Poput cirkuskog slona
“Kada sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage…Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga , kolac je bio malen komadić drva jedva nekoliko centimetara u zemlji. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životnja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi lanca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži ? Zašto ne pobjegne ?
Netko mi je od odraslih objasnio da je to zato jer je slon bio istreniran. Postavio sam pitanje : ‘Ako je istreniran, zašto su ga vezali? ‘Ne sjećam se da sam dobio smislen odgovor.
Prije nekoliko godina sam otkrio, da je netko na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor :
Cirkuski slon ne bježi zato što je za sličan kolac vezan još od kada je bio malen.
Siguran sam da se malen slonić, trudio i mučio da se oslobodi, i unatoč svojim naporima nije u tome uspio, jer je kolac tada bio prečvrst za njega.
Zamislio sam ga kako je svakog dana pokušavao, i potom bi iscrpljen zaspao, sve dok jednog, za njegov život užasnog dana, nije prihvatio nemoć i prepustio se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu, ne bježi jer misli da ne može.
Najgore je što nikada više nije ozbiljno preispitao to sjećanje…
Nikada, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu…
Tako ti je to,… Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da ‘ne možemo’ učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli.Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći.
Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.
Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo:
Ne mogu i nikad neću ni moći.
Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem… Svim srcem!”
