Kako tretirati djecu i odrasle Reviewed by admin on . Znate onu otvorenost, spremnost na oprost, razumijevanje, dobru volju i dobrodušnost koju smo spremni iskazati prema nekom nasumičnom djetetu, bilo da napravi s Znate onu otvorenost, spremnost na oprost, razumijevanje, dobru volju i dobrodušnost koju smo spremni iskazati prema nekom nasumičnom djetetu, bilo da napravi s Rating: 0
You Are Here: Home » Kolumne » Kolumna Roberta Marinkovića » Kako tretirati djecu i odrasle

Kako tretirati djecu i odrasle

Znate onu otvorenost, spremnost na oprost, razumijevanje, dobru volju i dobrodušnost koju smo spremni iskazati prema nekom nasumičnom djetetu, bilo da napravi svinjariju ili samo zato što postoji?!

Zamislite odnose među ljudima kada bi smo odrasle prestali tretirati kao da su „odrasli“ , a djecu prestanemo tretirati kao da su „nezrela“.

Odrasle osobe, ako se ne ponesu osobito lijepo, naprave kakvu svinjariju  ili vam se malo zamjere najčešće prostrijelimo pogledom, osudom, netrpeljivošću, prezirom ili iritacijom. Možda i vi imate susjedu koja se zadnji puta nasmiješila dok je Tuđman bio živ i zdrav(bez korelacije naravno)?! Ili vozača busa u koji svaki dan ulazite koji djeluje kao da nije ni trebao otići iz kojeg god zaseoka je došao. Nismo baš skloni pretjeranom razumijevanju kada su odrasli oko nas. Oni bi manje-više sve već trebali znati i najbitnije, morali bi se uklapati u našu sliku svijeta, sustava vrijednosti, naš dobar ukus i po mogućnosti ne raspi*** nas svojim  nedostatkom koordinacije u prometu ili trgovačkim centrima.

Dječica s druge strane nisu dužna sve znati, nedužna su, smatra ih se ponajviše proizvodom svoje okoline ili odgoja. Odrasli su već trebali doktorirati život ili barem znati da svoj novčanik pripreme prije nego dođe njihov red na  blagajni. Njihova lica već su otupjela, njihova tijela nakupila su  i muke i težine. Zapečeni su, „spigani“ ili dobrano raskuhani. Okoštala krv.

Da ponudim drugačiji stav koji nam je ipak poznat: odrasli nisu ništa više nego djeca s malo više iskustva! Jednako su proizvod svoje okoline i odgoja kao što su bili i sa 7 godina starosti samo su im rane nešto dublje i navike nešto kruće. Ali svi oni ( ili svi mi) jednako dobro razumiju jezik ljubavi, samo što imamo različita narječja. Neke možeš potapšati po ramenu, nekome namignuti i šaljivo uperiti prst u nj, neke možeš šalom oplemeniti, druge pogledom, neke sa ljubaznom riječju, nedostatkom osude, suptilnom pohvalom, davanjem za pravo, neke je pak potrebno umiriti baš kao dječicu. Mnoge od nas bi istinski okrijepio kada bi se netko prema nama odnosio kao što se mi odnosimo prema djeci. S puno nježnosti, razumijevanja, strpljenja, bez osude, bez bičevanja, bez cifranja i skeniranja. Da nas netko vidi kao šansu, kao „božje dijete“.

Ne znam jeste li vi kada u svojoj odrasloj dobi naletjeli na osobu koja je imala upravo ovaj talent,  poziv ili karakter da sve oko sebe tretira sa takvom „nepodnošljivom lakoćom bivanja“?!? Jeste  li možda?!  Poput one tete u vrtiću ili majke koja će tvoje nedostatke preuokviriti u šansu učenja i rasta, lekciju bez poniženja, sramote i osude.

–          Opala! Grešk(ic)a! U redu je. Događa se svima, što smo naučili?

Uočio sam da se velika većina ljudi osjeća doista povlašteno i neopisivo radosno (barem iznutra ako to ne iskazuju) kada ih se tretira baš kao što inače tretiramo malu djecu. Ne mislim pokroviteljski ili kao da ste nesposobni već naprosto vedro, oprostivo, pomalo naivno, dobrodušno, šaljivo, nježno, obazrivo.

S druge strane…

Primijetio sam kako se prema djeci u mnogo čemu treba odnositi kao prema odraslima, dok bi  odrasle bilo mnogo blagotvornije tretira kao što smo skloni tretirati djecu. Obrnuti film bliži je istini i imao puno kvalitetnije posljedice.

Naime, mi djecu vidimo kao netko tko je izgubio svoje djetinjstvo. U najvećem broju djecu ne vidimo kakva jesu, već kakvim ih mi doživljavamo iz naše vremenske perspektive. Ako se svom silom pokušate prisjetiti kakav je točno doživljaj biti dijete – vidjet ćete da zapravo ne možete. Bez obzira na svu razigranost koju možda imate, ili humor te bez obzira što ima mnogo infantilnih od nas koji se još uvijek itekako drže za niti svoje juvenilne faze i sišu roditeljsku skrb i ostale povlastice osobe koja odbija prihvatiti odgovornost za sebe. Doživljaj djeteta je doživljaj drugačije razine svijesti, nalik snu. Neobične stvari se zbivaju, ali i neobične reakcije s vaše strane također! Nakon buđenja zbunjeni ste vašim reakcijama, osjećajima ili poimanjima iz sna, jer ih ne možete posve razumjeti. Bili ste netko drugi. Tada je drugačija verzija ili aspekt vas djelovao, a svjesno „ovdje i sada ja“ ima tek sjećanje i blijedu poveznicu s ovim drugim aspektom vas samih. To što „naše ja“ ima stalni posao, profil na društvenoj mreži i par frendova daje vam dovoljno povoda da ga smatrate „glavnim ja“ ili primarnim identitetom. Ovo sve ostalo: nesvjesni um(preko 90% svih nas), ID, alter ego, unutarnje dijete, sjena, sanjač, viša stanje svijesti…sve ovo „skriveno“ i „sekundarno“ nama su samo koncepti nekih mislioca i istraživača koje smatrate(ako uopće i to) zanimljivim spoznajama, dok su ovo zapravo naši goli udovi, totalitet duše skrivene od „ovdje i sada“ svijesti.

Ali ne uvijek! Ono što prodire iz tih sfera natrag u ovu svijest zovemo spoznajom, osvještavanjem, heurekom. Idejom. Realizacijom. Uvidom! Dakle dijete u nama ima sposobnost vidjeti dijete izvan nas, ali mi sami sa našom sviješću samo pogađamo i nagađamo kako dijete doista percipira svijet. Mi zaključujemo. Kognitivno mi smo štreberi i spisatelji, znamo o polutkama mozga i rješavamo testove i sve je to divno i uzbudljivo, ali svijest djeteta poznaju samo mudraci, a preko njih i poneki od nas. Zašto oni? Jer postoji bliska srodnost percepciji djeteta i percepciji probuđenoga, neomeđenoga, čiji ego je dovoljno spoznat kao korisna konstrukcija koja treba biti sluga, a ne gospodar. Neuvjetovanost egom je ono što oni dijele sa djecom.

Mi odrasli ljudi samo smo „djeca s nešto više iskustva“, dok su mudraci „djeca s odgovornostima odraslih“. Razlika je neopisiva.

Formula glasi: odrasle nastojte, čim više ili češće, ali i što čišće tretirati kao što bi ste tretirali dijete. Znam. Neki djeluju odveć groteskno, a neke je teško i gledat, kamoli trpjeti ili tretirati s ljubavlju, ali to je ipak naš vlastiti nedostatak ljubavi. Naš program. Naša okoštalost. Nisam zagovornik „misli pozitivno“, maskiraj smrad s jeftinim parfemom i idealiziraj svakog bez obzira na njegova djela. Ali, kada bi ste svakome na koga naiđete i tko vam stane na put, posebice one koji su vam najmanje dragi, tretirali dajući im šansu da budu bolji izričaj sami sebe u budućnosti, tada sijete jako, jako dobro sjeme. Sjeme koje ne mora niknuti niti ovdje niti sada, ali ostaje u vašem velikom vrtu.

Što se tiče same djece: mnogo su mudrija, neposrednija istini i velikim stvarima –  nego što znamo. Bez obzira što se njihov životni izraz u poredbi s našim uvelike  razlikuje u bezbroj konkretnih stvari, tako u onim višima posjeduju određene prednosti. Djecu tretirajte kao da su odrasla, iako nisu. Taka će postati puno, puno odraslija kada odrastu. Ne misli se ovdje po nekakvim dozvolama i praktičnostima kada je odgoj u pitanju, već u stavu i obraćanju. Dajte im šansu da sve shvate, možda vas itekako začude. Dajte im izbor i u malim i u velikim stvarima. Odaberite za njihovo najviše dobro, ali odaberite im izbor u stvarima kada god je to moguće. Što god bi ste im kupili ili ih izložili, ponudite im izbor! Neka se nauče birati. Neka se nauče strpjeti za „ono drugo“ te neka se implicitno i polagano uče odgovornosti za vlastite izbore. Ovo sjeme klija tek nešto kasnije, u obliku samodostatnosti, emocionalne inteligencije, stabilnosti, perspektive, samopoštovanja u godinama kada, vjerujte, ne želite da ove kompenziraju kroz vršnjake, imidž, površnu erotiku ili nešto još gore.

Teško je povjerovati ono što nam govore mnogi mudri psiholozi, ali čovjek je u trećoj godini(!!!) već uvelike formirana ličnost, samo što nije ispoljena u svim svojim opcijama i izričaju, pa i dalje na oko djeluje kao kukuljica.

Djecu tretirajte kao odrasle, dajući im na izbor, uvažavajući njihovo mišljenje, slušajući njihove riječi i pokušaje, dajući im da se okušaju i pomognu vam u svim poslovima kako bi naučila sebe radu i vrijednosti istoga, također kako bi znali da su sposobni i da mogu biti od koristi u budućnosti. Njihov doprinos vrijedi. Sposobna su.

Odrasle tretirajte kao djecu, kao pokušaj života da se izrazi, smotano, nezgrapno, grubo i smiješno. Sa dobrodušnošću i dobrom voljom mnoge ćete oplemeniti i razoružati. Mnoge ćete podsjetiti na stvari koje nisu htjeli zaboraviti, ali ipak jesu. Ljudsku toplinu. Poštovanje. Ljubav. Bez uvjeta. Bez naplate.
-Robert Marinkovic

Leave a Comment