreba. Očito je ovdje potreba za osjećajem sigurnosti. Trebamo vidjeti koji impuls postoji u nama. Što je to što nam treba da bi se osjećali sigurno? Da li to možemo tražiti kako bi se osjećaj sigurnosti počeo stvarati unutar nas, na nivou tijela i nivou sustava. Naše “pravo ja” (sunce) uvijek postoji, samo osjećaji koje smo potisnuli (oblaci) ne dozvoljavaju da ono uvijek sjaji. Dakle, dozvoljavanje, osjećanje i prolazak kroz osjećaje dovode do transformacije (oblaci se raziđu). Gdje god da jesi moraju postojati osjećaji od kojih stalno bježiš, a upravo oni su putokaz kući. Potiskivanje osjećaja stvara sve više oblaka, a naše tijelo može podnijeti samo određenu količinu potiskivanja. To dovodi do zastoja energije i u konačnici bolesti. Tako da je bolest putokaz prema sebi.

4. Ono što još može pomoći da otkriješ što želiš je da se stalno iznova i iznova pitaš “Što želim raditi u ovom trenu ako mogu raditi bilo što? Što bih radio da imam para koliko želim?”

5. Što bi radio da znaš da imaš još 6 mjeseci života? Ili još bolje, da ti je ovo zadnji dan života? Što ako imaš još 3 udaha prije smrti? Što ti postaje bitno? Sve što se javlja u tom trenutku kao slike, osjećaji i misli su također jasan putokaz prema onom što stvarno želiš. Moje pitanje je kako to da to već ne živiš? Što čekaš? Čiju dozvolu? Koje izgovore imaš? U konačnici ili imamo stvari koje želimo ili imamo hrpu izgovora zašto to još nije tako. I, ako si već počeo biti iskren prema sebi, relativno lako i brzo ćeš shvatiti gdje sam sebe muljaš i zavaravaš. Nemoj se hvatati za aktivnost koju radiš već za osjećaj koji se javlja dok radiš to što želiš raditi. Vidiš kako se tvoja unutarnja i vanjska realnost mogu susresti na obostrano zadovoljstvo. Teško da mogu postati profesionalni nogometaš u tridesetsedmoj godini, ali mogu igrati nogomet i vidjeti kakav to osjećaj stvara u meni. Nakon toga trebam vidjeti gdje i kako mogu stvoriti taj isti osjećaj dok radim nešto drugo i da li mi to omogućava život kakav si želim.

6. Još jedna dobra metoda je vidjeti što ne želim u svom životu i to postepeno početi micati. Kroz tu gustu šumu svega što ne želim, na kraju se probijem do onog što stvarno želim.

7. Dobro će ti doći “dječji um”, tj. um početnika. Um koji je znatiželjan i koji ne zna za neuspjeh. Um koji traži načine, a ne izgovore. Um koji je željan širenja i istraživanja, a ne trpanja u uske (samo)nametnute okvire. Istražuj, igraj se. Ako te “vuče” nešto, idi za tim. Sadi tikvice, pleši, crtaj, postavljaj prozore, mijenjaj klime, kopaj zemlju ili nemoj ništa raditi. Na ovakav način ćeš saznati što ti eventualno ne paše kad probaš (makar si mislio da bi ti se svidjelo), tj. ako ti se svidi vidjet ćeš gdje će te dalje odvesti. Istražuj. Siguran sam da si jedinstven. Ovdje si sa svrhom. Imaš talente koje svijet treba. Tvoja zadaća je otkriti ih i onda ponuditi svijetu na obostrano zadovoljstvo.

 

 
– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com

Ljudi oko Vas će Vas pokušati popravljati (uveseljavati, skretati Vam pozornost). Govorit će što si tužan, gle kako je vani lijepo vrijeme. Mogu komentirati da vam je palo raspoloženje (i da bi se trebali razveseliti), ili da djelujete umorno i pospano, a Vi ćete biti “samo” tužni. I ok je da ste tužni. Nemojte se “popravljati” zato što se netko ne može nositi sa Vašom tugom. Pronađite osobe koje su to u stanju. Osobe koje će Vas vidjeti i čuti. One osobe koje Vas mogu podržati, a ne popravljati. Osobe kojima je Vaša tuga ok. Nemojte upasti u zamku i ponovo rekreirati svoju emocionalnu prošlost kad su Vam roditelji govorili ti si jak, ili ti si velik, ili nemoj plakati i na taj način Vam “pomogli” zatvoriti vlastito srce. Tuga je osjećaj koji nas najviše povezuje sa nama samima i trebamo ga dozvoliti.

Trebamo prežaliti što je naše djetinjstvo bilo kakvo je bilo. Trebamo osjetiti vlastitu bespomoćnost. Trebamo se prisjetiti svih trenutaka u kojima su suze i tuga bili najprirodniji odgovor na bol i povredu koja nam je nanesena. Sve to trebamo osjetiti. Dozvoliti da sada izađe, jer više nismo mala djeca i tuga nas neće preplaviti niti razvaliti. Tuga je samo osjećaj kao i svaki drugi i sve što treba s njom je dozvoliti si osjećati. Na taj način je otpuštamo i otvaramo svoje srce. Otvaramo se za sebe, svijet i druge. Otvaramo se životu.

Žalovanje se isto javlja je ako nam netko blizak umre. Ono što često radimo je da ga prekidamo i time si štetimo. Možemo negirati da se to desilo i nastaviti sa životom. Počnemo raditi više nego inače ili nađemo druge zanimacije samo da ne bi osjećali. Možemo se zatupljivati alkoholom ili drogom. Buljiti u televiziju. Ništa od toga neće učiniti da naš bol i tuga nestanu. Upravo suprotno, postajat će nam još gore.

Uzmite u desnu ruku čašu vode i ispružite ruku. Ostanite tako neko vrijeme i primijetite što se događa. Postane naporno s vremenom? Bolno? Što je jedna čaša vode? Ništa. Slažem se, ali ako ju morate držati čitav dan, mjesec, godinama ili desetljećima? Naporno, jel’ da? Upravo to se dešava ako “držite” suze. Život postane muka, opterećenje. Nemam energije. I umjesto da pustim čašu (suze), ja držim. Držim jer su roditelji (a i društvo) to proglasili lošim. Slabim.

Nakon žalovanja se može pojaviti ljutnja ili se mogu isprepletati. Pa možete biti ljuti na osobu što je otišla ili što su Vam roditelji napravili to što jesu. Bude jako bolno kad vidite kako je sve moglo biti jednostavno. Kad sam tužan, zagrli me. Kad sam ljut, pomogni mi da se nosim sa svojom ljutnjom. Nemoj me odbacivati, kritizirati, ismijavati. Smij se sa mnom kad se smijem. Skači sa mnom dok skačem. Prihvati sve što jesam. Da sam nekad ljut, nekad zbunjen, nekad tužan, nekad tih, nekad glasan. Divlji, strastven, nježan, sramežljiv, otvoren, uplašen… ne tuci nikad u moj integritet. Možeš reći da ti se ne sviđa da vučem curice za kosu, ali da me i dalje voliš i prihvaćaš. Ispravljaj moje ponašanje, a ne moju osobnost. Ne govori: “Sram te bilo”. Pogledaj se kakav si. Ne nabijaj mi osjećaj krivnje. Voli me i kad sam dobar i kad sam loš.

Osim što možemo bježati od osjećaja tuge i žalosti, isto tako možemo i zaglaviti u njemu. Napraviti cijeli život oko svoje tragedije. Stalno se podsjećati na mjesta gdje smo bili sa voljenom osobom, ostaviti sve njene stvari…

Ovo isto tako nije konstruktivno. Nakon određenog perioda žalovanja i otpuštanja, trebamo nastaviti sa životom. I ok je da se nekad sjetimo osobe i budemo tužni, ali da ne upadnemo u zamku reciklaže. Optuživanja Boga, života i sudbine. Zašto baš meni i onda nikako to otpustiti.

Poanta je da osobu ne možete vratiti niti možete ispraviti ono što je bilo u djetinjstvu i to je loša vijest. Dobra vijest je da ste sad odrasli ljudi i da ste kroz proces žalovanja postali svjesni što želite, a što više ne želite u svojim životima. Kad se pojavi period žalovanja, poželite mu dobrodošlicu. Okružite se ljudima i stvarima koji će Vam pomoći u tom procesu. Učinite si ga što lakšim. Nakon toga će život postati puno lakšim, jednostavnijim, opuštenijim, ispunjenijim, smislenijim.

Grlim Vas.

– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com