Učite djecu da vole promjene – sad je idealno vrijeme Reviewed by admin on . Ne nabijajte djeci tremu i strah nabrajanjem kako sutra počinje škola, izjavama tipa: “a od sutra…”; “do sada si se odmarao/la, a od sutra..”, a ponajviše ono “ Ne nabijajte djeci tremu i strah nabrajanjem kako sutra počinje škola, izjavama tipa: “a od sutra…”; “do sada si se odmarao/la, a od sutra..”, a ponajviše ono “ Rating: 0

Učite djecu da vole promjene – sad je idealno vrijeme

Ne nabijajte djeci tremu i strah nabrajanjem kako sutra počinje škola, izjavama tipa: “a od sutra…”; “do sada si se odmarao/la, a od sutra..”, a ponajviše ono “sretno u školi, sretna školska godina”, i takve stvari. Kada čovjek ide u rat onda mu se govori sretno.

Time im gradite pregrade u životu, stvarate im zone, “tada” protiv “sada”, “lagodno” protiv “teškog”, “razbibrige protiv odgovornosti”. Sjetite se svoje škole i sadašnjih kompleksa i strahova kojih imate kad se morate vratiti s godišnjeg odmora na posao! Mislite da je to slučajno? Ta trema u stomaku, nevoljkost, nelagoda, osjećaj težine i tlake…?

Jeste li bili nervozni kada bi počinjala škola? Jeste li osjećali tremu u stomaku i nekakvu neshvatljivu zebnju, nevoljkost, dosadu, otpor?

Mi smo sve podijelili na zone, nekakva područja u životu, “od sutra ću”; “svaki dan je novi poklon (A noć? Što je s njom?)”; “jedva čekam godišnji odmor, vikend, rođendan, Božić”, duga je to lista. Svaki udah je zapravo nova prilika i u njega stane cijeli život. Odgovornost je uvijek ista, a “teško protiv lakog” ne postoji, jer ako ćemo iskreno, odlazak na godišnji odmor može biti i pakao (sjetite se samo kilometarskih kolona na 40 stupnjeva). Iza svega toga stoji sasvim druga priča, a to je “ovo protiv onoga”.

Ako govorite djeci da su se cijelo ljeto igrala i zabavljala, a od sutra počinje nešto sasvim drugo (naravno teže, treba se čuvati i paziti i želite im sreću u tome), to onda postaju intervali života, “jedvačekanje” nečeg tamo što dolazi i nelagoda kada to prođe, a vraća se “staro”.

Učite djecu da vole promjene. Učite ih da traže užitke u svim situacijama i “jedvačekanje” svake zadaće, obaveze, interakcije s drugom djecom. Učite ih kako da se nose sa zlostavljačima, neka vam pričaju svoja iskustva tih trauma, kako ih doživljavaju i što ih vrijeđa u njihovim riječima. Sjetite se svojih drama s takvom djecom i zapitajte se jeste li se ikada iscijelili iz njih?

Sjećam se svojih situacija iz djetinjstva… Dolazio sam doma plačući, u suzama i čuđenju. To je išlo toliko daleko da sam ponekad odbijao ići u školu ili sam išao pod velikim stresom. Izbjegavao sam svoje mučitelje, bježao od njih, ali oni bi me uvijek ščepali. Oni su moje izbjegavanje doživljavali kao otpor i to im je bila prilika za osvetu.

Naravno, nitko nije mogao riješiti te stvari, one su se i dalje događale. Odrasli nemaju pojma, ne znaju što će s tim. A nemaju, jer nisu iscijelili svoje traume iz djetinjstva koje su tadašnji odrasli smatrali bezazlenima i “čeličenjem”.

Sve su to sjećanja i obrasci, najvjerojatnije neriješeni unutarnji konflikti nas samih koji se onda prenose na djecu. Program nasilnika, odnosno samovažnosti počinje vrlo rano i neki roditelji ga velikodušno podržavaju jer misle da je to oružje za opstanak u surovom svijetu. Djeca toliko vjeruju u taj “alat” da ulažu svu energiju i pouzdanje u njega i on zaista počne djelovati: ostala djeca ih se počnu bojati ili im se pridružuju u klanove protiv drugih grupa. Cilj je da agresijom energetski iscrpe žrtvu, tako da se ova slomi.

Čovjek bi pomislio što osmogodišnji dječak može zamjeriti drugom osmogodišnjaku, mislim, kakvog materijala tu ima za maltretiranje? Ali, eto itekako ima – sva sjećanja naših predaka! To su vrlo kompleksne umne petlje i nije jednostavno s tim izaći na kraj.

Dakle, sutra ništa ne počinje. Nastavlja se njihova Ljubav i razigranost, jer iz ovih potječe cijela perspektiva života. Pomozite im da svojom pažnjom njeguju taj segment i iz njega djeluju prema onome štogod se pojavi u njihovoj svakodnevnici. Nemojmo se čuditi Šveđanima, Norvežanima – da bi se takav sistem razvio, on treba prvo izrasti u nama samima. Država koju imamo rezultat je našeg unutarnjeg otpora i straha. Ako nam djeca rastu u iščekivanju boljeg sutra (praznici, godišnji, rođendan, novi tablet) to rezultira teško iscjeljivim traumama jednom kad to prođe. Sjetite se…

Nenadljubic.com

Leave a Comment

%d bloggers like this: