Anita Moorjani, žena koja je imala rak limfnih žlijezda u zadnjoj fazi, praktički mrtva, upada u komu i doživljava iskustvo bliske smrti. Od “tamo” se vraća obogaćena prelijepim iskustvom koji joj liječi rak u roku “odmah” i donosi zanimljivu transformaciju osobnog pogleda prema stvarnosti, samo-ljublju i vrijednostima u životu općenito.

*PITANJE:  Kako se nosite s ljudima koji vam ne vjeruju i misle da ste ludi?

 Anita: Neki ljudi misle da sam “izgubljena”, ali dopustite mi da vam nešto kažem. Moj život radi za mene. I to radi fantastično. Radi mnogo bolje nego  to rade životi onih koji misle da su oni pravi, a ja luda! Ako se i vama događa isto, drugi put ih samo pogledajte i zapitajte se kako njihov život radi za njih. Prilično je sigurno da nisu sretniji od vas. Naučeni smo da vjerujemo u suprotno od onog što stvarno funkcionira, i kad otkrijemo kako stvarno živjeti u radosti i zadovoljstvu, tada nas osuđuju! Zapamtite, ako itko misli da ste ludi, uboli ste istinu! Ostanite na tom jednorogu, nemojte pasti s njega!

*PITANJE:  Anita, imate li nekakvu svoju dnevnu rutinu? I kakvu?

Anita: Nemam rutinu, ali to je više radi trenutnog rasporeda. Jako je ubrzan u ovom trenutku, ali voljela bih uključiti više vježbanja u svakodnevicu. Nisam baš dobra s rutinama. Volim različite stvari. Volim jogu, ai šetnje u prirodi.

*PITANJE:  Je li za Vas teško zadržati taj duboki i izvorni osjećaj smisla (sa znanjem o svemu što jest) sada kada imate tako zgustut raspored?

Anita: Naprotiv. Volim svoj život koji izgleda poput avanture! Osjećam da je ovaj novi život ispunjen putovanjima i susretima s ljudima uplovio u taj moj osjećaj smisla, jer doživljavam nova iskustva cijelo vrijeme! Kao da mi se život jako ubrzao nakon mog skustva bliske smrti.

*PITANJE: Kakvo je vaše mišljenje o prostoru, vremenu i čvrstoj materiji? U svojoj knjizi kažete da prostor, vrijeme i materija ne postoje uvijek na način na koji mi mislimo. Što ste time mislili?

Anita:  Linearno vrijeme ne postoji osim u našim mislima. Svi trenuci vremena postoje odjednom, ali naš se um može fokusirati samo na jedan trenutak. Tada mi nižemo te trenutke i formiramo linearno vrijeme.

Na primjer, kad sam izašla iz kome nakon svog iskustva bliske smrti, znala sam da sam VEĆ izliječena. Znala sam da vrijeme kad moje tijelo neće pokazivati znakove karcinoma već postoji u vremenu. Ali samo sam trebala dopustiti svoj umu i tijelu da uhvate taj trenutak.

Jedan je onkolog rekao da je NEMOGUĆE da sve te stanice raka napuste moje tijelo u tako kratkom vremenu, posebno jer mi je tijelo bilo jako slabo, i organi bez funkcije. Ali vidite, većina ljudi misli da moramo ići od točke jedan do devet da bismo doši do deste. Ja sad razumijem da to nije potrebno. Samo trebamo proširiti svoju svijest i pustiti točku 10 unutra, iako možda još uvijek stojimo u točki jedan.

*PITANJE:   Osjećate li ikakve emocije ili duše životinja, mislite li da one imaju dušu na isti način kao i mi?

Anita: Vjerujem da životinje imaju dušu, ali i da su mnogo povezaniji s njom od nas. Vjerujem da su povezani s univerzumom, sa zemljom, i da imaju sponu s nama. Mi smo postali previše umni, radi obrazovanja, i ta povezanost koju dijelimo je uvjetovana. Životinje puno bolje opažaju, i imaju svrhu, ali njihova svrha je bitno drugačija od naše. Njihova svrha nije uvjetovana egom ili umom. Njihova svrha je dio većeg plana.

*PITANJE:   Kako mogu prenijeti Vašu poruku svom teenageru koji uopće ne obraća pažnju na ono što mu govorim?

Anita:  Vaša djeca samo žele biti ono tko jesu. Dopustite im da budu to što jesu. Uđite u njihov svijet. Govorite njihovim jezikom. Vidite koji su njihovi interesi. I kada imate njihovu pažnju, polako ih učite koliko je važno da vole sebe i da postanu najbolji prijatelji sebi samima. Nadam se da sam pomogla!

