Integrativna terapija i energetsko iscjeljivanje

Imidži, odnosno iskrivljena uvjerenja obojena emocijama, kreiraju naše stavove, vrijednosti, način razmišljanja, osjećaje, maštanja, ali i fiziološke reakcije. Imidži su bezuvjetni zaključci o životu doneseni dječjim umom u vrlo ranoj dobi kao (ne)adekvatna reakcija roditelja na dječje potrebe, želje i osjećaje. Većina imidža je formirana do sedme godine.

U najranijoj dobi to nisu svjesni zaključci već osjećaji. Ako sam ja jako mala beba i upadnem u neki osjećaj nelagode i/ili frustracije (jer sam gladan, trebam kontakt ili utjehu), a nitko ne dolazi (jer je dijete dobro pustiti da se isplače ili je bolje ne dizati ga jer će se razmaziti), u meni se stvara osjećaj bespomoćnosti i nesigurnosti i “zaključak” je da za mene nema nikog, svijet nije sigurno mjesto, tijelo je izvor bola i frustracije. “Odlična” startna pozicija za odlazak u život. Osjećaj nesigurnosti me može pratiti čitav život, a da ne znam zašto. Mogu imati iracionalne strahove ili napadaje panike. Mogu zbog toga većinu života “živjeti” u glavi jer u tijelu nije sigurno. Moje potrebe i osjećaji nisu dobrodošli, stvaraju mi anksioznost koja je nepodnošljiva i jedino što mi preostaje je odrezati se od potreba kako to više ne bih osjećao.

Kasnijim odgojem ćemo dobiti upute kako se trebamo osjećati (nemaš se čega bojati, ti si veliki dečko umjesto utjehe, negiranje naše osobnosti i naših osjećaja), što raditi (stisni zube i nastavi dalje) i poruku da s nama nešto nije OK ako se ne ponašamo onako kako naši roditelji zahtijevaju od nas.

Budući da nam život ovisi o njima, strah od odbacivanja će učiniti da zanemarimo sebe i radimo sve kako bi udovoljili roditeljima da nas ne odbace, kazne ili uskrate svoju ljubav. I u ovom procesu počinjemo gubiti sebe. Odričemo se mnogih svojih dijelova na način da ih potiskujemo, negiramo ili odbacujemo. Tako nastaje rascjep između onog što je prihvatljivo i onog što nije. Ono što mi stvarno jesmo pogubljeno je u procesu odgoja (u velikoj mjeri). Roditelji uglavnom vole svoju djecu i rade sve u najboljoj namjeri, ali zbog vlastite neosviještenosti, neispunjenja vlastitih potreba i neznanja rade štetu.

Postanem “dobar dečko” jer me mama onda voli, ili “dobra curica” jer me tata onda voli, ili postanem “dežurni klaun” ili “mamina pametnica”… totalno se poistovjetim s ulogom i zaboravim tko ja stvarno jesam jer sam odrezan od svojih impulsa i osjećaja. Što je s mojim strahom, ljutnjom, tugom, divljinom, strašću, slobodom, igrom, spontanošću, kreativnošću… Postanemo prikladni umjesto prirodni.

Kako ponovo postati prirodan i svoj? To je proces. Proces osvještavanja sebe i svojih krivih zaključaka o životu koje smo ponijeli iz svog djetinjstva. Ti zaključci su nam služili kao zaštita od boli, ali danas više nisu funkcionalni i kreiraju nam sve više boli i nezadovoljstva. Trebamo ih početi preispitivati.

Bolujete li od bilo kakve bolesti, ili generalno osjećate nezadovoljstvo, frustraciju, umor ili depresiju, odnosno opterećeni ste osjećajem straha, krivnje ili srama? Teško vam je pronaći zadovoljavajući posao ili posao uopće? Ne možete ostvariti kvalitetan i podržavajući partnerski odnos ili bilo kakav odnos uopće? Stalno ste umorni i nemate volje ni za što? Ne osjećate užitak, nemate osjećaj slobode, niste autentični i spontani, imate stalno osjećaj da nešto fali i ne možete pronaći unutarnji mir i zadovoljstvo?

Ovo samo govori o tome da niste cijeli, da su mnogi dijelovi vas odbačeni, zanemareni ili ignorirani i da su u međusobnom sukobu. I ovo se prije ili kasnije manifestira na vašem tijelu kao neki oblik bolesti.

Bolest nije neprijatelj. Ona je tu s razlogom, da bi vas približila što bliže vama i podsjetila tko ste stvarno. Bolest je ujedno i putokaz u vašem osobnom razvoju. Bolest pokazuje na koji način iskrivljavate svoj prirodni tok energije i niste više u skladu sa sobom i prirodom.

Integrativna terapija kroz rad s tijelom, emocijama, mislima, voljom i duhom preispituje ove zaključke na svim pobrojanim razinama. Svaki imidž osim mentalnog zaključka ima svoju emotivnu komponentu i fizičkoenergetsku manifestaciju. Zaključak “Svijet je opasno mjesto” ima emotivnu komponentu straha, dolazi do stiskanja u čitavom organizmu, napetosti u mišićima, lučenju hormona stresa, smanjenom disanju… zaustavljamo energetski protok kroz tijelo kako bi osjećali što manje straha (koji nam se čini nepodnošljiv). Volju također koristimo kako bi smanjili osjećaj straha. Svaka situacija u kojoj se osjećamo ugroženo donosi na površinu sve ove obrasce.

Sve naše povrede su nastale u kontaktu s drugom osobom ili u manjku kontakta pa se jedino na taj način i mogu iscijeliti. Potrebno je malo po malo ulaziti u taj osjećaja straha (ako govorimo o gore spomenutom primjeru) i ponuditi novo iskustvo osobi. Treba osobi dati kontakt i utjehu dok osjeća strah (koji se u terapiji evocira pričom, pokretanjem tijela ili zamišljanjem situacije) kako bi se taj osjećaj polako počeo prazniti kroz ekspresiju. Istovremeno se dobiva osjećaj sigurnosti i to na razini sustava, na razini tijela i emocija kroz kontakt i prisustvo druge osobe. Ta osoba stvara siguran prostor kako bi se moglo osloboditi osjećaje koji su odavno potisnuti. Počne se bildati osjećaj sigurnosti koji je trebao biti izgrađen kroz odnos s majkom.

Moram naglasiti da je ovo proces koji traje. Da ste sto puta upali u frustraciju kao malo dijete i da je majka sto puta došla i utješila vas (ne mora biti savršeno, već dovoljno dobro), u vašem sustavu bi se izgradio osjećaj sigurnosti.

Sjetite se koliko vremena vam je trebalo da naučite voziti auto, a da više ne razmišljate o tome. Probajte sad zamisliti koliko vremena bi vam trebalo da vam sad premjeste mjenjač na lijevu stranu i da su vam zamijenjene papučice gasa i kvačila. Treba vremena i puno ponavljanja, zar ne? Isto tako treba vremena, strpljenja, svjesnosti i puno ponavljanja da bi vam novi obrazac postao navika. I dok se integrativna terapija bavi osvještavanjem obrazaca, energetski rad te obrasce dovodi u svijest i istovremeno ih čisti na razini energije. Nekad čak do promjene dođe i bez osvještavanja, samo pod utjecajem promjene energetskog polja koju osoba može zadržati. Međutim, i za jedno i za drugo je potrebno vrijeme i dugoročan i predan rad.

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija