Ne postojimo zato da bismo ispunili svoju svrhu, upravo obrnuto… Reviewed by admin on . Koja je moja svrha? – pitaju se mnogi oko mene. I sama sam se pitala isto, puno puta do sada. A danas mi je – po prvi puta u životu – to postalo nebitno. Danas Koja je moja svrha? – pitaju se mnogi oko mene. I sama sam se pitala isto, puno puta do sada. A danas mi je – po prvi puta u životu – to postalo nebitno. Danas Rating: 0
You Are Here: Home » Duhovnost » Inspirativno » Ne postojimo zato da bismo ispunili svoju svrhu, upravo obrnuto…

Ne postojimo zato da bismo ispunili svoju svrhu, upravo obrnuto…

Koja je moja svrha? – pitaju se mnogi oko mene. I sama sam se pitala isto, puno puta do sada. A danas mi je – po prvi puta u životu – to postalo nebitno.

Danas „znam“ da je svrha naših života već ispunjena. Znali mi to ili ne.

O njoj, dakle, uopće ne trebamo brinuti. Jer ona o nama brine, i to savršeno! I vodi nam život tako da bude ispunjena kojim god – ali doslovno: kojim god putem krenuli. Zato što je NJOJ stalo da se ispuni. Zato što je važno!

Moja svrha nema veze s onim što radim i čime se bavim. Nju ne zanima imam li novac, obrazovanje i pristup internetu. Ona nije selektivna. Neće nekome omogućiti da ju živi, a drugome to pravo uskratiti – uskrativši mu ili ne uskrativši bilo koji od ovih parametara!

Moju svrhu ne zanima živim li u Zagrebu, Osijeku ili Južnoj Botswani. Dišem li u stoljeću dvadesetom, dvadesetprvom ili sedmom. Jesam li sretna ili nisam.

Svejedno joj je imam li struju, vodu i frižider – kao i novca da ih platim! Ona se jednako ispunjava ako sam prevoditeljica, tajnica, pjesnikinja, nezaposlena samohrana majka ili alkemičarka. Jednako se ispunjavala i onda kad sam imala 6 mjeseci i piškila u pelene! Jednako se sama o sebi brinula (i brine) i kad paničarim, kad se bojim, kad sam drama queen i control freak! A sve to sam radila i bila – i još uvijek to radim i jesam.

I nikada, baš nikada mi neće okrenuti leđa – koliko god puta ja njoj to učinila. Cijelo vrijeme će ići za mnom i ispunjavati samu sebe.

Danas, kad svoj život vodim (uglavnom) onako kako mi se sviđa, kad više nego ikada „znam“ da sam na svom putu – danas mi je više nego ikada svejedno oko imenovanja moje svrhe. A i to imenovanje je, možda (i samo možda), tek još jedna od zamki ega. Iako… za svrhu svrhe, da bude jasno, sasvim je nebitno u kojim razmjerima mi je razgranat ego. Za ispunjenje moje svrhe ne trebam biti probuđena. Svrha radi svoj posao čak i onda kad mi je ego nabildan kao kuća (kao i onda kad nije).

Ne postojimo zato da bismo ispunili svoju svrhu. Upravo obrnuto: naša svrha postoji zato da bi ispunila samu sebe. A mi smo tu da malo poguramo. Da napravimo ono što se može ako imamo ruke i noge (a i ako ih nemamo… već kad smo kod toga)!

Mi smo tu „samo“ da živimo svoj život. I da ne brinemo. Jer je sve već riješeno!

Već sam spomenula da „ne znam“ što mi je svrha, i da mi nije važno (osim što se u zadnje vrijeme ona često javlja kroz humor!). Ali znam da bi se ona ispunila čak i da nikada u cijelom životu nisam napisala nijednu pjesmu. Ispunila bi se upravo da sam i ostala raditi u korporaciji! Ispunila bi se da sam i povenula od poricanja sebe (nije da si to želim, ili da bilo kome to želim). Ali bi se ispunila!

I naravno da mi je bolje kad sam sretna i kad pišem pjesme. I odlično je da ne radim u korporaciji i da ne gubim energiju i da ne venem! Ali moja svrha, ona bi bila, i bila je, ispunjavana cijelo to vrijeme i u bilo kojim okolnostima. Pa i da me nema. I kad me ne bude više „bilo“. Eto.

Kako to znam? Ne znam kako znam. Ali znam.

Da sam ovo „znala“ onda kad sam još tragala za njom, onda kad sam bila nesretna što je ne znam imenovati, bilo bi mi lakše. I lijepo je da je lakše – zato i pišem ovo – možda još nekoga utješi! Znam da u svakom trenutku moja svrha i ja (ako smo uopće odvojene!) tečemo zajedno, iako joj ne znam ime, kao što ni ona ne mora znati moje.

Ona bi za mene bila potpuno ista čak i da se, kojim slučajem, zovem Brunhilda:)

Larisa Mravunac

Leave a Comment