*PITANJE:   Što možemo napraviti kad zaglavimo u nesretnoj situaciji, a ne izgleda kao da ima izlaza? To može biti vezano uz posao, mjesto gdje živimo itd. Moje drugo pitanje je: u svojoj knjizi govorite o bolesti koje se pojavljaju u podsvijesti prije nego izbiju u fizičku stvarnost. Što je s bolestima koje se pojavlju od rođenja?

Anita: Kad izgleda da nema alternative ili izlaza, ja to predam Univerzumu. Svaki dan, kažem Univerzumu /vodičima da se pobrinu za situaciju jer ne mogu biti ja JA ako sam zaglavljena u toj situaciji.  Naposlijetku, nađe se rješenje za mene i tada čak shvatim zašto je uopće došlo do te situacije. Shvatim da je ona trebala da bih ja rasla i da me dovede tamo gdje trebam biti. Nemojte forsirati promjenu tako što ćete gurati i upirati. Prepustite se i dopustite novome da dođe.

Što se tiče bolesti od rođenja, ili urođnenih bolesti, nekoliko je mogućnosti, i teško je odabrati jedan sa sigurnošću. Moguće da je duša odabrala da dođe s tim, ili da je na dušu utjecala energija roditelja dok je bila u maternici. Ne želim da roditelji krive sebe ako im se dijete rodilo bolesno, jer to ne čine namjerno, ali nerođena djeca osjećaju majčin strah i tjeskobu.
 
www.alternativainformacije.com

Čega me je bilo strah? Jednostavno svega, uključujući da ću pogriješiti, da se neću svidjeti drugima, da ću razočarati ljude, da nisam dovoljno dobra. Bojala sam se i bolesti, pogotovo raka, jednako kao i liječenja raka. Bojala sam se živjeti i bila užasnuta umiranjem.

Strah je jako suptilan, može se prišuljati bez da ga uopće primjetite. Kad pogledam unazad, vidim da je većina nas bila odgajana od malena tako da se boji, iako ja ne vjerujem da smo takvi rođeni.

Jedna od stvari u koje vjerujem, je da smo ono na što smo potrošili živote pokušavajući da postignemo, ali to ne shvaćamo! Dolazimo u ovaj život svjesni svoje veličanstvenosti – ne znam zašto, ali izgleda da svijet to nagriza kako rastemo.

Počinje najprije suptilno, s malim tjeskobama kao da nas ne vole ili da nismo dovoljno dobri, možda jer izgledamo drugačije od svojih vršnjaka – možda pripadamo drugoj rasi, ili smo previsoki, preniski, bucmasti, mršavi. Toliko se želimo uklopiti. Ne sjećam se da sam ikad bila ohrabrivana da budem ono što jesam ili da budem istinski svoja ili da su me uvjeravali da je u redu biti drugačiji. Sve čega se sjećam je mali, uporni glas neodobravanja koji se stalno čuo u pozadini.

Ugađala sam ljudima i bojala se neodobravanja, odakle god dolazilo. Bila sam uvijek negdje iza, kako ljudi ne bi mislili loše o meni, i tijekom godina, izgubila sam samu sebe. Bila sam potpuno odvojena od onoga što stvarno jesam, ili što sam željela jer sve što sam radila, bilo je da bih dobila odobravanje – odobravanje svih, osim sebe same. Zapravo, u godinama koje su vodile do karcinoma, da me netko pitao što želim u životu, morala bih reći da zaista ne znam. Bila sam toliko umotana u kulturološka očekivanja, pokušavajući da budem osoba kakva se očekivalo da budem, da  zaista nisam znala što mi je važno.

Nakon moje najbolje prijateljice, Soni, i Dannyjevog zeta, kojima je oboma dijagnosticiran karcinom, počela sam razvijati duboki strah od bolesti. Ako je uhvatilo njih, može bilo koga, pa sam počela raditi sve što sam mogla da se ne bih razboljela. Ipak, što sam više čitala o prevenciji, osećala sam da imam više razloga za strah. Činilo se da sve uzrokuje rak.  Čitala sam kako su patogeni organizmi i hrana kancerogeni. Mikrovalna, plastični spremnici za hranu, hrana s aditivima, korištenje mobilnih aparata – izgledalo je da sve uzrokuje rak. Lista je samo rasla i rasla. Ne samo da sam se bojala same bolesti, bojala sam se i liječenja – kemoterapije. Kao što sam pisala, Soni je umrla za vrijeme kemo, i to je samo povećalo moj strah.

Malo po malo, postala sam užasnuta jednako smrću i životom. Kao da sam bila zatvorenica svojih strahova. Moje iskustvo života je bilo sve manje i manje, jer je za mene, svijet bio prijeteće mjesto. l tada mi je dijagnosticiran karcinom.

– Anita Moorjani

Problem s otpadnim kiselinama je taj, što naš organizam iz debelog crijeva ponovo upija otpadne kiseline koje ne može izlučiti. Odatle ih preko jetre ponovo šalje u krvotok i odlaže u tkivima, odnosno organima (autointoksikacija).
Sva hrana, i sve emocije i stanja koja proživljavamo, utječu na procese u tijelu i rezultiraju kao lužnatost ili kiselost mokraće.

“Držim, dakle, da otpadne kiseline stvarno napadaju zglobove, tkiva, mišiće, organe i žlijezde, što dovodi do manjih ili većih promjena u njihovu funkcioniranju. Ako napadnu zglobove, može se razviti artritis. Ako napadnu mišiće, može se razviti mišićna fibroza, koja uzrokuje bolove u mišićima. Ako napadnu organe i žlijezde, mogu se razviti brojne druge bolesti”, riječi su Theodora Baroodyija, autora knjige “Alkalizirajte se ili umrite” .

Za dugoročno održavanje zdravlja, potrebno je imati velike lužnate zalihe, jer one neutraliziraju otpadne kiseline. Da bismo održali ravnotežu i svoje lužnate zalihe, moramo uvažavati pravilo 80:20 – potrebno je unostiti 80 posto namirnica koje stvaraju  lužnatost, i 20 posto namirnica koje stvaraju kiselost. Omjer  se može protegnuti do 70:30.
Isti omjer vrijedi i za unos sirove naspram kuhane hrane.

Trebamo razlikovati hranu kiselog okusa, i hranu koja stvara kiselost. Najbolji primjer je limun, vrlo kiselog okusa, ali jedan od najboljih alkalizatora organizma (alkalno je lužnato).

Isto tako, kad jedemo meso, ne osjećamo kiselost, ali kao rezultat razgradnje mesa nastaju kiseline koje u određenim okolnostima mogu potaknuti zakiseljenje, odnosno acidozu organizma.

Namirnice prema reakciji

Jaka lužnata reakcija:
Celer, smokve, biljni čajevi, dinja, lubenica, limun, mango, papaja, peršin, morske alge, grožđe bez kožice, potočarka…

Slaba lužnata reakcija:
Masline, maslinovo ulje, artičoke, patlidžan, proso, miso, heljda, trešnje, mandarine, kesten, kokokosov orah (svježi), krastavci, prokulice, med, poriluk, gljive, rotkvice, rajčice, morska sol, crni luk, naranče, ukiseljeno povrće (domaće), sezam…

Neutralne namirnice:
Vrhnje, svježe kravlje mlijeko, jogurt, sirutka, maslo, ulja (osim maslinovog)…

Blaga kisela reakcija:
Jaja, crveni grah, sjeme buče, ječam, špinat…
Umjereno kisela reakcija:
Med (pasteriziran), borovnica, mekinje, sirevi, suhi kokosov orah, riba, integralna tjestenina, integralne žitarice, suhe mahunarke, koštunjavo voće (osim badema), raž, kečap, senf, šljive, kokice, krumpir (oljušten), suhe šljive, integralna riža…
Jaka kisela reakcija:
Bijeli kruh, peciva i kolači od bijelog brašna, čokolada, kava, alkohol, gazirana bezaloholna pića, zaslađeni voćni sokovi, junjetina, svinjetina, piletina, riba, rafinirane žitarice, brusnice, sladoled, tjestenina od bijelog brašna, kikiriki, bijela riža, plodovi mora, crni čaj, orasi…

Evo nekoliko savjeta koji mogu pomoći balansu kiselina i lužina u tijelu:

– Žvačite dobro hranu, i to najmanje 35 puta, jer pljuvačne žlijezde luče tvari koje dodaju baznu kvalitetu svakom vašem zalogaju!

– Svakom obroku dodajte lisnato zeleno povrće, po mogućnosti gorkastog okusa,

– Vježbajte svaki dan da pojačate detoksikaciju i eliminaciju kiselih supstanci iz tijela (budite oprezni, vježbanje do iscrpljenosti stvara neželjenu kiselu reakciju!),
– Svakodnevno radite vježbe disanja, minimum 25 minuta, jer to značajno doprinosi Ph balansu u tijelu.
– Tuširajte se hladnom vodom, pogotovu ljeti, jer ona proizvodi utjecaj koji će dati baznu reakciju u tijelu.
– Jednom tjedno napravite si kupku s nerafiniranom morskom soli (nakon kupke istuširajte se hladnom vodom),

– Pijte puno destilirane vode.

– Klistirajte debelo crijevo bar tri puta godišnje!

Sve o kiselosti organizma, pravilnom unosu namirnica, prevenciji i liječenju, možete naći u knjizi “Alkalizirajte se ili umrite”.