Glavno načelo bogaćenja na kojeg je moderna civilizacija zaboravila
Na što smo zaboravili i tražimo bogatstvo tamo gdje se ono ne nalazi? Pa vjerujemo u manjak i ograničenje. Za to vrijeme bogatstvo čeka na čovjeka. Čeka da ga čovjek uzme, koristi i širi život zbog kojega je i stvoren.
Jeste li ikada gledali dijete kako sjedi za klavirom i pokušava navježbati melodiju? Dijete očekuje da ga tipka na klaviru posluša. Očekuje da iz tipke izvuče melodiju. Imam kćer koja svira klavir pa takav prizor gledam svakodnevno. U trenutcima kada osjeća da ju tipke ne slušaju na njih prenosi svoju ljutnju,a to zvuči loše. Osim zvuka kojeg čujete pred očima vam frcaju novčanice koje ste izbrojali za te iste tipke koje vode borbu za opstankom. Djetetu je žao i ljuti se zbog svoje misli o sebi da nije sposobno na tipke prenijeti melodiju.
Na pitanje zašto se ljutiš?- odgovara: “Osjećam glazbu, ali ne mogu natjerati ruke da se pravilno pokreću.” Tu se nalazi uzrok. Glazba stoji u obliku čežnje u njezinom tijelu i čeka na ispunjenje. Ona čuje, osjeća i želi ju predati tipkama klavira. Ako vjera u sebe da to može nije dovoljno jaka neće uspjeti. Možete čovjeka u tom trenutku motivirati u beskonačnost, ali sve dok se ne dogodi ona kap koja čini kišu, u ovom slučaju kap koja čini vjeru u sebe, neće se ništa pomaknuti. Pomaknut će se kada shvati da je klavir samo materija koja je tu kako bi prihvatila ispunjenje njezine želje za doživljajem sebe u trenutcima sviranja. Tada će se ostvariti čežnja. Ona koja leži u svima nama u drugačijim oblicima i željama.
To je čežnja koja u čovjeku sve pokreće i ona je prva supstanca od koje smo stvoreni. Bez prve supstance za izražavanjem mi ne bi imali želje, ideje, vizije i ne bi željeli živjeti. Kada se prva supstanca u nama polako gasi naši životi prilaze kraju. Možda još neko vrijeme tijelo poživi, srce kuca i pluća se pokreću, ali nema u čovjeku života koji se širi i uvećava. Kod moje kćeri glazba je tražila da se izrazi i postane živa. Ona će glazbu oživiti kada ju odsvira. Odsvirat će ju onog trenutka kada ju s vjerom da ona to može slobodno pusti na tipke klavira. Jedan ton bit će dovoljan. Dobit će iskustvo koje će potvrditi da je njezina čežnja ispunjena. Dalje će s punom sigurnošću i smislom biti spremna tehnički usavršavati melodiju. Cijeli proces ostat će u duhu svrhe sviranja, a klavir će biti samo instrument koji je poslužio da se svrha izrazi. Bez vjere da nešto možemo i da nam je životni zadatak doživjeti ostvarenje naših čežnji čovjek ne može ostvariti što je zamislio. Vjera pokreće akciju. Akcija bez vjere je trošenje energije. Što ljudi često rade pa ostanu suhi iznutra jer nisu ostvarili svoju čežnju nego samo neki nametnuti cilj. Veliku patnju u čovjeku stvara čežnja koja leži u tijelu i ne uspijeva se ostvariti.
Gdje i zašto zapinjemo u ostvarivanju svojih želja? Zapinjemo u vjeri. Stvoritelj je ta prva supstanca u nama koja sebe ostvaruje kroz ljudski život. U nama postoji tihi glas koji govori: “Želim tvoje ruke koje će sagraditi prekrasne građevine, svirati glazbu na klaviru, slikati na platnu, zagrliti čovjeka pokraj sebe kako bi osjećali jedinstvo. Želim tvoje noge koje će obavljati moje poslove, oči koje će gledati sve što sam stvorio, jezike koji će širiti istine i pjevati čudesne pjesme.”
Sve što postoji traži izražavanje kroz ljudski život. S tom svjesnošću jasno nam je da ne postoji prepreka na našem putu kada želimo ostvariti naše istinske želje, vizije i ideje. Sve što želimo ostvariti ima svoju svrhu koja služi širenju života. Prepreka ne postoji. Stvoritelj koji se izražava kroz vaš život želi da imate klavir, auto, posao, kuću, partnera… ne kako biste bili uspješni, nego kako bi on doživio svrhu svojeg postojanja u vašem/svojem ljudskom tijelu. On želi da oni koji cijene tkaninu budu dobro odjeveni, a oni koji cijene hranu budu bogato nahranjeni. S tom spoznajom ne postoji strah od manjka ili ograničenosti. Imajući vjeru u nas kao Božanska bića u ljudskom iskustvu znamo da nam je dano prepustiti se i svoje životno vrijeme posvetiti ostvarivanju naših želja, ideja i vizija. Svatko od nas to i želi. Želi stvarati i gledati plodove svojeg rada.
U svakom trenutku procesa stvaranja postajemo sve više spojeni s Izvorom u nama. Zato nije smisao postići cilj nego koračati do cilja i razvijati sebe na svakom koraku. Tada nema mjesta ljutnji, neuspjehu ili kratkim prečicama do uspjeha, nego u prepuštanju i stvaranju, u čijim trenutcima ćemo doživjeti svu ljepotu postojanja. Ljepotu postojanja ne možete doživjeti ako se ne prepustite sadašnjem trenutku u kojoj se ona nalazi. Prepustiti se možete samo s vjerom u sebe kao Božansko biće koje sve što radi radi sa svrhom i smislom na dobrobit sebe i drugih ljudi. Ne to nije altruizam, to je zakon stvaranja bogatstva. Jer da bogatstvo ovisi samo o vama, a ne o vjeri tko vi jeste, tada bi prva supstanca u vama koja vas je stvorila pobila sama sebe. Što ona ne radi. Ona uvijek teži samo širenju i za svoje širenje će osigurati sve što joj je potrebno.
Nikad nemojte oklijevati u tome hoćete li poželjeti ostvariti velike želje i tražiti nešto veliko. Što više i veće tražite to ste svjesniji svrhe življenja. Glavna prepreka stjecanju materijalnog bogatstva nije materija nego slaba vjera u naš duh koji stvara materiju da bi sebe na ovome svijetu izrazio. Pratite li vaš duh stvorit ćete bogatstvo, ali samo ono bogatstvo koje vam uistinu treba za život u kojem ćete biti od koristi drugim ljudima. Bogatstvo koje možete stvoriti bez da ono služi širenju života i drugim ljudima oko vas, ili ste ga stvorili na štetu drugih ljudi, bit će podložno uništenju i obolijevanju. Toliko o starom istinskom načelu bogaćenja na kojeg je današnja civilizacija zaboravila, a ljudi ga traže tamo gdje se ono ne nalazi- izvan njih samih.
