Recenzija memoara Tare Westover “Obrazovana”

 

 

Svaki život možeš živjeti

  ako ne izgubiš sebe.

E. Ady

 

Začuđujuće je i nadahnjujuće kako je Tara Westover u Obrazovanoj oslikala tako snažno svoje odrastanje, oduprijevši se moraliziranju, patetici, osudi ili prikazivanju sebe žrtvom.

Knjigu će u ožujku objaviti Izdavačka kuća Kyrios iz Splita.

Westoverovi, otac, mati i sedmero djece, žive u podnožju Buckova vrha u Idahu, na sjeverozapadu SAD-a. Prehranjuju se skupljajući otpad, a majka je primalja bez formalnih kvalifikacija. Tarina obitelj živi po vlastitom sustavu vrijednosti ignorirajući većinu državnih institucija: djeca rođena kod kuće nemaju medicinsku dokumentaciju, nikada nisu vidjela liječnika ili medicinsku sestru, četvero od sedmoro djece nema rodne listove. Nema ih u školskoj evidenciji jer ne pohađaju školu.

T. Westover vodi nas kroz svoju memoristiku postupno čineći pričanje mučnim, šokantnim, ali primamljivim.

Dvije su stvari ključne za razumijevanje Tarinih postupaka: očeva figura i obiteljska klima.

Moj otac nije bio visok čovjek, ali znao je ispuniti sobu. Imao je neku prisutnost, svečanost proročišta [znači da bi se drugi, koga je otac promatrao, osjećao uzdignuto i lagano dok je gledao kroza te i kroz tvoju budućnost] koji je djeci pounutrio vlastitu leću kroz koju su gledali i svijet živjeli. Kada sam se vratila svom ocu, osjetila sam snagu njegove osobnosti. Obiteljski objektiv kliznuo mi je preko očiju i baka je izgubila svu neobičnu moć koju je imala nada mnom sat vremena prije.

Nakon dolaska na studij u Birgham Young Tara zapisuje:

Oduvijek sam znala da moj otac vjeruje u drukčijeg Boga. Kao dijete, bila sam svjesna da, iako je moja obitelj pohađala istu crkvu kao i svi u našem gradu, naša religija nije ista. Oni su vjerovali u skromnost; mi smo je živjeli. Oni su vjerovali u Božju moć iscjeljenja; mi smo prepuštali svoje povrede Božjim rukama. Vjerovali su u pripremu za Drugi dolazak; a mi smo zapravo bili spremni. Koliko god mi je dopiralo sjećanje, znala sam da su članovi moje vlastite obitelji jedini pravi mormoni koje sam ikad poznavala, a ipak sam iz nekog razloga, ovdje na ovom sveučilištu, u ovoj kapeli, prvi put osjetila neizmjernost tog jaza. Sad sam shvatila: mogla bih stajati uz svoju obitelj ili biti s poganima, s jedne ili s druge strane, ali između nije bilo mosta koji bi spojio ta dva svijeta.

Da bi se opstalo u takvome svijetu, čovjek se nužno mora neprekidno pothranjivati odobravanjem vlastitih postupaka. Obitelj mora biti čvrsto vezana i svi trebaju gledati kroz psihoepistemologijsku, obiteljsku leću, ne postoji prostor za dosadu jer su svi neprekidno zauzeti (ponavljaju se ritmovi rada, jela i spavanja), ali ni prostor za drukčije. Činilo se da je nasilje, pokazano i letentno, u Tarinoj obitelji okupiralo gotovo cjelokupni ne samo duhovni nego, čini se, i fizički prostor.

Ako su postupci članova takvih obitelji nevaljali i zli, treba ih atomizirati, a atome koji su sama esencija nevaljalosti i zla, treba do te mjere izokrenuti da oni to više nisu. Treba samo pratiti liniju Shawnova nasilja ne samo nad Tarom i usporedno s njom očevo i majčino zatiranja nasilničke linije.

Majka bi govorila, kad su se vraćali na Shawnova divljaštva, da su sjećanja lažna, nemoguća, a ako bi i hinila da vjeruje Tarinim riječima, ili bi rekla da je Shawn govorio kako je Tara započinjala svađe ili bi govorila iskrene riječi koje su bile šuplje. Te su riječi odražavale iskrenost koja je bila tuđa, ali nisu imale majčinu supstanciju autentičnosti koja je potrebna da istina bude životvorna. Na koncu se pridružila ocu sumnjajući je li ona [Tara] opasnost za našu obitelj, ali imam razloga misliti da bi mogla biti.

Otac je uvijek tražio dokaze za Tarina zlostavljanja, čak i kad je sam nazočio nasilnim situacijama iz prošlosti. Bio je čovjek koji je znao istinu o svakoj temi i nije ga zanimalo što bi itko drugi mogao reći. U toj spirali zatiranja otac je uvijek opsjedao starozavjetno-svećeničko mjesto s kojeg je sudio vlastitom djetetu da je, na kraju, čak opsjednuto vragom…

Odakle Tara crpi snagu?

To da je Tara iznimna osoba nameće se od prvog dodira s njom, i ta iznimnost raste katkad linearno, katkad geometrijskom progresijom. Nekoliko stvari, čini se, presudnim za tu iznimnost: autentičnost, odnos prema istini, glasna glad za učenjem, snaga podnošenja okrutnosti, praštanje do sedamdeset puta sedam. Tara kao da posjeduje suptilni mehanizam s principom perpetuum mobile koji je pokreće da nikad ne odustaje, da ne bude u pasivnu položaju. Većina u životu, ušuškana pasivnošću, čeka jedno da koje nikad dočekati neće. Zadivljujuće je Tarino kirurško ljuštenje klupka emocija na kraju u Cambridgeu. Nije se sramila ni siromaštva, ni neznanja, ni oca s pola razuma, ni majke koja ga je slijedila. Stid je dolazio od oca koji ju je gurnuo prema oštricama Sjekača umjesto da je odvuče od njih, od onih trenutaka na podu [Shawnovi jezivi postupci, dovoljno je pogledati tek jedan slow motion Shawnova jeziva zlostavljanja u WC-u da ne osjetimo i divljenje zbog Tarine hrabrosti], od saznanja da je majka u susjednoj sobi, zatvorenih očiju i ušiju prema meni i odlučivši, za taj trenutak, da uopće nije moja majka. Gore od Shawnova postupka majčina je šutnja o njemu i istinita je misao da svijet nije opasan zbog zlih ljudi, već zbog ljudi koji ne čine ništa u vezi s tim.

Susreti s prošlošću Tari služe samo da ih precizno emotivno razloži, a ne da bi ruminirala u toj emocionalnoj starudiji. Jednom kad su bijes, ljutnja, poniženje, patnja… odmotani iz klupka u vlastitim emotivnim nitima, nemaju više vlast nad nama koliko god bili jaki. Možda se u tome krije najvrjednija Tarina snaga. Emotivna dubina samo s površinskim lezijama omogućila joj je da pokaže kakvim sjajnim dimenzijama uma raspolaže.

Na prvim stranicama Tara zapisuje ta će me nesreća [Tylerovo slijetanje s ceste] uvijek tjerati da razmišljam o … svim odlukama koje čine život, na izbore koje ljudi donose zajedno i samostalno, koji se kombiniraju da bi proizveli bilo koji pojedinačni događaj.

Ovakve analitičke dimenzije uma omogućuju Tari da upiše fakultet bez pohađanja osnovne i srednje škole, da se njezino obrazovanje formira kao kontinuirana obnova iskustva. Tara proširuje svoje vidike, preispituje obiteljske obrasce, nadvladava predrasude i izgrađuje se u otvorenu i zrelu osobu koja pri kraju piše:

Ali osveta nema moć nad krivnjom. Nema količine ljutnje ili bijesa usmjerenih prema drugima koji je mogu pokoriti, jer krivnja nikad nije u vezi s njima. Krivnja je strah od vlastite devastiranosti. Nema nikakve veze s drugim ljudima.

Svoju sam krivnju prihvatila kad sam prihvatila svoju odluku po vlastitim uvjetima, a da beskrajno ne gonim stare pritužbe, bez toga da mjerim njegove grijehe protiv svojih. A da uopće ne mislim na svog oca. Naučila sam svoju odluku prihvaćati za svoje dobro, zbog sebe, a ne zbog njega. Zato što mi je to trebalo, a ne zato što je to zaslužio.

To je bio jedini način da ga volim.

Prevoditeljica Jasmina Stojanović prenijela nam je s lakoćom istine Tare Westover. Njezin je prijevod skladan, gotovo bih rekao da slijedi Tarinu energiju koja nigdje ne zapinje, takav je i prijevod: tečan, ritmičan, omogućuje autorici da nas smjesta čita i zađe u naše duhovne kutke.

Najdublji pokreti u dubini Tarine duše nisu u potpunosti njezini osobni, jer oni pripadaju i nama, našim prijateljima, čovječanstvu. Njima Tara putuje do vlastite prirode svladavajući životne i intelektualne izazove. To se putovanje može nazvati različitim imenima.

Tara to naziva education, obrazovanjem.

Sve možeš izgubiti

ostaneš li ono što jesi.

E. Ady

-Rudolf Ćurković

Knjiga Obrazovana uskoro izlazi u ponudi Knjigoteke, a možete sada naručiti knjigu u pretprodaji uz čak 40 kuna popusta!
Naručite preko linka: Tara Westover: Obrazovana