Poznati putopisac Laurens Van der Post nije nimalo sumnjao da su prirodni duhovi ili bogovi bušmana iz Kalaharija stvarni i da mogu izazvati razne probleme. U knjizi ‘The Lost Woiid of the Kalahari’ opisuje kako su se “duhovi Slippery Hillsa” uvrijedili kad je netko iz njegove ekipe ubio bodljikavu svinju pa su im, zavrijeme boravka, izazivali brojne neugodnosti sve dok im nije ponuđena primjerena isprika. Ja sam u ‘Poltergeistu’ citirao mnoge slične priče. Stoga ne bi bilo logično da zaniječem postojanje prirodnih duhova samo zato što u njih mogu vjerovati samo djeca. Ali, problem s Cooperovom knjigom o vilama iz Cottingleyja bio je u tome što je priča bila odveć slaba, mogla se ispričati na pedesetak stranica, što je značilo da bi se morala “popunjavati”. A kako su u tom trenutku i Frances i Elsie i dalje tvrdile da su fotografije bile prave, priča nije imala pravog raspleta. Pokušao sam naći nakladnika, ali bez uspjeha. Tad je Joe rekao da ionako želi napisati novu verziju, i na tome je ostalo. Sljedeće je godine Frances napokon “olakšala dušu”. Začudo, Joe je bio oduševljen što je slučaj na posljetku ipak riješen. Kad mi je ispričao o Francesinom priznanju, ja sam bio manje optimističan. Bude li knjiga završila priznanjem o krivotvorini, bit će to antiklimaks.
Susreti s duhovima
Joe Cooper je došao do istog zaključka. Potkraj 1982. godine, u antologiji ‘Nerazjašnjeno’, objavljen je njegov članak “Cottingley: napokon istina!”, u kojem je otkrio da su vile na prve četiri fotografije bile izrezani likovi pričvršćeni za grane iglama za šešir. Dakako, i Frances i Elsie su se uzrujale. Frances je na Novu godinu 1983. nazvala Joeovu ženu i kad se Joe javio, nazvala ga je izdajnikom i spustila slušalicu. Umrla je 1986. Elsie je umrla 1988. godine, tvrdeći do kraja da ne vjeruje u vile. I čini se da je tu kraj priče.
No, je li?!
Skeptici nedvojbeno imaju razloga smatrati slučaj riješenim. Možda imaju pravo. Ali prije nego što odlučimo o tome, treba istaknuti nekoliko zanimljivosti.
Frances bi htjela da povjerujemo u sljedeće: došla je u Englesku iz Južne Afrike 1917., kad joj je bilo 10 godina i stanovala je sa svojom 16-godišnjom sestričnom Elsie u Cottinglevju. Elsie joj je rekla da je imala neobična iskustva s duhovima. Tvrdila je da ju je kad su joj bile četiri godine redovito posjećivala u krevetu žena odjevena u tijesnu haljinu zakopčanu do vrata. A kad joj je bilo šest, jedne se noći probudila i zatražila nešto za piće; kad joj se nitko nije javio, sišla je u prizemlje i zatekla nepoznatog muškarca i ženu u kući. Upitala je gdje su njezini roditelji, a oni su joj rekli da su otišli kartati sa susjedima. Elsie je rekla da ih ide potražiti pa joj je muškarac otvorio i pridržao vrata. Njezini roditelji, koji su doista kartali s prijateljima, iznenadili su se kad su je vidjeli, a još više kad su čuli o muškarcu i ženi, jer su kuću ostavili praznu. Ali, kad su se vratili, kuća je doista bila prazna.
Frances nije imaia nikakvih “parapsiholoških” iskustava. Ali, u proljeće 1918. prvi je put vidjela gnoma. Poslije škole je otišla do potoka i na grani vidjela je malog čovjek posve odjevenog u zeleno. Frances je gledala bez daha, u strahu da će ga omesti. Čovječuljak je pogledao ravno u nju a onda nestao. Poslije toga je pored potoka često viđala rnale prozračne ljude u sivozelenim kaputima i kapama. S vremenom je došla do zaključka da ta mala bića rade nešto svrhovito, možda povezano s rastom biljaka. Poslije je počela viđati vile, s krilima i bez njih. One su bile manje od patuljaka. Imale su bijela lica i ruke i često se činilo da održavaju sastanke. Elsie, tvrdila je, nikada nije vidjela ni vile ni gnome.
