Tamna noć duše: Bogu se, izgleda, žuri
Svi koji su nešto čitali ili čuli o mistici, znaju da je tamna noć duše samo jedna etapa na putu mistike. Noć duha je zadnja, odlučujuća kriza koja neposredno prethodi definitivnom prodoru Božjeg života u dušu. Kad noć duha ide svom kraju, otvaraju se vrata mističnom sjedinjenju.
Ako je to tako, onda se može postaviti pitanje je li pametno i osmišljeno obrađivati noć duha ili govoriti o njoj u knjizi koja se obraća ”običnim” ljudima. Ne letimo li previsoko, ne pravimo li prevelike korake, nismo li presmioni? Nije li prevelik rizik da će neki početi umišljati da su u noći duha samo zato što su pogođeni nekim iskušenjima?
Odgovorio bih odmah da smo pred Bogom svi ”obični” ljudi. Možda bih čak bilo bolje reći da smo svi ”neobični”. Nezamislivo je da bi Bog provodio politiku diskriminacije, On ne dijeli ljude na obične i neobične. Za Boga ne postoje ”prosječni” ljudi. Svatko je pred njim ”natprosječan”. Svakomu Bog govori: ”Ti si moj”.
Bogu se, izgleda, žuri
Čovjek je povjerovao da se može utvrditi određena ubrzanost ili ”akceleracija” u načinu Božjeg djelovanja i postupanja s ljudima. Naime, uočilo se da ljudi koji su doživjeli obraćenje Bogu, ponekad gotovo izravno budu obasipani mističnim darovima milosti. Jednostavno izgleda da preskaču preko prve tri odaje u unutarnjem zamku duše i počinju s četvrtim. Naravno da se nešto tako događalo i ranije, ali izgleda da je vrlo uobičajeno za naše vrijeme. Usuđujemo se govoriti o nekoj vrsti širenja ili posvudašnjenja mistike. Među karizmatskim pokretima događa se vrlo često da takozvani početnik doživljava Božju ljubav na način za koji se ranije vjerovalo da je pridržan samo za one koji su već daleko iskusniji. Istina, nije zlato sve što sja, ali ne bi bilo ozbiljno niti sve odbaciti kao pretjeranost i neuravnoteženost.
…
”Vrijeme je kratko”. Razvoj ide nevjerojatnom brzinom. Često smo pod dojmom velikih iznenađenja uslijed onog što sve doživimo za vrijeme ovog kratkog života. Na svim područjima događaju se drastično začuđujuće promjene. Pomislimo samo na tehniku, novu fiziku, pokret za zaštitu prirode, ekumenizam, politiku. Tko bi prije dvadeset godina mogao i sanjati o tome da će papa-koji se smatra konzervativnim-pozvati sve predstavnike nekršćanskih religija da zajedno s njima moli za mir?
Je li neprihvatljivo pretpostaviti da je Bog prisutan u ovom sveopćem ubrzanju ili akceleraciji, da je njegov Duh pokretačka snaga u svemu ovome? Kao što Bog požuruje ili pospješuje razvoj povijesti, tako požuruje ili pospješuje i razvoj čovjeka pojedinca. Ovo ”požurivanje ili pospješivanje” jest temeljna misao Biblije. ”Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega, u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti”. Izgleda da je Bogu u naše vrijeme posebno stalo da nam pomogne pospješiti i požuriti Njegov dan. Izgleda da se Njemu najviše žuri od svih nas. Zato nećemo biti iznenađeni ako osjetimo ili primijetimo obilje (kišu) milosti u naše vrijeme.
Postoji još jedan razlog što se usuđujem govoriti o noći duha. Smion izraz: imamo bolje pretpostavke da postanemo mistici nego naši preci. Imamo jasniji uvid u ono što je bitno kad želimo ići ovim duhovnim putem. Mi danas imamo sigurniju prosudbenu sposobnost kad treba razlikovati između bitne i sporedne stvari, što nam daje mogućnost da dobijemo na vremenu.
Što je put ravniji, tj. manje krivudav, to brže dolazimo do cilja.
Wilfrid Stinissen, Noć je moje svjetlo
