– Jednostavno sam morao preživjeti. Zbog čega, još uvijek ne znam – kazao nam je 31-godišnji novinar Josip Jelenc. A njemu, unatoč tome što je prošlo više od osam godina otkako je preživio tešku nesreću, i dalje je zagonetka tko su ljudi koji su mu spasili život.

Kao sportski novinar RTL-a, teško je ozlijeđen u prometnoj nesreći 26. srpnja 2006. na 111. kilometru autoceste Zagreb – Split, 2,5 kilometra od tunela Mala Kapela. Imao je teške ozljede glave i trbuha. Slezena mu je bila puknuta i njegovo je stanje bilo opasno po život. Zahvaljujući brzo pruženoj liječničkoj pomoći Jelenc je preživio i bio prebačen u Opću bolnicu Ogulin te nakon toga u bolnicu Sestre milosrdnice u Zagreb.

Liječnik me oživio

– Još mi je nevjerojatno kako je baš u tom trenutku i na tome mjestu naišla austrijska hitna pomoć u kojoj je bio slovenski anesteziolog dr. Domagoj Šrunk. Doslovce me oživio i održavao na životu dok nije stigla naša hitna pomoć. Tada je dr. Šrunk rekao dr. Danijeli Tomić što je sve učinio i što mi je sve dao, cijelu anamnezu i dijagnozu, te je čak to stavio na papir, kao i svoj potpis i broj telefona u slučaju da bilo što zatreba – govori Josip koji je nakon toga u komi bio nekoliko tjedana te je ponovno morao učiti govoriti i hodati.

– Kada sam se probudio iz kome, liječnica Danijela Tomić dala mi je broj telefona i ime liječnika koji mi je spasio život. Naravno, ne sluteći ništa čudno, išao sam nazvati čovjeka da mu zahvalim što mi je spasio život. Međutim, broj telefona bio je isključen i izvan funkcije. Na internetu sam vidio da ne postoji nikakav liječnik pod tim imenom. Zvao sam sve slovenske i austrijske bolnice, no nitko nije čuo za njega. To je čudno, zar ne! – kaže Josip.

– Možda su to bili i izvanzemaljci, tko to zna!? Najčudnije je to što se taj broj s vremena na vrijeme aktivira. Dobijem poruku da je broj uključen i ponovno nazovem, ali svaki put javi se druga osoba s istim odgovorom: ”Prije dan-dva kupili smo taj broj u prodavaonici,“ te se nakon toga opet broj isključi. Misterij, zar ne? – govori Josip, naglašavajući kako, dok je bio u komi, nije ništa čuo ni vidio.

Ne znam trčati

– Iz kome sam se probudio na stihove pjesme Đorđa Balaševića ”Portret mog života“ koju su mi roditelji stalno puštali, znajući koliko volim tu pjesmu. Kada sam se probudio, jednostavno sam imao rupu u pamćenju. Ničega se nisam sjećao. Bila mi je oduzeta cijela desna strana. Ponovno sam učio govoriti i hodati. Još uvijek ne znam trčati, to jest mogu trčati, ali onda svi padaju od smijeha jer to izgleda kao da ubrzano šepam – rekao je Josip naglasivši kako ga svaki pokret koji učini prisjeti da negdje postoji netko kome mora zahvaliti za to što su mu spasili život. Bili to ljudi ili izvanzemaljci.

 
Piše: Hassan Haidar Diab
Preuzeto s: vecernji.hr