Tek pošto je opet pala u potok, Frances je priznala da onamo odlazi gledati vile. Zbog posvemašnje sumnjičavosti odraslih odlučila ih je fotografirati. Nije bila riječ o želji da zavara. Elsie je vjerovala Frances kad joj je rekla da vidi vile. Zbog vlastitih parapsiholoških iskustava to joj se nije činilo nevjerojatnim. Stoga su snimljene fotografije s papirnatim vilama pričvršćenim iglama za grane.
Događaj pored potoka
Kad se svijet iznenada zainteresirao za vile, djevojčice su se našle u teškom položaju. Fotografije su bile krivotvorine. Ali, one su tvrdile da vile doista postoje. Da je sve bilo varka, bilo bi lakše priznati. Ali, to nije bila varka, barem ne u potpunosti. Bile su u neugodnom položaju. Priznaju li da su fotografije lažne, bilo bi to kao da priznaju da je cijela priča varka. A to bi bilo jednako neistinito kao i nastaviti tvrditi da su fotografije stvarne. Zato su odlučile šutjeti.
Kad je slučaj ponovno oživio 1965. godine, situacija je i dalje bila ista. Istina, Elsie, koja je tad bila tvrdoglava 60-godišnjakinja, više nije bila uvjerena da je Frances vidjela vile; ali bila je uvjerena u vlastita parapsihološka iskustva pa je bila spremna zadržati otvoren pristup. Što se tiče Frances, ona jest vidjela vile pa nije imala što nijekati. U pismu Leslieju Gardneru, sinu Edwarda Gardnera, Elsie je napomenula da je, nakon njezinog intervjua s Peterom Chambersom (1965.), u kojoj je rekla da ljudi moraju sami prosuditi i da su fotografije “plod naše mašte”, Frances indignirano rekla: “Zašto si to rekla?! Vrlo dobro znaš da su bile stvarne.”
I doista, Frances je uvijek tvrdila da su vile bile stvarne. U studenom/novembru 1918. poslala je prvu fotografiju prijateljici u Južnoj Africi i na poleđini napisala: “Elsie i ja sprijateljile smo se s vilama s potoka. Čudno, u Africi ih nikad nisam vidjela. Valjda im je tamo odveć vruće.”
U izvorni rukopis knjige o Cottinglevju, Joe Cooper je uvrstio poglavlje s naslovom “Druga viđanja”, koje se sastojalo od priča o vilama koje su mu ispričali razni svjedoci, pa je jasno zašto je povjerovao Frances. Neki iscjelitelj rekao mu je kako je sjedio s nekom djevojkom u Gibraltaru i jeo sendvič kad mu ga je iz ruke oteo “čovječuljak visok oko 45 cm”. Osamdesetogodišnji član Teozofskog društva tvrdio je da ga je, kad je bio mali, često u krevetu posjećivao gnom odjeven u zeleno. I neki drugi starac rekao je da je vidio gnoma u zelenom, visokog oko 60 cm, kako hoda stazom u polju kukuruza. Nekoliko mladih studenata ispričalo je kako su, šetajući po šumi blizu Bradforda, vidjeli vile koje su “kružile i plesale”, ali nisu bile vidljive ako se gledalo ravno u njih, nego samo “kutkom oka”. Neka je starica pokazala Cooperu fotografiju gnoma viđenog kroz mrazom prekriveni prozor. Tvrdila je da je jednog jutra došla u prizemlje, vidjela gnoma i pohitala na kat po fotoaparat. Na fotografiji se vide i sićušni bijeli zečići.
Fantastična svjedočanstva
Joe Cooper je na kraju objavio većinu tih priča, kao i mnoge druge, u svojoj knjizi ‘Modem Psychic Experiences’. Novozelandski medij Dorothv opisala je kako se nekoć igrala s “duhom” po imenu Mabel i kako je prvo vidjela vile, koje su izlazile ispod biljaka. Jednog je dana došla kući i našla oca onesviještenog na podu. Imao je perforaciju čira na želucu i vile su joj pomogle i otpratile je do liječnikove kuće. Cooperova vlastita nećakinja Jo, kojoj je bilo tridesetak godina, opisala je kako je kao šesnaestogodišnjakinja vidjela male ljude kako čuče na nekom zidu.
Kad sam pisao o vilama iz Cottinglevja u ‘Poltergeistu’ i ja sam se potrudio naći priče o vilama. Opisao sam kako me 1978. na Edinburghškom festivalu intervjuirao čovjek po imenu Bobby koji je jednom vidio gnoma kako stoji na pločniku ispred ulaza u samostan i da ga je to “na smrt prepalo”.
Moj prijatelj Mare Alexander, autor mnogih knjiga o paranormalnom, pričao mi je o prijatelju na Novom Zelandu, Patu Andrewu, koji je tvrdio da je vidio vilenjaka kad mu je bilo šest godina. Ipak, jedan od najuvjerljivijih opisa za koje znam jest susret s vilenjakom koji je opisala moja prijateljica Lois Bourne u svojoj knjizi ‘Witch Among Us’. Lois je “vještica” u smislu da ima neobične psihičke moći, u stvarnost kojih nimalo ne sumnjam. Vrlo je razborita i praktična žena. A u knjizi, među mnogim pričama koje će istraživači parapsiholoških fenomena smatrati posve uvjerljivim, pripovijeda o nečemu zbog čega će većina čitatelja posumnjati u njezinu vjerodostojnost ili zdrav razum. Kad je bila na odmoru u Crantocku, u Cornwallu, srela je članicu vjestičjeg sijela i provela večer u njezinoj kući. Muž njezine domaćice, Rob, upitao ju je želi li vidjeti vilenjaka i objasnio da se svakog jutra u zoru jedan pojavljuje blizu mlina na potoku u Treago Millu u Cuberts Heathu. Sljedećeg su se jutra Lois i njezin muž Wilfred pridružili Robu na ulazu u mlin, a onda su se prikrali potoku. Lois je zabilježila:
“Nikad, sve do danas, nisam bila kadra odlučiti jesam li doista vidjela tog vilenjaka ili me Rob uvjerio da ga vidim… Što god je to bilo, na kamenu je mirno sjedilo stvorenje nalik vilenjaku s crvenim šeširom, zelenim kaputom i jednom žutom čarapom, dok je drugu mirno pralo u vodi. Sjećam se kako sam, onako pospana, pomislila: ‘Kako grozna kombinacija boja’. Iznenada nas je ugledao i nestao… ‘Vjeruješ li mi sad?’, upitao me Rob.”
Oni postoje!
Poznajem Lois već godinama. Možda sam ja naivan a ona lažljivica, ali ja joj vjerujem. Nije tip osobe koji bi izmislio tako šašavu priču. A njezin muž Wilfred, koji gaje također vidio, nije netko tko bi podržavao laž.
Kako sam već rekao, pjesnik W. B. Yeats, bio je uvjeren u postojanje vila otkako su on i lady Gregorv išli od vrata do vrata i skupljali informacije od seljaka. Razgovore su objavili 1920. godine u knjizi ‘Visions and Beliefs’. Evans Wentz zaključuje svoju knjigu ‘Fairy Faith in Celtic Countries’ priznajući: “Čini se da smo došli do tačke kada možemo znanstveno postojanje nevidljivih bića kao što su džini, duhovi, demoni, razne vrste vila i obestjelovljeni ljudolikih bića…” Zatim navodi vrlo uvjerljive dokaze o postojanju poltergeista. George Russell (AE) i Evans Wentz naglašavaju da takva bića vide samo “vidovnjaci”, i Russell smatra da ona nisu “pojedinci” u ljudskom smislu riječi: “Oni žive kolektivno, tako neindividualizirano i tako mirno da ja vjerojatno pomislim na više stvari u pet sati nego oni u pet godina.”
Kada sve to uzmemo u obzir, možda ćemo smatrati da pomisao da je Frances doista vidjela vile pokraj potoka u Cottinglevju i nije tako apsurdna.
