Nisam bitan

bitniNitko me ne vidi. Uvijek sam zadnja rupa na svirali. Osjećam se odbačeno, tužno, nevoljeno. Dobro radim svoj posao, ali drugi dobivaju pohvalu, veću plaću ili promaknuće. Na tulumu sjedim sa strane. Imam tisuću kreativnih ideja, ali ih se bojim pokazati. Samozatajnost smatram vrlinom. Nenametanje isto tako. Prezirem ove bahate koji se hvale bez pokrića. Čekam da me partner uključi u razgovor. Drugi si uzimaju zasluge za vaša postignuća (e da bije bilo mene…). Ako je sva pažnja na meni smatram se sebičnim. Ako sam dobar u nečem i to pokažem dobiti ću po glavi. Bolje je da ne talasam. Ne iznosim svoje mišljenje. Sramim se svojih postignuća i svojih kvaliteta. Glas u meni govori tko si ti? Što si umišljaš? Zašto se praviš važan? Kako se usuđuješ uzeti riječ, skrenuti pozornost na sebe, pokazati talente, pohvaliti se postignućem?

Moje pitanje je kako se usuđujete skrivati svoje kvalitete? Kako se usuđujete skrivati svoje talente? Kako se usuđujete zakinuti svijet za vašu jedinstvenost? Za dar vašeg postojanja i djelovanja? Zašto skrivate svoje najbolje strane? Čega vas je strah? Možete li stati pred ljude i reći 5 dobrih stvari o sebi? Kakvi se osjećaji javljaju u vama ako to radite? Kako bi se predstavili svom poslodavcu? Potencijalnom partneru ili nepoznatoj osobi? Što bi rekli o sebi da vas pitam da mi nabrojite svoja postignuća i kvalitete? Možete li to uopće izgovoriti na glas? I pri tome ne mislim na pretjeranu samohvalu ja ovo, ja ono, ja najbolji na svijetu. Možete li stati pred ogledalo i odati sebi priznanje za svoja postignuća? Dobar sam u svom poslu. Brižna sam majka. Hrabra sam osoba. Strastven sam. Kreativan. Nježan… možete li to reći sami sebi? Bitan si mi. Drago mi je da postojiš. Jel vam drago što ste ovdje? Jeste li sami sebi bitni? Jesu li vam ljudi oko vas bitni? Govorite li im to? Kad ste im zadnji put to rekli? Uzimate li i druge ljude oko sebe zdravo za gotovo?

Vidite sami koliki je omjer kritike i odavanja priznanja samom sebi. Koliko si puta kažete kako si glup, nesposoban, ne valjaš, a koliko puta si odate priznanje, dobar sam, vrijedim, bitan sam? Koliko puta ste partneru, prijatelju ili poslovnom kolegi rekli isto? Fakat si dobar. Čega je više, tko pobjeđuje? Pozitivan ili negativan glas? Jeste li se ikad zapitali zašto je to tako? Kako to da sve što napravite dobro, da se to podrazumijeva, a za svaku “lošu” stvar koju napravite slijedi kritika. Bičem po vlastitim leđima za “grešku”, a maženje i tapšanje za dobre stvari ne ide.

I opet se moram vratiti na lijepi naš odgoj. Premalo pozitivnog reflektiranja. Previše podrazumijevanja i uzimanja zdravo za gotovo. Previše kritike, ismijavanja i poniženja, a premalo pohvale u pravom trenu (onda kad djete ima osjećaj postignuća). Previše nepotrebne pohvale (i očekivanja od djeteta da stalno bude izvrsno). Premalo ljubavi, pažnje i podrške kad nam je najpotrebnija. Previše sputavanja naše ekspresije, istraživanja i samoafirmacije. Prenaglašavanje važnosti skromnosti i nesebičnosti dok još nismo razvojno spremni za to. Previše trpanja u kalup.

Rođeni smo da “stršimo” (ne da budemo u kalupu), jer smo jedinstveni, ali nismo “jedinstveniji” od drugih. Trebamo dobiti poruku da smo bitni i viđeni, jer je to refleksija našeg postojanje. Najgore što se može desiti djetetu je ignoriranje. Ako se djete ignorira, poručuje mu se da nije bitno, a istovremeno djete ima osjećaj da ne postoji što je njemu ravno smrti. (Ignoriranje = ti za mene ne postojiš).

Nemojte se ignorirari niti uzimati zdravo za gotovo. Pokušajte više sudjelovati u životu. Dozvolite ljudima da vas vide. Reci te im tko ste. U čemu ste dobri. Zna li vaš šef na poslu što sve radite? Pobrinite se da sazna. U čemu ste dobri? Zamislite da je Leonardo skrivao svoja umjetnička djela, ili da se Mozart sramio svojih skladbi. Svijet bi bio puno siromašnije mjesto. I ne morate biti Mozart niti Leonardo da bi se pokazali svijetu. Siguran sam da imate kvalitete koje su baš potrebne tamo gdje se nalazite. Pokažite ih. Budite si bitni. Dozvolite drugima da budu bitni.

Sjetite se sebe sa 5 godina. Koliko ste bili bitni svojim roditeljima? Jesu li vas uopće vidjeli? Jesu li bili sretni što postojite? Jesu li navijali za vas? Ako nisu, zakinuli su vas i poslali vam poruku da niste bitni. S tim ste otišli u život i budući da tu energiju (nisam bitan) nosite u polju, oko vas će biti ljudi koji će vam to potvrđivati. Možda će vam i govoriti da ste bitni, ali vi ćete vidjeti samo one trenutke kad to nije tako (a moraju kad tad doći), i tako potvrđivati vlastito uvjerenje. Na žalost, u prošlost se vratiti ne možete i ne možete je ispraviti, ali je možete preboljeti i postati sami sebi navijač. Možete sami sebi postati bitni. Možete se sjetiti sebe s pet godina, i probajte osjetiti s ovog odraslog mjesta što vam je potrebno. Kako je ako sebi u trenucima kad se osjećate neviđeno ili nebitno (i u tom trenu imate 5 godina), kažete: vidim te, meni si bitan. Kako to mijenja vaš pogled na svijet? Tko bi vi danas bili da ste to imali kad ste bili djeca? Kako bi izgledao vaš život?

Bi li napisali knjigu? Pjevali na trgu? Skakali padobranom? Hranili siromašne? Plesali salsu? Igrali nogomet? Vozili formulu? Sadili tikvice?

Bitan si čovječe. Bogu si bitan. Garantiram. Jesi li bitan sebi?

ignorirana

– Autor: Dane Cvijanović, Energetsko iscjeljivanje