ŠTO, ZAPRAVO, DUGUJEMO DRUGIMA Reviewed by admin on . Došla sam u godine kad generacija ispred mene polako napušta pozornicu ovog života i odlazi u svoje vječne pašnjake, svoje vječne firme, sportske terene, svoje Došla sam u godine kad generacija ispred mene polako napušta pozornicu ovog života i odlazi u svoje vječne pašnjake, svoje vječne firme, sportske terene, svoje Rating: 0

ŠTO, ZAPRAVO, DUGUJEMO DRUGIMA

Došla sam u godine kad generacija ispred mene polako napušta pozornicu ovog života i odlazi u svoje vječne pašnjake, svoje vječne firme, sportske terene, svoje vječne atelliere, da od tamo nastavi svoju misiju… ruku pod ruku sa svojim partnerima koji su ih pratili i koje su pratili kroz uzbuđenja, upove & downove ovozemaljskog iskustva.

I dok stojim kraj lijesa koji polako tone u prah i pepeo samo me jedna stvar tješi i samo jednu stvar želim ostaviti svojima – svijest da su ti ljudi živjeli.

Da su uzeli život i odživjeli ga, centimetar po centimetar, svaki inč, svaki milimetar. Da nisu dali da im ga netko uzme, da ih netko stavi u ćošak. Da su bili gdje su željeli biti, dali što su htjeli, da su popili svo svoje vino i izgradili sve svoje uspjehe, da su ljubili koliko god su trebali ljubiti i smijali se svim smijehom koji im je dat.

Kad netko lentom svog života prođe kao car, to je to. On je gotov s ovom pričom. I možeš stajati kraj odra sa smijehom. Suzama koje ne prestaju teći u potocima, ali i smijehom jer je njihov život ostavio trag. Sreće. Radosti. Mangupluka. Hrabrosti. Odlučnosti. Iskrenosti.

I nemam što žaliti – kao što oni nisu žalili ni sebe ni ikoga. Jer su živjeli. Jer su svaki korak života bili u svom životu – i sad je tome došao kraj, a kraj dođe, tako je to.

Nekad je odlazak bio težak – jer nisu živjeli. Jer je strah bio jači. Jer sam imala osjećaj da nisu bili tu. Da su otišli bez da zagrabe u korito života punim rukama i napiju se… to je tuga… to je osjećaj gubitka…

I dok tako stojim, znajući da će moja djeca jednom stajati kraj mojega odra, samo želim da se smiju, kroz suze. Da znaju da sam živjela punim srcem, tijelom, dušom, da nitko nije mogao dati mi više od onog što sam već uzela. Da sam gdje trebam biti, kao što sam u svakom trenu života bila gdje trebam biti. U sebi, u životu, u prilici u prozoru Sada, kad je vrijeme da se voli, živi i stvara.

Svi koji odu nakon što su živjeli ostave toliko toga za sobom. Smijeh, radost, malo bolji svijet, ljubav. Sliku toga kakav ljudski život može biti. Svi smo mi pisci i pišemo narative o životu – svojim životom.

I zato si mislim, zagrabi motherfuckera, život, i ne daj da te zbuni. Uzmi ga za gušu i budi i živi i smij se i navij na najjače radost, uspjeh, ljubav, doprinos.

Jednom će sve to biti priča. Jednom će tvoj život biti slike koje će sijevati voljenima kroz svijest dok te budu ispraćali Tamo. Neka to budu slike trijumfa, radosti, uspjeha, hrabrosti, budimo im inspiracija. Naša otvorena prsa i krila krče put drugima iza nas.

Put koji prokrčimo put je koji im ostaje. Mislim da je to odgoj. Najmanje su zračne struje iza one prve ptice koja vodi jato. Budimo ptica koja vodi to jato u najbolji mogući život. Jer samo je to važno. Uvijek će biti kritičara, uvijek će biti onih koji bi da mi nešto drugo, uvijek ćemo ispasti smiješni i neuki i nespretni, ali i to je komična scena u kojoj zapravo nije važno kakvi smo ispali, nego s koliko duha smo prihvatili sebe kakvi jesmo i krenuli dalje.

Priča o tome koliko prihvaćamo sebe priča je o tome koliko, zapravo, možemo voljeti one koji dolaze iza nas.

Sve je ovo kratak bljesak između dva ništavila. Pa bljesni, što te briga. Zato si tu. A vrlo brzo nećeš biti. Ostat će samo bljesak…

-Željka Babić

Izvor

Leave a Comment

%d bloggers like this: