Povratak ljubavi
Kada smo bili rođeni, bili smo savršeno programirani. Imali smo prirodnu tendenciju da se fokusiramo na ljubav. Naša mašta je cvjetala i bila kreativna i znali smo kako da je koristimo.
Bili smo spojeni sa svijetom koji je mnogo bogatiji nego ovaj s kojim smo vezani sad, svijetom punog ushićenja i čudesa.
Pa što se dogodilo?
Zašto se dogodilo da smo dosegli određene godine, pogledali oko sebe i ushićenje je nestalo?
Zato što smo učeni da gledamo negdje drugo. Učeni smo da razmišljamo neprirodno. Učeni smo lošoj filozofiji, načinu gledanja na svijet koji je u suprotnosti od onoga tko mi jesmo.
Učeni smo da mislimo misli kao što su upoređivanje, borba, bolest, ograničeni resursi, ograničenja, krivica, loše, smrt, strah i gubitak. Počeli smo misliti ove stvari i tako smo počeli i da ih znamo. Počeli smo misliti da su stvari kao što su ocjene, biti dovoljno dobar, novac i raditi stvari na ispravan način važniji nego ljubav. Mislili smo da smo odvojeni od drugih ljudi, da se moramo natjecati da bismo napredovali, da nismo baš dovoljno dobri ovakvi kakvi jesmo. Učeni smo da gledamo na svijet tuđim očima. Izgleda kao da čim smo došli ovdje da smo dobili tabletu za spavanje.
Ljubav je ono s čim smo rođeni. Strah je ono što smo naučili ovdje. Duhovno putovanje je napuštanje – ili odučavanje – od straha, i prihvaćanje ljubavi nazad u naša srca. Ljubav je osnovni fakt postojanja. Ona je naša ultimativna realnost i naša svrha na zemlji. Biti svjestan ljubavi, iskusiti je u sebi i drugima je svrha života.
Značaj nije u stvarima. Smisao i značaj je u nama. Kada vezujemo vrijednosti sa stvarima koja nisu ljubav… novac, auto, kuća, ugled.. mi volimo stvari koje nas ne mogu voljeti nazad. Tražimo značenje u beznačajnom.
Došlo smo ovdje da kreiramo s Bogom tako što širimo ljubav. Život proveden s bilo kojom drugom svrhom u umu je beznačajan, on kontrira našoj prirodi, i ultimativno je bolan. Izgleda kao da smo izgubljeni u mraku, nekom paralelnom univerzumu gdje su stvari voljene više od ljudi. Precjenjujemo ono što primamo kroz naša fizička osjetila i podcjenjujemo ono što znamo da je istina u našim srcima.
Ljubav nije materijalna. Ona je energija. Ona je osjećaj u prostoru, situaciji, osobi. Novac je ne može kupiti, sex je ne može garantirati. Ona nema ništa s fizičkim svijetom, ali može biti izražena. Doživljavamo je kao dobrotu, davanje, zahvalnost, milost, suosjećanje, mir, radost, prihvaćanje, ne-prosuđivanje, ujedinjenje i kao intimnost.
Strah je stanje bez ljubavi, naš individualni i kolektivni pakao. Kada je strah izražen, prepoznajemo ga kao ljutnju, nasilje, bolest, bol, pohlepu, ovisnost, sebičnost, opsesiju, korupciju i rat.
Ljubav je u nama. Ne može biti uništena, ali može biti sakrivena. Svijet kakav smo poznavali kao djeca još je zatrpan u našim umovima. Istina ne prestaje biti istina samo zato što smo izabrali da je ne vidimo. Ljubav je samo prekrivena ili okružena mentalnom maglom ili bukom.
Čudo, misterija je otklanjanje magle, odluka da vidimo ljubav umjesto straha, preokret u percepciji, povratak ljubavi.
– Marianne Williamson
Iz knjige “A Return to Love” (Povratak Ljubavi)
