ZA ili PROTIV
Svatko ima jeben motiv glasati za ili protiv. Ćirilica, Šimunić i referendum.
Počeo bih sa zadnjim (referendumom) jer mi se čini da je oko njega bilo najviše prašine. Ono što sam uglavnom vidio bila je mržnja. Bilo ZA bilo PROTIV većina argumentacije je išla u smjeru da su “oni drugi” loši i da ih treba uništiti. Nigdje nisam vidio namjeru da se vidi i sasluša “druga” strana. Glasaš ZA. OK. Zanima me kako razmišljaš. Koji su ti motivi? Želim te vidjeti i čuti, a ne izbrisati s lica zemlje i dokazati kako si glup i nisi u pravu. Glasaš PROTIV. Opet isto. Želim te čuti i vidjeti. Zanimaš me. Zanima me kako razmišljaš. To nisam nigdje vidio. Vidio sam bijes, mržnju, ponižavanje i odbacivanje, nebitno na kojoj strani bili.
Naravno da sam protiv bilo kakve diskriminacije. Istovremeno sam svjestan da diskriminirani nikad nisu do svojih prava dolazili na jednostavan i lak način. Pogledajte malo unazad i vidite koliko je bilo ženama teško doći do prava glasa, još malo dalje i rasne diskriminacije u Americi ili još malo dalje u doba Rima i prava kršćana. Puno borbe, krvi, mržnje, nerazumijevanja.
Obitelj. Moj šogi je ispalio jednu odličnu definiciju koja mi je odmah sjela. Svaka skupina ljudi koja jede za istim stolom, dijeli svoje uspjehe, sreću, tugu i bol. Imam obitelj iz koje sam potekao. Obitelj koju sam stvorio sa svojom partnericom. Nogometnu obitelj. Duhovnu obitelj…
Zanimljivo je da kad radite s ljudima vrlo brzo shvatite da svi potičemo iz jedne obitelji. Ono što trebamo kao djeca je kontakt s osobama koje su fizički i emocionalno dostupne. Osobe koje nas vide, prepoznaju i podržavaju. Nažalost, zbog fizičke nedostupnosti, emocionalne distanciranosti, vlastite povrijeđenosti ili neznanja to nije tako. Roditeljska ljubav je vrlo često uvjetovana. Ako se ljutiš, ne volim te. Ako si tužan, isto? Uplašen isto. Volim te samo kad si dobar, kad radiš ono što ti ja kažem. Kad slušaš i udovoljavaš. Dijete ima potrebu biti u kontaktu s roditeljima jer bez toga ne može preživjeti. Isto tako, ima potrebu biti autentično i imati pravo na svoje osjećaje. Kad god su ove dvije potrebe u sukobu, dijete odabire biti u kontaktu na štetu vlastite autentičnosti. Ako me roditelji odbacuju kad sam ljut, radije ću potisnuti svoju ljutnju kako me ne bi odbacili i kako bih bio u kontaktu s njima.
Ono što dijete treba je zadovoljenje njegovih osnovnih potreba. Potrebe za sigurnošću, prepoznavanje, podrškom, viđenosti, slobodom, izražavanjem, užitkom, povezanošću, kreativnošću. Roditelji često ovo nisu u stanju ispuniti. I to nije zato što su loši i ne vole svoje dijete, već iz vlastite povrijeđenosti, neznanja, ograničenja. I mislim da sve ove stvari trebati na umu kad se definira što je brak, što obitelj i tko ima pravo posvajati djecu ili ne.
Ajmo o Šimuniću. Definitvno nemam osjećaj da ono što je napravio bilo iz loše namjere. Vidio sam četverogodišnjaka koji je bio zanesen pobjedom i koji je dobio priliku biti viđen i prepoznat. Možemo pričati da je “Za dom spremni” prvi put spominjano na ovom ili onom mjestu, ali vjerujem da većini ljudi to nije prva pomisao. Isto kao što Mr. Beanovo pozdravljanje srednjim prstom (koje je iskreno i dječje), nije prva pomisao da nas pozdravlja i želi nam nešto lijepo poručiti. Koja je prva pomisao kad Vam netko pokaže srednji prst? Bok kako si? Sumnjam. Isto tako i izraz “Za dom spremni”. I interesantno je da su se opet stvorile dvije struje koje se međusobno mrze i dokazuju da su “oni drugi” loši.
Ćirilica i Vukovar. Ovo se meni čini kao najdelikatnije pitanje. Da ili ne? Ponovo podijeljenost i mržnja. Nema razumijevanja. Nisam pametan niti dovoljno kompetentan da decidirano odlučim iako naginjem više tome da je još rano za ćirilicu tamo. Htio bih ovo sagledati iz šire perspektive. Činjenica je da su mnogi ljudi poginuli tamo, da su mnogi izgubili svoje najbliže i da je grad potpuno sravnjen sa zemljom. Ono o čemu bih htio govoriti je oprost i o posljedicama koje ostaju ako nismo spremni opraštati (i ovo nema veze samo s Vukovarom, nego sa svakom životnom situacijom u kojoj smo bili povrijeđeni). Kad nas netko povrijedi, želja za osvetom je prirodni mehanizam. To vrlo jasno možete vidjeti kod male djece. Dok ne izravnaju račune ne mogu se pomiriti. Kad jedan udari drugog, ovaj mu mora vratiti da bi bio OK. Ispod zamjeranja je bol. Bol zbog gubitka. Ulazak u bol zbog povrjeđivanja otvara prostor tugovanja i otvara naše srce za opraštanje i za ponovno voljenje. Ovdje postoje dvije zamke. Jedna je da kažemo ma nije to ništa. Bilo pa prošlo, čime izbjegavamo bol i ne možemo otvoriti srce da bi ponovno voljeli. Druga je ostati u zamjeranju doživotno što je također izbjegavanje boli. Problem s tim je da onoliko koliko zamjeramo nam je srce zatvoreno. Nismo sposobni voljeti. S tim hodamo po svijetu.
Jako bitna stvar u praštanju je popravak. Da dobijemo ispriku i žao mi je od druge strane. Naravno da popravak neće vratiti ljude koji su poginuli niti može vratiti vrijeme, ali dobra namjera s druge strane pomaže da lakše prebolimo. Pomaže da naš bol bude prepoznat.
Da li oprostiti? Ne znam. Kad oprostiti? Ne znam. Vjerujem da je dobro razmisliti o tome zbog nas samih. Zbog otpuštanja zamjeranja i ogorčenosti koje nosimo u srcu. Treba znati da to ogorčenje i zamjeranje unosimo u svaki odnos. Onoliko koliko zamjeramo toliko smo manje sposobni voljeti. I ono što bih volio vidjeti je namjera da se oprosti. Htio bih oprostiti, ali još me boli i to nisam spreman. I naravno da je to OK. I možda nikad neću to biti spreman.
– Dane Cvijanović
https://www.facebook.com/energoterapija
